Religija mira ili terorizma – Islam između dviju krajnosti

U svjetlu pariških terorističkih napada za koje je odgovornost preuzela 'Islamska država', a na pozadini migrantske krize, mnogi komentatori predstavljaju Islam kao inherentno nasilnu religiju, zanemarujući činjenicu da u njemu ne postoji centralni autoritet koji interpretira vjeru i pokazujući nerazumijevanje povijesti terorizma koji je tijekom 20. stoljeća bio uglavnom etno-nacionalističkog i sekularnog usmjerenja, da bi na pozadini geopolitičkih previranja postao fenomen koji se vezuje i uz djelovanje islamističkih skupina: "U svjetlu razbijanja ideje o 'doslovnoj interpretaciji Kurana', ni 'Islamska država', a ni njezini saveznici, ne mogu se nazivati 'pravim Islamom'. Oni, kako tvrde Navaz i Bernard Haykel, nisu ništa drugo do li proizvod povijesnih faktora – islamski reformisti koji nasiljem pokušavaju nametnuti svoju verziju Islama drugim muslimanima, a i šire."

Recentni teroristički napadi u Europi i SAD-u osigurali su novi priljev materijala za javne diskusije o vezi Islama i terorizma. Takve su političke diskusije uvijek plodno tlo za srednjostrujaške političke komentatore i opinion makere koji rijetko zahvaćaju dubinu problema. Uglavnom se servira narativ o neshvatljivoj zaostalosti islamskih vjerskih i kulturnih vrijednosti koje generiraju radikalne političke strategije, dok iz islamskih zajednica ukazuju kako Islam ne možemo gledati u direktnoj korelaciji s terorizmom. Posljedica takvog neartikuliranog medijskog nadvikivanja u javni je diskurs donijela samo pojačanu demonizaciju nepoznatog i Drugoga te pojednostavljivanje i esencijaliziranje ishodišta problema.
 
Terorizam kao historijska konstanta
 
Terorizam[*] se nije pojavio prošloga mjeseca u Parizu, 2001. godine u New Yorku, pa ni koje desetljeće prije toga u Šri Lanci i Libanonu. Radi se o tisućljetnoj pojavi koju prvi puta bilježimo u antičkoj Judeji sa židovskim Sicariima, sektom Zelota koji su pokušavali izbaciti Rimljane iz Svete Zemlje tako što su ih dočekivali iz zasjeda i na javnim mjestima ubijali bodežom. Milenij kasnije, u 11. stoljeću, pojavili su se Hašašini, ismailitska sekta šiitskog Islama koja je po cijelom Bliskom istoku vršila atentate na lokalne vođe ne bi li ojačala svoju političku poziciju.
 
Slika iz 14. stoljeća prikazuje atentat na vizira Nizam al-Mulka koji su izvršili Hašašini. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Slika iz 14. stoljeća prikazuje atentat na vizira Nizam al-Mulka koji su izvršili Hašašini. (Izvor: commons.wikimedia.org)
U moderno doba terorizam se razvijao uglavnom kroz djelovanje anarhističkih, nacionalističkih i separatističkih skupina. Irsko Republikansko Bratstvo (IRB, eng. Irish Republican Brotherhood) je bila jedna takva skupina koja je, nakon Velike gladi u Irskoj (između 1845. i 1852. godine), a tijekom koje je Velika Britanija izvozila žito iz Irske dok su potonji trpjeli veliku nestašicu hrane zbog kobne zaraze krumpira (tada dominantne prehrambene namirnice), odlučila uzeti stvari u svoje ruke i izbaciti Britance iz Irske. Uz osnivanje vlastite vojske, koja se djelomice sastojala od irskih veterana Američkog građanskog rata, u osamdesetim godinama 18. stoljeća izveli su seriju napada usmjerenih na britanske vojne, policijske, vladine i civilne ciljeve diljem Engleske.

U moderno doba terorizam se razvijao uglavnom kroz djelovanje anarhističkih, nacionalističkih i separatističkih skupina

 
Istovremeno, u Rusiji je tijekom kasnog 19. stoljeća djelovala Narodnaja volja, ljevičarska organizacija čiji je najveći uspjeh bio atentat na ruskog cara Aleksandra II. 1881. godine.
 
Francuski je anarhist Auguste Vaillant 1893. bacio bombu na francuski sabor, anarhist Leon Czolgosz je 1901. godine ubio američkog predsjednika Williama McKinleya, a mnogi su drugi europski anarhisti u devedesetim godinama 19. stoljeća, u ime „propagande djelom“ (anarhističkog koncepta koji daje prednost aktivnom djelovanju nad teorijskim radom) izvršili atentate na razne europske državnike, poput francuske predsjednice Marie Francoise Carnot, španjolskog premijera Antonia Canovasa del Castilla te austro-ugarske carice Elizabete Bavarske.
 
Crtež iz 1905. godine prikazuje Leona Czolgosza kako 6. rujna 1901. vrši atentat na predsjednika McKinleyja pucnjem iz skrivenog revolvera. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Crtež iz 1905. godine prikazuje Leona Czolgosza kako 6. rujna 1901. vrši atentat na predsjednika McKinleyja pucnjem iz skrivenog revolvera. (Izvor: commons.wikimedia.org)

U ranom 20. stoljeću terorizam je nastavio svojom uzlaznom putanjom. Irska Republikanska Armija (IRA, eng: Irish Republican Army), vojna organizacija osnovana 1917. koja se tijekom Irskog rata za nezavisnost od 1919. do 1921., a i kasnije borila protiv Britanaca te je u svojim akcijama često koristila terorističke napade, dok je židovskim organizacijama Hagana, Lehi i Irgun terorizam bio osnovno oruđe u borbi protiv Palestinaca i britanske vojske za vrijeme trajanja britanskog mandata u Palestini. Istovremeno je anarhizam polagano gubio na važnosti pa su nakon Drugog svjetskog rata terorizam kao jednu od metoda za ostvarenje svojih ciljeva upotrebljavale uglavnom komunističke i etno-nacionalističke skupine.

Nakon Drugog svjetskog rata terorizam su kao jednu od metoda za ostvarenje svojih ciljeva upotrebljavale uglavnom komunističke i etno-nacionalističke skupine. Dobar dio njih u potpunosti se ili barem djelomično svrstavao na lijevu stranu političkog spektra dok je globalna ljevica još uvijek bila utjecajna sila, no gotovo svima je najčvršća poveznica bila etno-nacionalna borba

Najpoznatiji su među njima bili baskijski separatisti okupljeni u organizaciji ETA (bask. Euskadi Ta Askatasuna, u prijevodu: Baskijska zemlja i sloboda); IRA, istoimena organizacija kao i ona s početka stoljeća, međutim, s drugačijim ustrojstvom i podjelom u nekoliko različitih organizacija (Real IRA, Provisional IRA itd.) od kojih je svaka djelovala samostalno u borbi protiv Britanaca i irskih lojalista; njemačka anti-imperijalistička organizacija RAF (Rote Armee Fraktion, eng. Red Army Faction); Kurdistanska Radnička Partija (PKK, kurd. Partiya Karkerên Kurdistanê) koja od sredine osamdesetih do danas vodi rat protiv turske represije u turskom Kurdistanu; Tamilski Tigrovi (koji su se borili protiv vojske Šri Lanke); te palestinski PLO i PFLP (koji su kroz nekoliko desetljeća svojega djelovanja kao palestinske ljevičarske militantne skupine izveli niz terorističkih napada protiv Izraela).

Djelovanje spomenutih organizacija uvelike je obilježeno hladnoratovskim razdobljem i multipolarnim globalnim geopolitičkim poretkom. Dobar dio njih u potpunosti se ili barem djelomično svrstavao na lijevu stranu političkog spektra dok je globalna ljevica još uvijek bila utjecajna sila, no gotovo svima je najčvršća poveznica bila etno-nacionalna borba. Dok su ETA, IRA, PKK, Tamilski Tigrovi, PLO i PFLP izravno sudjelovali u svojim vlastitim etno-nacionalnim sukobima, RAF je u Njemačkoj svojim anti-imperijalističkim istupima provodio kampanju koja je često služila kao podrška borbama nacionalnog oslobođenja diljem svijeta, kao što su to na koncu činile i Revolucionarne ćelije (njem. Revolutionäre Zellen), njemačka ljevičarska „urbana gerila“, odgovorna za znatno veći broj žrtava, iako manje poznata od RAF-a.
 
Pripadnici Revolucionarnih ćelija su 4. listopada 1993. godine dignuli u zrak zgradu Federalne granične policije u gradu Frankfurt (Oder) u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. (Izvor: nadir.org)
Pripadnici Revolucionarnih ćelija su 4. listopada 1993. godine dignuli u zrak zgradu Federalne granične policije u gradu Frankfurt (Oder) u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. (Izvor: nadir.org)
Promjena paradigme borbe postepenim napuštanjem lijevog etno-nacionalne (ideološke) pozicije u ime priklanjanja uz reakcionarnu islamističku dogmu započela je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, dok su takvi stavovi tijekom osamdesetih postepeno nastavili jačati, znatno se raširivši u devedesetim godinama 20. stoljeća.
 
Korijeni islamizma
 
Nestanak militantnih organizacija lijevog političkog predznaka uz paralelno jačanje ekstremističkih islamističkih organizacija možda isprva djeluje iznenadno i začuđujuće, no zapravo je riječ o puno dužem i suptilnijem procesu. Genezu takvog zaokreta valja tražiti u kompliciranim hladnoratovskim i posthladnoratovskim geopolitičkim igrama, kao i u istovremenim porazima arapskog sekularnog nacionalizma te političkim uspjesima radikalnih islamističkih organizacija u regiji.
 

Jednu od centralnih uloga u toj priči zasigurno ima Izrael. Izraelsko pitanje i strategije koje su Arapi primjenjivali u svom odnosu s Izraelom u velikoj su mjeri odredili daljnji smjer razvoja političke situacije na Bliskom istoku.

Nestanak militantnih organizacija lijevog političkog predznaka uz paralelno jačanje ekstremističkih islamističkih organizacija možda isprva djeluje iznenadno i začuđujuće, no zapravo je riječ o puno dužem i suptilnijem procesu. Genezu takvog zaokreta valja tražiti u kompliciranim hladnoratovskim i posthladnoratovskim geopolitičkim igrama, kao i u istovremenim porazima arapskog sekularnog nacionalizma te političkim uspjesima radikalnih islamističkih organizacija u regiji

Arapi su u sukobu s Izraelom izgubili tri važna rata: prvi je među njima bio Arapsko-izraelski sukob iz 1948. godine (nakon izraelskog proglašenja neovisnosti), potom Šestodnevni rat iz 1967. godine te Jomkipurski rat iz 1973. godine. Od navedena tri poraza najbolniji je bio i ostao onaj u Šestodnevnom ratu nakon kojega je Izrael ilegalno okupirao Golansku visoravan, Zapadnu Obalu, Pojas Gaze i Sinaj (kojega je 1979. godine vratio Egiptu). Tenzije između Egipta i Izraela ključale su u mjesecima koji su prethodili ratu, a potom je Izrael 5. srpnja 1967. godine iz predostrožnosti izveo napad na Egipat i u samo 6 dana odnio pobjedu protiv Egipta i njegovih zemalja saveznica.

Posljedica toga rata bio je još jedan egzodus Palestinaca iz vlastite zemlje. Izrael je 1948. godine već protjerao 600 000 ljudi u okolne zemlje, a sada im se pridružilo njih još 300 000. Povrh toga, Arapi su se razočarali svojim vladama, koje su pokazale nespremnost suprotstaviti se Izraelu.
 
Drugi događaj koji je uvelike pridonio jačanju imidža islamizma kao privlačne opcije bila je Iranska revolucija. Mohamed Reza Pahlavi na vlast je došao 1953. godine uspostavivši prozapadni režim nakon što su američke i britanske obavještajne službe s vlasti svrgnule Mohameda Mosadegha koji je za vrijeme svoje vladavine nacionalizirao naftne izvore tvrtke Anglo-Iranian Oil Company, dojučerašnjeg British Petroleuma, a današnjeg BP-a. Pahlavijev režim je do svoga kraja došao 1979. godine, kada su ga nakon jednogodišnjeg sukoba s vlasti svrgnule revolucionarne sile koje su se većim dijelom sastojale od islamističkih organizacija predvođenih šiitskim klerikom Ajatolahom Homeinijem, uz participaciju malog broja sekularnih i ljevičarskih organizacija, poput iranske stranke Tudeh i Organizacije iranskih narodnih fedajinskih gerila. Homeini je kasnije počistio i tu sekularnu ljevičarsku opoziciju, te se ustoličio kao iranski vjerski vođa i uzor šiitima diljem svijeta.
 
Palestinske izbjeglice napuštaju Galileju, listopad/studeni 1948. (Izvor: Wikipedia)
Palestinske izbjeglice napuštaju Galileju, listopad/studeni 1948. (Izvor: Wikipedia)

Islamistički uspjeh u Iranu dogodio se paralelno s usponom islamista u Afganistanu. Nakon što je Afganistanska demokratska narodna stranka (PDPA) preuzela vlast krajem sedamdesetih, uvela je niz socijalno i politički neosjetljivih mjera koje su rezultirale pobunom lokalnog, konzervativnijeg, ruralnog stanovništva koje je činilo većinu populacije Afganistana. Njihova borba brzo se rasplamsala, a SAD je u vidio priliku da, uz pomoć Pakistana, financira pobunu protiv afganistanskih komunista i Sovjeta, za koje su procijenili da će neminovno morati priskočiti u pomoć svojim afganistanskim drugovima. Procjena je bila točna i Sovjeti su se uvukli u sukob protiv afganistanskih Mudžahedina (kojima su pomagali arapski borci) od 1979. do 1989. godine, iz kojega su naposljetku izašli kao gubitnici. Mudžahedini su potom, u devedesetim godinama 20. stoljeća, ušli u dugačak i krvav građanski rat, a vodeću ulogu u regiji nakon povlačenja Amerikanaca preuzeo je Paki stan. U pokušaju stabilizacije Afganistana, pakistanski režim je u Afganistan poslao Talibane – paštunske borce obučene i financirane od strane Pakistana. Oni su 1996. godine pokorili Afganistan svojom interpretacijom Islama koja se bazirala na deobandijskoj školi i etnički utemeljenom setu običaja zvanom Paštunvali.

Za vrijeme rata s Iranom, SAD je davao izdašnu potporu Iraku, no, u trenutku kada se Irak okrenuo protiv zemalja Perzijskog zaljeva, SAD je odlučio staviti energetsku politiku ispred starih saveza. Američke operacije u Kuvajtu tako su inicirale novu eru izravnih vojnih intervencija na Bliskom istoku

U međuvremenu se pojavio i posljednji dio islamističke slagalice. Talačka kriza u Meki je krajem 1979. godine rezultirala radikalnim zaokretom vjerske politike u Saudijskoj Arabiji. Saudijski kralj je problem vjerskog terorizma odlučio riješiti na zanimljiv način. Pojačao je značaj vjere u toj državi, čime su konzervativni vjerski vođe Saudijske Arabije dobili znatno veće ovlasti što je tijekom godina rezultiralo institucionalnom vjerskom radikalizacijom u Saudijskoj Arabiji te jačanjem vehabijske grane sunitskog Islama – specifične višestoljetne saudijske vjerske tradicije.
 
Završni udarac sekularnom arapskom nacionalizmu zadao je rat između Iraka i Irana tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća tijekom kojega je Irak potrošio sav svoj novac i legitimitet u arapskom svijetu, zaduživši se kod zemalja Perzijskog zaljeva. Međutim nakon što u ratu nije ostvario ni jedan planirani cilj, Irak je napao Kuvajt, što je SAD-u poslužilo kao otponac da napravi zaokret u svojoj politici prema Iraku. Naime, za vrijeme rata s Iranom, SAD je davao izdašnu potporu Iraku, no, u trenutku kada se Irak okrenuo protiv zemalja Perzijskog zaljeva, SAD je odlučio staviti energetsku politiku ispred starih saveza. Američke operacije u Kuvajtu tako su inicirale novu eru izravnih vojnih intervencija na Bliskom istoku.
 
Fotografija vozila tvrtke Anglo-Iranian Oil Company iz 1950-ih. (Izvor: reddit.com)
Fotografija vozila tvrtke Anglo-Iranian Oil Company iz 1950-ih. (Izvor: reddit.com)
Posljedice svih spomenutih političkih potresa na Bliskom istoku počele su se manifestirati u osamdesetim i devedesetim godinama. U Palestini je PLO počeo slabiti, a kako bi palestinskoj ljevici zadao konačan udarac, Izrael je dokinuo zabranu vjerskih okupljanja u Pojasu Gaze ne bi li potaknuo stvaranje islamističke opozicije. Upravo se to i dogodilo kada je egipatsko Muslimansko bratstvo proširilo svoj utjecaj na Gazu te kasnih osamdesetih osnovalo Hamas. Hamas je za vrijeme Prve intifade u kasnim osamdesetima i ranim devedesetima svojom islamističkom doktrinom i pozivanjem na akciju polako počeo graditi sljedbu, a popularnost im je rasla paralelno s padom popularnosti Jasera Arafata i sekularnih elemenata u palestinskom društvu koji su nizali poraze i ustupke prema Izraelu. Dok je imidž PLO-a kao gerilske organizacije koja se bori za svoj narod svim sredstvima doveden u pitanje, Hamas je izgradio svoj imidž beskompromisnih boraca za slobodu Palestine.
 
Kao odgovor na izraelsku okupaciju južnog Libanona u toj je zemlji u osamdesetima, tijekom Građanskog rata, nastao Hezbolah, financiran ponajprije od Irana, njihovog šiitskog saveznika na Levantu. Hezbolah se tijekom više desetljeća profilirao kao jedna od najmoćnijih organizacija na Bliskom istoku, ustrojivši vojsku za koju se često govori da je moćnija od regularnih libanonskih vojnih postrojbi.
 

Novo poglavlje terorizma započeto u Iraku

 
Prokušanu formulu terorizma 20. stoljeća – mješavinu etno-nacionalnih borbi prožetih lijevom, često anti-imperijalističkom politikom, krajem stoljeća počela je zamjenjivati islamistička verzija. Aktivnosti organizacija kao što su ETA, IRA, Tamilski Tigrovi i RAF postepeno su jenjavale, a u Palestini su PLO i PFLP gubili na značaju. Organizacije koje su primale financijsku i oružanu pomoć od komunističkog bloka, nakon propasti SSSR-a više se na tu pomoć nisu mogle oslanjati. Lijeve etno-nacionalne borbe izgorjele su nakon višedesetljetnih bezuspješnih kampanja, a na scenu su došli novi akteri, ohrabreni uspjesima Mudžahedina i Talibana, a financirani od strane režima koji su ih simpatizirali, poput onoga Saudijske Arabije. Al Kaida se u tom prvom valu profilirala kao najveća prijetnja. Pod vodstvom Osame bin Ladena organizirali su globalnu terorističku mrežu koja je djelovala od Maroka do Indonezije i od ranih devedesetih počela izvoditi terorističke napade po svijetu.
 
Raspon zemalja u kojima djeluje Al Kaida. (Izvor: Wikipedia/BBC)
Raspon zemalja u kojima djeluje Al Kaida. (Izvor: Wikipedia/BBC)
Prijelomna točka u toj priči dogodila se 11. rujna 2001. godine kada je Al Kaida izvršila napad na New York i Washington DC. Na taj su napad Sjedinjene Države reagirale na najgori mogući način, tretirajući ga kao objavu rata umjesto kao pojedinačni zločin protiv čovječanstva. Zajedno s NATO-om izvršile su invaziju na Afganistan umjesto da se koncentriraju na pripadnike Al Kaide ili, još banalnije, prihvate prijedlog Talibana da im izruče Osamu bin Ladena. No, SAD se odlučio na rat. Talibani im do tada nisu smetali, dapače, po završetku Hladnog rata i raspadu SSSR-a, SAD se povukao iz centralne Azije i problemi u koje je Afganistan zapao nisu bili nešto što im je bilo u interesu rješavati. No SAD je vjerojatno računao na Afganistan kao najistočniju bazu iz koje je mogao vršiti geopolitičku dominaciju Bliskim istokom. Dakle, američka invazija Afganistana ne smije se promatrati ni kao osvetnički rat niti kao humanitarna intervencija već kao potez na geopolitičkoj šahovskoj ploči na kojoj je Afganistan bio smatran potencijalnom bazom za kontrolu regije, te eventualno lansirna rampa za napad na Iran. Naime, u to je vrijeme rat s Iranom bio veoma izgledan.
 

Nakon raspada SSSR-a i ustoličenja unipolarnog globalnog poretka na čelu sa SAD-om, njihovo je vodstvo, predvođeno Paulom Wolfowitzom, osmislilo novi globalni geopolitički plan djelovanja nazvan Wolfowitzeva doktrina, koja je naglasak stavila na američkom ekcepcionalizmu, kojim se nastojalo obeshrabriti pokušaje drugih nacija da utječu na globalne odluke osiguravajući tako da energetski izvori na Bliskom istoku uvijek budu nadohvat ruke

Neprijatelja su također pronašli i u Sadamu Huseinu, starom savezniku čije su pokolje nekoliko stotina tisuća Kurda uspješno prešutjeli do trenutka u kojem je Sadam odlučio posegnuti u tržište nafte. To je, naravno, bilo nedopustivo.
 
Nakon raspada SSSR-a i ustoličenja unipolarnog globalnog poretka na čelu sa SAD-om, njihovo je vodstvo, predvođeno Paulom Wolfowitzom, osmislilo novi globalni geopolitički plan djelovanja nazvan Wolfowitzeva doktrina, koja je naglasak stavila na američkom ekcepcionalizmu, kojim se nastojalo obeshrabriti pokušaje drugih nacija da utječu na globalne odluke osiguravajući tako da energetski izvori na Bliskom istoku uvijek budu nadohvat ruke. Sadamova je moć oslabjela i bilo ga je najlakše ukloniti s vlasti u trenutku kada je njegova politika sukobljavanja s monarhijama Perzijskog zaljeva dovela do toga da je prestao biti američki saveznik u regiji jer je nanosio štetu globalnom tržištu nafte koje je već u osamdesetima, zbog njegova rata s Iranom, pretrpjelo globalnu krizu. Naime, Irak je, čak i oslabljen zbog rata s Iranom, još uvijek imao veoma snažnu vojsku, štoviše, jednu od najmoćnijih u regiji. Takva je prijetnja morala biti eliminirana pa je Busheva administracija osmislila nekoliko narativa o suradnji Sadama s Al Kaidom te o Sadamovom gomilanju oružja za masovno uništenje. Suprotno tomu, nigdje nisu bili pronađeni podaci o suradnji Sadama i bin Ladena, a također je bilo poznato da se irački režim i vođe Al Kaide međusobno ne simpatiziraju – Sadamov sekularizam i Al Kaidina želja za uspostavljanjem globalnog kalifata dvije su u potpunosti nekompatibilne ideologije. Po pitanju oružja za masovno uništenje, UN-ovi su inspektori potvrdili kako ne samo da Sadam nije gomilao oružje za masovno uništenje, već ga je konstantno uništavao prema dogovorima s UN-ovim institucijama. Scott Ritter, UN-ov inspektor u Iraku u intervjuu s Williamom Riversom Pittom (objavljenom u knjizi War on Iraq: What Team Bush Doesn’t Want You to Know) izjavio je kako je Irak „do 1998. godine efektivno uništio svoje kapacitete za ratovanje oružjem za masovno uništenje jer je uništio 90-95% spomenutog oružja“, a „kada bi Irak proizvodio oružje za masovno uništenje, inspektori bi imali dokaze za navedeno“ kao i da „od prosinca 1998. nema nijednog dokaza da je Irak zadržao ikakvo biološko oružje niti da radi na proizvodnji istoga.“
 
Paul Wolfowitz, Donald Rumsfeld i George W. Bush u Pentagonu 25. ožujka 2003. (Izvor: Marion Doss @ Flickr, preuzeto po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Paul Wolfowitz, Donald Rumsfeld i George W. Bush u Pentagonu 25. ožujka 2003. (Izvor: Marion Doss @ Flickr, preuzeto po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Scena je bila postavljena, invazija izvršena i raspad Iraka je započeo. Iako nije predstavljao efektivnu prijetnju SAD-u, Irak je u svega nekoliko mjeseci postao zemlja u kojoj je bilo nemoguće voditi normalan život. Bio je već načet UN-ovim sankcijama nametnutim u devedesetim godinama 20. stoljeća, tijekom kojih je živote izgubilo 500 000 iračke djece (za čije smrti je tadašnja američka ambasadorica pri UN-u Madeleine Albright, u intervjuu s novinarkom Lesley Stahl izjavila da je to cijena koju su SAD bile spremne platiti kako bi uništile Sadama Huseina). Povrh prijašnjih teškoća, pod teretom invazije Irak je ubrzo postao leglo terorizma u kojemu je Al Kaida preuzela glavnu riječ, iako su u otporu protiv Amerikanca sudjelovale mnoge druge sunitske i šiitske pobunjeničke skupine, osobito u Sadru, predgrađu Bagdada gdje su glavnu riječ vodile postrojbe šiitskog klerika Moktade Al Sadra. Amerikanci su nakon pobjede nad regularnom iračkom vojskom u sklopu provođenja debaatifikacije Iraka tu vojsku i raspustili, što se ispostavilo kao ogromna pogreška jer je na tisuće svježe nezaposlenih vojnika i časnika jednostavno prebjeglo na stranu pobunjenika. I dok je Bush proglašavao pobjedu, a saveznici klicali, Irak je gorio, a sukob je unatoč njegovom navodnom „rješenju“ trajao do američkog povlačenja 2011. godine, nastavivši se u drugim oblicima sve do današnjih dana.
 
Pravi Islam, krivi Islam i problemi interpretacije religije
 
Nakon petnaest godina neprekidnog vojnog djelovanja zapadnih snaga na Bliskom istoku i ogromne količine kaosa kojega je to djelovanje proizvelo, a povrh geopolitičkih igara koje su u prijašnjim desetljećima krojile sudbine milijuna ljudi, trebala bi nam biti jasna barem jedna stvar – geopolitika je imala ogroman utjecaj na rast terorizma. Postoje, doduše, pojedinci poput utjecajnog američkog ateista Sama Harrisa, koji ulogu geopolitičkih zbivanja u genezi terorizma uvelike umanjuju – on je svoj prijezir prema takvoj tezi demonstrirao u nedavnoj debati s Noamom Chomskim. Međutim, činjenica da geopolitika igra ogromnu ulogu u genezi terorizma ne odgovara na pitanje kakav pritom utjecaj vrši Islam. Možda najkontroverzniji primjer uloge Islama u formiranju terorističkih organizacija možemo vidjeti danas, na primjeru ‘Islamske države’.
 
Karta teritorija (crvenom bojom) kojeg od 21. kolovoza 2015. kontrolira 'Islamska država'. (Izvor: Wikipedia)
Karta teritorija (crvenom bojom) kojeg od 21. kolovoza 2015. kontrolira ‘Islamska država’. (Izvor: Wikipedia)
Mnogi komentatori predstavljaju Islam kao inherentno nasilnu religiju, a ‘Islamsku državu’ kao manifestaciju istinskih težnji Islama kao religije. Takvi komentari u prvom redu pokazuju nerazumijevanje čitave povijesti terorizma koji tijekom svojeg najozloglašenijeg perioda u 20. stoljeću nije bio vjerskog, a kamoli islamističkog karaktera (štoviše, bio je etno-nacionalističkog i sekularnog usmjerenja), a pritom i nerazumijevanje za povijest Islama koji je kroz 20. stoljeće imao nebrojeno verzija, od kojih je najznačajnija sekularna faza arapskog nacionalizma, na koju je utjecala realpolitička konstelacija u kojoj je SSSR igrao jednu od ključnih uloga.
 

Nadalje, pojavljuje se i kritika srednjovjekovnog Islama kao nasilnog i ekspanzionističkog. No iako je ispravno tvrditi da je Islam bio temelj srednjovjekovnih kalifata i kasnijeg Osmanskog carstva koji su bili ekspanzionistički po svojem karakteru, valja podsjetiti i da se radilo o srednjem vijeku – razdoblju u kojemu je većina političkih entiteta bilo ekspanzionistički nastrojena ili barem u stanju permanentnih sukoba sa svojim susjedima. Izdvajanje srednjovjekovnih kalifata i ostalih političkih entiteta u kojima je Islam imao znatnu ulogu kao nasilnih i ekspanzionističkih u tom kontekstu nema osobitog smisla, a kršćanstvo zasigurno nema monopol na moraliziranje o nasilju počinjenom u ime vjere. O tome najbolje mogu posvjedočiti zapisi stanovnika bizantskog Konstantinopola kojega su 1204. godine razorili Križari tijekom četvrtog križarskog pohoda na putu do Jeruzalema do kojega naposljetku nisu ni došli.

Ne možemo govoriti o Islamu kao koherentnoj, monolitnoj pojavi s obzirom na to da je riječ o vjeri koja unutar sebe obuhvaća brojne raznolikosti. Dvije glavne denominacije Islama, sunitski i šiitski Islam dodatno se dijele na desetke različitih sekti i interpretacija – od vehabijskog Islama Saudijske Arabije koji predstavlja jedan od najradikalnijih pokreta i nudi inspiraciju za terorizam do ibadijskog Islama koji u Omanu egzistira u toleranciji s drugim vjerama

Islam je na Bliskom istoku nedugo nakon spomenutih političkih previranja u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća postao privlačna točka okupljanja i identitet kojega su mnogi prihvatili u svjetlu poraza sekularizma u bliskoistočnim državama, što je za posljedicu imalo radikalna tumačenja vjere (izuzev primjera Muslimanskog Bratstva koje je djelovalo od prve polovice 20. stoljeća). Međutim, ni u ovom slučaju ne možemo govoriti o Islamu kao koherentnoj, monolitnoj pojavi s obzirom na to da je riječ o vjeri koja unutar sebe obuhvaća brojne raznolikosti. Dvije glavne denominacije Islama, sunitski i šiitski Islam dodatno se dijele na desetke različitih sekti i interpretacija – od vehabijskog Islama Saudijske Arabije koji predstavlja jedan od najradikalnijih pokreta i nudi inspiraciju za terorizam do ibadijskog Islama koji u Omanu egzistira u toleranciji s drugim vjerama.
 
Takva raznolikost unutar Islama nedvojbeno je rezultat toga da Islam nema centralni autoritet koji interpretira vjeru nego je tumačenje vjere prepušteno pojedincima. To efektivno znači da su se kroz povijest vjerom bavili mnogobrojni pojedinci što je rezultiralo golemim opusom islamskog zakonodavstva, čiji se niz škola bavi analiziranjem nekoliko stotina stranica Kurana i nekoliko tisuća stranica Hadisa, što pak rezultira brojnim interpretacijama. Madžid Navaz je u koautorstvu s istaknutim američkim Novim ateistom Samom Harrisom u dijaloškoj formi napisao knjigu „Islam i budućnost tolerancije“, u kojoj Harris predstavlja poziciju neinformiranog postavljača pitanja na koja Navaz odgovara objašnjavajući kroz povijesne primjere nemogućnost „doslovne interpretacije“ vjerskih spisa. Doslovnost, tvrdi Navaz, ovisi o povijesnom i kulturnom kontekstu u kojem se tekst čita. Na mjesto koncepta doslovnog čitanja dolazi interpretativno čitanje teksta, u čijim se različitim verzijama ideja o „pravoj poruci“ Kurana i vjerskih spisa gubi. Prava poruka ne postoji jer se iz jednoga spisa izvode različiti zaključci kao odgovori na raznovrsna pitanja – od stava o konzumaciji zabranjenih supstanci do odnosa prema nevjernicima.
 

Kratki intervju s Bernardom Haykelom o islamističkom karakteru ‘Islamske države’, snimljeno u Amsterdamu 14. studenog 2014. godine (Izvor: Bruno Braak @ YouTube)

 
Povijesne okolnosti pogodovale su da pojedina tumačenja Islama zažive više od drugih. Jedan od takvih primjera svakako je jačanje vehabijskog Islama krajem sedamdesetih, nakon širenja ovlasti povjerenih saudijskim vjerskim vođama. Nadalje, još jedan znamenit primjer političkog oblikovanja Islama je i utjecajna mu’tazilitska škola islamskog zakonodavstva koja se razvijala između 8. i 10. stoljeća, i propovijedala da Kuran nije vječna i apsolutna božja riječ, te da se do razlikovanja između dobra i zla mora doći racionalnom spoznajom. U političkim igrama kalifata mu’tazilitska škola s vremenom je izgubila na značaju te se ugasila, iako i danas postoji mali broj muslimana koji zagovara neo-mu’tazilitski pristup vjerskim spisima. Danas je možda jalovo razmišljati kako bi svijet izgledao da su mu’taziliti uspjeli zauzeti mjesto dominantne interpretativne škole islamskog zakonodavstva, ali potencijalna islamska renesansa koja se mogla dogoditi čak nekoliko stoljeća prije one europske, daje nam na uvid kako su današnje vjersko-političke realnosti uvelike rezultat ne samo modernih nego i povijesnih političkih previranja.
 
Crtež prikazuje mu'tazilite, pripadnike mu'tazilitske škole islamskog zakonodavstva koja se razvijala između 8. i 10. stoljeća, i propovijedala da Kuran nije vječna i apsolutna božja riječ, te da se do razlikovanja između dobra i zla mora doći racionalnom spoznajom. Preuzet je sa stranice CITOYENS ET FRANCAIS.
Crtež prikazuje mu’tazilite, pripadnike mu’tazilitske škole islamskog zakonodavstva koja se razvijala između 8. i 10. stoljeća, i propovijedala da Kuran nije vječna i apsolutna božja riječ, te da se do razlikovanja između dobra i zla mora doći racionalnom spoznajom. Preuzet je sa stranice CITOYENS ET FRANCAIS.
Prostori za ispravljanje grešaka
 
U svjetlu razbijanja ideje o „doslovnoj interpretaciji Kurana“, ni ‘Islamska država’, a ni njezini saveznici, ne mogu se nazivati „pravim Islamom“. Oni, kako tvrde Navaz i Bernard Haykel (jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za ‘Islamsku državu’), nisu ništa drugo do li proizvod povijesnih faktora – islamski reformisti koji nasiljem pokušavaju nametnuti svoju verziju Islama drugim muslimanima, a i šire.
 

Tu se otvara prostor za stvaranje konsenzusa između različitih ‘struja misli’ o Islamu. S jedne strane, pojedinci koji inzistiraju na pogrešnom predstavljanju ‘Islamske države’ kao „doslovne interpretacije Kurana“ moraju shvatiti da geopolitika i religija općenito, i u ovom slučaju Bliski istok te Islam konkretno, nisu područja i discipline u kojima vodeću riječ ima javno mišljenje. Proučavanje Bliskog istoka i Islama su znanosti, štoviše, skup znanstvenih disciplina u kojima multidisciplinarna znanstvena perspektiva ima najbolju šansu dovesti do legitimnih zaključaka. Objašnjenja Islama i geopolitičkih sukoba koja dobivamo iz mainstream medija često nam ne pružaju nijanse koje su potrebne za adekvatno razjašnjavanje problematike.

Jasna je indigniranost stotina milijuna muslimana koji u želji da se distanciraju od islamističkog divljaštva naglašavaju kako IS nije dio Islama. No, to također nije točno. Ma koliko degutantan i reakcionaran IS bio, valjalo bi ga prepoznati kao jednu od radikalnijih struja unutar Islama, kako bi se ljudi mogli s njime suočiti te mu se usprotiviti unutar okvira vlastite vjere

Dobar primjer takvog pristupa pruža nam članak dr. Janka Bekića. Dok je u pravu kada kritizira ideju da Islam nema nikakve veze s nasiljem, ostatak je argumentacije promašen pokušaj objašnjenja problema. Bekić isprva pogrešno navodi izvor termina „regresivni ljevičari“ (pripisujući ga Samu Harrisu dok je termin zapravo skovao Madžid Navaz), zatim kritizira te „regresivne ljevičare“ koji nas podsjećaju „na grijehe Zapada – kolonijalnu prošlost, intervencionističku politiku prema Bliskom istoku i latentni rasizam koji je u srži neuspjele integracije, prije svega muslimanskih doseljenika, u europska društva.“ Implicirajući da svi navedeni grijesi Zapada navodno ne igraju ulogu u genezi terorizma, pritom gura svaku osobu koja se ne slaže s njegovom prosudbom u kategoriju „regresivnog ljevičara“. Bekić nadalje ustvrđuje da se „kasapi Islamske države, odnosno al-Baghdadijevog kalifata, doslovno drže svakog retka Kur’ana“, i upravo kroz tu izjavu pokazuje nerazumijevanje povijesti islamskog zakonodavstva i nemogućnosti doslovne interpretacije vjerskih spisa te svojim nedovoljnim poznavanjem materije predstavlja jasan dokaz potrebe za znanstvenim pristupom problematici nasuprot nasumičnog izbacivanja neozbiljnih članaka.

S druge strane jasna je indigniranost stotina milijuna muslimana koji u želji da se distanciraju od islamističkog divljaštva naglašavaju kako IS nije dio Islama. No, to također nije točno. Ma koliko degutantan i reakcionaran IS bio, valjalo bi ga prepoznati kao jednu od radikalnijih struja unutar Islama, kako bi se ljudi mogli s njime suočiti te mu se usprotiviti unutar okvira vlastite vjere.
 
U dosadašnjih nekoliko desetljeća proučavanja islamističkog terorizma, koje je bilo najintenzivnije u proteklih 15 godina, a vrhunac doživjelo u proteklih godinu i pol, dolaskom ‘Islamske države’ u centar svjetske pozornosti, brojni su stručnjaci istupili u javnost svojim uvidima. Vrijeme je da se ostavimo političkih opinion makera, oportunističkih političara te autora koji nude prvoloptaške argumentacije, kao i reakcionarne desnice, i posvetimo se ovom problemu na znanstven i analitički način.
 

[*] Vrijedi spomenuti kako ne postoji jedinstvena, već stotinu različitih definicija terorizma. Stoga opisivanje nekog čina kao terorističkog te posljedično i neke organizacije kao terorističke ovisi o definiciji koju koristite. Bruce Hoffman je u svojoj knjizi „Inside Terrorism“ napravio analizu 109 postojećih definicija terorizma i pomoću njih napravio listu najčešće spominjanih elemenata koji neki čin čine terorističkim. Tri najčešća elementa su element nasilja tj. sile, koji se spominje u 83.5% definicija; politički element, koji se spominje u 65% definicija; te element proizvodnje straha, koji se spominje u 51% definicija. Nije jednostavno postaviti sveobuhvatnu definiciju terorizma, ali s obzirom na sve dosadašnje, terorizam bi se u najširem smislu mogao shvatiti kao svaki čin nasilja koji proizvodi strah u svrhu ostvarenja političkih ciljeva.

 

Izvori:

Aijaz Ahmad, „Islam, Islamisms and the West,” Socialist Register, veljača 2, 2006.
 
Robert Fisk, The Great War For Civilization, Fourth Estate, London, 2005. (naglasak na 17. poglavlju „Land of Graves“ koje se bavi UN-ovim sankcijama u Iraku)
 
Bruce Hoffman, Inside Terrorism: Revised and Expanded Edition, Columbia University Press, New York, 2006. (naglasak na stranici 34)
 
Maajid Nawaz, Sam Harris, Islam and the Future of Tolerance, Harvard University Press, 2015.
 
William Rivers Pitt (i Scott Ritter), War on Iraq: What Team Bush Doesn’t Want You to Know, Context Books, 2002.
 
Odd Arne Westad, The Global Cold War: Third World Interventions and the Making of Our Times, Cambridge, Cambridge University Press, 2006. (naglasak na 8. poglavlju „The Islamist Defiance: Iran and Afghanistan“
 

Vezani članci

  • 19. prosinca 2018. Mogu li žuti prsluci govoriti? Masovni prosvjedi posljednjih se tjedana kapilarno šire europskim centrom i periferijom kao sve glasniji izraz bunta i nagomilanog nezadovoljstva protiv nesmiljenih zaoštravanja neoliberalnih politika koje udaraju na golu egzistenciju. Pročitajte komentar pisca Édouarda Louisa, glasnog podržavatelja pokreta gilets jaunes (žuti prsluci), o medijskoj i političkoj diskvalifikaciji onih koji na ulicama demonstriraju da je klasna borba odozdo prijeko potrebna i još uvijek moguća.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve