Izdržljivost seksizma u nogometu i veličanstvena Marta

U tijeku je završnica ženskog Svjetskog prvenstva u nogometu, na kojem jedna od trenutno najboljih nogometašica na svijetu – brazilska reprezentativka Marta Vieira da Silva – s 15 golova na prvenstvu drži rekord najtrofejnije strijelkinje. Međutim, dok prijateljske utakmice muških reprezentacija završavaju na naslovnicama novina, medijska vidljivost ženskog nogometa je slaba, a od ljudi zaduženih za razvoj sporta dolaze prijedlozi o potrebi seksualiziranja sportašica kao rješenja kojim bi se pojačao medijski interes. Autor na svome blogu donosi osvrt u kojemu problematizira pitanje seksizma u brazilskom nogometu, no ukazuje i na to da se radi o globalnom problemu, ustvrđujući da stopiranje razvitka cjelokupnog sporta, a onda i njegove medijske vidljivosti prije svega ovisi o promjeni duboko mizoginog sastava čelništva FIFA-e.


Moj sin pohađa prigradsku javnu školu koja daje većinu igrača za našu rekreativnu ligu. Dio je ekipe u kojoj zajedno igraju dječaci i djevojčice te gdje, kako to često biva s djecom od 6 do 8 godina, djevojčice često dominiraju na terenu. K tome, njegova je odlična učiteljica igrala nogomet za najlegendarniji ženski koledž program u SAD-u. Ipak, unatoč svemu navedenom, tijekom školskog odmora samo dječaci igraju nogomet, dok djevojčice gledaju. Usprkos tome, moj sin se vratio kući i rekao kako je jedan mali dječak iz njegove škole spomenuo da on i njegovi prijatelji „igraju poput djevojčica”. (Ponosan sam što je moj sin znao da je to bila totalno sjebana stvar za reći).

Ovaj sam uvod napisao zato što se ova kolumna bavi seksizmom koji hara brazilskim nogometom, ali želim jasno naglasiti kako ovo nije južnoamerički problem ili čak problem koji se događa „negdje drugdje“. Ovo je globalni problem. Ženski nogomet nije samo priča o jednom sportu. To je priča o borbi za pristup, mogućnosti i poštovanje, nerijetko protiv upravo onih ljudi koji bi trebali razvijati igru. Ova stvarnost možda nigdje nije toliko izražena kao što je to u Brazilu. Kao što znamo, Brazil još uvijek voli svoj nogomet strašću koju malo država može dostići, usprkos gorkom okusu u ustima kod prisjećanja na Svjetsko prvenstvo iz 2014. godine. Ženska se reprezentacija nalazi u dobroj poziciji za osvajanje svojeg prvog Svjetskog prvenstva (koje se upravo odigrava u Kanadi), a njezina najbolja igračica, nevjerojatna Marta, upravo je postigla svoj 15. gol na Svjetskim prvenstvima, čime je postala nogometašica s najviše postignutih golova u povijesti ženskog Svjetskog prvenstva. Ona je, trenutno, poput njezina jednoimenog sunarodnjaka Peléa, bez konkurencije na međunarodnim natjecanjima. No unatoč tome, njezin gol nije zavrijedio čak ni da bude spomenut u glavnim brazilskim novinama O Globo. Međutim, prijateljska utakmica između muške reprezentacije Brazila i reprezentacije Hondurasa našla je svoje mjesto na naslovnici. Kako je Stephanie Nolen izvijestila u svojoj reportaži za list iz Toronta Globe and Mail: „Određene utakmice ženskog Svjetskog prvenstva emitiraju se na brazilskim kabelskim kanalima, međutim čini se da ih nitko ne gleda”.

Nolen je uspjela dobiti komentar ovakva stanja od čelnika zaduženog za ženski nogomet iz Konfederacije brazilskog nogometa, Marca Aurelia Cunhe, a njegova analiza izaziva gnjev svojom predvidljivošću. Cunha je izjavio da je optimističan glede budućnosti ovog sporta u Brazilu jer su „žene sada sve ljepše i stavljaju šminku. Na igralište izlaze na elegantan način. Ženski je nogomet dugo kopirao muški. Čak je i model dresova bio maskulin. Djevojčice smo oblačili poput dječaka. Ekipama je zbog toga nedostajalo elegancije, ženstvenosti. Kratke hlače su sada nešto kraće, a frizure su uređenije. To nije žena koja je obučena kao muškarac.”

Cunhov otvoreni seksizam i suptilna-kao-bacač-plamena homofobija ogavni je odjek sramotnih izjava Seppa Blattera od otprije jednog desetljeća kada je potonji rekao da bi ženski nogomet bio uspješniji kada bi igračice igrale „u ženstvenijim dresovima poput odbojkašica. Primjerice, mogle bi nositi uže hlačice“. Čak i sâmo reagiranje na ove izjave izaziva mučninu, no da bude jasno: ovdje nije samo riječ o moralnoj iskvarenosti, radi se o receptu za deformiranje, ako ne i uništavanje budućnosti ovoga sporta. Kako su pokazala terenska istraživanja koja je proveo Tucker Center for Women’s Sports, seksualiziranje ženskih sportašica ne otvara put ni pojačanom interesu niti višoj razini poštovanja. Zapravo se odvija suprotan proces. Odnosno, kako mi je objasnila Mary Jo Kane iz Tucker Center-a sa Sveučilišta u Minnesoti: „Sportašica će razgolićivanjem možda povećati prodaju časopisâ, no neće povećati i popularnost svog sporta“.

Ženski će nogomet ostvariti veći napredak tek kada na čelu FIFA-e ne budu bili seksistički muškarci. Rasti će ako izvrši pritisak na medije da priznaju veličinu igračica poput Marte. Sasvim sigurno neće rasti ako se nastavi podrazumijevati da će ona ostati medijski nevidljiva samo zato što ne nosi bikini. Marta, koja ima tek 29 godina, proglašena je FIFA-inom igračicom godine pet puta, a jedanaest je puta završila među top tri. Ovo je bez presedana u bilo kojem sportu. Marta je u ovome smislu najtrofejnija među igračima i igračicama nogometa na planeti, i nalazi se u poziciji da svoju reprezentaciju povede prema osvajanju njihova prvog Svjetskog prvenstva. Ona je to uspjela ostvariti unatoč tome što je u djetinjstvu morala trpjeti batine jer je htjela igrati. Riječ je o priči za povijesne knjige. No njezina je odiseja suočena s pozivom da se igru koju ona štuje pretvori u ligu donjeg rublja. Njoj ne govore da „šuti i igra“ nego da „šuti i pozira“.

To što su moralni patuljci poput Seppa Blattera i Marca Cunhe previdjeli Martinu sportsku putanju govori pregršt toga o njezinoj izdržljivosti i ljubavi prema ovoj prelijepoj igri. To također ukazuje na grozno stanje čelništva ovog sporta. Njihov poziv na seksualiziranje ženskog nogometa je poziv na srozavanje igre, stvaranje nevoljkosti kod najboljih mladih igračica da igraju, i opravdavanje medijskog ignoriranja ženskog nogometa uz objašnjenje da nije riječ o „ozbiljnom sportu“. Taj poziv opravdava status quo u Brazilu kojem sam bio svjedočio: bosonogi mladići igraju u favelama i na plažama, dok djevojke stoje sa strane i gledaju. One su gledale s onim čeznutljivim pogledom koji je zajednički svakom djetetu – da potrči, skoči i zaigra – no silnice seksizma držale su ih podalje. To nije previše različito od silnica koje vladaju na odmorima u školi moga sina. To su silnice koje bismo trebali kidati golim rukama. A ako falusno prezasićeno vodstvo FIFA-e tome stane na put, neka i oni budu raskidani na paramparčad.


S engleskog preveo Zoran Veselinović








Fotografija Marte Vieire da Silva je preuzeta sa stranice SCEL News i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve