Trojka, grexit ili plan B?

Drugi prilog kojim se osvrćemo na pregovore grčke vlade s ‘institucijama’, tekst je marksističkog ekonomista Michaela Robertsa s kraja veljače, u kojem autor upozorava na ograničenost kejnzijanske strategije spašavanja europskog kapitalizma koja ne uključuje mjere štednje, jer ‘partneri’ već imaju drugo rješenje: “Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost.”



U ovoj mukotrpnoj sagi između čelnih ljudi eurozone i nove grčke vlade oko vraćanja duga javnog sektora i nastavka programa štednje kojeg je nametnula trojka moramo se prisjetiti da je uzrok cijelog ovog meteža neuspjeh kapitalizma u Europi i Grčkoj.

Točno je da se Syrizina vlada u velikoj mjeri povukla sa svoje prvotne pozicije o poništavanju ili ponovnom pregovaranju uvjeta vraćanja nelegitimnog (‘odioznog’) i opterećujućeg duga te da je odustala od nekih (mnogih?) od neposrednih mjera koje je željela provesti s ciljem ukidanja mjera štednje i poboljšanja iznimno smanjenog životnog standarda grčkih kućanstava. No ti su potezi bili neizbježni ako vlada želi održati kapitalizam u Grčkoj, bilo unutar ili izvan eurozone. Grčki je kapital najslabiji u spektru europskog kapitala, u kojem su Njemačka i Francuska najjače. One odlučuju.

Stoga je u ovoj priči glavni negativac Kapital, oličen u francusko-njemačkom kapitalu i njihovim podržavateljima u vladama drugih ‘nevoljom zahvaćenih’ zemalja Ekonomske i monetarne unije (EMU) – Španjolske, Portugala i Irske te, također, zemalja ‘sjeverne Europe’.

Mnogo se komentatora, uključujući i one na kejnzijanskoj ljevici, žali da se Nijemci ponašaju nerazumno i glupo. Prema njima, kada bi se dalo Grcima nešto slobode u pogledu javne potrošnje i smanjilo teret duga to bi pomoglo oporavku grčke ekonomije i omogućilo europskom projektu da nastavi dalje u situaciji u kojoj je suočen kako s rastućim nepovjerenjem glasačkog tijela Europe tako i sa stagnacijom i deflacijom u ekonomiji eurozone. Naime, mjere štednje ne mogu uspjeti – tako glasi taj argument.

No Nijemci nisu ‘iracionalni’ iz perspektive Kapitala. Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost. Smanjiti troškove rada i povećati profitabilnost – to je put iz ove depresije.

To je racionalna strategija za Kapital. Kejnzijanci, s druge strane, smatraju da rezanje plaća i fiskalna štednja samo doprinose smanjenju ‘efektivne potražnje’, na način da više štednje dovodi do još manje rasta. U punom zamahu depresije ovaj argument donekle stoji, posebice u Grčkoj. No srž ekonomskog oporavka na osnovi kapitalizma mora biti povratak profitabilnosti, a povećavanje plaća ili veća potrošnja na socijalnu pomoć imale bi suprotan učinak.

Stoga nepopustljivost Njemačke proizlazi iz ideološkog uvjerenja da su fiskalna štednja i programi rezanja plaća bitni i neizostavni. S obzirom da Nijemci nisu ni na koji način predani uspostavljanju prave fiskalne unije u Europi (vidi moj post), oni ne žele dati nikakve (ili tek minimalne) ustupke Syrizi. Ponad toga, njih u tome podupiru potkupljive, korumpirane i neosjetljive neoliberalne vlade koje su još uvijek na vlasti u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj; vlade koje su nametnule trojkine programe svojem stanovništvu i čiji bi opstanak bio izrazito ugrožen kada bi lijevoj Grčkoj vladi bili dani bolji uvjeti. Slabašne prokapitalističke socijal-demokratske vlade Italije i Francuske, koje pokušavaju nametnuti ‘strukturne reforme’ radništvu, također se s time slažu.

Nažalost, propaganda u Njemačkoj i uspon euroskeptičnih snaga naveli su njemačke glasače da povjeruju kako su Grci lijeni, kako se svi okorištavaju socijalnom pomoći, imaju goleme mirovine i kako su korumpirani. Prema anketi, 66 posto upitanih Nijemaca ne želi da Grci dobiju bilo kakve ustupke. Naravno, ovakva je karakterizacija grčke radničke klase besmislena.

Grci rade više radnih sati godišnje od bilo koje druge zemlje u Europi – više čak i od Amerikanaca ili Britanaca! Iznenađujuće, Nijemci su ti koji su ‘najljeniji’, ako kao mjeru uzmemo broj radnih sati.


Iako je produktivnost cjelokupne grčke ekonomije započela s niske točke kada se zemlja 1999. godine pridružila eurozoni, rast produktivnosti rada otada je bio brži nego li u jakim kapitalističkim ekonomijama Njemačke ili Francuske – u Grčkoj je iznosio 25 posto, dok je u Njemačkoj iznosio tek 10 posto.


Razlog zbog kojega je Njemačka bila toliko konkurentna nije zbog tog rasta u produktivnosti rada, već zato što su u toj zemlji plaće najmanje porasle, tek 22 posto od 1999. godine, u usporedbi s gotovo dvostrukim porastom plaća u Irskoj te rastom za dvije trećine u Grčkoj (vidi moj post).

Stoga iako se Grcima pod eurom životni standard poboljšavao sve dok nije nastupila kriza, do toga je došlo jer su imali najduže radno vrijeme i bili eksploatirani više nego li ijedna druga radna snaga u Europi. Oni koji su iz pridruživanja eurozoni dobili najviše bili su grčki kapitalisti. Plodovi povećanog ekonomskog rasta i trgovine nesrazmjerno su otišli u njihove džepove. Udio plaća u grčkom nacionalnom dohotku pao je za gotovo 4 posto (što je nadmašila jedino Španjolska). Taj je pad bio proporcionalno veći od onog kojeg su pretrpjeli radnici u SAD-u.


Po mome mišljenju, Syriza je postupila ispravno kada je izjavila da želi ostati u eurozoni i zalagati se za uklanjanje tereta duga i ukidanje mjera štednje. Krenuti od stajališta da Grčka prvo mora napustiti eurozonu, a tek se potom uhvatiti u koštac s „ukidanjem mjera štednje“, značilo bi promatrati stvari naopako, kao i ići protiv težnji Grka da ostanu „dijelom Europe“.

No ono što, po mome mišljenju, ne valja sa Syrizom jest činjenica da problem duga i ‘fiskalni prostor’ vidi kao glavna (jedina?) probleme te što imaju iluziju da će čelni ljudi Eurogrupe uvidjeti da je u njihovu interesu da spase europski kapitalizam od ozbiljnog udarca kojeg bi zadobio kada bi Grčka bila izbačena iz eurozone. Kao što sada znamo, grčki ministar financija Yanis Varoufakis tvrdi da on nastoji spasiti kapitalizam od glupih neoliberalnih politika, dobiti nešto vremena da se ekonomija Grčke oporavi te da će provoditi socijalističke mjere tek onda kad, s vremenom, kapitalizam ponovo počne stajati na nešto čvršćim temeljima (vidi moj uvelike kritiziran post).

Ono što ne valja s pozicijom koju dijele kako Syrizino vodstvo tako i ljevica unutar Syrize jest da su teret duga i euro postavili kao prioritet umjesto da im najviši prioritet bude zamjena posrnulog grčkog kapitalizma. Neovisno je li Grčka unutar eurozone ili izvan nje, euro neće obnoviti rast ni životni standard ukoliko u Grčkoj nastavi dominirati kapitalistički sektor. Dug grčkog javnog sektora neće se nikada moći otplatiti i trebao bi biti otpisan kao nelegitiman. No troškovi servisiranja duga već su pali na nisku razinu, pa otpis sam po sebi neće pokrenuti ekonomiju.

Grčka vlada i narod Grčke moraju preuzeti kontrolu i upravljati ključnim sektorima ekonomije. To znači javno vlasništvo i demokratsku kontrolu nad bankama i strateški najvažnijim poduzećima; pokretanje programa javnog ulaganja u radna mjesta i rast te pozivanje na solidarnost unutar Europe za grčku alternativu protiv neoliberalnih vlada u Eurogrupi. S obzirom na trenutni omjer političkih snaga to bi vjerojatno dovelo do izbacivanja Grčke iz EU. No tada bi narod Grčke i ostatak Europe barem mogao vidjeti zašto to čelni ljudi EU čine te bi također imali jasan alternativni plan B koji bi mogli provesti.

Sada prijeti opasnost da će Syriza pristati na kompromis s čelnicima Europske unije koji bi ‘spasio’ grčki i europski kapitalizam nauštrb malih ili nikakvih poboljšanja uvjeta života za veliku većinu naroda Grčke. No time bi se omogućilo tek odgađanje sukoba između ukidanja mjera štednje i interesa Kapitala, bez ikakva plana B u interesu Rada.


S engleskog prevela Karolina Hrga




Fotografija je preuzeta s youtube snimke i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?


Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve