Grčki referendum i zadaci ljevice

Zadnji neslužbeni rezultati grčkog referenduma dobiveni na temelju 94,26% prebrojanih glasačkih listića pokazuju pobjedu opcije ‘OXI/NE’ sa 61,32% glasova. Pročitajte tekst kojeg je Stavros Mavroudeas par dana prije referenduma poslao medijima, a u kojem opisuje kako su tekle referendumske kampanje – koju je ulogu imala vanparlamentarna ljevica, a koju grčka buržoazija, u čemu je podbacila Syriza, a u čemu KKE – te poziva na mobilizaciju militantne ljevice i aktivnih snaga radničke klase kako bi se na dnevni red grčke i europske politike stavila potreba pronalaženja smjera djelovanja koji se nalazi izvan okova Europske unije, posebice kritizirajući spremnost Syrizine vlade da se nakon šestomjesečnog neuspješnog oslanjanja na strategiju pregovaranja s EU, i nakon referenduma vrati u isti modus operandi.


Syrizina vlada je u proteklih šest mjeseci, nakon izborne pobjede u siječnju 2015., započela pregovore s EU. Tijekom tih pregovora Syriza je bila suočena s tvrdoglavošću i pojačanom razinom nepopustljivosti EU i njezinih ortačkih institucija (ECB-a i MMF-a). Syriza je ubrzo prihvatila logiku i strukturu programa Trojke; odnosno Ekonomskog programa prilagodbe za Grčku, popularno poznatog pod nazivom Memorandum. Ona ga je samo pokušala modificirati, tako što će ga učiniti manje orijentiranim na ranu otplatu (primjerice, odgađanjem provedbe smanjivanja mirovina i potajnog rezanja plaća, smanjivanjem ciljeva primarnih fiskalnih viškova kako bi fiskalna politika bila što manje usmjerena na štednju). Također je zatražila da joj se omogući servisiranje duga (poništavanjem dijela duga, balansiranjem duga i ‘financijskim inžinjeringom’) te povećanje sredstava pomoći (kroz fiktivni Junckerov plan) koje bi pomoglo da se pokrene umrtvljenu grčku ekonomiju nakon 6 godina mjera štednje. U konačnici, sramežljivo je zatražila određeno obavezivanje za smanjenjem grčkog duga u budućnosti. Čim je EU dijagnosticirala ovakvo pomirljivo Syrizino raspoloženje, a budući da se cijela utakmica odvijala na njezinom terenu, započela je vršiti pritisak, tražeći dodatne koncesije. Što je Syriza više klizila prema kapitulaciji, to je više Europska unija zahtijevala. Na kraju je postalo politički neizvedivo da Syriza prihvati sve zahtjeve EU, čak i unatoč ponižavajućim kompromisima na koje je već pristala, te očitom izdajom čak i svojeg osrednjeg izbornog programa. To je dovelo do sloma pregovora i poziva Syrizine vlade na održavanje referenduma o Trojkinim zahtjevima.

Raskid pregovora između Grčke i EU bez svake je sumnje ukazao na pravu prirodu Europske unije: riječ je o provoditeljima interesa i čuvarima povlastica dominantnih europskih kapitalističkih sila. Ona nameće neoliberalne politike mjera štednje narodu Europe i slabijim europskim državama u korist profita kapitalista.

Štoviše, raskid pregovora pokazuje nerealan karakter programa Syrizine vlade koji cilja na ‘pristojan kompromis’ s EU, koji ne bi značio ‘ni sukob ni kapitulaciju’, te na ‘ostajanje u eurozoni pod svaku cijenu’. Ukoliko želite ostati u eurozoni i u EU, morat ćete kapitulirati pred zahtjevima njezinih dominantnih sila. Nema drugog načina. Stoga je čak i Syrizin prijedlog (koji obuhvaća 47 stranica), kao blaža verzija Trojkina programa mjera štednje, odbačen s gnušanjem.

Neuspjeh Syrizine strategije, kao i uzavrelo masovno nezadovoljstvo povratkom Trojkinih politika mjera štednje, primoralo je Syrizinu vladu da odbije Trojkine zahtjeve i prepusti ih javnom glasanju na referendumu. Istovremeno, vodstvo Syrize tvrdi da će u slučaju da opcija ‘NE’ pobijedi, iznova pristupiti EU i tražiti nove pregovore.

Syriza nije podbacila samo u strateškom već i u taktičkom smislu. Ostavila je netaknutom ‘strukturu duboke države’ unutar koje se i dalje nalaze poslušne sluge grčke oligarhije, štoviše – mnoge je postavila i koristila na više ključnih pozicija. Primjerice, Syriza nije preuzela kontrolu nad centralnom bankom, a prihvatila je, pa čak i namjestila nekoliko ‘ljudi iz sistema’ u upravne odbore komercijalnih banaka te drugih ključnih javnih poduzeća. Ispraznila je državnu blagajnu, glupavo plativši sve dospjele rate MMF-u i međunarodnim vjerovnicima. Stoga je EU – u bliskoj suradnji s grčkom buržoazijom – nakon raspisivanja referenduma proizvela uvjete gušenja bankarskog sektora, primoravši Syrizu da nametne vrlo stroga ograničenja na kretanje kapitala istog dana kada je ogromna masa slabo plaćenih grčkih umirovljenika (o kojima ovisi još jedan veliki dio stanovništva) primala svoje mirovine. Na ovaj je način referendum, koji je trebao biti laka pobjeda opcije koja upućuje ‘NE’ zahtjevima Trojke, pretvoren u neizvjesnu utrku.

Povrh toga je grčka buržoazija smjesta stvorila vlastiti ujedinjeni front (ostavljajući po strani međusobne političke i ekonomske razlike), mobilizirala sva raspoloživa sredstva (masovne medije, vršenje pritiska poslodavaca na radnike, itd.) i upustila se u blatantnu kampanju proizvodnje straha, predrasuda i širenja dezinformacija. Njezin je cilj izazivanje straha kod ostatka stanovništva (a osobito kod onih značajnih segmenata srednjeg sloja koji su preživjeli krizu bez da ih je ista proleterizirala) idejom da će se, ukoliko se Grčka u potpunosti ne podčini EU, otvoriti vrata samoga pakla.

Nasuprot ovakvom napadu, Syriza je vrludala tijekom kritičnog perioda, poigravajući se (između ostalog i zbog unutarnjih pritisaka) idejom da otkaže referendum i ponudi daljnje ustupke Europskoj uniji, koje je potonja – namirisavši krv – odbacila uz ponižavanje. Tek je tada Syriza započela s pripremama za kampanju ne bi li osigurala referendumsku pobjedu, no uz istovremeno uvjeravanje kako će nakon referenduma dogovor s EU zasigurno biti postignut.

Unutar preostalog političkog spektra grčke ljevice, tek su glavne snage vanparlamentarne ljevice na sebe preuzele izazov, krenuvši se energično boriti za masovno narodno ‘NE’ Europskoj uniji. Komunistička je partija, izdajući pritom sve grčke komunističke tradicije, izjavila da će u glasačku kutiju ubaciti vlastiti listić, što u praksi zapravo znači da sugerira nevažeće glasanje, te time implicitno pomaže ‘DA’ kampanji.

Nedjeljni je referendum presudna bitka. Na kocki je hoće li se nastaviti barbarsko restrukturiranje grčke ekonomije i društva po mjeri Memoranduma, ili će se pokrenuti novi smjer djelovanja.

Klasne linije po kojima se ovaj sukob vodi vrlo su jasne i on je gotovo očigledan kada se prošećete po atenskim četvrtima ili posjetite radna mjesta. U buržujskim četvrtima i na rukovodećim funkcijama prisutna je neočekivana mobilizacija čak i apolitičnih ljudi u korist referendumskog ‘DA’. S druge strane, među radničkom klasom i u njihovim stambenim četvrtima većina je jasno opredijeljena za ‘NE’. Po pitanju glasanja na referendumu u dijelovima grada u kojima živi srednja klasa, ljudi se obično dijele na bogatije i siromašnije.

Prevaga sistemskih snaga koje zagovaraju ‘DA’, neovisno hoće li Syriza ostati na vlasti, značila bi da će Grčka krenuti u smjeru naših siromašnijih balkanskih susjeda (koje je EU dodatno osiromašila), i pridružiti im se u ‘utrci prema dnu’, s ciljem postizanja što niže cijene rada i imovine – a sve ne bi li zauzvrat dobila malu nagradu od gospodara EU.

Pobjeda referendumskog ‘NE’ zapriječila bi ovakav slijed događaja. Do nje će doći jedino uz povratak masovne narodne mobilizacije kakva je postojala prije nego li je sve greškom prepušteno izbornoj pobjedi Syrizine vlade, koja se pokazala neučinkovitom. Takav će razvoj događaja također osporiti Syrizine nerealne i konzervativne pokušaje novih pregovora oko programa Memoranduma. Pobjeda opcije ‘NE’ ojačat će široko uvjerenje da EU i grčka buržoazija nisu nepobjedive, te da je drugačiji smjer – koji se nalazi izvan okova Europske unije – moguć.

Militantna ljevica i aktivne snage radničke klase imaju odgovornost da ovu bitku preuzmu u svoje ruke.


S engleskog preveo Martin Beroš


Stavros Mavroudeas je profesor političke ekonomije na odsjeku za ekonomiju Makedonskog sveučilišta u Solunu.


Karikatura koja je cirkulirala Grčkom u predreferendumsko vrijeme preuzeta je s Facebooka i prilagođena formi ikone. Tekst glasi otprilike: “Moj šef je protiv podjela u narodu. Hoće da glasam kao on.”


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom
Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak
Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju
Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom


Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve