Grčka kriza: prijelomni trenutak

Dok novac napušta grčke banke prema stopi od milijardu eura dnevno, a iz Europe za grčki narod i vladu dolaze neprihvatljive ponude, namjesto krive radne pretpostavke grčkog čelništva – da će Europa pregovarati oštro, ali pravedno, te im omogućiti da povrate kontrolu nad gospodarstvom bez dodatnih mjera štednje – nastupa potreba da se uvedu kontrole kretanja kapitala, a dolazi i do radikalizacije njihovih stajališta, kaže urednik ekonomskih vijesti britanskog Channel 4, i predviđa: “Grčko vodstvo će ovo odigrati na kartu Grčke protiv euroimperijalizma. Oni će, usprkos posve neprijateljski nastrojenim televizijskim i novinskim medijima, apelirati na 41 posto Grka koji drže do borbe protiv mjera štednje više nego li do zajedničke valute u kojoj će kao član uvijek biti crne ovce.”


Grčka kriza, ili bolje rečeno – kriza eura iz 2010 – 2011. godine koja je ponovno aktivirana nakon pet godina hinjenih rješenja – nalazi se u kritičnom stadiju.

Novac napušta bankarski sustav prema stopi od milijardu eura dnevno. Bankovni depoziti iznosili su 164 milijarde eura kada je koalicija predvođena konzervativcima prošloga prosinca počela posrtati; pri posljednjem mjerenju iznos je bio 132 milijarde eura, a trenutno su vjerojatno bliže brojci od 125 milijardi eura, i nastavljaju opadati kako ovo pišem.

Trenutna se situacija potencijalno može pretvoriti u juriš na banke, osobito nakon što su u Luksemburgu u javnost procurili detalji sa zatvorenog sastanka eurogrupe, tijekom kojega je predstavnik ECB-a navodno upozorio kako banke u ponedjeljak možda neće biti u prilici otvoriti svoja vrata.
Varoufakis je uvjeren kako su trenutni događaji orkestrirani, te da – u kombinaciji sa sinoćnjim odbijanjem njegovih triju točaka u kojima predlaže okončanje pat-pozicije po pitanju duga – predstavljaju dio napora iz Europe usmjerenih k tome da se grčku vladu natjera da u panici poklekne pred uvjetima dogovora o otplati duga te provede dodatne mjere štednje

Uz izvješća koja kažu kako će guverner grčke Narodne banke u podne hitno zatraziti dodatnih 3 milijarde eura zajma, pritisak je na grčkom ministru financija Yanisu Varoufakisu od kojega se traži da nametne kontrole kapitalu: ograničavanjem kretanja kapitala iz Grčke te ograničavanjem novčanih isplata.

Varoufakis je uvjeren kako su trenutni događaji orkestrirani, te da – u kombinaciji sa sinoćnjim odbijanjem njegovih triju točaka u kojima predlaže okončanje pat-pozicije po pitanju duga – predstavljaju dio napora iz Europe usmjerenih k tome da se grčku vladu natjera da u panici poklekne pred uvjetima dogovora o otplati duga te provede dodatne mjere štednje.

Prisutna je i politička panika. Prošle se večeri poprilično dobrostojeća skupina ljudi iz poslovne, financijske i stare političke elite pridružila navodno političko-stranački neopredijeljenom prosvjedu pred zgradom grčkog parlamenta koji je organiziran preko Facebook-a. Sudionici prosvjeda pozivali su da Grčka ostane u Europi, no čak su se i tu mnogi protivili nametnutim mjerama štednje.

Sjatili su se na stube zgrade parlamenta, ostavljajući za sobom zlokobne sjene kako su stupali pred svjetla koja su ih obasjavala. Pristaše radikalno lijeve vlade nisu propustili primijetiti da su mnogi među onima koji su pohrlili na stube parlamenta obnašali dužnosti u onoj istoj vladi koja je palicama i suzavcem redovito napadala ljude kada bi se približili barikadama koje su prethodno bile podignute oko zgrade parlamenta, a koje je aktualna vlada uklonila.

Dakle, kako dalje? Politički samit zakazan je za ponedjeljak. Međutim, do političkog samita došlo je i prije dva tjedna, nakon kojega su Angela Merkel, Francois Hollande, Christine Lagarde iz MMF-a i Mario Draghi iz ECB-a ponudili Grčkoj pogodbu po modelu ‘uzmi-ili-ostavi’, kojom bi osigurala sredstva potrebna da podmiri iznos od 15 milijardi eura duga zajmodavcima koji treba doći na naplatu ove godine.

Grčki dug u iznosu od 320 milijardi eura neotplativ je jer nijedna vlada ne može postići razinu štednje koja je potrebna da bi ga se servisiralo i podmirivalo. Zato je prošla koalicija koja je bila za mjere štednje izgubila vlast. Osim toga, struktura grčke ekonomije – sa svojim malim dućanima, visokim poreznim olakšicama za super-bogataše i visokom ovisnošću o državi za stimuliranje rasta – znači da će mjere štednje uvijek progutati rast
Grci su odbili ponudu, ponajprije jer nisu mogli ispuniti konkretne mjere štednje koje su se od njih tražile u pogledu poreza na dodanu vrijednost i mirovina; a potom, i jer im MMF i ECB ne dozvoljavaju da u svoju predloženu fiskalnu metu od ostvarenih 1 posto viškova do kraja godine uključe i ne-porezne mjere – poput borbe protiv korupcije ili utaje poreza.

No odbili su i zato što dugoročni dogovor o dugu nije bio uključen u ponudu. Grčki dug u iznosu od 320 milijardi eura neotplativ je jer nijedna vlada ne može postići razinu štednje koja je potrebna da bi ga se servisiralo i podmirivalo. Zato je prošla koalicija koja je bila za mjere štednje izgubila vlast.

Osim toga, struktura grčke ekonomije – sa svojim malim dućanima, visokim poreznim olakšicama za super-bogataše i visokom ovisnošću o državi za stimuliranje rasta – znači da će mjere štednje uvijek progutati rast. Kao što sam već ranije napomenuo, Grčka nije Irska. Osim toga, Grčka se ne može osloniti na devalvaciju valute i izvoz – jer se nalazi unutar eurozone; plaće su se već smanjile za 37 posto; a ne može je spasiti ni proizvodnja jer se radi o poljoprivrednoj i turističkoj ekonomiji, a ne moćnoj industrijskoj sili.

Dva prosvjeda koja su obavila zgradu parlamenta u srijedu i četvrtak navečer, na određen način ilustriraju najčešće iluzije koje su zajedničke i ljevici i desnici. Prosvjed u znak potpore Syrizi bio je usmjeren protiv mjera štednje, no većina je bila za to da Grčka ostane dijelom eurozone. Prosvjednici s desnog centra također su protiv napuštanja eura. No oni ne žele, a niti bi iz pozicije vlasti mogli, implementirati mjere štednje kakve se zahtijevaju.

Dakle, situacija se negdje mora prelomiti. Čelni ljudi EU-a nadaju se kako će to biti na Grčkoj – uz pomoć poticaja u obliku potpunog juriša na banke, potpomognutog curenjima informacija u javnost i paničnim izvještavanjem televizijskih postaja u vlasništvu desnice. Grčko vodstvo kaže kako nije u mogućnosti ustuknuti.

Prosvjed u znak potpore Syrizi bio je usmjeren protiv mjera štednje, no većina je bila za to da Grčka ostane dijelom eurozone. Prosvjednici s desnog centra također su protiv napuštanja eura. No oni ne žele, a niti bi iz pozicije vlasti mogli, implementirati mjere štednje kakve se zahtijevaju
Izvještavao sam o ovoj krizi iz briselskog sjedišta eurogrupe, kao i rezidencije radikalno lijevog premijera – te naravno, s ulice. Smatram sljedeće:

Kao prvo, radna pretpostavka grčkog čelništva – da će Europa pregovarati oštro, ali pravedno, te im omogućiti da povrate kontrolu nad gospodarstvom bez dodatnih mjera štednje – bila je pogrešna. Poručili su svojim biračima da ce uspjeti ublažiti mjere štednje te istovremeno ostati u eurozoni jer su ih ključni ljudi na pozicijama moći u to uvjerili: američki State Department, talijanski i francuski premijer te članovi prošle Europske komisije.

No, tu je nova Komisija kojom dominira desnica, a Talijani i Francuzi su naletjeli na blok zemalja sjeverne i istočne Europe koje su se – odražavajući stavove svojih desno nastrojenih birača – odbile pomaknuti s mjesta.

“Dobrog eura”, kojega je Yanis Varoufakis bio naumio stvoriti, još uvijek nema.

Slično tome, i Angela Merkel se preračunala: uklonivši s vlasti Berlusconija u Italiji i socijalističkog premijera Georgea Papandreoua u Grčkoj 2010. godine, pretpostavljala je da će politički pritisak prouzročiti rascjep unutar Syrize. Da će je njezino radikalno lijevo krilo napustiti, a Alexis Tsipras smekšati jednom kada se nađe unutar mramornih hodnika rezidencije Maksimou te oformiti nacionalnu koaliciju s malom, moderniziranom neoliberalnom strankom po imenu Potami i uz podršku liberalnog krila konzervativaca okupljenih oko prošlog premijera Costasa Karamanlisa.

Ako trenutno bilježimo povećani juriš na banke, ograničenja na isplate te krizu oko solventnosti banaka, tada će lideri EU-a do ponedjeljka na raspolaganju imati tešku batinu kojom mogu udarati po Syrizi. No ukoliko paralelno ne ponude i mrkvu, kao i nešto prostora za kompromis, grčko će vodstvo proglasiti nemogućnost otplaćivanja dugova
To se nije dogodilo. Iako Syriza efektivno ima tri operativne frakcije – radikalnu ljevicu, umjerenu ljevicu oko Tsiprasa, i umjereniju socijaldemokratsku skupinu u koju su uključeni i neki nestranački ministri – ključni je faktor bio utjecaj odozdo. Syriza nije poput većine britanskih stranaka, gdje se članove jedva išta pita u vezi politika stranke: njezini parlamentarni zastupnici i ministri u neprestanom su kontaktu s više slojeva aktivista i birača.

Jedan mi je novoizabrani parlamentarni zastupnik, zapanjen što se uopće nalazi u parlamentu nakon siječnja, rekao: „Ne mogu popustiti jer se moram vratiti u svoje selo i tamo nastaviti živjeti; izabrali su nas da se borimo.“

Alexis Tsipras, pa čak i poneki ljudi oko njega, koje se dosad smatralo umjerenima i egzistencijalno pro-europski nastrojenima, radikalizirali su svoja stajališta tijekom protekla tri tjedna. Postali su uvjereni da eurozonu vodi Njemačka te da Njemačka želi Grčku izbaciti iz nje.

Ako trenutno bilježimo povećani juriš na banke, ograničenja na isplate te krizu oko solventnosti banaka, tada će lideri EU-a do ponedjeljka na raspolaganju imati tešku batinu kojom mogu udarati po Syrizi. No ukoliko paralelno ne ponude i mrkvu, kao i nešto prostora za kompromis, grčko će vodstvo proglasiti nemogućnost otplaćivanja dugova (default).

Tada će se Europa morati odlučiti: hoće li spasiti Grčku ili je izbaciti iz eurozone? Zemlju u koju migranti hrle preko nezaštićene granice s Turskom, koja je samo jednom kopnenom granicom udaljena od Islamske države (ISIS-a) i koja ima lijevu tradiciju koja je uvijek spremna pregovarati s Moskvom. To čini ovu situaciju ne samo ekonomski presudnim već i geostrateški presudnim pitanjem.
Konzervativna desnica je fragmentirana, u ratu sama sa sobom; stara stranka PASOK, koja je svojedobno dobivala 40 posto glasova, sada može sve svoje parlamentarne zastupnike smjestiti za okrugli stol. Manje stranke koje su se priključile zboru mjera štednje – poput umjereno marksističkog DIMAR-a i nacionalističko desničarskog LAOS-a – naprosto su iščezle

Ukoliko se pitate zašto Syriza jednostavno ne odustane, ostane na životu i odgodi bitku za neki drugi trenutak, niste dovoljno pratili vijesti. Nakon pet godina, mjere štednje – koje su prvo nametnuli socijalisti, a potom i koalicija predvođena konzervativcima – dokrajčile su svaku političku silu koja ih je pokušala sprovesti.

Konzervativna desnica je fragmentirana, u ratu sama sa sobom; stara stranka PASOK, koja je svojedobno dobivala 40 posto glasova, sada može sve svoje parlamentarne zastupnike smjestiti za okrugli stol. Manje stranke koje su se priključile zboru mjera štednje – poput umjereno marksističkog DIMAR-a i nacionalističko desničarskog LAOS-a – naprosto su iščezle.

Grčko vodstvo će ovo odigrati na kartu Grčke protiv euroimperijalizma. Oni će, usprkos posve neprijateljski nastrojenim televizijskim i novinskim medijima, apelirati na 41 posto Grka koji drže do borbe protiv mjera štednje više nego li do zajedničke valute u kojoj će kao član uvijek biti crne ovce. Neće im manjkati pristaša iz ekonomske struke – uključujući i mnoge koji tradicionalno pripadaju desnom krilu – koji su promatrali kako se euro i njegova nesretna centralna banka pretvaraju u disfunkcionalnu i nepredvidljivu strukturu.

Zemlja će se podijeliti na desnicu protiv ljevice – kao što je podijeljena još od kada su britanski tenkovi ušli na trg Syntagma 1944. godine kako bi, namjesto otpora predvođenog komunistima, na vlast postavili bivše nacističke kolaboratore.

No, ovoga puta ne znamo tko će pobijediti. Zasigurno ćemo saznati tko je izgubio: svi u Europi koji su tvrdili da EU može istovremeno akomodirati ekonomske težnje s ljevice, kao i one s desnice.


S engleskog preveo Martin Beroš



Paul Mason je urednik ekonomskih vijesti za Channel 4.


Fotografija Paula Masona je preuzeta sa stranice http://usvsth3m.com i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom


Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve