Stathis Kouvelakis: Antipolitika Alexisa Tsiprasa

Unatoč odbijanju Junckerovog paketa mjera štednje na nedavnom referendumu u Grčkoj, vlada se sporazumila s predstavnicima Trojke, pristavši na još veće ustupke, što je potvrđeno i u grčkom parlamentu, uz jasnu opoziciju unutar i izvan Syrize. Tsipras vrši napore kako bi priskrbio naknadni legitimitet pristajanju na ovakav sporazum, što prvenstveno podrazumijeva obračun s kritičarima unutar stranke, naglašavanje osobnog neslaganja sa sporazumom, ali i nepostojanja alternative, čime napušta samu ideju politike koja podrazumijeva da uvijek postoje alternative: “U politici – kao i općenito u svakom društvenom djelovanju – nisu bitne unutarnje dvojbe i namjere, potencijalni osjećaj krivnje i skrivene misli, već stvarni postupci i njihov sadržaj. Nije slučajnost da se riječi „memorandum“ i „sporazum“ ne spominju u Tsiprasovoj izjavi. Svrha ovog medijskog spina nije obraniti političku odluku, već potaknuti emocionalnu identifikaciju s vođom tijekom ovih teških trenutaka njegove kušnje.”


Tvrdeći kako ne postoji alternativa, vodstvo Syrize odbacilo je i sâm koncept politike.


Glasanjem za novi memorandum, vlada i Syrizina parlamentarna većina nisu se samo oprostile s lijevom politikom, već i s politikom uopće. Odabravši ovaj put nisu samo odbacile Syrizin program ili obveze koje je vlada preuzela prema narodu Grčke.

Pogazile su rezultat „ne“ na referendumu kojim je narod Grčke prije samo dva tjedna snažno odbacio Junckerov paket mjera štednje – puno blažu verziju mjera štednje od one koja je nametnuta sramotnim sporazumom 12. srpnja. Povrh toga, zanemarile su protivljenje većine unutar središnjeg odbora vlastite stranke – jedinog kolektivnog tijela izabranog na kongresu stranke i odgovornog volji svojeg kolektivnog članstva.

No osim već spomenutih aspekata, postoji još nešto što ih istovremeno nadilazi: odabravši ovakav put, vlada i njezina parlamentarna većina negira i sâm koncept politike, koji se temelji na ideji o preuzimanju odgovornosti za izbor, odnosno ustrajanju uz političku odluku.

Nedavno smo mogli svjedočiti razvoju događaja koji su jedinstveni ne samo po grčkim, nego i po međunarodnim standardima. Primjerice, novi ministar financija Euclid Tsakalotos je dan nakon potpisivanja sporazuma u parlamentu izjavio kako je to najgori dan u njegovu životu, te iako „ne zna“ je li to bila „ispravna odluka“, nisu „imali drugog izbora“.

On „ne zna“ je li donio „ispravnu odluku“, no unatoč tome odluku je donio. Ne samo da je prihvatio sporazum, već je pozvao svoje kolege i drugove da učine isto! I sve to u ime izostanka drugog izbora – drugim riječima, „nema alternative“ – što je moto koji ne samo da utjelovljuje poricanje svake lijeve ideje, već je ravan napuštanju ideje politike uopće – ideje koja se u potpunosti oslanja na činjenicu da uvijek postoje alternative i mogući izbori.

Ipak, sâm premijer je najjasnije pokazao kako izgleda taj manevarski potez samoodricanja od odgovornosti. Alexis Tsipras je na javnoj televiziji ERT izjavio da se „ne slaže“ sa sporazumom i ne „vjeruje“ u njega. Svoje je postupke također opravdao naglašavanjem izostanka bilo koje druge opcije.

Međutim, niti jednom nije postavio pitanje: kako to da mu je nakon pet i pol mjeseci obnašanja dužnosti, i uz 62 postotnu potporu naroda na referendumu usmjerenom protiv mjera štednje, ostala tek opcija da se pokori novom paketu mjera štednje, i to još gorem od onog prethodnog?

Unatoč neslaganju sa sporazumom, Tsipras je od članova Syrize koji obnašaju zastupničku dužnost u parlamentu zatražio da se udruže u ovom otvorenom kršenju narodnog mandata i državne suverenosti, prijeteći ostavkom ukoliko ne dobije njihovu jednoglasnu podršku. Naravno, to je u konačnici odbio učiniti, unatoč tome što je bio prisiljen suočiti se s gromoglasnim odbijanjem njih 39-tero.

No u izjavi koju je dao 16. srpnja ide još i korak dalje u tom smjeru. Tsipras tvrdi da je odbijanje da mu se pruži potpora – ukoliko nitko ne osporava da je uistinu bio podvrgnut nemilosrdnoj ucjeni – ujedno i odbijanje da se preuzme dio odgovornosti. A to „se protivi principima drugarstva i solidarnosti i otvara rane u našim redovima.“

Drugim riječima, zbog Tsiprasove kapitulacije pod teretom nedvojbeno realne ucjene, on poziva parlamentarne predstavnike svoje stranke da ga slijede u tom katastrofalnom potezu. Kao da realnost ucjene automatski znači odsutnost bilo koje druge opcije osim one koju je on izabrao.

Ovdje je opet osnovna pretpostavka „nepostojanje alternative“ (TINA – There is no alternative), međutim izražena u terminima individualne psihologije i emocija, kao nalog da se podrži nekoga tko je „pretrpio mnogo toga tijekom proteklih šest mjeseci“ i kojega poput ostalih drugova razdire „dvojba savjesnosti prema našim zajedničkim principima, vrijednostima, stajalištima i ideološkim poveznicama.“

Pa ipak, u politici – kao i općenito u svakom društvenom djelovanju – nisu bitne unutarnje dvojbe i namjere (plemenite ili neke druge), potencijalni osjećaj krivnje i skrivene misli, već stvarni postupci i njihov sadržaj. Nije slučajnost da se riječi „memorandum“ i „sporazum“ ne spominju u Tsiprasovoj izjavi. Svrha ovog medijskog spina nije obraniti političku odluku, već potaknuti emocionalnu identifikaciju s vođom tijekom ovih teških trenutaka njegove kušnje.

No to je i način da se ostvari esencijalni cilj stigmatiziranja stranačkih „pobunjenika“ kao ljudi koji podrivaju „prvu vladu ljevice u zemlji“. Ovime se opet zamagljuje suština politike, odnosno neslaganje s određenim izborom. Ne radi se o podvrgavanju mjerama štednje ili njihovu odbijanju, pitanju vjernosti narodnom mandatu od 25. siječnja ili 5. srpnja, ili održavanju, odnosno kršenju programa i obveza vlade i Syrize – radi se naprosto o odluci hoće li se vođi pružiti emocionalna potpora.

Ovo ukidanje same suštine političkog diskursa priznanje je duboke slabosti. Legitimitet trećeg sporazuma o spašavanju – odnosno, o podvrgavanju još jednom drakonskom paketu mjera štednje – nije samo puno slabiji od protekla dva, on naprosto ne postoji.

Za razliku od 2010. i 2012. godine, jedini raison d’être i opravdanje koje vladajuća politička snaga 2015. godine može ponuditi za obnašanje vlasti jest ukidanje onih politika kojima se upravo podvrgla. Stoga, jedina prava prijetnja za „prvu vladu Ljevice u zemlji“ – i za Syrizu kao takvu – nije neki „unutarnji neprijatelj“, već samoubilačko pokoravanje mjerama štednje i perpetuiranje vladavine Trojke.

Srednjestrujaški mediji, koji su sada postali glavni kanal kroz koji se vladin spin zakotrljao prema javnosti, otvoreno govore o nadolazećoj „čistki“. Njezina prva žrtva lako bi mogla biti karizmatična predsjednica parlamenta Zoe Kostantopoulou koja je glasala protiv sporazuma, te koja otvoreno podržava unilateralno proglašavanje nemogućnosti otplaćivanja dugova i potpuni raskid s vladavinom Trojke.

U međuvremenu, Tsipras, koji je ujedno i predsjednik Syrize, još uvijek odbija sazvati središnji odbor stranke, iako je većina članova zatražila njegovo sazivanje u zajedničkom priopćenju, u kojem također odbijaju sporazum. Kršenje najelementarnijih pravila funkcioniranja stranke zasigurno je znak zbog kojega bismo se trebali vrlo zabrinuti, pitajući se što je sljedeće na redu.

Syriza se trenutno nalazi na prekretnici i o njezinoj će se budućnosti odlučiti u sljedećih nekoliko tjedana.


S grčkog preveo Leandros Fischer


S engleskog preveli Martin Beroš i Karolina Hrga





Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu i član središnjeg odbora Syrize


Fotografija Alexisa Tsiprasa preuzeta je sa stranice profit.ndtv.com i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom
Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak
Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju
Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom
Stavros Mavroudeas: Grčki referendum i zadaci ljevice


Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve