Što znači kriza u Kini

Prošlogodišnji slom na kineskim burzama dionica označio je početak ispuhivanja mjehura unutar kojega su cijene dionica proteklih godina porasle za 150 posto. Broj radničkih prosvjeda i štrajkova povodom neisplate plaća otad je u porastu, dok kineske vlasti pokušavaju direktnim intervencijama održati stabilnost ekonomije. Ponovni kolaps cijena dionica na kineskim burzama početkom ove godine popraćen je glasnim šaputanjem o potencijalno kataklizmičkoj godini za svjetsku ekonomiju. Razgovor s glavnim ekonomistom britanske fondacije New Economics iz kolovoza 2015. ocrtava nedavnu ekonomsku povijest Kine, kao i obrise globalne makroekonomske situacije u kojoj Kina trenutno igra ulogu prvog domina.

Satelitska fotografija Chenggonga, u kojem već preko 100,000 stanova stoji prazno (Izvor: Business Insider.
Razgovaramo s Jamesom Meadwayom iz fondacije New Economics kako bismo saznali više o trenutnoj financijskoj krizi u Kini.

 

Što je to azijska kriza? Zašto se događa i kako je započela?

 

Kratak odgovor glasi: mjehur na kineskoj burzi – gdje su cijene dionica do sredine srpnja 2015. godine porasle za 150 posto – spektakularno je prsnuo.

 

Kineska vlada već neko vrijeme iz očaja intervenira direktnom kupovinom dionica u vrijednosti barem 485 milijardi dolara kako bi podigla cijene dionica te zabranom

Kineska vlada već neko vrijeme iz očaja intervenira direktnom kupovinom dionica u vrijednosti barem 485 milijardi dolara kako bi podigla cijene dionica te zabranom trgovanja dionicama određenih tvrtki

trgovanja dionicama određenih tvrtki. Međutim, željeni rezultat nije postignut; u praksi, spekulanti ne vjeruju da će vlada uspjeti spriječiti prsnuće mjehura.

 

Ovaj je mjehur stvoren nakon krize iz 2008. godine, uz puno veći mjehur na tržištu nekretnina. Tadašnji odgovor kineske vlade na krizu bilo je poticanje zaduživanja – stvaranjem novca u velikim količinama te omogućavanjem različitim financijskim institucijama, uključujući i lokalnim vlastima, pozajmljivanje velikih svota novca.

 

Rezultat je doveo do povećanja ukupnog kineskog duga (u državnom i privatnom sektoru) sa 7 bilijuna dolara u 2007. godini – na današnjih 28 bilijuna dolara, ili oko 282 posto BDP-a.

 

Ekonomija je rasla, ali kao što je to bio slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama te Ujedinjenim Kraljevstvom prije krize 2007.-8., taj je rast bio pogonjen zaduživanjem. U praksi, to je značilo inflaciju spektakularnih mjehura na tržištu nekretnina, a sada i na tržištu dionica.
Ordos_city
Kangbashi, predio kineskog grada Ordosa u unutrašnjosti Mongolije, grad koji je nedavno izgrađen usred ničega. Može primiti milijun ljudi, međutim potpuno je prazan. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Ovi su mjehuri za svoga trajanja uistinu potakli stimuliranje ekonomske aktivnosti: do 2011. godine, Kina je svaka dva tjedna izgradila grad veličine Rima. To je primjerice značilo opstanak poslova u građevini i održavanje potražnje za betonom i čelikom. No Kina sada ima ‘gradove duhova’: čitave gradove koji su spekulativno izgrađeni, a sada zjape prazni.

 

Cijela stvar izgleda kao klasična kriza ‘pretjeranog ulaganja’: previše investicija (osobito u nekoliko sektora, poput sektora nekretnina) u odnosu na količinu posljedične proizvodnje koju tržište uistinu može apsorbirati prodajom.

 

Ukoliko bi ovaj proces bio prepušten mehanizmima tržišta, ishod bi donio brojna otpuštanja i stečaje dok bi se tržište ‘samokorigiralo’. No vlada će prije toga intervenirati, kao što je to činila još od 2008., a intervenirat će i u budućnosti – najvjerojatnije pokušavajući dodatno olakšati zaduživanje.

 

Koliko je ovo loše? Kako izgledaju najbolji i najgori scenariji za budućnost?

 

U najboljem slučaju, kineske će vlasti zauzdati kolaps tržišta dionica, cijene više neće padati, a panika će se prestati širiti.

 

Kineske vlasti bi potom mogle pokušati preorijentirati cjelokupnu ekonomiju s visokih investicija i visokih izvoznih stopa na sustav koji

veću važnost pridaje potrošnji domaćinstava, što se u najrecentnijem petoljetnom planu navodi kao nešto što će nastaviti činiti.

Javna burza dionica u Shenzhenu, 1998. (Izvor: ILO @ Flickr, foto: D. Maillard, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Javna burza dionica u Shenzhenu, 1998. (Izvor: ILO @ Flickr, foto: D. Maillard, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)

 

Manje učinkovitim proizvođačima bilo bi dopušteno da prestanu s proizvodnjom, a realnim plaćama da porastu, stimulirajući produktivnost i stvaranje rastućeg domaćeg tržišta. U svrhu sprečavanja destabilizacije svjetske ekonomije, bio bi omogućen rast vrijednosti kineske valute, yuana.

 

Nadalje, kineske ogromne devizne pričuve u iznosu od 3,7 bilijuna dolara ostatak bi svijeta uvjerile da je sve pod kontrolom. Tako bi izgledao idealan rasplet situacije.

 

U najgorem slučaju, postoji vjerojatnost da će se unatoč državnim intervencijama – kolaps nastaviti. Tržišta dionica padaju, mjehur u sektoru nekretnina ubrzano kolabira, deseci milijuna Kineza nisu u stanju otplaćivati svoje dugove te proglašavaju bankrot, dok velike kompanije odlaze u stečaj.

 

Tržišta dionica u ostatku svijeta slijede ih u stopu, a kompanije koje su izložene poslovanju s Kinom najjače su pogođene. S obzirom na to da su prethodnih godina velikodušno pozajmljivale Kini, i da su u ovoj varijanti suočene s velikim brojem korisnika koji ne plaćaju račune, zapadne banke nalaze se pred kolapsom – primjerice,

od svih zapadnih zemalja, Ujedinjeno Kraljevstvo je zbog pozajmljivanja banaka najviše izloženo kineskom dugu.

Još jedna runda emisije kredita možda bi uspjela privremeno zaustaviti opću dezintegraciju, ukoliko bi potonja bila dovoljno velika. Međutim, kineskim vlastima ponestaje opcija – kao i drugim vladama diljem svijeta

 

Kolabirajuće kinesko domaće tržište za sobom povlači u duboku recesiju ostatak Istočne Azije, koji masovno izvozi u Kinu.

Pritom je odgovor ostatka svijeta na devalvaciju kineske valute – devalvacija vlastitih valuta, te poticanje novog ‘valutnog rata’, čime se stvara utrka prema dnu u maniri one iz 1930-ih.

 

Nažalost, trenutno smo bliži gorem scenariju. Nije izvjesno da će daljnje intervencije kineskih vlasti uspjeti zaustaviti kolaps.

 

Još jedna runda emisije kredita možda bi uspjela privremeno zaustaviti opću dezintegraciju, ukoliko bi potonja bila dovoljno velika. Međutim, kineskim vlastima ponestaje opcija – kao i drugim vladama diljem svijeta.

 

Na koji će način kriza utjecati na ljudsku svakodnevicu, što ona znači za prosječnog čovjeka?

 

Još smo u fazi gdje moramo reći ‘ovisi’. Jako malo kineskih građana posjeduje dionice, čak i indirektno kroz mirovinske fondove – tek oko devet posto – no oni koji ih posjeduju, kao što možete očekivati, uglavnom dolaze iz bogatijeg dijela društva.
18. Nacionalni kongres Komunističke partije Kine, 8.-15. studenog 2012. (Izvor: wikipedia.org)
18. Nacionalni kongres Komunističke partije Kine, 8.-15. studenog 2012. (Izvor: wikipedia.org)
Oni su snažno pogođeni krizom i počinju prosvjedovati – kineske vlasti su promovirale dionice kao dobru investiciju, napuhujući mjehur, i ljudi su u to povjerovali, stoga je njihov gnjev sasvim razumljiv.

 

Takvo stanje politički destabilizira vladu, a bezuspješne intervencije ostavljaju dojam da gube kontrolu – dojam koji je samo pojačan eksplozijom u luci Tianjin.

 

Nama preostaje vidjeti koliko je dalekosežan utjecaj svega navedenog na druge zemlje. Britanska izravna trgovinska razmjena s Kinom je ograničena – iznosi četiri posto izvoza Ujedinjenog Kraljevstva – no indirektno smo, kao što je već napomenuto, značajno izloženi.

 

Ako se situacija zbilja i pretvori u ozbiljnu krizu, teško je zamisliti da svjetska ekonomija u cjelini može izbjeći recesiju. Kina je od 2008. godine odgovorna za polovinu svjetskog rasta.

 

Koliko je ovdje riječ o Kini – nije li Kina vrlo uspješna u pogledu vlastita razvoja?

 

Kina je tijekom tri desetljeća prošla nevjerojatan razvoj – prosjek rasta iznosio je 10 posto godišnje. Projurila je kroz krizu 2007.-8. i prateću recesiju uvelike zahvaljujući izvanrednim intervencijama vlasti.

 

BDP vodećih zemalja u razvoju od 1990. do 2013. godine (Izvor: wikipedia.org)
BDP vodećih zemalja u razvoju od 1990. do 2013. godine (Izvor: wikipedia.org)
Međutim, teškoća s kojom je trenutno suočena ponekad se naziva ‘zamkom srednjih prihoda’ (‘middle income trap’). Ekonomije se teško mogu razvijati preko točke u kojoj model rasta utemeljen na izvozu više ne funkcionira – potrebno im je stvaranje velikog domaćeg tržišta ne bi li kapitalizam mogao nastaviti funkcionirati kako treba.

 

No, navedeno podrazumijeva promjenu fokusa s proizvodnje bazirane na niskim troškovima, koju pogoni jeftina radna snaga, na proizvodnju koja bi ostvarivala veću dodanu vrijednost kako bi pojedine tvrtke bile u poziciji osiguravati veće plaće, a te plaće povratno podržavale veliko domaće tržište.

 

Čini se da je Kina pokušala olakšati ovu tranziciju poticanjem novog kreditiranja – izdavanjem zajmova u puno većem obimu nego prije, što je klasični neoliberalni odgovor na problem niske potrošnje.

UK i SAD učinile su nešto slično. Od 1980-ih naovamo, pritisak na prihode u odnosu na rast je kompenziran većom proizvodnjom i sve većim zaduživanjem. Naravno, ukoliko dolazi do smanjenja prihoda, a povećanja zaduživanja,

s vremenom neminovno nastupa kriza jer se dugovi moraju otplatiti. To nas je i dovelo do sloma iz 2007.-8. godine.

 

Izvjesno je da u nekom trenutku mjehur mora puknuti. U slučaju Kine, ispuhivanje mjehura na tržištu nekretnina provođeno je pažljivije, no čini se da je mjehur na tržištu dionica napuhan kao nadomjestak. Ovo nije toliko neuobičajeno – kada se američki dot.com mjehur 2000.-2001. urušio, Federalne rezerve efektivno su na tržištu nekretnina proizvele novi mjehur kako bi kompenzirale gubitke

Istovremeno, Kina je orijentirana prema daljnjoj ‘liberalizaciji’ svoje ekonomije. Strana kapitalna ulaganja dosad su bila strogo kontrolirana, a ključni elementi ekonomije ostali su u rukama države – nikada nije bila riječ o čisto neoliberalnom modelu.

 

Vjeruje se da bi daljnjim otvaranjem tržišta proces kompeticije omogućio učinkovitiju proizvodnju te podizanje plaća.

 

Dakle, kineska ekonomija i životi ljudi u Kini su tijekom nekoliko desetljeća prošli kroz potpunu transformaciju, kao što sugeriraju i statistike o siromaštvu. Nastavak te transformacije u budućnosti bit će težak proces. Trenutno svjedočimo pojavi jedne od prepreka na tom putu.

 

Zašto se to sve događa u ovome trenutku? Zašto azijske ekonomije nisu doživjele slom zajedno s ostatkom svijeta još 2008. godine?

 

Mjehuri su jednostavno u nekom trenu morali prsnuti. Ne postoji mjehur koji može vječno rasti;

s vremenom previše ljudi shvati da je Car gol, nakon čega krenu tražiti način kako da se povuku s tržišta.

 

Postupajući tako, doprinose padu cijena i prsnuću mjehura – riječ je o samopotvrđujućem proročanstvu. Izvjesno je da u nekom trenutku mjehur mora puknuti.

 

Skulptura ispred burze dionica u Shenzhenu (Izvor: wikipedia.org)
Skulptura ispred burze dionica u Shenzhenu (Izvor: wikipedia.org)
U slučaju Kine, ispuhivanje mjehura na tržištu nekretnina provođeno je pažljivije, no čini se da je mjehur na tržištu dionica napuhan kao nadomjestak. Ovo nije toliko neuobičajeno – kada se američki dot.com mjehur 2000.-2001. urušio, Federalne rezerve (američka centralna banka, poput Bank of England) efektivno su na tržištu nekretnina proizvele novi mjehur kako bi kompenzirale gubitke.

 

To je funkcioniralo do sloma iz 2007.-8. Dakle, nema ništa neobično u ponašanju vladajućih –

radi se o klasičnom neoliberalnom odgovoru na krizu.

 

Upravo je voljnost kineskih vlasti da interveniraju ono zbog čega je Azija donekle uspjela prebroditi krizu iz 2008., kao i prateću recesiju. Kina predstavlja golemo izvozno tržište za Istočnu Aziju i druge dijelove svijeta – primjerice, jedan od razloga zašto je Australija bila tako slabo pogođena globalnom recesijom jest što je mogla nastaviti s prodajom sirovina Kini.

 

Ako Kina padne, razumno je za očekivati i pad ostatka Istočne Azije.

 

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve