Poslije novog memoranduma – koji je plan za lijevu vladu u Grčkoj?

Gal Kirn komentira tri moguća pravca djelovanja u odnosu na grčku krizu o kojima se raspravljalo u Ateni od 16.-19. srpnja 2015. na konferenciji GCAS “Democracy Rising”. U međuvremenu, politička situacija u Grčkoj se zaoštrava – nakon što je parlament potvrdio treći memorandum, premijer Tsipras podnio je ostavku i najavio nove izbore za kraj rujna (nadajući se priskrbiti novi legitimitet za memorandum koji podrazumijeva teške mjere štednje i masovne privatizacije), dok se sama Syriza rascijepila – 25 parlamentarnih zastupnika (uglavnom iz Syrizinog lijevog krila – Lijeve platforme) predvođeno Panagiotisom Lafazanisom osnovalo je novu stranku – Narodno jedinstvo (Laïkí Enótita, LAE), s kojom planiraju izaći na izbore suprotstavljajući se mjerama štednje, memorandumima i privatizacijama te stoga i ostanku u eurozoni, a najavljujući pritom nacionalizaciju strateških sektora ekonomije, otpis najvećeg dijela grčkog duga te paket radikalnih mjera u korist radništva i ubrzanog razvoja zemlje, te zagovarajući socijalistički internacionalizam, pacifizam, izlazak Grčke iz NATO pakta i suspenziju odnosa s Izraelom.



Sredinom srpnja Globalni centar za napredne studije (Global Centre for Advanced Studies – GCAS) održao je u Ateni konferenciju pod nazivom “Democracy Rising“ (Demokracija u usponu). Jedna od glavnih tema rasprave bila su tri moguća plana za budućnost Grčke: PLAN A (nastavak politike propisane memorandumima, tj. programima ekonomske prilagodbe), PLAN B (napuštanje eura), PLAN C (ojačavanje lokalnih zadruga i samodostatnih ekonomskih oblika, osnaživanje zajednica). Naglašavam kako se ti planovi međusobno ne isključuju, no nude mogućnost ocrtavanja buduće strategije i masovne mobilizacije. Ovo je kratak komentar tih planova.

PLAN A

Neka otpočetka bude jasno da PLAN A nije alternativan plan i svakako nije plan grčke ljevice i Syrize. To je zapravo dominantna neoliberalna politika eurozone u kojoj prevlast imaju zemlje jezgre eurozone i financijski kapital. Radi se o hegemoniji koju predvodi Njemačka. Tsipras i njegova vlada došli su do zida – bili su prisiljeni prihvatiti poziciju kolonije koja znači depolitizaciju administracije i stalan nadzor Trojke nad svim zakonodavnim procesima u grčkom parlamentu. Taj je ‘plan’ stoga tek ‘ekstremna primjena’ iste logike koju se otpočetka nametalo kao jedinu opciju. Jedina nada tog plana je da će ekonomija napokon izaći iz recesije i da će zemlje jezgre eurozone u nekom trenutku milosrdno restrukturirati dug i smanjiti nadzor. No ekonomski je opravak neodložno potreban, a ostali dijelovi sporazuma propisuju politike koje će produbiti recesiju (vidi izlaganje Costasa Lapavitsasa na konferenciji Democracy Rising).

Nije potrebno ulaziti u detalje da bi se uvidjelo koliko je PLAN A porazan, politički pogrešan i katastrofalan za sve aspekte života i politike te što je on značio za radničku klasu u posljednjih šest godina. Držati se tog plana značilo bi prihvatiti reakcionarnu poziciju, koja se samo prilagođava neoliberalnoj kapitalističkoj logici, te čekati na milostinju vladajuće klase i na mjere štednje s ljudskim licem.

PLAN B

PLAN B je istinski alternativni plan koji bi mogao otvoriti najvažnija strateška pitanja. Očigledno je kako ovaj plan postoji samo u fragmentima i natuknicama te kako je neoliberalna strana detaljnije pripremila svoj plan. Također je bitno da opciju Grexita podržava samo 25 posto stanovništva Grčke. Neki se pitaju: zašto je podrška Grexitu toliko slaba? Iako rezultatima ovih istraživanja javnog mnijenja ne treba davati prevelik značaj, jedan od razloga niske podrške Grexitu je taj što Lijeva platforma (tj. lijevo krilo Syrize), stranka Antarsya i druge organizacije još nisu pokrenule dovoljno detaljnu raspravu i analizu u prilog tom planu. Također, nisu predstavile taj plan narodu Grčke prije prošlih izbora, a ni nekom drugom prilikom. Uistinu, u samoj Syrizi ova je rasprava trebala otpočeti ranije, kako su priznale sve struje unutar Syrize. Bitan razlog odgađanja diskusije može biti i činjenica da bi PLAN B, slično kao i prethodno spomenuti PLAN A, iziskivao veliko žrtvovanje, no vjerojatno uz još veću vanjskopolitičku nestabilnost u slučaju grčkog proglašenja bankrota i inzistiranja na otpisivanju duga, a ta nestabilnost odredila bi okolnosti u kojima se Grexit provodi. Ipak, ova alternativa barem pruža šansu Grčkoj da u srednjoročnom razdoblju preuzme kontrolu nad fiskalnom i monetarnom politikom te dokine svoj kolonijalni status. Iz perspektive revolucionarne tradicije moglo bi se reći da upravo tada počinje istinska politika – skokom u neocrtano nepoznato. Čak ni detaljan plan ne može dati neupitnu garanciju uspjeha ili propasti; istinska je politika nepredvidljiva, što očigledno znači kretanje rizičnom putanjom. Uz to, svaka se istinska politika temelji isključivo na vlastitim snagama i za nju ne postoji nikakvo izvanjsko jamstvo, no ona predstavlja put koji bi mogao pokrenuti istinsku društvenu transformaciju s mnogim političkim posljedicama za cijelu Europu.

Dakako, PLAN B donosi potencijalne opasnosti kojih moramo biti svjesni: zaoštravanje poteza koje poduzima eurozona (embargo, bijeg kapitala iz Grčke); pregovaranje uvjeta Grexita (neoliberalna obustava od strane Schäublea i drugih pregovarača; nacionalističko prisvajanje provođenja Grexita od strane ekstremno desne Zlatne zore); rizik državnog udara.

Stoga je ključno da se u kratkoročnom razdoblju održi i ojača široku lijevu frontu s, nadajmo se, ujedinjenom Syrizom i da se u srednjoročnom razdoblju borba proširi s postizanja suverenosti naroda na solidarnost zemalja periferije. U kratkoročnom je razdoblju od presudne važnosti iznalaženje alternativnih izvora kreditiranja, organiziranje osnovne infrastrukture i opskrbe hranom i lijekovima te zadržavanje kontrole nad vojskom.

Usput bih dodao kako se ovaj izlazak Grčke iz eurozone može usporediti s jednim drugim “NE” (grč. “OXI”) koji se dogodio u povijesti europske periferije: s jugoslavenskim “OXI” Staljinu, koje je Jugoslaviju na neko vrijeme dovelo u položaj izolacije i od Istoka i od Zapada, do embarga i do realne opasnosti od sovjetske vojne invazije. No posljedica tog “OXI” nije bila potpuna izolacija i pokoravanje Jugoslavije, već je ono otvorilo put za radničko samoupravljanje i sudjelovanje te zemlje u stvaranju Pokreta nesvrstanih koji je nadišao hladnoratovsku podjelu svijeta. Jugoslavija je ostvarila stratešku, unutarnju i vanjsku promjenu smjera koja joj je omogućila nekoliko desetljeća relativne ekonomske, političke i društvene stabilnosti. Zemlja pritom nije uspjela razriješiti brojne interne kontradikcije (ovu temu moram ostaviti za neku drugu priliku), no u konačnici stoji činjenica da je socijalističko vodstvo Jugoslavije uspjelo ponovo mobilizirati podršku naroda, izbjeći da u zemlji dođe do društvene katastrofe i očuvati visok stupanj političke autonomije.

PLAN C

PLAN C oslanja se na lokalne samodostatne ekonomske oblike vezane uz radničke zadruge i mreže solidarnosti. Iz povijesti kriza očigledno je da su ljudi uvijek pronalazili načine da se sami organiziraju. Radi se o strategiji opstanka. Njoj nije potrebna lijevo orijentirana vlada ili Syriza da pokazuje put kojim se treba ići ili da upravlja procesom. Iako je ova strategija nužna, i mogla bi se inspirirati nedavnim događajima u Južnoj Americi, ona ne može predstavljati dugoročno rješenje jer je nedostatna za uspješno koordiniranje i upravljanje izrazito kompleksnim sustavima kao što su transport, zdravstvo, obrazovanje itd. Smatram da se PLAN B i PLAN C međusobno nadopunjuju u nekim bitnim značajkama, da razvoj mreža solidarnosti može poslužiti kao privremena strategija izlaska iz krize, no također je nužan razrađen plan i koordinacija, najvjerojatnije tako da se uspostavi agencija koja bi koordinirala ministarstva, mreže solidarnosti, službe za hitno djelovanje itd. Možda se upravo u tome nalazi spona obnove političke mobilizacije i raširenog jedinstva između pokreta i stranke.

Pitanje koje ostavljam za drugu priliku je odnos klasnih snaga: s jedne je strane lokalna kompradorska buržoazija (i njen odnos sa stranim kapitalom), a s druge emancipacija i osnaživanje radničke klase u Grčkoj.

Sve u svemu, Syriza bi pogriješila ako bi nastavila kao svoju glavnu strategiju provoditi kombinaciju PLANA A i PLANA C, tj. ako bi prepustila ljudima da se brinu sami za sebe (kao i u svakoj neoliberalnoj državi) i dopustila Eurogrupi da diktira (ne)razvojni put Grčke. No predlažem da najprije vidimo što će se događati idućih nekoliko tjedana. U nadolazećim tjednima (tekst je objavljen 19. srpnja, op.prev.) čeka nas još jedno glasanje o mjerama štednje u parlamentu, koje će pokazati kakav je sastav i odnos snaga unutar Syrize, a treba se nadati da će se pojaviti i novi doprinosi raspravi o alternativnim planovima.


S engleskog prevela Ivana Jandrić


Gal Kirn trenutno živi u Berlinu gdje je postdoktorant u području povijesti medija pri Zakladi Aleksader von Humboldt. U Ljubljani, svom rodnom gradu, član je Inicijative za demokratski socijalizam i Delavsko-punkerske univerze. Suurednik je knjiga Encountering Althusser (Bloomsbury, 2013) i Surfing the Black. Transgressive Moments in Yugoslav Cinema (Jan van Eyck Academie, 2012) te urednik zbornika radova Post-Fordism and Its Discontents (Jan van Eyck Academie, 2010).



Fotografija Gala Kirna preuzeta je sa snimke predavanja Costasa Lapavitsasa na konferenciji GCAS-a koju je objavio The Real News i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom
Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak
Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju
Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom
Stavros Mavroudeas: Grčki referendum i zadaci ljevice
Stathis Kouvelakis: Antipolitika Alexisa Tsiprasa
Yanis Varoufakis: Optužbe za izdaju: što se krije iza bizarnih tvrdnji


Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve