Poslije novog memoranduma – koji je plan za lijevu vladu u Grčkoj?

Gal Kirn komentira tri moguća pravca djelovanja u odnosu na grčku krizu o kojima se raspravljalo u Ateni od 16.-19. srpnja 2015. na konferenciji GCAS “Democracy Rising”. U međuvremenu, politička situacija u Grčkoj se zaoštrava – nakon što je parlament potvrdio treći memorandum, premijer Tsipras podnio je ostavku i najavio nove izbore za kraj rujna (nadajući se priskrbiti novi legitimitet za memorandum koji podrazumijeva teške mjere štednje i masovne privatizacije), dok se sama Syriza rascijepila – 25 parlamentarnih zastupnika (uglavnom iz Syrizinog lijevog krila – Lijeve platforme) predvođeno Panagiotisom Lafazanisom osnovalo je novu stranku – Narodno jedinstvo (Laïkí Enótita, LAE), s kojom planiraju izaći na izbore suprotstavljajući se mjerama štednje, memorandumima i privatizacijama te stoga i ostanku u eurozoni, a najavljujući pritom nacionalizaciju strateških sektora ekonomije, otpis najvećeg dijela grčkog duga te paket radikalnih mjera u korist radništva i ubrzanog razvoja zemlje, te zagovarajući socijalistički internacionalizam, pacifizam, izlazak Grčke iz NATO pakta i suspenziju odnosa s Izraelom.



Sredinom srpnja Globalni centar za napredne studije (Global Centre for Advanced Studies – GCAS) održao je u Ateni konferenciju pod nazivom “Democracy Rising“ (Demokracija u usponu). Jedna od glavnih tema rasprave bila su tri moguća plana za budućnost Grčke: PLAN A (nastavak politike propisane memorandumima, tj. programima ekonomske prilagodbe), PLAN B (napuštanje eura), PLAN C (ojačavanje lokalnih zadruga i samodostatnih ekonomskih oblika, osnaživanje zajednica). Naglašavam kako se ti planovi međusobno ne isključuju, no nude mogućnost ocrtavanja buduće strategije i masovne mobilizacije. Ovo je kratak komentar tih planova.

PLAN A

Neka otpočetka bude jasno da PLAN A nije alternativan plan i svakako nije plan grčke ljevice i Syrize. To je zapravo dominantna neoliberalna politika eurozone u kojoj prevlast imaju zemlje jezgre eurozone i financijski kapital. Radi se o hegemoniji koju predvodi Njemačka. Tsipras i njegova vlada došli su do zida – bili su prisiljeni prihvatiti poziciju kolonije koja znači depolitizaciju administracije i stalan nadzor Trojke nad svim zakonodavnim procesima u grčkom parlamentu. Taj je ‘plan’ stoga tek ‘ekstremna primjena’ iste logike koju se otpočetka nametalo kao jedinu opciju. Jedina nada tog plana je da će ekonomija napokon izaći iz recesije i da će zemlje jezgre eurozone u nekom trenutku milosrdno restrukturirati dug i smanjiti nadzor. No ekonomski je opravak neodložno potreban, a ostali dijelovi sporazuma propisuju politike koje će produbiti recesiju (vidi izlaganje Costasa Lapavitsasa na konferenciji Democracy Rising).

Nije potrebno ulaziti u detalje da bi se uvidjelo koliko je PLAN A porazan, politički pogrešan i katastrofalan za sve aspekte života i politike te što je on značio za radničku klasu u posljednjih šest godina. Držati se tog plana značilo bi prihvatiti reakcionarnu poziciju, koja se samo prilagođava neoliberalnoj kapitalističkoj logici, te čekati na milostinju vladajuće klase i na mjere štednje s ljudskim licem.

PLAN B

PLAN B je istinski alternativni plan koji bi mogao otvoriti najvažnija strateška pitanja. Očigledno je kako ovaj plan postoji samo u fragmentima i natuknicama te kako je neoliberalna strana detaljnije pripremila svoj plan. Također je bitno da opciju Grexita podržava samo 25 posto stanovništva Grčke. Neki se pitaju: zašto je podrška Grexitu toliko slaba? Iako rezultatima ovih istraživanja javnog mnijenja ne treba davati prevelik značaj, jedan od razloga niske podrške Grexitu je taj što Lijeva platforma (tj. lijevo krilo Syrize), stranka Antarsya i druge organizacije još nisu pokrenule dovoljno detaljnu raspravu i analizu u prilog tom planu. Također, nisu predstavile taj plan narodu Grčke prije prošlih izbora, a ni nekom drugom prilikom. Uistinu, u samoj Syrizi ova je rasprava trebala otpočeti ranije, kako su priznale sve struje unutar Syrize. Bitan razlog odgađanja diskusije može biti i činjenica da bi PLAN B, slično kao i prethodno spomenuti PLAN A, iziskivao veliko žrtvovanje, no vjerojatno uz još veću vanjskopolitičku nestabilnost u slučaju grčkog proglašenja bankrota i inzistiranja na otpisivanju duga, a ta nestabilnost odredila bi okolnosti u kojima se Grexit provodi. Ipak, ova alternativa barem pruža šansu Grčkoj da u srednjoročnom razdoblju preuzme kontrolu nad fiskalnom i monetarnom politikom te dokine svoj kolonijalni status. Iz perspektive revolucionarne tradicije moglo bi se reći da upravo tada počinje istinska politika – skokom u neocrtano nepoznato. Čak ni detaljan plan ne može dati neupitnu garanciju uspjeha ili propasti; istinska je politika nepredvidljiva, što očigledno znači kretanje rizičnom putanjom. Uz to, svaka se istinska politika temelji isključivo na vlastitim snagama i za nju ne postoji nikakvo izvanjsko jamstvo, no ona predstavlja put koji bi mogao pokrenuti istinsku društvenu transformaciju s mnogim političkim posljedicama za cijelu Europu.

Dakako, PLAN B donosi potencijalne opasnosti kojih moramo biti svjesni: zaoštravanje poteza koje poduzima eurozona (embargo, bijeg kapitala iz Grčke); pregovaranje uvjeta Grexita (neoliberalna obustava od strane Schäublea i drugih pregovarača; nacionalističko prisvajanje provođenja Grexita od strane ekstremno desne Zlatne zore); rizik državnog udara.

Stoga je ključno da se u kratkoročnom razdoblju održi i ojača široku lijevu frontu s, nadajmo se, ujedinjenom Syrizom i da se u srednjoročnom razdoblju borba proširi s postizanja suverenosti naroda na solidarnost zemalja periferije. U kratkoročnom je razdoblju od presudne važnosti iznalaženje alternativnih izvora kreditiranja, organiziranje osnovne infrastrukture i opskrbe hranom i lijekovima te zadržavanje kontrole nad vojskom.

Usput bih dodao kako se ovaj izlazak Grčke iz eurozone može usporediti s jednim drugim “NE” (grč. “OXI”) koji se dogodio u povijesti europske periferije: s jugoslavenskim “OXI” Staljinu, koje je Jugoslaviju na neko vrijeme dovelo u položaj izolacije i od Istoka i od Zapada, do embarga i do realne opasnosti od sovjetske vojne invazije. No posljedica tog “OXI” nije bila potpuna izolacija i pokoravanje Jugoslavije, već je ono otvorilo put za radničko samoupravljanje i sudjelovanje te zemlje u stvaranju Pokreta nesvrstanih koji je nadišao hladnoratovsku podjelu svijeta. Jugoslavija je ostvarila stratešku, unutarnju i vanjsku promjenu smjera koja joj je omogućila nekoliko desetljeća relativne ekonomske, političke i društvene stabilnosti. Zemlja pritom nije uspjela razriješiti brojne interne kontradikcije (ovu temu moram ostaviti za neku drugu priliku), no u konačnici stoji činjenica da je socijalističko vodstvo Jugoslavije uspjelo ponovo mobilizirati podršku naroda, izbjeći da u zemlji dođe do društvene katastrofe i očuvati visok stupanj političke autonomije.

PLAN C

PLAN C oslanja se na lokalne samodostatne ekonomske oblike vezane uz radničke zadruge i mreže solidarnosti. Iz povijesti kriza očigledno je da su ljudi uvijek pronalazili načine da se sami organiziraju. Radi se o strategiji opstanka. Njoj nije potrebna lijevo orijentirana vlada ili Syriza da pokazuje put kojim se treba ići ili da upravlja procesom. Iako je ova strategija nužna, i mogla bi se inspirirati nedavnim događajima u Južnoj Americi, ona ne može predstavljati dugoročno rješenje jer je nedostatna za uspješno koordiniranje i upravljanje izrazito kompleksnim sustavima kao što su transport, zdravstvo, obrazovanje itd. Smatram da se PLAN B i PLAN C međusobno nadopunjuju u nekim bitnim značajkama, da razvoj mreža solidarnosti može poslužiti kao privremena strategija izlaska iz krize, no također je nužan razrađen plan i koordinacija, najvjerojatnije tako da se uspostavi agencija koja bi koordinirala ministarstva, mreže solidarnosti, službe za hitno djelovanje itd. Možda se upravo u tome nalazi spona obnove političke mobilizacije i raširenog jedinstva između pokreta i stranke.

Pitanje koje ostavljam za drugu priliku je odnos klasnih snaga: s jedne je strane lokalna kompradorska buržoazija (i njen odnos sa stranim kapitalom), a s druge emancipacija i osnaživanje radničke klase u Grčkoj.

Sve u svemu, Syriza bi pogriješila ako bi nastavila kao svoju glavnu strategiju provoditi kombinaciju PLANA A i PLANA C, tj. ako bi prepustila ljudima da se brinu sami za sebe (kao i u svakoj neoliberalnoj državi) i dopustila Eurogrupi da diktira (ne)razvojni put Grčke. No predlažem da najprije vidimo što će se događati idućih nekoliko tjedana. U nadolazećim tjednima (tekst je objavljen 19. srpnja, op.prev.) čeka nas još jedno glasanje o mjerama štednje u parlamentu, koje će pokazati kakav je sastav i odnos snaga unutar Syrize, a treba se nadati da će se pojaviti i novi doprinosi raspravi o alternativnim planovima.


S engleskog prevela Ivana Jandrić


Gal Kirn trenutno živi u Berlinu gdje je postdoktorant u području povijesti medija pri Zakladi Aleksader von Humboldt. U Ljubljani, svom rodnom gradu, član je Inicijative za demokratski socijalizam i Delavsko-punkerske univerze. Suurednik je knjiga Encountering Althusser (Bloomsbury, 2013) i Surfing the Black. Transgressive Moments in Yugoslav Cinema (Jan van Eyck Academie, 2012) te urednik zbornika radova Post-Fordism and Its Discontents (Jan van Eyck Academie, 2010).



Fotografija Gala Kirna preuzeta je sa snimke predavanja Costasa Lapavitsasa na konferenciji GCAS-a koju je objavio The Real News i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom
Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak
Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju
Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom
Stavros Mavroudeas: Grčki referendum i zadaci ljevice
Stathis Kouvelakis: Antipolitika Alexisa Tsiprasa
Yanis Varoufakis: Optužbe za izdaju: što se krije iza bizarnih tvrdnji


Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve