Književni život na vašem newsfeedu

Praksa eksternalizacije troškova marketinga u književnom svijetu pretvara manje afirmirane autor/ic/e u promotor/ic/e vlastita rada na društvenim mrežama, koje postaju prostor za nove oblike posredovanja između književnog teksta i publike. Komunikacijski horizont koji se otvara za književnu kritiku u takvom medijskom ambijentu nužno biva određen i logikom marketinških okvira. "Restauracija kapitalizma nakon 1990. povukla je za sobom restrukturiranje izdavaštva prema komercijalnoj logici – ali bez komercijalne logistike. U aktualnim 'kriznim' uvjetima ne samo da je domaćoj književnosti teško osigurati privid glamura ili spektakla, već i elementarno dostojanstvo pisanja i osobe koja stoji iza njega dolazi pod znak pitanja."

„Jako je teško jednog nepoznatog, neafirmisanog pisca […] plasirati na tržište i naći mu publiku. […] Ono što je danas prednost, pogotovo mlađih pisaca, to su društvene mreže. Oni uglavnom svoju publiku izgrade kroz Facebook, kroz Twitter, kroz razne oblike komunikacije s drugim ljudima. Nekad nam to bude, recimo, pokazatelj šta bi se moglo tražiti, odnosno šta bi moglo biti uspješno. Tako da, s te strane, to je jedan od pokazatelja, kad dobijemo neki rukopis, kakvu komunikaciju pisac gradi, i gradi li uopšte komunikaciju s publikom.“
book-marketing-on-facebook
Fotografija je preuzeta s bloga bookmarketingtools.com.
Ovako je direktor izdavačke kuće Šahinpašić, Ajdin Šahinpašić, prilikom gostovanja u emisiji „Oko Balkana“ na beogradskom radiju, komentirao neke od aspekata svoga poslovanja s domaćim autorima. Ako paralelno pratimo društvene mreže i domaću („regionalnu“, postjugoslavensku) književnost, već neko vrijeme možemo i sami naslutiti ono što Šahinpašić eksplicitno evocira. Naime, znamo da sve više autor/ic/a/ svoje pisanje plasira koristeći mogućnosti novih medija – kroz samoreklamu, umrežavanje, kreiranje vlastitih kampanja, i sl. Međutim, onaj pisac (rjeđe spisateljica) čije smo objave na Facebooku sakrili, ili smo ga u naletu inata i izbrisali iz popisa prijatelja, iznervirani njegovom bezočnom samopromocijom, možda ipak nije motiviran samo vlastitim egom. Ne podcjenjujući snagu spisateljskog egotripa, valja primijetiti da se domaći izdavači očigledno sve više trude autsorsati ulogu posredovanja između književne produkcije i (potencijalnog) čitateljstva na same autor/ic/e. Možemo zamisliti blisku budućnost u kojoj će se autori/ce aktivno filtrirati prema udjelu samopromocije u njihovim Facebook objavama ili tweetovima,
Ne podcjenjujući snagu spisateljskog egotripa, valja primijetiti da se domaći izdavači očigledno sve više trude autsorsati ulogu posredovanja između književne produkcije i (potencijalnog) čitateljstva na same autor/ic/e
da bi potom preuzeli/e obavezu samopromocije kao dio ugovora za knjigu. Drugim riječima, sve će se češće tražiti ne samo da tekstovi budu utrživi, nego i da osobe koje stoje iza njih djeluju kao trgovci.
 
Ovakve prakse zasigurno nisu endemične za domaće izdavaštvo; čak bi se reklo da se dobro uklapaju u svjetske okvire. Ipak, u malim sredinama u kojima živimo, s malim jezicima kojima govorimo, ovi procesi djeluju posebno simptomatično. Naše izdavaštvo nikada nije uspjelo oponašati komercijalne modele kakvi su na snazi u tzv. razvijenom kapitalističkom svijetu: nije bilo u stanju izgraditi PR i marketinšku mašineriju po uzoru na velika tržišta, dok je naklade i brojnost čitateljstva smiješno i spominjati. Optimistična nastojanja u smjeru spektakularizacije izdavaštva, kao i „svijeta književnosti“ uopće, u Hrvatskoj su postojala tijekom nultih godina (vidi sjajne analize „sajamskog spektakla društvene moći književnosti“ Borislava Mikulića), ali su se brutalno raspršila nakon najnovije globalne krize od 2008. naovamo. Restauracija kapitalizma nakon 1990. povukla je za sobom restrukturiranje izdavaštva prema komercijalnoj logici – ali bez komercijalne logistike. U aktualnim „kriznim“ uvjetima ne samo da je domaćoj književnosti teško osigurati privid glamura ili spektakla, već i elementarno dostojanstvo pisanja i osobe koja stoji iza njega dolazi pod znak pitanja. No, ako se većina domaćih autor/ic/a ne može nadati da će dospjeti na billboard, otvaranje Facebook naloga ništa ne košta. Iz takve logike kristalizira se model u kojem su kriteriji isplativosti i komercijalne atraktivnosti u književnosti itekako u igri, ali u „sam svoj majstor“ varijanti. Kao i u drugim sferama ljudskoga života, djelovanja i stvaranja, i tu bijeda perifernog postjugoslavenskog kapitalizma izlazi na vidjelo[1].
 
Okrugli stol Kultura kritike, nedavno održan u Zagrebu, ponudio je zanimljive smjernice za razmišljanje o implikacijama ove dinamike u nastajanju. Među sudionicama/ima je lako uspostavljen konsenzus kako kritika danas ne posreduje između knjige i čitateljstva na način na koji je to ranije činila. Međutim, ovu su činjenicu one/i tumačile/i i komentirale/i na razne načine i smještale/i u različite registre. Gordana Crnković Raunić, Jagna Pogačnik i Boris Postnikov ukazali su na strukturne promjene u medijskom polju i u dinamici medija kao na nezaobilazan kontekst kada je riječ o instituciji kritike danas i ovdje. Prema njihovu mišljenju, posredničku ulogu koju je vršila književna kritika danas u velikoj mjeri pripada marketinškoj logistici, katkad doista u vidu reklamnih tekstova zamaskiranih u kritičke osvrte. S ovim polazištima nije se teško složiti; ipak, čini mi se da se proces o kojemu je riječ nastavlja razvijati i usložnjavati. Naime, u situaciji kada autore/ice postupno zapadaju marketinške zadaće,
Bez obzira na samopercepciju i ambiciju kritičkog teksta, on u naznačenom medijskom ambijentu ne može ne funkcionirati kao neka vrsta reklame ili antireklame
rađaju se posve novi oblici posredovanja između književnog teksta i (potencijalnog) čitateljstva.
 
Da bismo sagledali te nove forme medijske i kulturne interakcije, bilo bi potrebno istraživanje na kakvo osvrt poput ovoga ne može pretendirati. Stoga bih se ovom prilikom zadržao samo na implikacijama koje autsorsanje PR-a na društvenomrežne aktivnosti autora/ice ima po književnu kritiku – onu koja sebe još uvijek percipira kao takvu i koja želi biti nešto drugačije od promotivnog teksta. Naime, bez obzira na samopercepciju i ambiciju kritičkog teksta, on u naznačenom medijskom ambijentu ne može ne funkcionirati kao neka vrsta reklame ili antireklame. Kritički tekst se u novoj strukturi odnosa pojavljuje i kao prilog „rezimeu“ autora/ice u sklopu njegove/njezine prezentacije na društvenim mrežama, te kao takav zadobiva određenu „iskoristivost“. U slučaju Facebooka, događa se da osobni profil[2] autora/ice na Facebooku preuzima ulogu reklamnog i promotivnog, eventualno i polemičkog prostora, s kojim kritika neizbježno korespondira. Budući da su razine osobnog i javnoga stopljene u jedno, i sama se intervencija kritičara/ke nužno pozicionira dvojako. Otud proizlazi i da je zahtjev koji se tradicionalno postavlja pred pisce, naime da kritiku „ne uzimaju osobno“, konzekventno sve teže slušati. Bez obzira na svoju orijentaciju, aparaturu i registar u kojem je pisana, kritika već zbog medijske pozadine na kojoj se pojavljuje neizbježno dolazi i ad personam i ad hominem.
Izvor: Televizijska serija "You're the Worst", S01E02 (Stephen Falk, FX, 2014-2015)
Izvor: Televizijska serija “You’re the Worst”, S01E02 (Stephen Falk, FX, 2014-2015)


Bilješke

[1] Još jednom valja napomenuti da je u ovome tekstu riječ o tzv. mladim, manje afirmiranim ili neafirmiranim autori/ca/ma, te uvjetima u kojima one/i stvaraju i djeluju. Dakako, postoji i šačica „afirmiranih“, koja ne samo da si može priuštiti nebavljenje društvenomrežnom samopromocijom, već ujedno raspolaže i podrškom institucionalizirane marketinške i promotivne aparature.
 
[2] Po mojem iskustvu, zanimljivo, uglavnom su mobilizirani osobni profili, dok „službene“ Facebook stranice autora/ica, i onda kad postoje, igraju sekundarnu ulogu.
 

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve