Grobari kapitalizma

Kapitalizam je neko vrijeme bio zabranjena riječ, barem u srednjostrujaškoj politici i medijima koji su je tretirali kao ljevičarski pejorativni izraz. Umjesto te riječi dobili smo privatno poduzeće, slobodno tržište i tako dalje. Riječ se sada vratila u češću upotrebu, no njezino je značenje počesto nedovoljno jasno.

Kada bi morali definirati kapitalizam, većina bi se ljudi na neki način referirala na tržište, razmjenu i trgovinu. U takvu bi se definiciju kapitalizma ubrajalo bilo koje društvo s dobro razvijenom trgovinskom djelatnošću, a osobito društva (no možda ne samo ona?) u kojima su trgovina i industrija u privatnom vlasništvu.

Neki ljudi inzistiraju na preciznijem definiranju tog pojma. Ja sam jedna od njih. Nas se kritiziralo zbog toga što nudimo isuviše preciznu definiciju (o tome ću više reći kasnije). No smatram da je korisno biti jasan oko toga što uistinu razlikuje kapitalistički sistem od bilo kojeg drugog oblika društva – barem ako želimo razumjeti zašto on funkcionira na način na koji funkcionira, bilo u (relativno) dobrim razdobljima ili u onim lošima.

Dakle, što podrazumijevam pod pojmom kapitalizma? Kapitalizam je sustav u kojem su svi glavni ekonomski akteri ovisni o tržištu za svoje osnovne životne potrebe. Ostala su društva imala tržišta, često u velikim razmjerima; no samo je u kapitalizmu ovisnost o tržištu temeljni uvjet života svakog čovjeka. To podjednako vrijedi kako za kapitaliste tako i za radnike.

Odnos između kapitala i rada i sam je posredovan tržištem. Nadnični radnici primorani su prodavati svoju radnu snagu kapitalistu samo kako bi dobili pristup sredstvima vlastitog preživljavanja, pa čak i sredstvima za svoj vlastiti rad, a kapitalist ovisi o tržištu jer mu ono omogućava pristup radnoj snazi i realizaciju profita koji radnici proizvode. Naravno da između kapitala i rada postoji velika neravnoteža u klasnoj snazi, no kapitalisti nisu ništa manje ovisni o tržištu kako bi održavali sebe i svoj kapital.

U nekapitalističkim društvima izravni proizvođači poput seljaka obično su posjedovali sredstva za uzdržavanje i proizvodnju (zemlju, alate itd.), te zbog toga nisu bili ovisni o tržištu. Vladajuća je klasa stoga morala biti u stanju uspostaviti vrhovnu nadmoć kako bi mogla prisvajati višak rada drugih, upotrebljavajući ono što je Marx nazvao “izvanekonomskim” sredstvima, tj. prinudnu silu bilo koje vrste: pravnu, političku ili vojnu. Tim je sredstvima primjerice feudalac od seljaka prisvajao uslugu rada ili najamninu za zemljište koje je obrađivao.

Za razliku od ovog prisvajanja, profiti kapitalista ne prisvajaju se izravno od radnika. Kapitalisti plaćaju radnike unaprijed i svoje profite moraju realizirati prodajom onoga što radnici proizvode. Profit ovisi o razlici između iznosa koji kapitalist isplaćuje radnicima i iznosa koji ona ili on uprihodi od prodaje dobara i usluga koje radnici proizvedu. Činjenica da kapitalist može ostvariti profit jedino ako uspije prodati svoja dobra i usluge na tržištu, i to tako da ih proda za veći iznos od iznosa troškova njihove proizvodnje, znači da je neizvjesno hoće li ostvariti profit.

Kapitalisti se također moraju uspješno natjecati s drugim kapitalistima na istom tom tržištu kako bi postigli profit. Natjecanje je ustvari sila koja pokreće kapitalizam – premda kapitalisti često daju sve od sebe kako bi ga izbjegli, npr. pomoću monopola.

No društveni prosjek produktivnosti, koji na svakom tržištu određuje uspjeh u cjenovnoj konkurenciji, nalazi se izvan kontrole pojedinih kapitalista. Oni ne mogu određivati cijene po kojima će se njihovi proizvodi uspješno prodavati te čak i ne znaju unaprijed koji će uvjeti biti potrebni da bi se osigurala ikakva prodaja, a još manje profitabilna prodaja.

Troškovi su jedina stvar koju kapitalisti mogu kontrolirati u značajnoj mjeri. Stoga će oni, budući da njihovi profiti ovise o povoljnom omjeru cijene i troškova, učiniti sve što mogu kako bi smanjili svoje troškove i time si zajamčili profit. To prvenstveno znači da će smanjivati troškove rada, a to pak zahtijeva stalno povećavanje produktivnosti rada, iznalaženje organizacijskih i tehničkih sredstava za prisvajanje maksimalnog iznosa viška vrijednosti koji je moguće uzeti od radnika unutar određenog vremenskog razdoblja, po najnižoj mogućoj cijeni.

Održavanje tog procesa zahtijeva redovita ulaganja, reinvestiranje viška vrijednosti i stalnu akumulaciju kapitala. Taj je uvjet kapitalistima nametnut neovisno o njihovim osobnim željama i potrebama, o tome jesu li altruistični ili pohlepni. Čak i najskromniji i društveno najodgovorniji kapitalist podliježe tim pritiscima i primoran je maksimiziranjem profita akumulirati kapital kako ne bi propao. Prinuđenost kapitalista da provode strategije “maksimiziranja” temeljna je značajka kapitalističkog sistema.

Stoga cijelim kapitalističkim sustavom upravljaju tržišni imperativi, prinuda natjecanja, maksimizacija profita, akumulacija kapitala, i nemilosrdan imperativ povećanja produktivnosti rada kako bi se smanjili troškovi te tako posljedično smanjila cijena.

To nas dovodi do onoga što kapitalizam nije. Govorila sam o kapitalističkim tržišnim imperativima, a tvrdim da postoji temeljna razlika između imperativa i mogućnosti.

Visoko razvijene trgovačke mreže nastajale su tijekom ljudske povijesti na različitim kontinentima. Da spomenem samo neke značajne europske slučajeve – postojala su društva, kao što su Firentinska ili Nizozemska Republika, u kojima su trgovački interesi bili dominantni, u političkom i ekonomskom smislu. Francuska je također imala naprednu i dalekosežnu trgovačku mrežu. Ali čak ni takva visoko razvijena trgovačka društva nisu podlijegala principima specifičnima za kapitalizam – stalnoj akumulaciji s ciljem opstanka u konstantnoj konkurentskoj borbi i bespoštednom pritisku da se poveća produktivnost rada kako bi se smanjili troškovi.

Elite u tim društvima još su se uvijek za stjecanje svojeg bogatstva oslanjale na “izvanekonomsku” moć – na pravnu, političku ili vojnu nadmoć i prinudu. Politička je služba, na primjer, bila važan izvor prihoda. Čak je i trgovački uspjeh ovisio uglavnom o nadmoći pri postizanju zadovoljavajućih cijena na odvojenim tržištima (za razliku od konkurentskog natjecanja u integriranom tržištu) – primjerice pomoću dominacije u transportu robe, pomoću upravljanja trgovačkim rutama, kao i pomoću monopolâ i trgovinskih povlastica koje su dodjeljivale vlade, ili čak izravnom vojnom silom koju su privatne tvrtke često koristile.

Iako su ova trgovačka društva ponekad pokretala proizvodnju u značajnom obujmu, a ponekad čak i postizala značajne tehničke inovacije, to je imalo manje veze s povećanjem konkurentske prednosti nego što je imalo s povećanjem proizvodnje kako bi se iskoristilo rastuće tržište. Tada se na smanjivanje tržišnih mogućnosti najčešće odgovaralo smanjivanjem investicija u proizvodnju – za razliku od kapitalizma u kojem smanjivanje tržišnih mogućnosti zapravo može pojačati, a ne oslabiti, potrebu da se odgovori na tržišne imperative.

Zbog toga su, kada su zapadnoeuropska gospodarstva zapala u krizu nakon 1660. godine, bogate elite u Nizozemskoj Republici smanjile investicije u poljoprivredu, a kasnije i investicije u industrijsku proizvodnju. Do sredine osamnaestog stoljeća neproizvodni rentijeri stekli su daleko najveći udio u ukupnom društvenom bogatstvu.

Taj je razvoj situacije bio u oštroj suprotnosti s onim što se u isto vrijeme događalo u Engleskoj. Iako je Engleska ranije zaostajala za svojim europskim susjedima u nekim aspektima razvoja trgovine, englesko je gospodarstvo – a osobito njegov poljoprivredni sektor – bilo prvo u povijesti u kojem je proizvodnja postala izravno pogonjena imperativima natjecanja, maksimizacije profita i akumulacije kapitala.

Na ruševinama seljaštva, čija je zemlja bila izvlaštena, nastala je značajna kategorija engleskih poljoprivrednih proizvođača, ponajprije uzgajivača koji su plaćali najamninu za zemlju na kojoj su uzgajali. Odvojeni od svojih sredstava za život, ovi su agrarni kapitalisti bili ovisni o tržištu i podlijegali imperativima tržišta za zadovoljenje svih svojih materijalnih potreba.

Iako nisu bili primorani postizati prosječnu profitnu stopu kao što to moraju moderni kapitalisti, ipak je proizvodnja s ciljem stjecanja profita većeg od iznosa potrebnog za zadovoljavanje vlastitih životnih potreba bila uvjet za nastavljanje njihova pristupa zemlji i neizostavna pretpostavka proizvodnje za vlastito održanje.

Tako su ovi proizvođači bili podložni pritiscima odnosa cijena i troškova na potpuno nov način. Posljedica toga je da kada su transeuropska kriza i opadanje cijena poljoprivrednih proizvoda uzrokovali intenziviranje konkurencije, u Engleskoj je to – za razliku od Nizozemske i ostatka Europe – potaknulo povećanje produktivnih investicija u nove tehnologije s ciljem poboljšanja produktivnosti rada i isplativosti ulaganja.

Ishod toga – koji se često opisuje kao agrarna revolucija u Engleskoj osamnaestog stoljeća – bilo je konstantno smanjenje troškova koje je dovelo do rasta realnih nadnica, rasta domaćeg tržišta, nadilaženja maltuzijanskih “populacijskih stropova” – do prvog proboja prema “samoodrživom rastu”.

U ovom se povijesnom kontrastu jasno vidi bitna razlika između nekapitalističkih trgovačkih društava i gospodarstva pogonjenog imperativom tržišta da se povećanjem produktivnosti rada poveća konkurentska prednost. Da se izrazimo na drugi način – suvremenim ekonomskim žargonom – moglo bi se reći da je u tim nekapitalističkim trgovačkim društvima sektor financija, uz trgovinu i najamnine, bio “realno gospodarstvo”, za razliku od kapitalističkih društava u kojima je financijski sektor obično izdvojen od “realne” proizvodnje dobara i usluga te njoj podređen.

Trgovci su obično ovisili o tome da proizvod kupe za manje novca na jednom tržištu i prodaju za više na drugom, tj. o arbitraži i pregovaranju o cijenama na odvojenim tržištima. Kada bi povukli investicije iz proizvodnje, trgovačka se djelatnost i dalje mogla nastaviti na svoj ustaljeni, tradicionalni način. U isto vrijeme proizvođači, kao što su primjerice seljaci koji su posjedovali sredstva za vlastito uzdržavanje i na taj način bili u velikoj mjeri zaštićeni od konkurentske prinude, nikada nisu iz temelja ovisili o tome da udovolje tržišnim imperativima i mogli su i dalje proizvoditi kako bi zadovoljili svoje vlastite životne potrebe.

To je u oštroj suprotnosti s razvijenim kapitalističkim društvima, u kojima kako kapital tako i radništvo za nastavljanje proizvodnje i sam svoj opstanak ovise o pokoravanju tržišnim imperativima koji su temelj društvenog poretka.

Financijski interesi nesumnjivo se mogu odvojiti od proizvodnje ili “realne ekonomije”, no onda se treba objasniti kako i zašto se u kapitalističkom sustavu financijsko špekuliranje može i uspijeva u potpunosti izdvojiti iz realne ekonomije na načine koji mogu rezultirati samo lošim posljedicama (kao što se to dogodilo u trenutnoj krizi) – a to objašnjenje zahtijeva specifičnu koncepciju toga što kapitalizam jest (i što on nije).

Nejasne koncepcije kapitalizma ne mogu objasniti što je to specifično za kapitalistički sustav da ga razlikuje od bilo kojeg drugog oblika društva, a to je dijelom stoga što one izbjegavaju dati odgovor

na jedno drugo pitanje: odakle i kako je uopće nastao. Ako je kapitalizam oduvijek postojao – na neki način – ili ako ne postoji prepoznatljiv proces povijesnog prijelaza iz nekapitalističkih društava u kapitalizam, tada se teško može govoriti o njegovoj specifičnosti.

Od osamnaestog stoljeća nadalje standardna objašnjenja podrijetla i nastanka kapitalizma uzimala su zdravo za gotovo da je kapitalizam postojao u embrionalnom obliku od pamtivijeka, otkad postoje tržišta i trgovina. Uz dovoljno trgovanja i mogućnosti za zaradu novca, prodavači će prije ili kasnije početi djelovati više ili manje kao kapitalisti: specijalizirat će se, akumulirati i inovirati.

Jedino što je potrebno objasniti, prema toj perspektivi, jest neuspjeh u uklanjanju prepreka – političkih i kulturnih smetnji – koje su toliko dugo sprečavale trgovačku, komercijalnu djelatnost da postigne kritičnu masu i spontano stvori kapitalizam u punom smislu riječi. Možemo to nazvati “komercijalizacijskim modelom” kapitalističke povijesti, a on seže barem do samog Adama Smitha i njegova djela Bogatstvo naroda.

Prema tome, ta je verzija kapitalističke povijesti stara priča. No nejasna koncepcija kapitalizma koja se nalazi u njezinoj srži u posljednje je vrijeme postala osobito bitna jednoj školi marksističke misli koja je optužila ljude poput mene (koje oni vole nazivati “političkim marksistima”) za “ekscentrično usku koncepciju kapitalizma” (u članku Alexa Callinicosa i Camille Royle, “Pick of the Quarter”, u časopisu International Socialism, broj 142, 2. travnja 2014.).

Njihova je koncepcija kapitalizma uglavnom u skladu s komercijalizacijskim modelom, uz poseban naglasak na tehnološkom napretku kao ključnoj pokretačkoj snazi. No u samom središtu njihove ideje nalazi se koncept “građanske (buržoaske) revolucije”. Ustvari, glavni razlog njihove nedorečenosti o definiciji i povijesti kapitalizma jest napor da spase koncept buržoaske revolucije. (Vidjeti posebice knjigu Neila Davidsona How Revolutionary Were the Bourgeois Revolutions? [Koliko su revolucionarne bile buržoaske revolucije?] Haymarket, 2012; i njegov članak “Is There Anything to Defend in Political Marxism?” [Ima li ičega u političkom marksizmu što vrijedi braniti?] u časopisu International Socialist Review, broj 91, 14. kolovoza 2014.)

Kao i sam komercijalizacijski model, buržoaska revolucija je stara priča, koju nisu izmislili marksisti. No standardni povijesni narativ o kapitalizmu doživio je značajan

zaokret kada ga se počelo povezivati s idejom da je “buržoaska revolucija” bila presudna za uklanjanje prepreka napretku trgovačkog, komercijalnog društva.

Francuski su povjesničari, među kojima se ističe Francois Guizot, bili ti koji su počeli razmišljati o modernoj Zapadnoj – ili, štoviše, globalnoj – povijesti kao napretku buržoazije u klasnom sukobu sa zaostalijim snagama i tumačiti povijesne događaje (bilo da je riječ o društvenim pobunama, građanskim ratovima, pa čak i procesu industrijalizacije) kroz sliku revolucije koja je nastala iz nedavnog revolucionarnog iskustva njihove vlastite zemlje.

Povjesničari poput Guizota dodijelili su Engleskom građanskom ratu njegov status buržoaske revolucije (a kasnijoj britanskoj industrijalizaciji status industrijske revolucije). Učinak stapanja francuske i engleske povijesti rezultirao je poistovjećivanjem i brkanjem uspona kapitalizma s napretkom buržoazije.

Teško je prenaglasiti zbrku do koje je dovelo ovakvo povijesno poistovjećivanje, koje je u velikoj mjeri odgovorno za izjednačavanje pojmova buržoaskog i kapitalističkog. U svojem izvornom značenju na francuskom jeziku, riječ buržoazija (bourgeoisie) odnosila se na one koji prebivaju u gradovima, a u nekom je trenutku počela označavati bogatije dijelove trećeg staleža. No kapitalizam s time, u bilo kojem preciznom smislu, nije imao puno veze.

Smisleno je opisivati Francusku revoluciju kao buržoasku (građansku) – tj. kao sukob između buržoazije i aristokracije – dokle god buržuj ne znači kapitalist i dokle god se jasno razumije da se u njoj nije radilo o kapitalizmu. Tipični revolucionarni buržuj nije bio kapitalist, pa čak ni pretkapitalistički trgovac, već državni službenik ili profesionalac. Kad se buržoazija suprotstavila aristokraciji, cilj joj nije bilo zagovaranje kapitalizma, već prije svega osporavanje povlaštenosti aristokracije i njezina privilegiranog i isključivog pristupa državnoj vlasti.

S druge strane, Englesku revoluciju bi se moglo smisleno opisati kao kapitalističku, jer je njezin korijen bilo kapitalističko vlasništvo, a čak ju je i vodila klasa koja je u suštini bila kapitalistička. No ona nije bila osobito buržoaska (građanska). Ne samo da u njoj nije bilo klasne borbe između buržoazije i aristokracije već je dominantna kapitalistička klasa zapravo bila zemljoposjednička aristokracija.

Poistovjećivanje tih povijesnih događaja učinilo je “buržoasku revoluciju” središnjom temom u priči o kapitalizmu. Nakon što se to dogodilo, ona je počela igrati ključnu ulogu u prijepornom objašnjenju, ili točnije, u ne-objašnjenju o podrijetlu kapitalizma. Nakon što je prihvaćeno zdravo za gotovo da je buržoazija bila inherentno i po definiciji kapitalistička, za kapitalizam se moglo pretpostaviti da već postoji; no ono za što je bilo potrebno objašnjenje nije bilo podrijetlo kapitalizma, već pobjeda buržoazije i posljedično uklanjanje prepreka za pobjedu kapitalizma u sukobima sa zaostalijim snagama.

Ova je tendencija bila posebno uočljiva u različitim marksističkim tradicijama. Istina je da je i sam Marx bio pod utjecajem Guizota i narativa o napretku buržoazije; no on je u svojim

kasnijim analizama kapitalizma prevladao ideje povijesnog razvoja i klasne borbe inspirirane Guizotom. (Čak se i u njegovim ranijim radovima, a osobito u Komunističkom manifestu, već mogu vidjeti značajna odstupanja od utjecaja tog francuskog mislioca.)

Unatoč tome, ideja o buržoaskoj revoluciji kao nužnom povijesnom stadiju koji je postignut klasnom borbom između buržoazije i zaostalih (zemljoposjedničkih) klasa okoštala je u pojednostavljenu ortodoksiju kada je upotrijebljena s ciljem da podrži staljinističku doktrinu “socijalizma u jednoj zemlji”, koju se suprotstavljalo Trockijevoj teoriji o “permanentnoj revoluciji”.

Ipak, s vremenom je poimanje buržoaske revolucije kao historijskog događaja koji je pokretao klasni sukob između, s jedne strane, uspinjuće kapitalističke klase trgovaca i industrijalaca i, s druge strane, nazadne feudalne aristokracije, postalo teško braniti uslijed nadmoćnih povijesnih dokaza da se nikakva izravna klasna borba između (zemljoposjedničke) aristokracije i kapitalističkih klasa nije dogodila nigdje, pa ni u Francuskoj. Stoga je najgrublja verzija narativa o buržoaskoj revoluciji uvelike napuštena prije nekog vremena.

No tu su grubu ideju kritičari marksizma ipak održali na životu, i to u njezinu negativnom obliku. Ona je služila kao glavna meta raznih “revizionističkih” povjesničara koji su htjeli osporiti “društvene interpretacije” Francuske i Engleske revolucije pokazujući da ni u jednom od ta dva slučaja nije postojalo bilo što slično revolucionarnoj klasnoj borbi između kapitalističke buržoazije u usponu i propadajuće feudalne aristokracije. No dok su “revizionisti” još uvijek napadali vrstu društvenog tumačenja koju je malo koji ozbiljan povjesničar zagovarao, marksisti su prevladali takva gruba tumačenja i nastavili razvijati svoje teorijsko objašnjenje.

Neki od tih marksista koji su zaključili da koncept buržoaske revolucije više prikriva nego što otkriva – osobito oni koje se naziva “političkim marksistima” – počeli su nuditi nove društvene interpretacije Francuske i Engleske revolucije (vidi posebice knjigu Georgea Comninela, Rethinking the French Revolution [Ponovno razmatranje Francuske revolucije], Verso 1987; a o Engleskoj revoluciji, Robert Brenner, pogovor knjizi Merchants and Revolution [Trgovci i revolucija], Verso 2003).

Oni su i dalje naglašavali važnost društvenih odnosa vlasništva i klase, ocrtavajući specifična ograničenja i zahtjeve koje nameću određeni društveni odnosi vlasništva svojim distinktnim “pravilima reprodukcije”. Ali te nove društvene interpretacije više se nisu oslanjale na stara objašnjenja klasnih borbi između kapitalista u usponu i nazadnih (zemljoposjedničkih) klasa.

Drugi i dalje nisu bili spremni napustiti ideju buržoaske revolucije. No kako bi je uspjeli održati, oni su u osnovi napustili tradicionalnu ideju sukoba uspinjuće građanske kapitalističke klase s nazadnom feudalnom klasom i zamijenili je puno neodređenijim pojmom.

Polazeći od konvencionalnog izjednačavanja građanskog s kapitalističkim (što je uvijek problematično), skupina marksističkih povjesničara, predvođena posebice Neilom Davidsonom, iznijela je ideju da je ono što neku revoluciju čini buržoaskom (građanskom), bez obzira na njezine uzroke i aktere, to da pridonosi napretku kapitalizma. Drugim riječima ishodi ili posljedice, a ne specifični klasni akteri, ono su što određuju je li revolucija buržoaska.

Ova “konzekvencijalistička” verzija tumačenja buržoaske revolucije primjenjuje taj koncept na bilo koju vrstu transformacije za koju se na neki način može tvrditi da promiče razvoj kapitalizma ili uklanja zapreke za njegovo napredovanje, bez obzira na klasni sastav ili namjere revolucionarnih aktera. Doista, djelovanje tih aktera može čak i nestati pri objašnjavanju kapitalističkog napretka buržoaske revolucije, ono može biti zamijenjeno nekim transhistorijskim mehanizmom “građanskog” napretka, primjerice neminovnim unapređenjem tehnoloških snaga.

Ovi marksistički konzekvencijalisti mogu pokušati uzeti u obzir, u određenoj mjeri, povijesne dokaze koji dovode u pitanje stare dogme; a to bi bilo potpuno smisleno kada bi sve što time tvrde bilo to da kapitalizam nije nastao kao namjerni klasni projekt, već kao neplanirana posljedica (kao što to, da kažem usput, politički marksizam ustvari tvrdi). Čak bi moglo biti – barem donekle – razumljivo kada bi oni jednostavno prihvatili (problematično) izjednačavanje “buržoaskog” s kapitalističkim i redefinirali “buržoasku revoluciju” kao bilo koji revolucionarni proces koji je, neovisno o djelovanju aktera ili njihovim namjerama, potaknuo razvoj kapitalizma.

No njihova tvrdnja u ovom obliku nailazi na nepremostive prepreke. Tome je razlog taj što se osjećaju primoranima, uglavnom iz ideoloških razloga, dati konceptu buržoaske revolucije neodrživu univerzalnost, koja ga, u konačnici, lišava svakog značenja.

Takav koncept buržoaske revolucije mora u sebe uključiti ne samo revolucionarne prevrate nego i vrlo duge i postupne povijesne procese. Također je, sasvim eksplicitno, dužan pokriti neobično širok i raznolik povijesni spektar. Buržoaska revolucija postaje u rastućoj mjeri neuvjerljivo gipka kada je pritisnuta da posluži kao objašnjenje širokog spektra povijesnih obrazaca na različitim kontinentima.

No ono što zaista stvara nerazrješivu kontradikciju u konceptu buržoaske revolucije kakav zagovaraju konzekvencijalisti jest da on ne uključuje samo one slučajeve u kojima je kapitalizam zaista napredovao – na primjer trijumfom kapitalističke zemljoposjedničke aristokracije u Engleskoj – nego i slučajeve u kojima je revolucija zapravo otežavala ili kočila razvoj kapitalizma. To se najjasnije vidi na primjeru koji konzekvencijalistički analitičari smatraju klasičnim za buržoasku revoluciju, u Francuskoj revoluciji. Njezina je posljedica bila sputavanje kapitalističkog razvoja konsolidiranjem vlasništva seljaka i otvaranje puta za slobodniji pristup državnim karijerama za buržoaske dužnosnike.

Ta koncepcija buržoaske revolucije, koja može uključivati kako one slučajeve u kojima je kapitalizam napredovao tako i one u kojima je bio zapriječen, može se činiti prilično besmislenom. No čak i kad bismo ostavili postrani činjenicu da konzekvencijalistički koncept građanske revolucije nema nikakvu očitu vezu s napretkom kapitalizma – kako god da definiramo taj napredak – taj koncept jednostavno ne objašnjava i ne može objasniti porijeklo i nastanak kapitalističkih odnosa vlasništva, čak i ako se tvrdi da se navodna revolucija dogodila prije sazrijevanja kapitalizma i da je predstavljala uvjet za to sazrijevanje.

To je zato što, prema definiciji koju zagovaraju sami konzekvencijalisti, sve što buržoaska revolucija objašnjava jest uklanjanje prepreka razvoju onog kapitalizma koji već postoji, kapitalizma za koji se pretpostavlja da je dotad već postojao. Stoga se naprosto ne može postaviti temeljno pitanje: kako je nastao?

U svome najnovijem obliku konzekvencijalistički pristup naglašava važnost revolucija odozgo, ili transformacija unutar države koja potom teži promicati maksimizaciju kapitalističkog profita. Ove transformacije države mogu se u velikoj mjeri razlikovati po svojem karakteru, vremenu odvijanja i uzročnostima; a buržoaske revolucije

mogu proizvesti veliku raznolikost oblika države, od Francuske ili Engleske do Japana. Ipak, bez obzira na prirodu i vrijeme relevantnih transformacija države, konzekvencijalizam ne može objasniti porijeklo upravo onih kapitalističkih odnosa vlasništva koje transformacije države navodno potiču.

 

 

Budalaština o neminovnosti

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Cilj njegova životnog djela bio je zamijeniti ovu ahistorijsku tendenciju objašnjenjem povijesno specifične dinamike i distinktivnih principa funkcioniranja kapitalizma. Predstavlja li takvo što “ekscentrično usku” koncepciju kapitalizma?

 

Ellen Meiksins Wood [1942-2016] svjetski je poznata politička teoretičarka i povjesničarka, jedna od osnivačica i glavnih predstavnica “političko marksističkog” pristupa povijesnom istraživanju te autorica brojnih knjiga, među kojima i The Origin of Capitalism, Empire of Capital, Peasant-Citizen and Slave: The Foundations of Athenian Democracy te The Pristine Culture of Capitalism.