Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?

Drugi prilog kojim se osvrćemo na pregovore grčke vlade s ‘institucijama’, tekst je marksističkog ekonomista Michaela Robertsa s kraja veljače, u kojem autor upozorava na ograničenost kejnzijanske strategije spašavanja europskog kapitalizma koja ne uključuje mjere štednje, jer ‘partneri’ već imaju drugo rješenje: “Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost.”



U ovoj mukotrpnoj sagi između čelnih ljudi eurozone i nove grčke vlade oko vraćanja duga javnog sektora i nastavka programa štednje kojeg je nametnula trojka moramo se prisjetiti da je uzrok cijelog ovog meteža neuspjeh kapitalizma u Europi i Grčkoj.

Točno je da se Syrizina vlada u velikoj mjeri povukla sa svoje prvotne pozicije o poništavanju ili ponovnom pregovaranju uvjeta vraćanja nelegitimnog (‘odioznog’) i opterećujućeg duga te da je odustala od nekih (mnogih?) od neposrednih mjera koje je željela provesti s ciljem ukidanja mjera štednje i poboljšanja iznimno smanjenog životnog standarda grčkih kućanstava. No ti su potezi bili neizbježni ako vlada želi održati kapitalizam u Grčkoj, bilo unutar ili izvan eurozone. Grčki je kapital najslabiji u spektru europskog kapitala, u kojem su Njemačka i Francuska najjače. One odlučuju.

Stoga je u ovoj priči glavni negativac Kapital, oličen u francusko-njemačkom kapitalu i njihovim podržavateljima u vladama drugih ‘nevoljom zahvaćenih’ zemalja Ekonomske i monetarne unije (EMU) – Španjolske, Portugala i Irske te, također, zemalja ‘sjeverne Europe’.

Mnogo se komentatora, uključujući i one na kejnzijanskoj ljevici, žali da se Nijemci ponašaju nerazumno i glupo. Prema njima, kada bi se dalo Grcima nešto slobode u pogledu javne potrošnje i smanjilo teret duga to bi pomoglo oporavku grčke ekonomije i omogućilo europskom projektu da nastavi dalje u situaciji u kojoj je suočen kako s rastućim nepovjerenjem glasačkog tijela Europe tako i sa stagnacijom i deflacijom u ekonomiji eurozone. Naime, mjere štednje ne mogu uspjeti – tako glasi taj argument.

No Nijemci nisu ‘iracionalni’ iz perspektive Kapitala. Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost. Smanjiti troškove rada i povećati profitabilnost – to je put iz ove depresije.

To je racionalna strategija za Kapital. Kejnzijanci, s druge strane, smatraju da rezanje plaća i fiskalna štednja samo doprinose smanjenju ‘efektivne potražnje’, na način da više štednje dovodi do još manje rasta. U punom zamahu depresije ovaj argument donekle stoji, posebice u Grčkoj. No srž ekonomskog oporavka na osnovi kapitalizma mora biti povratak profitabilnosti, a povećavanje plaća ili veća potrošnja na socijalnu pomoć imale bi suprotan učinak.

Stoga nepopustljivost Njemačke proizlazi iz ideološkog uvjerenja da su fiskalna štednja i programi rezanja plaća bitni i neizostavni. S obzirom da Nijemci nisu ni na koji način predani uspostavljanju prave fiskalne unije u Europi (vidi moj post), oni ne žele dati nikakve (ili tek minimalne) ustupke Syrizi. Ponad toga, njih u tome podupiru potkupljive, korumpirane i neosjetljive neoliberalne vlade koje su još uvijek na vlasti u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj; vlade koje su nametnule trojkine programe svojem stanovništvu i čiji bi opstanak bio izrazito ugrožen kada bi lijevoj Grčkoj vladi bili dani bolji uvjeti. Slabašne prokapitalističke socijal-demokratske vlade Italije i Francuske, koje pokušavaju nametnuti ‘strukturne reforme’ radništvu, također se s time slažu.

Nažalost, propaganda u Njemačkoj i uspon euroskeptičnih snaga naveli su njemačke glasače da povjeruju kako su Grci lijeni, kako se svi okorištavaju socijalnom pomoći, imaju goleme mirovine i kako su korumpirani. Prema anketi, 66 posto upitanih Nijemaca ne želi da Grci dobiju bilo kakve ustupke. Naravno, ovakva je karakterizacija grčke radničke klase besmislena.

Grci rade više radnih sati godišnje od bilo koje druge zemlje u Europi – više čak i od Amerikanaca ili Britanaca! Iznenađujuće, Nijemci su ti koji su ‘najljeniji’, ako kao mjeru uzmemo broj radnih sati.


Iako je produktivnost cjelokupne grčke ekonomije započela s niske točke kada se zemlja 1999. godine pridružila eurozoni, rast produktivnosti rada otada je bio brži nego li u jakim kapitalističkim ekonomijama Njemačke ili Francuske – u Grčkoj je iznosio 25 posto, dok je u Njemačkoj iznosio tek 10 posto.


Razlog zbog kojega je Njemačka bila toliko konkurentna nije zbog tog rasta u produktivnosti rada, već zato što su u toj zemlji plaće najmanje porasle, tek 22 posto od 1999. godine, u usporedbi s gotovo dvostrukim porastom plaća u Irskoj te rastom za dvije trećine u Grčkoj (vidi moj post).

Stoga iako se Grcima pod eurom životni standard poboljšavao sve dok nije nastupila kriza, do toga je došlo jer su imali najduže radno vrijeme i bili eksploatirani više nego li ijedna druga radna snaga u Europi. Oni koji su iz pridruživanja eurozoni dobili najviše bili su grčki kapitalisti. Plodovi povećanog ekonomskog rasta i trgovine nesrazmjerno su otišli u njihove džepove. Udio plaća u grčkom nacionalnom dohotku pao je za gotovo 4 posto (što je nadmašila jedino Španjolska). Taj je pad bio proporcionalno veći od onog kojeg su pretrpjeli radnici u SAD-u.


Po mome mišljenju, Syriza je postupila ispravno kada je izjavila da želi ostati u eurozoni i zalagati se za uklanjanje tereta duga i ukidanje mjera štednje. Krenuti od stajališta da Grčka prvo mora napustiti eurozonu, a tek se potom uhvatiti u koštac s „ukidanjem mjera štednje“, značilo bi promatrati stvari naopako, kao i ići protiv težnji Grka da ostanu „dijelom Europe“.

No ono što, po mome mišljenju, ne valja sa Syrizom jest činjenica da problem duga i ‘fiskalni prostor’ vidi kao glavna (jedina?) probleme te što imaju iluziju da će čelni ljudi Eurogrupe uvidjeti da je u njihovu interesu da spase europski kapitalizam od ozbiljnog udarca kojeg bi zadobio kada bi Grčka bila izbačena iz eurozone. Kao što sada znamo, grčki ministar financija Yanis Varoufakis tvrdi da on nastoji spasiti kapitalizam od glupih neoliberalnih politika, dobiti nešto vremena da se ekonomija Grčke oporavi te da će provoditi socijalističke mjere tek onda kad, s vremenom, kapitalizam ponovo počne stajati na nešto čvršćim temeljima (vidi moj uvelike kritiziran post).

Ono što ne valja s pozicijom koju dijele kako Syrizino vodstvo tako i ljevica unutar Syrize jest da su teret duga i euro postavili kao prioritet umjesto da im najviši prioritet bude zamjena posrnulog grčkog kapitalizma. Neovisno je li Grčka unutar eurozone ili izvan nje, euro neće obnoviti rast ni životni standard ukoliko u Grčkoj nastavi dominirati kapitalistički sektor. Dug grčkog javnog sektora neće se nikada moći otplatiti i trebao bi biti otpisan kao nelegitiman. No troškovi servisiranja duga već su pali na nisku razinu, pa otpis sam po sebi neće pokrenuti ekonomiju.

Grčka vlada i narod Grčke moraju preuzeti kontrolu i upravljati ključnim sektorima ekonomije. To znači javno vlasništvo i demokratsku kontrolu nad bankama i strateški najvažnijim poduzećima; pokretanje programa javnog ulaganja u radna mjesta i rast te pozivanje na solidarnost unutar Europe za grčku alternativu protiv neoliberalnih vlada u Eurogrupi. S obzirom na trenutni omjer političkih snaga to bi vjerojatno dovelo do izbacivanja Grčke iz EU. No tada bi narod Grčke i ostatak Europe barem mogao vidjeti zašto to čelni ljudi EU čine te bi također imali jasan alternativni plan B koji bi mogli provesti.

Sada prijeti opasnost da će Syriza pristati na kompromis s čelnicima Europske unije koji bi ‘spasio’ grčki i europski kapitalizam nauštrb malih ili nikakvih poboljšanja uvjeta života za veliku većinu naroda Grčke. No time bi se omogućilo tek odgađanje sukoba između ukidanja mjera štednje i interesa Kapitala, bez ikakva plana B u interesu Rada.


S engleskog prevela Karolina Hrga




Fotografija je preuzeta s youtube snimke i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?


Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve