Poslije novog memoranduma – koji je plan za lijevu vladu u Grčkoj?

Gal Kirn komentira tri moguća pravca djelovanja u odnosu na grčku krizu o kojima se raspravljalo u Ateni od 16.-19. srpnja 2015. na konferenciji GCAS “Democracy Rising”. U međuvremenu, politička situacija u Grčkoj se zaoštrava – nakon što je parlament potvrdio treći memorandum, premijer Tsipras podnio je ostavku i najavio nove izbore za kraj rujna (nadajući se priskrbiti novi legitimitet za memorandum koji podrazumijeva teške mjere štednje i masovne privatizacije), dok se sama Syriza rascijepila – 25 parlamentarnih zastupnika (uglavnom iz Syrizinog lijevog krila – Lijeve platforme) predvođeno Panagiotisom Lafazanisom osnovalo je novu stranku – Narodno jedinstvo (Laïkí Enótita, LAE), s kojom planiraju izaći na izbore suprotstavljajući se mjerama štednje, memorandumima i privatizacijama te stoga i ostanku u eurozoni, a najavljujući pritom nacionalizaciju strateških sektora ekonomije, otpis najvećeg dijela grčkog duga te paket radikalnih mjera u korist radništva i ubrzanog razvoja zemlje, te zagovarajući socijalistički internacionalizam, pacifizam, izlazak Grčke iz NATO pakta i suspenziju odnosa s Izraelom.

Sredinom srpnja Globalni centar za napredne studije (Global Centre for Advanced Studies – GCAS) održao je u Ateni konferenciju pod nazivom “Democracy Rising“ (Demokracija u usponu). Jedna od glavnih tema rasprave bila su tri moguća plana za budućnost Grčke: PLAN A (nastavak politike propisane memorandumima, tj. programima ekonomske prilagodbe), PLAN B (napuštanje eura), PLAN C (ojačavanje lokalnih zadruga i samodostatnih ekonomskih oblika, osnaživanje zajednica). Naglašavam kako se ti planovi međusobno ne isključuju, no nude mogućnost ocrtavanja buduće strategije i masovne mobilizacije. Ovo je kratak komentar tih planova.

PLAN A

Neka otpočetka bude jasno da PLAN A nije alternativan plan i svakako nije plan grčke ljevice i Syrize. To je zapravo dominantna neoliberalna politika eurozone u kojoj prevlast imaju zemlje jezgre eurozone i financijski kapital. Radi se o hegemoniji koju predvodi Njemačka. Tsipras i njegova vlada došli su do zida – bili su prisiljeni prihvatiti poziciju kolonije koja znači depolitizaciju administracije i stalan nadzor Trojke nad svim zakonodavnim procesima u grčkom parlamentu. Taj je ‘plan’ stoga tek ‘ekstremna primjena’ iste logike koju se otpočetka nametalo kao jedinu opciju. Jedina nada tog plana je da će ekonomija napokon izaći iz recesije i da će zemlje jezgre eurozone u nekom trenutku milosrdno restrukturirati dug i smanjiti nadzor. No ekonomski je opravak neodložno potreban, a ostali dijelovi sporazuma propisuju politike koje će produbiti recesiju (vidi izlaganje Costasa Lapavitsasa na konferenciji Democracy Rising).

Nije potrebno ulaziti u detalje da bi se uvidjelo koliko je PLAN A porazan, politički pogrešan i katastrofalan za sve aspekte života i politike te što je on značio za radničku klasu u posljednjih šest godina. Držati se tog plana značilo bi prihvatiti reakcionarnu poziciju, koja se samo prilagođava neoliberalnoj kapitalističkoj logici, te čekati na milostinju vladajuće klase i na mjere štednje s ljudskim licem.

PLAN B

PLAN B je istinski alternativni plan koji bi mogao otvoriti najvažnija strateška pitanja. Očigledno je kako ovaj plan postoji samo u fragmentima i natuknicama te kako je neoliberalna strana detaljnije pripremila svoj plan. Također je bitno da opciju Grexita podržava samo 25 posto stanovništva Grčke. Neki se pitaju: zašto je podrška Grexitu toliko slaba? Iako rezultatima ovih istraživanja javnog mnijenja ne treba davati prevelik značaj, jedan od razloga niske podrške Grexitu je taj što Lijeva platforma (tj. lijevo krilo Syrize), stranka Antarsya i druge organizacije još nisu pokrenule dovoljno detaljnu raspravu i analizu u prilog tom planu. Također, nisu predstavile taj plan narodu Grčke prije prošlih izbora, a ni nekom drugom prilikom. Uistinu, u samoj Syrizi ova je rasprava trebala otpočeti ranije, kako su priznale sve struje unutar Syrize. Bitan razlog odgađanja diskusije može biti i činjenica da bi PLAN B, slično kao i prethodno spomenuti PLAN A, iziskivao veliko žrtvovanje, no vjerojatno uz još veću vanjskopolitičku nestabilnost u slučaju grčkog proglašenja bankrota i inzistiranja na otpisivanju duga, a ta nestabilnost odredila bi okolnosti u kojima se Grexit provodi. Ipak, ova alternativa barem pruža šansu Grčkoj da u srednjoročnom razdoblju preuzme kontrolu nad fiskalnom i monetarnom politikom te dokine svoj kolonijalni status. Iz perspektive revolucionarne tradicije moglo bi se reći da upravo tada počinje istinska politika – skokom u neocrtano nepoznato. Čak ni detaljan plan ne može dati neupitnu garanciju uspjeha ili propasti; istinska je politika nepredvidljiva, što očigledno znači kretanje rizičnom putanjom. Uz to, svaka se istinska politika temelji isključivo na vlastitim snagama i za nju ne postoji nikakvo izvanjsko jamstvo, no ona predstavlja put koji bi mogao pokrenuti istinsku društvenu transformaciju s mnogim političkim posljedicama za cijelu Europu.

Dakako, PLAN B donosi potencijalne opasnosti kojih moramo biti svjesni: zaoštravanje poteza koje poduzima eurozona (embargo, bijeg kapitala iz Grčke); pregovaranje uvjeta Grexita (neoliberalna obustava od strane Schäublea i drugih pregovarača; nacionalističko prisvajanje provođenja Grexita od strane ekstremno desne Zlatne zore); rizik državnog udara.

Stoga je ključno da se u kratkoročnom razdoblju održi i ojača široku lijevu frontu s, nadajmo se, ujedinjenom Syrizom i da se u srednjoročnom razdoblju borba proširi s postizanja suverenosti naroda na solidarnost zemalja periferije. U kratkoročnom je razdoblju od presudne važnosti iznalaženje alternativnih izvora kreditiranja, organiziranje osnovne infrastrukture i opskrbe hranom i lijekovima te zadržavanje kontrole nad vojskom.

Usput bih dodao kako se ovaj izlazak Grčke iz eurozone može usporediti s jednim drugim “NE” (grč. “OXI”) koji se dogodio u povijesti europske periferije: s jugoslavenskim “OXI” Staljinu, koje je Jugoslaviju na neko vrijeme dovelo u položaj izolacije i od Istoka i od Zapada, do embarga i do realne opasnosti od sovjetske vojne invazije. No posljedica tog “OXI” nije bila potpuna izolacija i pokoravanje Jugoslavije, već je ono otvorilo put za radničko samoupravljanje i sudjelovanje te zemlje u stvaranju Pokreta nesvrstanih koji je nadišao hladnoratovsku podjelu svijeta. Jugoslavija je ostvarila stratešku, unutarnju i vanjsku promjenu smjera koja joj je omogućila nekoliko desetljeća relativne ekonomske, političke i društvene stabilnosti. Zemlja pritom nije uspjela razriješiti brojne interne kontradikcije (ovu temu moram ostaviti za neku drugu priliku), no u konačnici stoji činjenica da je socijalističko vodstvo Jugoslavije uspjelo ponovo mobilizirati podršku naroda, izbjeći da u zemlji dođe do društvene katastrofe i očuvati visok stupanj političke autonomije.

PLAN C

PLAN C oslanja se na lokalne samodostatne ekonomske oblike vezane uz radničke zadruge i mreže solidarnosti. Iz povijesti kriza očigledno je da su ljudi uvijek pronalazili načine da se sami organiziraju. Radi se o strategiji opstanka. Njoj nije potrebna lijevo orijentirana vlada ili Syriza da pokazuje put kojim se treba ići ili da upravlja procesom. Iako je ova strategija nužna, i mogla bi se inspirirati nedavnim događajima u Južnoj Americi, ona ne može predstavljati dugoročno rješenje jer je nedostatna za uspješno koordiniranje i upravljanje izrazito kompleksnim sustavima kao što su transport, zdravstvo, obrazovanje itd. Smatram da se PLAN B i PLAN C međusobno nadopunjuju u nekim bitnim značajkama, da razvoj mreža solidarnosti može poslužiti kao privremena strategija izlaska iz krize, no također je nužan razrađen plan i koordinacija, najvjerojatnije tako da se uspostavi agencija koja bi koordinirala ministarstva, mreže solidarnosti, službe za hitno djelovanje itd. Možda se upravo u tome nalazi spona obnove političke mobilizacije i raširenog jedinstva između pokreta i stranke.

Pitanje koje ostavljam za drugu priliku je odnos klasnih snaga: s jedne je strane lokalna kompradorska buržoazija (i njen odnos sa stranim kapitalom), a s druge emancipacija i osnaživanje radničke klase u Grčkoj.

Sve u svemu, Syriza bi pogriješila ako bi nastavila kao svoju glavnu strategiju provoditi kombinaciju PLANA A i PLANA C, tj. ako bi prepustila ljudima da se brinu sami za sebe (kao i u svakoj neoliberalnoj državi) i dopustila Eurogrupi da diktira (ne)razvojni put Grčke. No predlažem da najprije vidimo što će se događati idućih nekoliko tjedana. U nadolazećim tjednima (tekst je objavljen 19. srpnja, op.prev.) čeka nas još jedno glasanje o mjerama štednje u parlamentu, koje će pokazati kakav je sastav i odnos snaga unutar Syrize, a treba se nadati da će se pojaviti i novi doprinosi raspravi o alternativnim planovima.
S engleskog prevela Ivana Jandrić

Gal Kirn trenutno živi u Berlinu gdje je postdoktorant u području povijesti medija pri Zakladi Aleksader von Humboldt. U Ljubljani, svom rodnom gradu, član je Inicijative za demokratski socijalizam i Delavsko-punkerske univerze. Suurednik je knjiga Encountering Althusser (Bloomsbury, 2013) i Surfing the Black. Transgressive Moments in Yugoslav Cinema (Jan van Eyck Academie, 2012) te urednik zbornika radova Post-Fordism and Its Discontents (Jan van Eyck Academie, 2010).

Fotografija Gala Kirna preuzeta je sa snimke predavanja Costasa Lapavitsasa na konferenciji GCAS-a koju je objavio The Real News i prilagođena formi ikone.

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?

Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?

Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru

Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice

Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’

Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima

Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma

Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje

Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova

Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?

Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?

Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?

Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom

Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak

Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju

Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom

Stavros Mavroudeas: Grčki referendum i zadaci ljevice

Stathis Kouvelakis: Antipolitika Alexisa Tsiprasa

Yanis Varoufakis: Optužbe za izdaju: što se krije iza bizarnih tvrdnji

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve