Pojmovnik: Demokracija
Iz rubrike “Pojmovnik” trećeg broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga o kontradikcijama liberalne demokracije i kapitalizma: “Prepreke demokratizaciji koje postavlja kapitalističko-liberalni model rastu u trenutku kada prihodi većine stanovništva postaju sve nesigurniji – bogatiji i moćniji imaju sve više utjecaja, dok velika većina, sve više opterećena pukim preživljavanjem, ima sve manje energije, vremena i ambicije da uopće propituje demokraciju. U antagonizmu između kapitalističke i egalitarne proizvodnje i razvoja leži jedna od centralnih kontradikcija materijalno naprednih društava.”
U vremenu između izbora, stanovništvo nema drugog formalnog utjecaja na odluke o zajedničkim pitanjima. Izuzetak su mogući povremeni referendumi, čija izvedivost ovisi o zahtjevnim propisima.poslovima koji su bili produktivni za zajednicu u cjelini, te da se njihov rad vrednuje novcem, društvenom formom vrijednosti. Tako su stvoreni uvjeti za nastajanje prvih oblika današnjih državnih institucija i javnog sektora.
Dok se u samim počecima moglo govoriti o ovisnosti državnih institucija i javnog sektora o proizvodnim sektorima koji su prvi ostvarivali viškove, poput poljoprivrede, stočarstva i metalurgije, kako su društva napredovala, institucije i sektori, privatni i javni, postali su međuovisni. S obzirom na to da su danas u materijalno najrazvijenijim društvima viškovi rezultat međuovisnosti i zajedničkog djelovanja dominantne i međunarodno povezane kapitalističke proizvodnje, državnih institucija (vlade, parlamenti, sudovi, komisije), proizvodnje javnog sektora (zdravstvo, školstvo, skrb, infrastruktura, te dijelom energetika, transport, kultura i rekreacija), obiteljskih obrta, te gotovo nevidljivog kućanskog rada, pitanja vezana uz demokraciju moraju se razmatrati u okviru svih ovih elemenata zajedno.
U liberalnoj političkoj verziji demokracije zajedničko odlučivanje ograničeno je na stranačke izbore jednom u četiri ili pet godina. U vremenu između izbora, stanovništvo nema drugog formalnog utjecaja na odluke o zajedničkim pitanjima. Izuzetak su mogući povremeni referendumi, čija izvedivost ovisi o zahtjevnim propisima koji diktiraju prikupljanje velikog broj potpisa, interpretacijama sudova, te skupom, dugom i nesigurnom provedbom. Postavljanje takvih ograničenja posljedica je toga što se kapitalistička proizvodnja uzima kao jedini uzrok rasta bogatstva i tehnološkog napretka.
Onemogućeno je suodlučivanje radnika i šire zajednice u privatnom i javnom sektoru, dok se o upotrebi stvorenog viška bogatstva i vremena odlučuje u uskim krugovima vođenima privatnim interesima.egalitarne proizvodne logike, koja danas dolazi do izražaja u dijelovima javnog sektora. Individualno bogatstvo nekog potrošača igra drastično manju ulogu kod raspodjele proizvoda javnog sektora nego što li je slučaj u privatnom sektoru. Ova je razlika najvidljivija u javnom školstvu, zdravstvu i skrbi. Kapitalistička i egalitarna proizvodna i razvojna logika su, unatoč tome što su u velikoj mjeri međuovisne, istovremeno i u konstantnom sukobu.
Sve dok je na snazi dominacija kapitalističke proizvodnje i liberalnog shvaćanja demokracije većina pojedinaca ovisi o radu u privatnom ili javnom sektoru, jer im je plaća koju tamo primaju nužna za preživljavanje. No, s time se gubi nekoliko ključnih mogućnosti za demokratizaciju društva. Onemogućeno je suodlučivanje radnika i šire zajednice u privatnom i javnom sektoru, dok se o upotrebi stvorenog viška bogatstva i vremena odlučuje u uskim krugovima vođenima privatnim interesima. Takva situacija rezultat je dominantne liberalne političko-ekonomske perspektive, po kojoj produktivnost leži isključivo u kapitalističkoj proizvodnji, koju je stoga nužno zaštititi kao bi se nastavio rast materijalnog bogatstva. Liberalna demokracija tako služi kao štit za nastavak dominacije kapitalističke proizvodnje, limitiranje utjecaja drugih načina proizvodnje, te širenje distribucije proizvoda prema razini osobnog bogatstva.
Nove elemente jednakosti koji su nužni za temeljitu demokratizaciju, poput navedenih dijelova javnog sektora, nikada nisu izmišljale niti dobrovoljno uvodile kapitalističke države same.Unatoč pojavljivanju tehnologija koje bi mogle omogućiti uključivanje šireg broja ljudi u procese odlučivanja, još od 1970-ih nejednakosti unutar najbogatijih kapitalističkih zemalja nastavljaju rasti.
Dapače, prepreke demokratizaciji koje postavlja kapitalističko-liberalni model rastu u trenutku kada prihodi većine stanovništva postaju sve nesigurniji – bogatiji i moćniji imaju sve više utjecaja, dok velika većina, sve više opterećena pukim preživljavanjem, ima sve manje energije, vremena i ambicije da uopće propituje demokraciju.
U antagonizmu između kapitalističke i egalitarne proizvodnje i razvoja leži jedna od centralnih kontradikcija materijalno naprednih društava. Mada se rast produktivnosti ostvaruje različitim aktivnostima i društvenih formama proizvodnje, to se zanemaruje. Tako se na cijeli javni sektor, pogotovo na primjerice zdravstvo ili školstvo, kapitalističkim očima gleda kao na trošak.
Nove elemente jednakosti koji su nužni za temeljitu demokratizaciju, poput navedenih dijelova javnog sektora, nikada nisu izmišljale niti dobrovoljno uvodile kapitalističke države same. Osmislili su ih radnici i stanovnici kako bi unaprijedili vlastite uvjeta života, da bi ih onda političke organizacije kroz društvene borbe uvele kao opće društvene modele. Dok se takve prakse i ideje ne razviju i ne formaliziraju kao opći zahtjevi suočavamo se s velikim paradoksom liberalnog modela – u ime tobožnjeg napretka zatvaraju se oči nad potpunim nedostatkom demokracije u kapitalističkoj proizvodnji i ograničenom suodlučivanju stanovništva u javnom sektoru. Demokracija se tako shvaća kao mehanizam razvoja kapitalističke proizvodnje, umjesto kao uvođenje praksi koje radnicima i stanovništvu omogućavaju individualni razvoj i zajedničko odlučivanje o proizvodnji, raspodjeli, namjeni viškova i rastu produktivnosti.
