Izdržljivost seksizma u nogometu i veličanstvena Marta

U tijeku je završnica ženskog Svjetskog prvenstva u nogometu, na kojem jedna od trenutno najboljih nogometašica na svijetu – brazilska reprezentativka Marta Vieira da Silva – s 15 golova na prvenstvu drži rekord najtrofejnije strijelkinje. Međutim, dok prijateljske utakmice muških reprezentacija završavaju na naslovnicama novina, medijska vidljivost ženskog nogometa je slaba, a od ljudi zaduženih za razvoj sporta dolaze prijedlozi o potrebi seksualiziranja sportašica kao rješenja kojim bi se pojačao medijski interes. Autor na svome blogu donosi osvrt u kojemu problematizira pitanje seksizma u brazilskom nogometu, no ukazuje i na to da se radi o globalnom problemu, ustvrđujući da stopiranje razvitka cjelokupnog sporta, a onda i njegove medijske vidljivosti prije svega ovisi o promjeni duboko mizoginog sastava čelništva FIFA-e.


Moj sin pohađa prigradsku javnu školu koja daje većinu igrača za našu rekreativnu ligu. Dio je ekipe u kojoj zajedno igraju dječaci i djevojčice te gdje, kako to često biva s djecom od 6 do 8 godina, djevojčice često dominiraju na terenu. K tome, njegova je odlična učiteljica igrala nogomet za najlegendarniji ženski koledž program u SAD-u. Ipak, unatoč svemu navedenom, tijekom školskog odmora samo dječaci igraju nogomet, dok djevojčice gledaju. Usprkos tome, moj sin se vratio kući i rekao kako je jedan mali dječak iz njegove škole spomenuo da on i njegovi prijatelji „igraju poput djevojčica”. (Ponosan sam što je moj sin znao da je to bila totalno sjebana stvar za reći).

Ovaj sam uvod napisao zato što se ova kolumna bavi seksizmom koji hara brazilskim nogometom, ali želim jasno naglasiti kako ovo nije južnoamerički problem ili čak problem koji se događa „negdje drugdje“. Ovo je globalni problem. Ženski nogomet nije samo priča o jednom sportu. To je priča o borbi za pristup, mogućnosti i poštovanje, nerijetko protiv upravo onih ljudi koji bi trebali razvijati igru. Ova stvarnost možda nigdje nije toliko izražena kao što je to u Brazilu. Kao što znamo, Brazil još uvijek voli svoj nogomet strašću koju malo država može dostići, usprkos gorkom okusu u ustima kod prisjećanja na Svjetsko prvenstvo iz 2014. godine. Ženska se reprezentacija nalazi u dobroj poziciji za osvajanje svojeg prvog Svjetskog prvenstva (koje se upravo odigrava u Kanadi), a njezina najbolja igračica, nevjerojatna Marta, upravo je postigla svoj 15. gol na Svjetskim prvenstvima, čime je postala nogometašica s najviše postignutih golova u povijesti ženskog Svjetskog prvenstva. Ona je, trenutno, poput njezina jednoimenog sunarodnjaka Peléa, bez konkurencije na međunarodnim natjecanjima. No unatoč tome, njezin gol nije zavrijedio čak ni da bude spomenut u glavnim brazilskim novinama O Globo. Međutim, prijateljska utakmica između muške reprezentacije Brazila i reprezentacije Hondurasa našla je svoje mjesto na naslovnici. Kako je Stephanie Nolen izvijestila u svojoj reportaži za list iz Toronta Globe and Mail: „Određene utakmice ženskog Svjetskog prvenstva emitiraju se na brazilskim kabelskim kanalima, međutim čini se da ih nitko ne gleda”.

Nolen je uspjela dobiti komentar ovakva stanja od čelnika zaduženog za ženski nogomet iz Konfederacije brazilskog nogometa, Marca Aurelia Cunhe, a njegova analiza izaziva gnjev svojom predvidljivošću. Cunha je izjavio da je optimističan glede budućnosti ovog sporta u Brazilu jer su „žene sada sve ljepše i stavljaju šminku. Na igralište izlaze na elegantan način. Ženski je nogomet dugo kopirao muški. Čak je i model dresova bio maskulin. Djevojčice smo oblačili poput dječaka. Ekipama je zbog toga nedostajalo elegancije, ženstvenosti. Kratke hlače su sada nešto kraće, a frizure su uređenije. To nije žena koja je obučena kao muškarac.”

Cunhov otvoreni seksizam i suptilna-kao-bacač-plamena homofobija ogavni je odjek sramotnih izjava Seppa Blattera od otprije jednog desetljeća kada je potonji rekao da bi ženski nogomet bio uspješniji kada bi igračice igrale „u ženstvenijim dresovima poput odbojkašica. Primjerice, mogle bi nositi uže hlačice“. Čak i sâmo reagiranje na ove izjave izaziva mučninu, no da bude jasno: ovdje nije samo riječ o moralnoj iskvarenosti, radi se o receptu za deformiranje, ako ne i uništavanje budućnosti ovoga sporta. Kako su pokazala terenska istraživanja koja je proveo Tucker Center for Women’s Sports, seksualiziranje ženskih sportašica ne otvara put ni pojačanom interesu niti višoj razini poštovanja. Zapravo se odvija suprotan proces. Odnosno, kako mi je objasnila Mary Jo Kane iz Tucker Center-a sa Sveučilišta u Minnesoti: „Sportašica će razgolićivanjem možda povećati prodaju časopisâ, no neće povećati i popularnost svog sporta“.

Ženski će nogomet ostvariti veći napredak tek kada na čelu FIFA-e ne budu bili seksistički muškarci. Rasti će ako izvrši pritisak na medije da priznaju veličinu igračica poput Marte. Sasvim sigurno neće rasti ako se nastavi podrazumijevati da će ona ostati medijski nevidljiva samo zato što ne nosi bikini. Marta, koja ima tek 29 godina, proglašena je FIFA-inom igračicom godine pet puta, a jedanaest je puta završila među top tri. Ovo je bez presedana u bilo kojem sportu. Marta je u ovome smislu najtrofejnija među igračima i igračicama nogometa na planeti, i nalazi se u poziciji da svoju reprezentaciju povede prema osvajanju njihova prvog Svjetskog prvenstva. Ona je to uspjela ostvariti unatoč tome što je u djetinjstvu morala trpjeti batine jer je htjela igrati. Riječ je o priči za povijesne knjige. No njezina je odiseja suočena s pozivom da se igru koju ona štuje pretvori u ligu donjeg rublja. Njoj ne govore da „šuti i igra“ nego da „šuti i pozira“.

To što su moralni patuljci poput Seppa Blattera i Marca Cunhe previdjeli Martinu sportsku putanju govori pregršt toga o njezinoj izdržljivosti i ljubavi prema ovoj prelijepoj igri. To također ukazuje na grozno stanje čelništva ovog sporta. Njihov poziv na seksualiziranje ženskog nogometa je poziv na srozavanje igre, stvaranje nevoljkosti kod najboljih mladih igračica da igraju, i opravdavanje medijskog ignoriranja ženskog nogometa uz objašnjenje da nije riječ o „ozbiljnom sportu“. Taj poziv opravdava status quo u Brazilu kojem sam bio svjedočio: bosonogi mladići igraju u favelama i na plažama, dok djevojke stoje sa strane i gledaju. One su gledale s onim čeznutljivim pogledom koji je zajednički svakom djetetu – da potrči, skoči i zaigra – no silnice seksizma držale su ih podalje. To nije previše različito od silnica koje vladaju na odmorima u školi moga sina. To su silnice koje bismo trebali kidati golim rukama. A ako falusno prezasićeno vodstvo FIFA-e tome stane na put, neka i oni budu raskidani na paramparčad.


S engleskog preveo Zoran Veselinović








Fotografija Marte Vieire da Silva je preuzeta sa stranice SCEL News i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve