Gal Kirn: Poslije novog memoranduma – koji je plan za lijevu vladu u Grčkoj?

Gal Kirn komentira tri moguća pravca djelovanja u odnosu na grčku krizu o kojima se raspravljalo u Ateni od 16.-19. srpnja 2015. na konferenciji GCAS “Democracy Rising”. U međuvremenu, politička situacija u Grčkoj se zaoštrava – nakon što je parlament potvrdio treći memorandum, premijer Tsipras podnio je ostavku i najavio nove izbore za kraj rujna (nadajući se priskrbiti novi legitimitet za memorandum koji podrazumijeva teške mjere štednje i masovne privatizacije), dok se sama Syriza rascijepila – 25 parlamentarnih zastupnika (uglavnom iz Syrizinog lijevog krila – Lijeve platforme) predvođeno Panagiotisom Lafazanisom osnovalo je novu stranku – Narodno jedinstvo (Laïkí Enótita, LAE), s kojom planiraju izaći na izbore suprotstavljajući se mjerama štednje, memorandumima i privatizacijama te stoga i ostanku u eurozoni, a najavljujući pritom nacionalizaciju strateških sektora ekonomije, otpis najvećeg dijela grčkog duga te paket radikalnih mjera u korist radništva i ubrzanog razvoja zemlje, te zagovarajući socijalistički internacionalizam, pacifizam, izlazak Grčke iz NATO pakta i suspenziju odnosa s Izraelom.



Sredinom srpnja Globalni centar za napredne studije (Global Centre for Advanced Studies – GCAS) održao je u Ateni konferenciju pod nazivom “Democracy Rising“ (Demokracija u usponu). Jedna od glavnih tema rasprave bila su tri moguća plana za budućnost Grčke: PLAN A (nastavak politike propisane memorandumima, tj. programima ekonomske prilagodbe), PLAN B (napuštanje eura), PLAN C (ojačavanje lokalnih zadruga i samodostatnih ekonomskih oblika, osnaživanje zajednica). Naglašavam kako se ti planovi međusobno ne isključuju, no nude mogućnost ocrtavanja buduće strategije i masovne mobilizacije. Ovo je kratak komentar tih planova.

PLAN A

Neka otpočetka bude jasno da PLAN A nije alternativan plan i svakako nije plan grčke ljevice i Syrize. To je zapravo dominantna neoliberalna politika eurozone u kojoj prevlast imaju zemlje jezgre eurozone i financijski kapital. Radi se o hegemoniji koju predvodi Njemačka. Tsipras i njegova vlada došli su do zida – bili su prisiljeni prihvatiti poziciju kolonije koja znači depolitizaciju administracije i stalan nadzor Trojke nad svim zakonodavnim procesima u grčkom parlamentu. Taj je ‘plan’ stoga tek ‘ekstremna primjena’ iste logike koju se otpočetka nametalo kao jedinu opciju. Jedina nada tog plana je da će ekonomija napokon izaći iz recesije i da će zemlje jezgre eurozone u nekom trenutku milosrdno restrukturirati dug i smanjiti nadzor. No ekonomski je opravak neodložno potreban, a ostali dijelovi sporazuma propisuju politike koje će produbiti recesiju (vidi izlaganje Costasa Lapavitsasa na konferenciji Democracy Rising).

Nije potrebno ulaziti u detalje da bi se uvidjelo koliko je PLAN A porazan, politički pogrešan i katastrofalan za sve aspekte života i politike te što je on značio za radničku klasu u posljednjih šest godina. Držati se tog plana značilo bi prihvatiti reakcionarnu poziciju, koja se samo prilagođava neoliberalnoj kapitalističkoj logici, te čekati na milostinju vladajuće klase i na mjere štednje s ljudskim licem.

PLAN B

PLAN B je istinski alternativni plan koji bi mogao otvoriti najvažnija strateška pitanja. Očigledno je kako ovaj plan postoji samo u fragmentima i natuknicama te kako je neoliberalna strana detaljnije pripremila svoj plan. Također je bitno da opciju Grexita podržava samo 25 posto stanovništva Grčke. Neki se pitaju: zašto je podrška Grexitu toliko slaba? Iako rezultatima ovih istraživanja javnog mnijenja ne treba davati prevelik značaj, jedan od razloga niske podrške Grexitu je taj što Lijeva platforma (tj. lijevo krilo Syrize), stranka Antarsya i druge organizacije još nisu pokrenule dovoljno detaljnu raspravu i analizu u prilog tom planu. Također, nisu predstavile taj plan narodu Grčke prije prošlih izbora, a ni nekom drugom prilikom. Uistinu, u samoj Syrizi ova je rasprava trebala otpočeti ranije, kako su priznale sve struje unutar Syrize. Bitan razlog odgađanja diskusije može biti i činjenica da bi PLAN B, slično kao i prethodno spomenuti PLAN A, iziskivao veliko žrtvovanje, no vjerojatno uz još veću vanjskopolitičku nestabilnost u slučaju grčkog proglašenja bankrota i inzistiranja na otpisivanju duga, a ta nestabilnost odredila bi okolnosti u kojima se Grexit provodi. Ipak, ova alternativa barem pruža šansu Grčkoj da u srednjoročnom razdoblju preuzme kontrolu nad fiskalnom i monetarnom politikom te dokine svoj kolonijalni status. Iz perspektive revolucionarne tradicije moglo bi se reći da upravo tada počinje istinska politika – skokom u neocrtano nepoznato. Čak ni detaljan plan ne može dati neupitnu garanciju uspjeha ili propasti; istinska je politika nepredvidljiva, što očigledno znači kretanje rizičnom putanjom. Uz to, svaka se istinska politika temelji isključivo na vlastitim snagama i za nju ne postoji nikakvo izvanjsko jamstvo, no ona predstavlja put koji bi mogao pokrenuti istinsku društvenu transformaciju s mnogim političkim posljedicama za cijelu Europu.

Dakako, PLAN B donosi potencijalne opasnosti kojih moramo biti svjesni: zaoštravanje poteza koje poduzima eurozona (embargo, bijeg kapitala iz Grčke); pregovaranje uvjeta Grexita (neoliberalna obustava od strane Schäublea i drugih pregovarača; nacionalističko prisvajanje provođenja Grexita od strane ekstremno desne Zlatne zore); rizik državnog udara.

Stoga je ključno da se u kratkoročnom razdoblju održi i ojača široku lijevu frontu s, nadajmo se, ujedinjenom Syrizom i da se u srednjoročnom razdoblju borba proširi s postizanja suverenosti naroda na solidarnost zemalja periferije. U kratkoročnom je razdoblju od presudne važnosti iznalaženje alternativnih izvora kreditiranja, organiziranje osnovne infrastrukture i opskrbe hranom i lijekovima te zadržavanje kontrole nad vojskom.

Usput bih dodao kako se ovaj izlazak Grčke iz eurozone može usporediti s jednim drugim “NE” (grč. “OXI”) koji se dogodio u povijesti europske periferije: s jugoslavenskim “OXI” Staljinu, koje je Jugoslaviju na neko vrijeme dovelo u položaj izolacije i od Istoka i od Zapada, do embarga i do realne opasnosti od sovjetske vojne invazije. No posljedica tog “OXI” nije bila potpuna izolacija i pokoravanje Jugoslavije, već je ono otvorilo put za radničko samoupravljanje i sudjelovanje te zemlje u stvaranju Pokreta nesvrstanih koji je nadišao hladnoratovsku podjelu svijeta. Jugoslavija je ostvarila stratešku, unutarnju i vanjsku promjenu smjera koja joj je omogućila nekoliko desetljeća relativne ekonomske, političke i društvene stabilnosti. Zemlja pritom nije uspjela razriješiti brojne interne kontradikcije (ovu temu moram ostaviti za neku drugu priliku), no u konačnici stoji činjenica da je socijalističko vodstvo Jugoslavije uspjelo ponovo mobilizirati podršku naroda, izbjeći da u zemlji dođe do društvene katastrofe i očuvati visok stupanj političke autonomije.

PLAN C

PLAN C oslanja se na lokalne samodostatne ekonomske oblike vezane uz radničke zadruge i mreže solidarnosti. Iz povijesti kriza očigledno je da su ljudi uvijek pronalazili načine da se sami organiziraju. Radi se o strategiji opstanka. Njoj nije potrebna lijevo orijentirana vlada ili Syriza da pokazuje put kojim se treba ići ili da upravlja procesom. Iako je ova strategija nužna, i mogla bi se inspirirati nedavnim događajima u Južnoj Americi, ona ne može predstavljati dugoročno rješenje jer je nedostatna za uspješno koordiniranje i upravljanje izrazito kompleksnim sustavima kao što su transport, zdravstvo, obrazovanje itd. Smatram da se PLAN B i PLAN C međusobno nadopunjuju u nekim bitnim značajkama, da razvoj mreža solidarnosti može poslužiti kao privremena strategija izlaska iz krize, no također je nužan razrađen plan i koordinacija, najvjerojatnije tako da se uspostavi agencija koja bi koordinirala ministarstva, mreže solidarnosti, službe za hitno djelovanje itd. Možda se upravo u tome nalazi spona obnove političke mobilizacije i raširenog jedinstva između pokreta i stranke.

Pitanje koje ostavljam za drugu priliku je odnos klasnih snaga: s jedne je strane lokalna kompradorska buržoazija (i njen odnos sa stranim kapitalom), a s druge emancipacija i osnaživanje radničke klase u Grčkoj.

Sve u svemu, Syriza bi pogriješila ako bi nastavila kao svoju glavnu strategiju provoditi kombinaciju PLANA A i PLANA C, tj. ako bi prepustila ljudima da se brinu sami za sebe (kao i u svakoj neoliberalnoj državi) i dopustila Eurogrupi da diktira (ne)razvojni put Grčke. No predlažem da najprije vidimo što će se događati idućih nekoliko tjedana. U nadolazećim tjednima (tekst je objavljen 19. srpnja, op.prev.) čeka nas još jedno glasanje o mjerama štednje u parlamentu, koje će pokazati kakav je sastav i odnos snaga unutar Syrize, a treba se nadati da će se pojaviti i novi doprinosi raspravi o alternativnim planovima.


S engleskog prevela Ivana Jandrić


Gal Kirn trenutno živi u Berlinu gdje je postdoktorant u području povijesti medija pri Zakladi Aleksader von Humboldt. U Ljubljani, svom rodnom gradu, član je Inicijative za demokratski socijalizam i Delavsko-punkerske univerze. Suurednik je knjiga Encountering Althusser (Bloomsbury, 2013) i Surfing the Black. Transgressive Moments in Yugoslav Cinema (Jan van Eyck Academie, 2012) te urednik zbornika radova Post-Fordism and Its Discontents (Jan van Eyck Academie, 2010).



Fotografija Gala Kirna preuzeta je sa snimke predavanja Costasa Lapavitsasa na konferenciji GCAS-a koju je objavio The Real News i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom
Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak
Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju
Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom
Stavros Mavroudeas: Grčki referendum i zadaci ljevice
Stathis Kouvelakis: Antipolitika Alexisa Tsiprasa
Yanis Varoufakis: Optužbe za izdaju: što se krije iza bizarnih tvrdnji


Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.