Pojmovnik: Demokracija

Iz rubrike “Pojmovnik” trećeg broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga o kontradikcijama liberalne demokracije i kapitalizma: “Prepreke demokratizaciji koje postavlja kapitalističko-liberalni model rastu u trenutku kada prihodi većine stanovništva postaju sve nesigurniji – bogatiji i moćniji imaju sve više utjecaja, dok velika većina, sve više opterećena pukim preživljavanjem, ima sve manje energije, vremena i ambicije da uopće propituje demokraciju. U antagonizmu između kapitalističke i egalitarne proizvodnje i razvoja leži jedna od centralnih kontradikcija materijalno naprednih društava.”

"Ovako izgleda demokracija", prosvjed ispred katedrale sv. Pavla u Londonu (izvor: Chris Beckett prema Creative Commons licenci).
"Ovako izgleda demokracija", prosvjed ispred katedrale sv. Pavla u Londonu (izvor: Chris Beckett prema Creative Commons licenci).
Razvoj demokracije, zajedničkog odlučivanja što većeg broja pojedinaca na nekom teritoriju, direktno je ovisan o proizvodnji viškova, načinu njihove upotrebe i načinima proizvodnje. Demokracija se nije mogla sistematski razvijati dok su svi pojedinci morali sudjelovati u proizvodnji hrane. Ujedinjavanjem u radne zajednice, specijalizacijom te napretkom alata i znanja o proizvodnji počela je rasti produktivnost i počeo se proizvoditi višak – veća količina proizvoda nego što je zajednici u tom trenutku bila potrebna. Rastom proizvodnje i viškova javlja se potreba za formama novca kao jedinstvenim mjerilima koja olakšavaju razmjenu, akumulaciju i investicije. Raširenom pojavom viškova i novca oslobodilo se vrijeme da se dio ljudi posveti
U vremenu između izbora, stanovništvo nema drugog formalnog utjecaja na odluke o zajedničkim pitanjima. Izuzetak su mogući povremeni referendumi, čija izvedivost ovisi o zahtjevnim propisima.
poslovima koji su bili produktivni za zajednicu u cjelini, te da se njihov rad vrednuje novcem, društvenom formom vrijednosti. Tako su stvoreni uvjeti za nastajanje prvih oblika današnjih državnih institucija i javnog sektora.
 

Dok se u samim počecima moglo govoriti o ovisnosti državnih institucija i javnog sektora o proizvodnim sektorima koji su prvi ostvarivali viškove, poput poljoprivrede, stočarstva i metalurgije, kako su društva napredovala, institucije i sektori, privatni i javni, postali su međuovisni. S obzirom na to da su danas u materijalno najrazvijenijim društvima viškovi rezultat međuovisnosti i zajedničkog djelovanja dominantne i međunarodno povezane kapitalističke proizvodnje, državnih institucija (vlade, parlamenti, sudovi, komisije), proizvodnje javnog sektora (zdravstvo, školstvo, skrb, infrastruktura, te dijelom energetika, transport, kultura i rekreacija), obiteljskih obrta, te gotovo nevidljivog kućanskog rada, pitanja vezana uz demokraciju moraju se razmatrati u okviru svih ovih elemenata zajedno.

U liberalnoj političkoj verziji demokracije zajedničko odlučivanje ograničeno je na stranačke izbore jednom u četiri ili pet godina. U vremenu između izbora, stanovništvo nema drugog formalnog utjecaja na odluke o zajedničkim pitanjima. Izuzetak su mogući povremeni referendumi, čija izvedivost ovisi o zahtjevnim propisima koji diktiraju prikupljanje velikog broj potpisa, interpretacijama sudova, te skupom, dugom i nesigurnom provedbom. Postavljanje takvih ograničenja posljedica je toga što se kapitalistička proizvodnja uzima kao jedini uzrok rasta bogatstva i tehnološkog napretka.

Ipak, povijest je pokazala da postoje i drugi modeli proizvodnje koji počivaju na drugačijim temeljima, ustanovljenim kroz radničku samoorganizaciju i političke borbe, poput zajedničkih oblika vlasništva, planiranog zadovoljavanja potreba i raspodjele prema kriterijima i jednakosti stanovništva. Takvi su modeli nosioci drugačije,
Onemogućeno je suodlučivanje radnika i šire zajednice u privatnom i javnom sektoru, dok se o upotrebi stvorenog viška bogatstva i vremena odlučuje u uskim krugovima vođenima privatnim interesima.
egalitarne proizvodne logike, koja danas dolazi do izražaja u dijelovima javnog sektora. Individualno bogatstvo nekog potrošača igra drastično manju ulogu kod raspodjele proizvoda javnog sektora nego što li je slučaj u privatnom sektoru. Ova je razlika najvidljivija u javnom školstvu, zdravstvu i skrbi. Kapitalistička i egalitarna proizvodna i razvojna logika su, unatoč tome što su u velikoj mjeri međuovisne, istovremeno i u konstantnom sukobu.
 

Sve dok je na snazi dominacija kapitalističke proizvodnje i liberalnog shvaćanja demokracije većina pojedinaca ovisi o radu u privatnom ili javnom sektoru, jer im je plaća koju tamo primaju nužna za preživljavanje. No, s time se gubi nekoliko ključnih mogućnosti za demokratizaciju društva. Onemogućeno je suodlučivanje radnika i šire zajednice u privatnom i javnom sektoru, dok se o upotrebi stvorenog viška bogatstva i vremena odlučuje u uskim krugovima vođenima privatnim interesima. Takva situacija rezultat je dominantne liberalne političko-ekonomske perspektive, po kojoj produktivnost leži isključivo u kapitalističkoj proizvodnji, koju je stoga nužno zaštititi kao bi se nastavio rast materijalnog bogatstva. Liberalna demokracija tako služi kao štit za nastavak dominacije kapitalističke proizvodnje, limitiranje utjecaja drugih načina proizvodnje, te širenje distribucije proizvoda prema razini osobnog bogatstva.

Postavlja se pitanje: kako to da se kapitalističko-liberalni model, koji toliko ekstremno limitira demokratizaciju, uspješno nametnuo kao jedini oblik demokratskog i poželjnog društva? Jedan od odgovora na ovo pitanje možemo naći u odabiru kriterija za definiranje blagostanja nekog društva, kao što su, na primjer, pridavanje izuzetno velike važnosti tehnološkom napretku i općoj razini proizvodnje (BDP). Iako se često prikazuje kako rast BDP-a i tehnološki napredak društva sa sobom automatski donose i viši stupanj demokratičnosti, to ne mora biti slučaj.
Nove elemente jednakosti koji su nužni za temeljitu demokratizaciju, poput navedenih dijelova javnog sektora, nikada nisu izmišljale niti dobrovoljno uvodile kapitalističke države same.
Unatoč pojavljivanju tehnologija koje bi mogle omogućiti uključivanje šireg broja ljudi u procese odlučivanja, još od 1970-ih nejednakosti unutar najbogatijih kapitalističkih zemalja nastavljaju rasti.
 

Dapače, prepreke demokratizaciji koje postavlja kapitalističko-liberalni model rastu u trenutku kada prihodi većine stanovništva postaju sve nesigurniji – bogatiji i moćniji imaju sve više utjecaja, dok velika većina, sve više opterećena pukim preživljavanjem, ima sve manje energije, vremena i ambicije da uopće propituje demokraciju.

U antagonizmu između kapitalističke i egalitarne proizvodnje i razvoja leži jedna od centralnih kontradikcija materijalno naprednih društava. Mada se rast produktivnosti ostvaruje različitim aktivnostima i društvenih formama proizvodnje, to se zanemaruje. Tako se na cijeli javni sektor, pogotovo na primjerice zdravstvo ili školstvo, kapitalističkim očima gleda kao na trošak.

Nove elemente jednakosti koji su nužni za temeljitu demokratizaciju, poput navedenih dijelova javnog sektora, nikada nisu izmišljale niti dobrovoljno uvodile kapitalističke države same. Osmislili su ih radnici i stanovnici kako bi unaprijedili vlastite uvjeta života, da bi ih onda političke organizacije kroz društvene borbe uvele kao opće društvene modele. Dok se takve prakse i ideje ne razviju i ne formaliziraju kao opći zahtjevi suočavamo se s velikim paradoksom liberalnog modela – u ime tobožnjeg napretka zatvaraju se oči nad potpunim nedostatkom demokracije u kapitalističkoj proizvodnji i ograničenom suodlučivanju stanovništva u javnom sektoru. Demokracija se tako shvaća kao mehanizam razvoja kapitalističke proizvodnje, umjesto kao uvođenje praksi koje radnicima i stanovništvu omogućavaju individualni razvoj i zajedničko odlučivanje o proizvodnji, raspodjeli, namjeni viškova i rastu produktivnosti.

RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikatâ i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Kao paralelni oblik distribucije, RAD. plasira tekstove na drugarskim portalima.
rad logo

Vezani članci

  • 25. lipnja 2016. Prosvjed protiv politika štednje u Londonu 2015. godine (izvor: David B. Young prema Creative Commons licenci). Ako želi izaći iz krize, Europa mora napustiti politike štednje Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.
  • 23. travnja 2015. “Treba početi živjeti alternativne vizije upravljanja društvom” – intervju s Radničkom frontom

    U intervjuu za Slobodni Filozofski član Radničke fronte Karlo Jurak odgovara na pitanja o istovremenom djelovanju te organizacije kao stranke i kao pokreta, o njenom “tranzicijskom programu”, o edukaciji članstva i radništva općenito, o važnosti suprotstavljanja nacionalizmu za borbu protiv kapitalizma, o značaju solidarnog i kooperativnog planiranja i upravljanja te o kulturnim aspektima nužnima za […]

  • 19. travnja 2015. „Povijesna“ ekvadorska reforma radnog zakonodavstva prepoznala je važnost kućanskog rada

    Prošlog je tjedna u ekvadorskom parlamentu s 91 glasom za i 29 glasova protiv usvojena reforma radnog zakonodavstva pod nazivom “Zakon o pravedno vrednovanom radu i priznavanju kućanskog rada”. Uz priznavanje i naknadu za kućanski rad kroz sustav socijalne zaštite, novi zakon o radu donosi i odredbe koje štite dosad učestalo diskriminirane skupine radnika, kao […]

  • 25. travnja 2013. Adrienne Roberts: Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene

    Adrienne Roberts je profesorica na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Manchesteru. Bavi se feminističkom i međunarodnom političkom ekonomijom. Doktorirala je 2010. godine na Sveučilištu York na temu “Upravljanje društvenom marginalnošću: prema feminističkoj političkoj ekonomiji siromaštva, zločina i kazne”. U nastavku pročitajte proširenu razgovora koji su s Roberts vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina […]

  • 14. travnja 2013. Snimke izlaganjâ: Lilijana Burcar i Toni Prug

    Pogledajte snimke izlaganjâ Lilijane Burcar i Tonija Pruga s konferencije CRS-a “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma” (Radnički dom, 19-20. 10. 2012.). Burcar je o transferu troškova i odgovornosti za društvenu i biološku reprodukciju radne snage od vlasnika kapitala ka ženama pod utjecajem ponovne uspostave kapitalističkih odnosa govorila u izlaganju After socialism “only darkness of democracy […]

  • 25. prosinca 2011. Snimke prve tri sesije kružoka “O ekonomskoj demokraciji”

    SkriptaTV donosi snimke prve tri sesije kružoka O ekonomskoj demokraciji koje su se održale 1., 8. i 15. prosinca 2011. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Ivana Lučića 3) u A-001. Snimke možete pronaći i na drugom youtube kanalu SkriptaTV – www.youtube.com/TVSkripta. Kružok će se nastaviti i u 2012.1.12.2011.U četvrtak 1. prosinca 2011. u 18 […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve