Poslije novog memoranduma – koji je plan za lijevu vladu u Grčkoj?

Gal Kirn komentira tri moguća pravca djelovanja u odnosu na grčku krizu o kojima se raspravljalo u Ateni od 16.-19. srpnja 2015. na konferenciji GCAS “Democracy Rising”. U međuvremenu, politička situacija u Grčkoj se zaoštrava – nakon što je parlament potvrdio treći memorandum, premijer Tsipras podnio je ostavku i najavio nove izbore za kraj rujna (nadajući se priskrbiti novi legitimitet za memorandum koji podrazumijeva teške mjere štednje i masovne privatizacije), dok se sama Syriza rascijepila – 25 parlamentarnih zastupnika (uglavnom iz Syrizinog lijevog krila – Lijeve platforme) predvođeno Panagiotisom Lafazanisom osnovalo je novu stranku – Narodno jedinstvo (Laïkí Enótita, LAE), s kojom planiraju izaći na izbore suprotstavljajući se mjerama štednje, memorandumima i privatizacijama te stoga i ostanku u eurozoni, a najavljujući pritom nacionalizaciju strateških sektora ekonomije, otpis najvećeg dijela grčkog duga te paket radikalnih mjera u korist radništva i ubrzanog razvoja zemlje, te zagovarajući socijalistički internacionalizam, pacifizam, izlazak Grčke iz NATO pakta i suspenziju odnosa s Izraelom.



Sredinom srpnja Globalni centar za napredne studije (Global Centre for Advanced Studies – GCAS) održao je u Ateni konferenciju pod nazivom “Democracy Rising“ (Demokracija u usponu). Jedna od glavnih tema rasprave bila su tri moguća plana za budućnost Grčke: PLAN A (nastavak politike propisane memorandumima, tj. programima ekonomske prilagodbe), PLAN B (napuštanje eura), PLAN C (ojačavanje lokalnih zadruga i samodostatnih ekonomskih oblika, osnaživanje zajednica). Naglašavam kako se ti planovi međusobno ne isključuju, no nude mogućnost ocrtavanja buduće strategije i masovne mobilizacije. Ovo je kratak komentar tih planova.

PLAN A

Neka otpočetka bude jasno da PLAN A nije alternativan plan i svakako nije plan grčke ljevice i Syrize. To je zapravo dominantna neoliberalna politika eurozone u kojoj prevlast imaju zemlje jezgre eurozone i financijski kapital. Radi se o hegemoniji koju predvodi Njemačka. Tsipras i njegova vlada došli su do zida – bili su prisiljeni prihvatiti poziciju kolonije koja znači depolitizaciju administracije i stalan nadzor Trojke nad svim zakonodavnim procesima u grčkom parlamentu. Taj je ‘plan’ stoga tek ‘ekstremna primjena’ iste logike koju se otpočetka nametalo kao jedinu opciju. Jedina nada tog plana je da će ekonomija napokon izaći iz recesije i da će zemlje jezgre eurozone u nekom trenutku milosrdno restrukturirati dug i smanjiti nadzor. No ekonomski je opravak neodložno potreban, a ostali dijelovi sporazuma propisuju politike koje će produbiti recesiju (vidi izlaganje Costasa Lapavitsasa na konferenciji Democracy Rising).

Nije potrebno ulaziti u detalje da bi se uvidjelo koliko je PLAN A porazan, politički pogrešan i katastrofalan za sve aspekte života i politike te što je on značio za radničku klasu u posljednjih šest godina. Držati se tog plana značilo bi prihvatiti reakcionarnu poziciju, koja se samo prilagođava neoliberalnoj kapitalističkoj logici, te čekati na milostinju vladajuće klase i na mjere štednje s ljudskim licem.

PLAN B

PLAN B je istinski alternativni plan koji bi mogao otvoriti najvažnija strateška pitanja. Očigledno je kako ovaj plan postoji samo u fragmentima i natuknicama te kako je neoliberalna strana detaljnije pripremila svoj plan. Također je bitno da opciju Grexita podržava samo 25 posto stanovništva Grčke. Neki se pitaju: zašto je podrška Grexitu toliko slaba? Iako rezultatima ovih istraživanja javnog mnijenja ne treba davati prevelik značaj, jedan od razloga niske podrške Grexitu je taj što Lijeva platforma (tj. lijevo krilo Syrize), stranka Antarsya i druge organizacije još nisu pokrenule dovoljno detaljnu raspravu i analizu u prilog tom planu. Također, nisu predstavile taj plan narodu Grčke prije prošlih izbora, a ni nekom drugom prilikom. Uistinu, u samoj Syrizi ova je rasprava trebala otpočeti ranije, kako su priznale sve struje unutar Syrize. Bitan razlog odgađanja diskusije može biti i činjenica da bi PLAN B, slično kao i prethodno spomenuti PLAN A, iziskivao veliko žrtvovanje, no vjerojatno uz još veću vanjskopolitičku nestabilnost u slučaju grčkog proglašenja bankrota i inzistiranja na otpisivanju duga, a ta nestabilnost odredila bi okolnosti u kojima se Grexit provodi. Ipak, ova alternativa barem pruža šansu Grčkoj da u srednjoročnom razdoblju preuzme kontrolu nad fiskalnom i monetarnom politikom te dokine svoj kolonijalni status. Iz perspektive revolucionarne tradicije moglo bi se reći da upravo tada počinje istinska politika – skokom u neocrtano nepoznato. Čak ni detaljan plan ne može dati neupitnu garanciju uspjeha ili propasti; istinska je politika nepredvidljiva, što očigledno znači kretanje rizičnom putanjom. Uz to, svaka se istinska politika temelji isključivo na vlastitim snagama i za nju ne postoji nikakvo izvanjsko jamstvo, no ona predstavlja put koji bi mogao pokrenuti istinsku društvenu transformaciju s mnogim političkim posljedicama za cijelu Europu.

Dakako, PLAN B donosi potencijalne opasnosti kojih moramo biti svjesni: zaoštravanje poteza koje poduzima eurozona (embargo, bijeg kapitala iz Grčke); pregovaranje uvjeta Grexita (neoliberalna obustava od strane Schäublea i drugih pregovarača; nacionalističko prisvajanje provođenja Grexita od strane ekstremno desne Zlatne zore); rizik državnog udara.

Stoga je ključno da se u kratkoročnom razdoblju održi i ojača široku lijevu frontu s, nadajmo se, ujedinjenom Syrizom i da se u srednjoročnom razdoblju borba proširi s postizanja suverenosti naroda na solidarnost zemalja periferije. U kratkoročnom je razdoblju od presudne važnosti iznalaženje alternativnih izvora kreditiranja, organiziranje osnovne infrastrukture i opskrbe hranom i lijekovima te zadržavanje kontrole nad vojskom.

Usput bih dodao kako se ovaj izlazak Grčke iz eurozone može usporediti s jednim drugim “NE” (grč. “OXI”) koji se dogodio u povijesti europske periferije: s jugoslavenskim “OXI” Staljinu, koje je Jugoslaviju na neko vrijeme dovelo u položaj izolacije i od Istoka i od Zapada, do embarga i do realne opasnosti od sovjetske vojne invazije. No posljedica tog “OXI” nije bila potpuna izolacija i pokoravanje Jugoslavije, već je ono otvorilo put za radničko samoupravljanje i sudjelovanje te zemlje u stvaranju Pokreta nesvrstanih koji je nadišao hladnoratovsku podjelu svijeta. Jugoslavija je ostvarila stratešku, unutarnju i vanjsku promjenu smjera koja joj je omogućila nekoliko desetljeća relativne ekonomske, političke i društvene stabilnosti. Zemlja pritom nije uspjela razriješiti brojne interne kontradikcije (ovu temu moram ostaviti za neku drugu priliku), no u konačnici stoji činjenica da je socijalističko vodstvo Jugoslavije uspjelo ponovo mobilizirati podršku naroda, izbjeći da u zemlji dođe do društvene katastrofe i očuvati visok stupanj političke autonomije.

PLAN C

PLAN C oslanja se na lokalne samodostatne ekonomske oblike vezane uz radničke zadruge i mreže solidarnosti. Iz povijesti kriza očigledno je da su ljudi uvijek pronalazili načine da se sami organiziraju. Radi se o strategiji opstanka. Njoj nije potrebna lijevo orijentirana vlada ili Syriza da pokazuje put kojim se treba ići ili da upravlja procesom. Iako je ova strategija nužna, i mogla bi se inspirirati nedavnim događajima u Južnoj Americi, ona ne može predstavljati dugoročno rješenje jer je nedostatna za uspješno koordiniranje i upravljanje izrazito kompleksnim sustavima kao što su transport, zdravstvo, obrazovanje itd. Smatram da se PLAN B i PLAN C međusobno nadopunjuju u nekim bitnim značajkama, da razvoj mreža solidarnosti može poslužiti kao privremena strategija izlaska iz krize, no također je nužan razrađen plan i koordinacija, najvjerojatnije tako da se uspostavi agencija koja bi koordinirala ministarstva, mreže solidarnosti, službe za hitno djelovanje itd. Možda se upravo u tome nalazi spona obnove političke mobilizacije i raširenog jedinstva između pokreta i stranke.

Pitanje koje ostavljam za drugu priliku je odnos klasnih snaga: s jedne je strane lokalna kompradorska buržoazija (i njen odnos sa stranim kapitalom), a s druge emancipacija i osnaživanje radničke klase u Grčkoj.

Sve u svemu, Syriza bi pogriješila ako bi nastavila kao svoju glavnu strategiju provoditi kombinaciju PLANA A i PLANA C, tj. ako bi prepustila ljudima da se brinu sami za sebe (kao i u svakoj neoliberalnoj državi) i dopustila Eurogrupi da diktira (ne)razvojni put Grčke. No predlažem da najprije vidimo što će se događati idućih nekoliko tjedana. U nadolazećim tjednima (tekst je objavljen 19. srpnja, op.prev.) čeka nas još jedno glasanje o mjerama štednje u parlamentu, koje će pokazati kakav je sastav i odnos snaga unutar Syrize, a treba se nadati da će se pojaviti i novi doprinosi raspravi o alternativnim planovima.


S engleskog prevela Ivana Jandrić


Gal Kirn trenutno živi u Berlinu gdje je postdoktorant u području povijesti medija pri Zakladi Aleksader von Humboldt. U Ljubljani, svom rodnom gradu, član je Inicijative za demokratski socijalizam i Delavsko-punkerske univerze. Suurednik je knjiga Encountering Althusser (Bloomsbury, 2013) i Surfing the Black. Transgressive Moments in Yugoslav Cinema (Jan van Eyck Academie, 2012) te urednik zbornika radova Post-Fordism and Its Discontents (Jan van Eyck Academie, 2010).



Fotografija Gala Kirna preuzeta je sa snimke predavanja Costasa Lapavitsasa na konferenciji GCAS-a koju je objavio The Real News i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom
Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak
Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju
Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom
Stavros Mavroudeas: Grčki referendum i zadaci ljevice
Stathis Kouvelakis: Antipolitika Alexisa Tsiprasa
Yanis Varoufakis: Optužbe za izdaju: što se krije iza bizarnih tvrdnji


Vezani članci

  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."
  • 7. veljače 2021. Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska "Prema jednoj procjeni, Elon Musk posjeduje više od četvrtine svih aktivnih satelita koji orbitiraju Zemljom. Iako se njegova fantazija o bivanju carem Marsa vjerojatno neće ostvariti, moramo obuzdati nekontroliranu moć pomahnitalih tipova poput Muska koji sve više nalikuju zlikovcima iz filmova o Jamesu Bondu, prije negoli se prometne sa Zemlje u nebesa."
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 24. siječnja 2021. Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
  • 22. siječnja 2021. Prema taksonomiji trolova "„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve