Trojka, grexit ili plan B?

Drugi prilog kojim se osvrćemo na pregovore grčke vlade s ‘institucijama’, tekst je marksističkog ekonomista Michaela Robertsa s kraja veljače, u kojem autor upozorava na ograničenost kejnzijanske strategije spašavanja europskog kapitalizma koja ne uključuje mjere štednje, jer ‘partneri’ već imaju drugo rješenje: “Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost.”



U ovoj mukotrpnoj sagi između čelnih ljudi eurozone i nove grčke vlade oko vraćanja duga javnog sektora i nastavka programa štednje kojeg je nametnula trojka moramo se prisjetiti da je uzrok cijelog ovog meteža neuspjeh kapitalizma u Europi i Grčkoj.

Točno je da se Syrizina vlada u velikoj mjeri povukla sa svoje prvotne pozicije o poništavanju ili ponovnom pregovaranju uvjeta vraćanja nelegitimnog (‘odioznog’) i opterećujućeg duga te da je odustala od nekih (mnogih?) od neposrednih mjera koje je željela provesti s ciljem ukidanja mjera štednje i poboljšanja iznimno smanjenog životnog standarda grčkih kućanstava. No ti su potezi bili neizbježni ako vlada želi održati kapitalizam u Grčkoj, bilo unutar ili izvan eurozone. Grčki je kapital najslabiji u spektru europskog kapitala, u kojem su Njemačka i Francuska najjače. One odlučuju.

Stoga je u ovoj priči glavni negativac Kapital, oličen u francusko-njemačkom kapitalu i njihovim podržavateljima u vladama drugih ‘nevoljom zahvaćenih’ zemalja Ekonomske i monetarne unije (EMU) – Španjolske, Portugala i Irske te, također, zemalja ‘sjeverne Europe’.

Mnogo se komentatora, uključujući i one na kejnzijanskoj ljevici, žali da se Nijemci ponašaju nerazumno i glupo. Prema njima, kada bi se dalo Grcima nešto slobode u pogledu javne potrošnje i smanjilo teret duga to bi pomoglo oporavku grčke ekonomije i omogućilo europskom projektu da nastavi dalje u situaciji u kojoj je suočen kako s rastućim nepovjerenjem glasačkog tijela Europe tako i sa stagnacijom i deflacijom u ekonomiji eurozone. Naime, mjere štednje ne mogu uspjeti – tako glasi taj argument.

No Nijemci nisu ‘iracionalni’ iz perspektive Kapitala. Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost. Smanjiti troškove rada i povećati profitabilnost – to je put iz ove depresije.

To je racionalna strategija za Kapital. Kejnzijanci, s druge strane, smatraju da rezanje plaća i fiskalna štednja samo doprinose smanjenju ‘efektivne potražnje’, na način da više štednje dovodi do još manje rasta. U punom zamahu depresije ovaj argument donekle stoji, posebice u Grčkoj. No srž ekonomskog oporavka na osnovi kapitalizma mora biti povratak profitabilnosti, a povećavanje plaća ili veća potrošnja na socijalnu pomoć imale bi suprotan učinak.

Stoga nepopustljivost Njemačke proizlazi iz ideološkog uvjerenja da su fiskalna štednja i programi rezanja plaća bitni i neizostavni. S obzirom da Nijemci nisu ni na koji način predani uspostavljanju prave fiskalne unije u Europi (vidi moj post), oni ne žele dati nikakve (ili tek minimalne) ustupke Syrizi. Ponad toga, njih u tome podupiru potkupljive, korumpirane i neosjetljive neoliberalne vlade koje su još uvijek na vlasti u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj; vlade koje su nametnule trojkine programe svojem stanovništvu i čiji bi opstanak bio izrazito ugrožen kada bi lijevoj Grčkoj vladi bili dani bolji uvjeti. Slabašne prokapitalističke socijal-demokratske vlade Italije i Francuske, koje pokušavaju nametnuti ‘strukturne reforme’ radništvu, također se s time slažu.

Nažalost, propaganda u Njemačkoj i uspon euroskeptičnih snaga naveli su njemačke glasače da povjeruju kako su Grci lijeni, kako se svi okorištavaju socijalnom pomoći, imaju goleme mirovine i kako su korumpirani. Prema anketi, 66 posto upitanih Nijemaca ne želi da Grci dobiju bilo kakve ustupke. Naravno, ovakva je karakterizacija grčke radničke klase besmislena.

Grci rade više radnih sati godišnje od bilo koje druge zemlje u Europi – više čak i od Amerikanaca ili Britanaca! Iznenađujuće, Nijemci su ti koji su ‘najljeniji’, ako kao mjeru uzmemo broj radnih sati.


Iako je produktivnost cjelokupne grčke ekonomije započela s niske točke kada se zemlja 1999. godine pridružila eurozoni, rast produktivnosti rada otada je bio brži nego li u jakim kapitalističkim ekonomijama Njemačke ili Francuske – u Grčkoj je iznosio 25 posto, dok je u Njemačkoj iznosio tek 10 posto.


Razlog zbog kojega je Njemačka bila toliko konkurentna nije zbog tog rasta u produktivnosti rada, već zato što su u toj zemlji plaće najmanje porasle, tek 22 posto od 1999. godine, u usporedbi s gotovo dvostrukim porastom plaća u Irskoj te rastom za dvije trećine u Grčkoj (vidi moj post).

Stoga iako se Grcima pod eurom životni standard poboljšavao sve dok nije nastupila kriza, do toga je došlo jer su imali najduže radno vrijeme i bili eksploatirani više nego li ijedna druga radna snaga u Europi. Oni koji su iz pridruživanja eurozoni dobili najviše bili su grčki kapitalisti. Plodovi povećanog ekonomskog rasta i trgovine nesrazmjerno su otišli u njihove džepove. Udio plaća u grčkom nacionalnom dohotku pao je za gotovo 4 posto (što je nadmašila jedino Španjolska). Taj je pad bio proporcionalno veći od onog kojeg su pretrpjeli radnici u SAD-u.


Po mome mišljenju, Syriza je postupila ispravno kada je izjavila da želi ostati u eurozoni i zalagati se za uklanjanje tereta duga i ukidanje mjera štednje. Krenuti od stajališta da Grčka prvo mora napustiti eurozonu, a tek se potom uhvatiti u koštac s „ukidanjem mjera štednje“, značilo bi promatrati stvari naopako, kao i ići protiv težnji Grka da ostanu „dijelom Europe“.

No ono što, po mome mišljenju, ne valja sa Syrizom jest činjenica da problem duga i ‘fiskalni prostor’ vidi kao glavna (jedina?) probleme te što imaju iluziju da će čelni ljudi Eurogrupe uvidjeti da je u njihovu interesu da spase europski kapitalizam od ozbiljnog udarca kojeg bi zadobio kada bi Grčka bila izbačena iz eurozone. Kao što sada znamo, grčki ministar financija Yanis Varoufakis tvrdi da on nastoji spasiti kapitalizam od glupih neoliberalnih politika, dobiti nešto vremena da se ekonomija Grčke oporavi te da će provoditi socijalističke mjere tek onda kad, s vremenom, kapitalizam ponovo počne stajati na nešto čvršćim temeljima (vidi moj uvelike kritiziran post).

Ono što ne valja s pozicijom koju dijele kako Syrizino vodstvo tako i ljevica unutar Syrize jest da su teret duga i euro postavili kao prioritet umjesto da im najviši prioritet bude zamjena posrnulog grčkog kapitalizma. Neovisno je li Grčka unutar eurozone ili izvan nje, euro neće obnoviti rast ni životni standard ukoliko u Grčkoj nastavi dominirati kapitalistički sektor. Dug grčkog javnog sektora neće se nikada moći otplatiti i trebao bi biti otpisan kao nelegitiman. No troškovi servisiranja duga već su pali na nisku razinu, pa otpis sam po sebi neće pokrenuti ekonomiju.

Grčka vlada i narod Grčke moraju preuzeti kontrolu i upravljati ključnim sektorima ekonomije. To znači javno vlasništvo i demokratsku kontrolu nad bankama i strateški najvažnijim poduzećima; pokretanje programa javnog ulaganja u radna mjesta i rast te pozivanje na solidarnost unutar Europe za grčku alternativu protiv neoliberalnih vlada u Eurogrupi. S obzirom na trenutni omjer političkih snaga to bi vjerojatno dovelo do izbacivanja Grčke iz EU. No tada bi narod Grčke i ostatak Europe barem mogao vidjeti zašto to čelni ljudi EU čine te bi također imali jasan alternativni plan B koji bi mogli provesti.

Sada prijeti opasnost da će Syriza pristati na kompromis s čelnicima Europske unije koji bi ‘spasio’ grčki i europski kapitalizam nauštrb malih ili nikakvih poboljšanja uvjeta života za veliku većinu naroda Grčke. No time bi se omogućilo tek odgađanje sukoba između ukidanja mjera štednje i interesa Kapitala, bez ikakva plana B u interesu Rada.


S engleskog prevela Karolina Hrga




Fotografija je preuzeta s youtube snimke i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?


Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve