Prestanimo se poigravati sintagmom „dobri/loši migranti“

Donosimo kritiku srednjostrujaške medijske (re)produkcije sablasti izbjegličke krize u čijem oblikovanju sudjeluju i stavovi koji naglašavaju jaz između izbjeglica i ekonomskih migranata: “Potrebna nam je solidarnost. Vidimo tek njezine djeliće: misiju na Calais, grassroots projekte koji migrantima pružaju osnovnu podršku, zdravstvene radnike koji otvaraju klinike za migrante koji nemaju reguliran status, profesionalne pravnike koji pružaju besplatne savjete i pomoć onima koji pokušavaju regulirati svoj status te individualne činove solidarnosti koji se događaju neopaženo, ali svakodnevno.”

U raspravi o imigraciji, među progresivcima i liberalima postoji tendencija da se reputacija izbjeglica zaštiti nauštrb one (ekonomskih) migranata. Možda bismo mogli razumjeti kada se medijske kuće bave razlikom između izbjeglica i migranata, kao što je to, na prilično odgovoran način, učinila Al Jazeera.

No nisu se baš svi pokušaji pokazali korisnima. Primjerice, nedavno smo bili svjedoci kampanje kojom se tražilo isključivanje stranih studenata iz imigracijskih brojki, s obzirom da očigledno doprinose ekonomskoj ‘dobiti’ Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, takve kampanje znaju biti kontraproduktivne te služiti kao oslonac narativu o dobrom i lošem migrantu

Problem s pristupom koji dijeli migrante od izbjeglica leži u činjenici da nas usmjerava na raspravu o tome koji su migranti prihvatljivi, a koji nisu, umjesto da dovedemo u pitanje demonizaciju imigranata koju proizvode srednjostrujaške političke stranke i mediji

kojega promiču oni koji drže moć u društvu. Izuzimanjem vjerojatno najbolje organiziranih i politički najosvještenijih skupina migranata iz središta rasprave o imigraciji, ne pomažemo osnaživanju progresivnih argumenata.

Problem s ovakvim pristupom koji dijeli migrante od izbjeglica leži u činjenici da nas usmjerava na raspravu o tome koji su migranti prihvatljivi, a koji nisu, umjesto da dovedemo u pitanje demonizaciju imigranata koju proizvode srednjostrujaške političke stranke i mediji. Rješenje se ne nalazi u pokušaju da se pronađu „prihvatljivi“ migranti, već da se utvrdi kako su svi ljudi dobrodošli te da pokušamo destigmatizirati pojam imigranta.

Dakle, trebali bismo se držati UN-ove definicije migranta kao osobe koja se seli u drugu zemlju kako bi tamo živjela godinu dana ili dulje. I bez srama bismo se trebali založiti za ideju kako bi svi migranti ovdje trebali biti dobrodošli.

Pokret protiv ksenofobije (The Movement Against Xenophobia – MAX) je uoči parlamentarnih izbora kampanjom I Am An Immigrant (Ja sam imigrant) odradio dobar posao, predstavljajući nizom plakata doprinose (uglavnom) ekonomskih migranata. To je poslužilo kao odskočna daska za pokušaj da se pojam imigrant oporavi od žučljivog tona i predrasuda kojima je obojen u novinama poput Daily Expressa, no treba imati na umu da se kampanje ne dobivaju samo plakatima.

Potrebna nam je solidarnost. Vidimo tek njezine djeliće: misiju na Calais, grassroots projekte koji migrantima pružaju osnovnu podršku, zdravstvene radnike koji otvaraju klinike za migrante koji nemaju reguliran status, profesionalne pravnike koji pružaju besplatne savjete i pomoć onima koji pokušavaju regulirati svoj status te individualne činove solidarnosti koji se događaju neopaženo, ali svakodnevno.

Ukoliko mislite da su se ekonomski migranti u mogućnosti u bilo kojem trenutku vratiti kući, možda biste trebali pročitati o kineskim migrantima koji rade u zastrašujućim uvjetima ne bi li osigurali zaradu kineskim bandama koje trguju ljudima, te tako zaštitili svoje obitelji

Zadnja stvar koju bismo trebali činiti jest osnaživati narativ o dobrom i lošem migrantu. Ukoliko mislite da ekonomski migranti zaslužuju manje ili da su se u mogućnosti u bilo kojem trenutku vratiti kući, možda biste trebali pročitati knjige autorice Hsiao-Hung Pai, koje govore o kineskim migrantima koji žive i rade u zastrašujućim i opasnim uvjetima ne bi li osigurali zaradu kineskim bandama koje trguju ljudima i lihvarima, te tako zaštitili svoje obitelji od ozljeda ili smrti.

Zajedništvo između migranata te između progresivaca i migranata ovdje je ključno. Nemojmo nasjedati na priče koje kažu da bismo mogli zbrinuti više sirijskih izbjeglica kada bi dolazilo manje Rumunja, Poljaka, Kineza ili Afrikanaca. Ujedinjeno Kraljevstvo primilo je tek šačicu sirijskih izbjeglica jer Vlada daje prednost svojim apsurdnim migracijskim ciljevima u kojima se ne obazire na živote stvarnih živih bića.

Russell Brand je to poprilično dobro sažeo – imigrant je osoba koja je prije bila negdje drugdje. U tom smo smislu SVI imigranti, samo što neki među nama na svojim putovanjima nisu prelazili imaginarne granice koje su povukli oni koji nas žele zadržati tamo gdje pripadamo – kako geografski, tako i financijski.
S engleskog prevela Ivana Jandrić

Fotografija “Nihče ni ilegalen (Rigonce)”, © Uroš Abram, preuzeta je sa stranica Mladine i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.