Izdržljivost seksizma u nogometu i veličanstvena Marta

U tijeku je završnica ženskog Svjetskog prvenstva u nogometu, na kojem jedna od trenutno najboljih nogometašica na svijetu – brazilska reprezentativka Marta Vieira da Silva – s 15 golova na prvenstvu drži rekord najtrofejnije strijelkinje. Međutim, dok prijateljske utakmice muških reprezentacija završavaju na naslovnicama novina, medijska vidljivost ženskog nogometa je slaba, a od ljudi zaduženih za razvoj sporta dolaze prijedlozi o potrebi seksualiziranja sportašica kao rješenja kojim bi se pojačao medijski interes. Autor na svome blogu donosi osvrt u kojemu problematizira pitanje seksizma u brazilskom nogometu, no ukazuje i na to da se radi o globalnom problemu, ustvrđujući da stopiranje razvitka cjelokupnog sporta, a onda i njegove medijske vidljivosti prije svega ovisi o promjeni duboko mizoginog sastava čelništva FIFA-e.

Moj sin pohađa prigradsku javnu školu koja daje većinu igrača za našu rekreativnu ligu. Dio je ekipe u kojoj zajedno igraju dječaci i djevojčice te gdje, kako to često biva s djecom od 6 do 8 godina, djevojčice često dominiraju na terenu. K tome, njegova je odlična učiteljica igrala nogomet za najlegendarniji ženski koledž program u SAD-u. Ipak, unatoč svemu navedenom, tijekom školskog odmora samo dječaci igraju nogomet, dok djevojčice gledaju. Usprkos tome, moj sin se vratio kući i rekao kako je jedan mali dječak iz njegove škole spomenuo da on i njegovi prijatelji „igraju poput djevojčica”. (Ponosan sam što je moj sin znao da je to bila totalno sjebana stvar za reći).

Ovaj sam uvod napisao zato što se ova kolumna bavi seksizmom koji hara brazilskim nogometom, ali želim jasno naglasiti kako ovo nije južnoamerički problem ili čak problem koji se događa „negdje drugdje“. Ovo je globalni problem. Ženski nogomet nije samo priča o jednom sportu. To je priča o borbi za pristup, mogućnosti i poštovanje, nerijetko protiv upravo onih ljudi koji bi trebali razvijati igru. Ova stvarnost možda nigdje nije toliko izražena kao što je to u Brazilu. Kao što znamo, Brazil još uvijek voli svoj nogomet strašću koju malo država može dostići, usprkos gorkom okusu u ustima kod prisjećanja na Svjetsko prvenstvo iz 2014. godine. Ženska se reprezentacija nalazi u dobroj poziciji za osvajanje svojeg prvog Svjetskog prvenstva (koje se upravo odigrava u Kanadi), a njezina najbolja igračica, nevjerojatna Marta, upravo je postigla svoj 15. gol na Svjetskim prvenstvima, čime je postala nogometašica s najviše postignutih golova u povijesti ženskog Svjetskog prvenstva. Ona je, trenutno, poput njezina jednoimenog sunarodnjaka Peléa, bez konkurencije na međunarodnim natjecanjima. No unatoč tome, njezin gol nije zavrijedio čak ni da bude spomenut u glavnim brazilskim novinama O Globo. Međutim, prijateljska utakmica između muške reprezentacije Brazila i reprezentacije Hondurasa našla je svoje mjesto na naslovnici. Kako je Stephanie Nolen izvijestila u svojoj reportaži za list iz Toronta Globe and Mail: „Određene utakmice ženskog Svjetskog prvenstva emitiraju se na brazilskim kabelskim kanalima, međutim čini se da ih nitko ne gleda”.

Nolen je uspjela dobiti komentar ovakva stanja od čelnika zaduženog za ženski nogomet iz Konfederacije brazilskog nogometa, Marca Aurelia Cunhe, a njegova analiza izaziva gnjev svojom predvidljivošću. Cunha je izjavio da je optimističan glede budućnosti ovog sporta u Brazilu jer su „žene sada sve ljepše i stavljaju šminku. Na igralište izlaze na elegantan način. Ženski je nogomet dugo kopirao muški. Čak je i model dresova bio maskulin. Djevojčice smo oblačili poput dječaka. Ekipama je zbog toga nedostajalo elegancije, ženstvenosti. Kratke hlače su sada nešto kraće, a frizure su uređenije. To nije žena koja je obučena kao muškarac.”

Cunhov otvoreni seksizam i suptilna-kao-bacač-plamena homofobija ogavni je odjek sramotnih izjava Seppa Blattera od otprije jednog desetljeća kada je potonji rekao da bi ženski nogomet bio uspješniji kada bi igračice igrale „u ženstvenijim dresovima poput odbojkašica. Primjerice, mogle bi nositi uže hlačice“. Čak i sâmo reagiranje na ove izjave izaziva mučninu, no da bude jasno: ovdje nije samo riječ o moralnoj iskvarenosti, radi se o receptu za deformiranje, ako ne i uništavanje budućnosti ovoga sporta. Kako su pokazala terenska istraživanja koja je proveo Tucker Center for Women’s Sports, seksualiziranje ženskih sportašica ne otvara put ni pojačanom interesu niti višoj razini poštovanja. Zapravo se odvija suprotan proces. Odnosno, kako mi je objasnila Mary Jo Kane iz Tucker Center-a sa Sveučilišta u Minnesoti: „Sportašica će razgolićivanjem možda povećati prodaju časopisâ, no neće povećati i popularnost svog sporta“.

Ženski će nogomet ostvariti veći napredak tek kada na čelu FIFA-e ne budu bili seksistički muškarci. Rasti će ako izvrši pritisak na medije da priznaju veličinu igračica poput Marte. Sasvim sigurno neće rasti ako se nastavi podrazumijevati da će ona ostati medijski nevidljiva samo zato što ne nosi bikini. Marta, koja ima tek 29 godina, proglašena je FIFA-inom igračicom godine pet puta, a jedanaest je puta završila među top tri. Ovo je bez presedana u bilo kojem sportu. Marta je u ovome smislu najtrofejnija među igračima i igračicama nogometa na planeti, i nalazi se u poziciji da svoju reprezentaciju povede prema osvajanju njihova prvog Svjetskog prvenstva. Ona je to uspjela ostvariti unatoč tome što je u djetinjstvu morala trpjeti batine jer je htjela igrati. Riječ je o priči za povijesne knjige. No njezina je odiseja suočena s pozivom da se igru koju ona štuje pretvori u ligu donjeg rublja. Njoj ne govore da „šuti i igra“ nego da „šuti i pozira“.

To što su moralni patuljci poput Seppa Blattera i Marca Cunhe previdjeli Martinu sportsku putanju govori pregršt toga o njezinoj izdržljivosti i ljubavi prema ovoj prelijepoj igri. To također ukazuje na grozno stanje čelništva ovog sporta. Njihov poziv na seksualiziranje ženskog nogometa je poziv na srozavanje igre, stvaranje nevoljkosti kod najboljih mladih igračica da igraju, i opravdavanje medijskog ignoriranja ženskog nogometa uz objašnjenje da nije riječ o „ozbiljnom sportu“. Taj poziv opravdava status quo u Brazilu kojem sam bio svjedočio: bosonogi mladići igraju u favelama i na plažama, dok djevojke stoje sa strane i gledaju. One su gledale s onim čeznutljivim pogledom koji je zajednički svakom djetetu – da potrči, skoči i zaigra – no silnice seksizma držale su ih podalje. To nije previše različito od silnica koje vladaju na odmorima u školi moga sina. To su silnice koje bismo trebali kidati golim rukama. A ako falusno prezasićeno vodstvo FIFA-e tome stane na put, neka i oni budu raskidani na paramparčad.
S engleskog preveo Zoran Veselinović

Fotografija Marte Vieire da Silva je preuzeta sa stranice
SCEL News
i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve