Književni život na vašem newsfeedu

Praksa eksternalizacije troškova marketinga u književnom svijetu pretvara manje afirmirane autor/ic/e u promotor/ic/e vlastita rada na društvenim mrežama, koje postaju prostor za nove oblike posredovanja između književnog teksta i publike. Komunikacijski horizont koji se otvara za književnu kritiku u takvom medijskom ambijentu nužno biva određen i logikom marketinških okvira. "Restauracija kapitalizma nakon 1990. povukla je za sobom restrukturiranje izdavaštva prema komercijalnoj logici – ali bez komercijalne logistike. U aktualnim 'kriznim' uvjetima ne samo da je domaćoj književnosti teško osigurati privid glamura ili spektakla, već i elementarno dostojanstvo pisanja i osobe koja stoji iza njega dolazi pod znak pitanja."

„Jako je teško jednog nepoznatog, neafirmisanog pisca […] plasirati na tržište i naći mu publiku. […] Ono što je danas prednost, pogotovo mlađih pisaca, to su društvene mreže. Oni uglavnom svoju publiku izgrade kroz Facebook, kroz Twitter, kroz razne oblike komunikacije s drugim ljudima. Nekad nam to bude, recimo, pokazatelj šta bi se moglo tražiti, odnosno šta bi moglo biti uspješno. Tako da, s te strane, to je jedan od pokazatelja, kad dobijemo neki rukopis, kakvu komunikaciju pisac gradi, i gradi li uopšte komunikaciju s publikom.“
book-marketing-on-facebook
Fotografija je preuzeta s bloga bookmarketingtools.com.
Ovako je direktor izdavačke kuće Šahinpašić, Ajdin Šahinpašić, prilikom gostovanja u emisiji „Oko Balkana“ na beogradskom radiju, komentirao neke od aspekata svoga poslovanja s domaćim autorima. Ako paralelno pratimo društvene mreže i domaću („regionalnu“, postjugoslavensku) književnost, već neko vrijeme možemo i sami naslutiti ono što Šahinpašić eksplicitno evocira. Naime, znamo da sve više autor/ic/a/ svoje pisanje plasira koristeći mogućnosti novih medija – kroz samoreklamu, umrežavanje, kreiranje vlastitih kampanja, i sl. Međutim, onaj pisac (rjeđe spisateljica) čije smo objave na Facebooku sakrili, ili smo ga u naletu inata i izbrisali iz popisa prijatelja, iznervirani njegovom bezočnom samopromocijom, možda ipak nije motiviran samo vlastitim egom. Ne podcjenjujući snagu spisateljskog egotripa, valja primijetiti da se domaći izdavači očigledno sve više trude autsorsati ulogu posredovanja između književne produkcije i (potencijalnog) čitateljstva na same autor/ic/e. Možemo zamisliti blisku budućnost u kojoj će se autori/ce aktivno filtrirati prema udjelu samopromocije u njihovim Facebook objavama ili tweetovima,
Ne podcjenjujući snagu spisateljskog egotripa, valja primijetiti da se domaći izdavači očigledno sve više trude autsorsati ulogu posredovanja između književne produkcije i (potencijalnog) čitateljstva na same autor/ic/e
da bi potom preuzeli/e obavezu samopromocije kao dio ugovora za knjigu. Drugim riječima, sve će se češće tražiti ne samo da tekstovi budu utrživi, nego i da osobe koje stoje iza njih djeluju kao trgovci.
 
Ovakve prakse zasigurno nisu endemične za domaće izdavaštvo; čak bi se reklo da se dobro uklapaju u svjetske okvire. Ipak, u malim sredinama u kojima živimo, s malim jezicima kojima govorimo, ovi procesi djeluju posebno simptomatično. Naše izdavaštvo nikada nije uspjelo oponašati komercijalne modele kakvi su na snazi u tzv. razvijenom kapitalističkom svijetu: nije bilo u stanju izgraditi PR i marketinšku mašineriju po uzoru na velika tržišta, dok je naklade i brojnost čitateljstva smiješno i spominjati. Optimistična nastojanja u smjeru spektakularizacije izdavaštva, kao i „svijeta književnosti“ uopće, u Hrvatskoj su postojala tijekom nultih godina (vidi sjajne analize „sajamskog spektakla društvene moći književnosti“ Borislava Mikulića), ali su se brutalno raspršila nakon najnovije globalne krize od 2008. naovamo. Restauracija kapitalizma nakon 1990. povukla je za sobom restrukturiranje izdavaštva prema komercijalnoj logici – ali bez komercijalne logistike. U aktualnim „kriznim“ uvjetima ne samo da je domaćoj književnosti teško osigurati privid glamura ili spektakla, već i elementarno dostojanstvo pisanja i osobe koja stoji iza njega dolazi pod znak pitanja. No, ako se većina domaćih autor/ic/a ne može nadati da će dospjeti na billboard, otvaranje Facebook naloga ništa ne košta. Iz takve logike kristalizira se model u kojem su kriteriji isplativosti i komercijalne atraktivnosti u književnosti itekako u igri, ali u „sam svoj majstor“ varijanti. Kao i u drugim sferama ljudskoga života, djelovanja i stvaranja, i tu bijeda perifernog postjugoslavenskog kapitalizma izlazi na vidjelo[1].
 
Okrugli stol Kultura kritike, nedavno održan u Zagrebu, ponudio je zanimljive smjernice za razmišljanje o implikacijama ove dinamike u nastajanju. Među sudionicama/ima je lako uspostavljen konsenzus kako kritika danas ne posreduje između knjige i čitateljstva na način na koji je to ranije činila. Međutim, ovu su činjenicu one/i tumačile/i i komentirale/i na razne načine i smještale/i u različite registre. Gordana Crnković Raunić, Jagna Pogačnik i Boris Postnikov ukazali su na strukturne promjene u medijskom polju i u dinamici medija kao na nezaobilazan kontekst kada je riječ o instituciji kritike danas i ovdje. Prema njihovu mišljenju, posredničku ulogu koju je vršila književna kritika danas u velikoj mjeri pripada marketinškoj logistici, katkad doista u vidu reklamnih tekstova zamaskiranih u kritičke osvrte. S ovim polazištima nije se teško složiti; ipak, čini mi se da se proces o kojemu je riječ nastavlja razvijati i usložnjavati. Naime, u situaciji kada autore/ice postupno zapadaju marketinške zadaće,
Bez obzira na samopercepciju i ambiciju kritičkog teksta, on u naznačenom medijskom ambijentu ne može ne funkcionirati kao neka vrsta reklame ili antireklame
rađaju se posve novi oblici posredovanja između književnog teksta i (potencijalnog) čitateljstva.
 
Da bismo sagledali te nove forme medijske i kulturne interakcije, bilo bi potrebno istraživanje na kakvo osvrt poput ovoga ne može pretendirati. Stoga bih se ovom prilikom zadržao samo na implikacijama koje autsorsanje PR-a na društvenomrežne aktivnosti autora/ice ima po književnu kritiku – onu koja sebe još uvijek percipira kao takvu i koja želi biti nešto drugačije od promotivnog teksta. Naime, bez obzira na samopercepciju i ambiciju kritičkog teksta, on u naznačenom medijskom ambijentu ne može ne funkcionirati kao neka vrsta reklame ili antireklame. Kritički tekst se u novoj strukturi odnosa pojavljuje i kao prilog „rezimeu“ autora/ice u sklopu njegove/njezine prezentacije na društvenim mrežama, te kao takav zadobiva određenu „iskoristivost“. U slučaju Facebooka, događa se da osobni profil[2] autora/ice na Facebooku preuzima ulogu reklamnog i promotivnog, eventualno i polemičkog prostora, s kojim kritika neizbježno korespondira. Budući da su razine osobnog i javnoga stopljene u jedno, i sama se intervencija kritičara/ke nužno pozicionira dvojako. Otud proizlazi i da je zahtjev koji se tradicionalno postavlja pred pisce, naime da kritiku „ne uzimaju osobno“, konzekventno sve teže slušati. Bez obzira na svoju orijentaciju, aparaturu i registar u kojem je pisana, kritika već zbog medijske pozadine na kojoj se pojavljuje neizbježno dolazi i ad personam i ad hominem.
Izvor: Televizijska serija "You're the Worst", S01E02 (Stephen Falk, FX, 2014-2015)
Izvor: Televizijska serija “You’re the Worst”, S01E02 (Stephen Falk, FX, 2014-2015)


Bilješke

[1] Još jednom valja napomenuti da je u ovome tekstu riječ o tzv. mladim, manje afirmiranim ili neafirmiranim autori/ca/ma, te uvjetima u kojima one/i stvaraju i djeluju. Dakako, postoji i šačica „afirmiranih“, koja ne samo da si može priuštiti nebavljenje društvenomrežnom samopromocijom, već ujedno raspolaže i podrškom institucionalizirane marketinške i promotivne aparature.
 
[2] Po mojem iskustvu, zanimljivo, uglavnom su mobilizirani osobni profili, dok „službene“ Facebook stranice autora/ica, i onda kad postoje, igraju sekundarnu ulogu.
 

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve