Što znači kriza u Kini

Prošlogodišnji slom na kineskim burzama dionica označio je početak ispuhivanja mjehura unutar kojega su cijene dionica proteklih godina porasle za 150 posto. Broj radničkih prosvjeda i štrajkova povodom neisplate plaća otad je u porastu, dok kineske vlasti pokušavaju direktnim intervencijama održati stabilnost ekonomije. Ponovni kolaps cijena dionica na kineskim burzama početkom ove godine popraćen je glasnim šaputanjem o potencijalno kataklizmičkoj godini za svjetsku ekonomiju. Razgovor s glavnim ekonomistom britanske fondacije New Economics iz kolovoza 2015. ocrtava nedavnu ekonomsku povijest Kine, kao i obrise globalne makroekonomske situacije u kojoj Kina trenutno igra ulogu prvog domina.

Satelitska fotografija Chenggonga, u kojem već preko 100,000 stanova stoji prazno (Izvor: Business Insider.
Razgovaramo s Jamesom Meadwayom iz fondacije New Economics kako bismo saznali više o trenutnoj financijskoj krizi u Kini.
 

Što je to azijska kriza? Zašto se događa i kako je započela?

 
Kratak odgovor glasi: mjehur na kineskoj burzi – gdje su cijene dionica do sredine srpnja 2015. godine porasle za 150 posto – spektakularno je prsnuo.
 
Kineska vlada već neko vrijeme iz očaja intervenira direktnom kupovinom dionica u vrijednosti barem 485 milijardi dolara kako bi podigla cijene dionica te zabranom
Kineska vlada već neko vrijeme iz očaja intervenira direktnom kupovinom dionica u vrijednosti barem 485 milijardi dolara kako bi podigla cijene dionica te zabranom trgovanja dionicama određenih tvrtki
trgovanja dionicama određenih tvrtki. Međutim, željeni rezultat nije postignut; u praksi, spekulanti ne vjeruju da će vlada uspjeti spriječiti prsnuće mjehura.
 
Ovaj je mjehur stvoren nakon krize iz 2008. godine, uz puno veći mjehur na tržištu nekretnina. Tadašnji odgovor kineske vlade na krizu bilo je poticanje zaduživanja – stvaranjem novca u velikim količinama te omogućavanjem različitim financijskim institucijama, uključujući i lokalnim vlastima, pozajmljivanje velikih svota novca.
 
Rezultat je doveo do povećanja ukupnog kineskog duga (u državnom i privatnom sektoru) sa 7 bilijuna dolara u 2007. godini – na današnjih 28 bilijuna dolara, ili oko 282 posto BDP-a.
 
Ekonomija je rasla, ali kao što je to bio slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama te Ujedinjenim Kraljevstvom prije krize 2007.-8., taj je rast bio pogonjen zaduživanjem. U praksi, to je značilo inflaciju spektakularnih mjehura na tržištu nekretnina, a sada i na tržištu dionica.
Ordos_city
Kangbashi, predio kineskog grada Ordosa u unutrašnjosti Mongolije, grad koji je nedavno izgrađen usred ničega. Može primiti milijun ljudi, međutim potpuno je prazan. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Ovi su mjehuri za svoga trajanja uistinu potakli stimuliranje ekonomske aktivnosti: do 2011. godine, Kina je svaka dva tjedna izgradila grad veličine Rima. To je primjerice značilo opstanak poslova u građevini i održavanje potražnje za betonom i čelikom. No Kina sada ima ‘gradove duhova’: čitave gradove koji su spekulativno izgrađeni, a sada zjape prazni.
 
Cijela stvar izgleda kao klasična kriza ‘pretjeranog ulaganja’: previše investicija (osobito u nekoliko sektora, poput sektora nekretnina) u odnosu na količinu posljedične proizvodnje koju tržište uistinu može apsorbirati prodajom.
 
Ukoliko bi ovaj proces bio prepušten mehanizmima tržišta, ishod bi donio brojna otpuštanja i stečaje dok bi se tržište ‘samokorigiralo’. No vlada će prije toga intervenirati, kao što je to činila još od 2008., a intervenirat će i u budućnosti – najvjerojatnije pokušavajući dodatno olakšati zaduživanje.
 

Koliko je ovo loše? Kako izgledaju najbolji i najgori scenariji za budućnost?

 
U najboljem slučaju, kineske će vlasti zauzdati kolaps tržišta dionica, cijene više neće padati, a panika će se prestati širiti.
 
Kineske vlasti bi potom mogle pokušati preorijentirati cjelokupnu ekonomiju s visokih investicija i visokih izvoznih stopa na sustav koji veću važnost pridaje potrošnji domaćinstava, što se u najrecentnijem petoljetnom planu navodi kao nešto što će nastaviti činiti.
Javna burza dionica u Shenzhenu, 1998. (Izvor: ILO @ Flickr, foto: D. Maillard, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Javna burza dionica u Shenzhenu, 1998. (Izvor: ILO @ Flickr, foto: D. Maillard, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 
Manje učinkovitim proizvođačima bilo bi dopušteno da prestanu s proizvodnjom, a realnim plaćama da porastu, stimulirajući produktivnost i stvaranje rastućeg domaćeg tržišta. U svrhu sprečavanja destabilizacije svjetske ekonomije, bio bi omogućen rast vrijednosti kineske valute, yuana.
 
Nadalje, kineske ogromne devizne pričuve u iznosu od 3,7 bilijuna dolara ostatak bi svijeta uvjerile da je sve pod kontrolom. Tako bi izgledao idealan rasplet situacije.
 
U najgorem slučaju, postoji vjerojatnost da će se unatoč državnim intervencijama – kolaps nastaviti. Tržišta dionica padaju, mjehur u sektoru nekretnina ubrzano kolabira, deseci milijuna Kineza nisu u stanju otplaćivati svoje dugove te proglašavaju bankrot, dok velike kompanije odlaze u stečaj.
 
Tržišta dionica u ostatku svijeta slijede ih u stopu, a kompanije koje su izložene poslovanju s Kinom najjače su pogođene. S obzirom na to da su prethodnih godina velikodušno pozajmljivale Kini, i da su u ovoj varijanti suočene s velikim brojem korisnika koji ne plaćaju račune, zapadne banke nalaze se pred kolapsom – primjerice, od svih zapadnih zemalja, Ujedinjeno Kraljevstvo je zbog pozajmljivanja banaka najviše izloženo kineskom dugu.
Još jedna runda emisije kredita možda bi uspjela privremeno zaustaviti opću dezintegraciju, ukoliko bi potonja bila dovoljno velika. Međutim, kineskim vlastima ponestaje opcija – kao i drugim vladama diljem svijeta
 
Kolabirajuće kinesko domaće tržište za sobom povlači u duboku recesiju ostatak Istočne Azije, koji masovno izvozi u Kinu. Pritom je odgovor ostatka svijeta na devalvaciju kineske valute – devalvacija vlastitih valuta, te poticanje novog ‘valutnog rata’, čime se stvara utrka prema dnu u maniri one iz 1930-ih.
 
Nažalost, trenutno smo bliži gorem scenariju. Nije izvjesno da će daljnje intervencije kineskih vlasti uspjeti zaustaviti kolaps.
 
Još jedna runda emisije kredita možda bi uspjela privremeno zaustaviti opću dezintegraciju, ukoliko bi potonja bila dovoljno velika. Međutim, kineskim vlastima ponestaje opcija – kao i drugim vladama diljem svijeta.
 

Na koji će način kriza utjecati na ljudsku svakodnevicu, što ona znači za prosječnog čovjeka?

 
Još smo u fazi gdje moramo reći ‘ovisi’. Jako malo kineskih građana posjeduje dionice, čak i indirektno kroz mirovinske fondove – tek oko devet posto – no oni koji ih posjeduju, kao što možete očekivati, uglavnom dolaze iz bogatijeg dijela društva.
18. Nacionalni kongres Komunističke partije Kine, 8.-15. studenog 2012. (Izvor: wikipedia.org)
18. Nacionalni kongres Komunističke partije Kine, 8.-15. studenog 2012. (Izvor: wikipedia.org)
Oni su snažno pogođeni krizom i počinju prosvjedovati – kineske vlasti su promovirale dionice kao dobru investiciju, napuhujući mjehur, i ljudi su u to povjerovali, stoga je njihov gnjev sasvim razumljiv.
 
Takvo stanje politički destabilizira vladu, a bezuspješne intervencije ostavljaju dojam da gube kontrolu – dojam koji je samo pojačan eksplozijom u luci Tianjin.
 
Nama preostaje vidjeti koliko je dalekosežan utjecaj svega navedenog na druge zemlje. Britanska izravna trgovinska razmjena s Kinom je ograničena – iznosi četiri posto izvoza Ujedinjenog Kraljevstva – no indirektno smo, kao što je već napomenuto, značajno izloženi.
 
Ako se situacija zbilja i pretvori u ozbiljnu krizu, teško je zamisliti da svjetska ekonomija u cjelini može izbjeći recesiju. Kina je od 2008. godine odgovorna za polovinu svjetskog rasta.
 

Koliko je ovdje riječ o Kini – nije li Kina vrlo uspješna u pogledu vlastita razvoja?

 
Kina je tijekom tri desetljeća prošla nevjerojatan razvoj – prosjek rasta iznosio je 10 posto godišnje. Projurila je kroz krizu 2007.-8. i prateću recesiju uvelike zahvaljujući izvanrednim intervencijama vlasti.
 
BDP vodećih zemalja u razvoju od 1990. do 2013. godine (Izvor: wikipedia.org)
BDP vodećih zemalja u razvoju od 1990. do 2013. godine (Izvor: wikipedia.org)
Međutim, teškoća s kojom je trenutno suočena ponekad se naziva ‘zamkom srednjih prihoda’ (‘middle income trap’). Ekonomije se teško mogu razvijati preko točke u kojoj model rasta utemeljen na izvozu više ne funkcionira – potrebno im je stvaranje velikog domaćeg tržišta ne bi li kapitalizam mogao nastaviti funkcionirati kako treba.
 
No, navedeno podrazumijeva promjenu fokusa s proizvodnje bazirane na niskim troškovima, koju pogoni jeftina radna snaga, na proizvodnju koja bi ostvarivala veću dodanu vrijednost kako bi pojedine tvrtke bile u poziciji osiguravati veće plaće, a te plaće povratno podržavale veliko domaće tržište.
 
Čini se da je Kina pokušala olakšati ovu tranziciju poticanjem novog kreditiranja – izdavanjem zajmova u puno većem obimu nego prije, što je klasični neoliberalni odgovor na problem niske potrošnje.
UK i SAD učinile su nešto slično. Od 1980-ih naovamo, pritisak na prihode u odnosu na rast je kompenziran većom proizvodnjom i sve većim zaduživanjem. Naravno, ukoliko dolazi do smanjenja prihoda, a povećanja zaduživanja, s vremenom neminovno nastupa kriza jer se dugovi moraju otplatiti. To nas je i dovelo do sloma iz 2007.-8. godine.
 
Izvjesno je da u nekom trenutku mjehur mora puknuti. U slučaju Kine, ispuhivanje mjehura na tržištu nekretnina provođeno je pažljivije, no čini se da je mjehur na tržištu dionica napuhan kao nadomjestak. Ovo nije toliko neuobičajeno – kada se američki dot.com mjehur 2000.-2001. urušio, Federalne rezerve efektivno su na tržištu nekretnina proizvele novi mjehur kako bi kompenzirale gubitke
Istovremeno, Kina je orijentirana prema daljnjoj ‘liberalizaciji’ svoje ekonomije. Strana kapitalna ulaganja dosad su bila strogo kontrolirana, a ključni elementi ekonomije ostali su u rukama države – nikada nije bila riječ o čisto neoliberalnom modelu.
 
Vjeruje se da bi daljnjim otvaranjem tržišta proces kompeticije omogućio učinkovitiju proizvodnju te podizanje plaća.
 
Dakle, kineska ekonomija i životi ljudi u Kini su tijekom nekoliko desetljeća prošli kroz potpunu transformaciju, kao što sugeriraju i statistike o siromaštvu. Nastavak te transformacije u budućnosti bit će težak proces. Trenutno svjedočimo pojavi jedne od prepreka na tom putu.
 

Zašto se to sve događa u ovome trenutku? Zašto azijske ekonomije nisu doživjele slom zajedno s ostatkom svijeta još 2008. godine?

 
Mjehuri su jednostavno u nekom trenu morali prsnuti. Ne postoji mjehur koji može vječno rasti; s vremenom previše ljudi shvati da je Car gol, nakon čega krenu tražiti način kako da se povuku s tržišta.
 
Postupajući tako, doprinose padu cijena i prsnuću mjehura – riječ je o samopotvrđujućem proročanstvu. Izvjesno je da u nekom trenutku mjehur mora puknuti.
 
Skulptura ispred burze dionica u Shenzhenu (Izvor: wikipedia.org)
Skulptura ispred burze dionica u Shenzhenu (Izvor: wikipedia.org)
U slučaju Kine, ispuhivanje mjehura na tržištu nekretnina provođeno je pažljivije, no čini se da je mjehur na tržištu dionica napuhan kao nadomjestak. Ovo nije toliko neuobičajeno – kada se američki dot.com mjehur 2000.-2001. urušio, Federalne rezerve (američka centralna banka, poput Bank of England) efektivno su na tržištu nekretnina proizvele novi mjehur kako bi kompenzirale gubitke.
 
To je funkcioniralo do sloma iz 2007.-8. Dakle, nema ništa neobično u ponašanju vladajućih – radi se o klasičnom neoliberalnom odgovoru na krizu.
 
Upravo je voljnost kineskih vlasti da interveniraju ono zbog čega je Azija donekle uspjela prebroditi krizu iz 2008., kao i prateću recesiju. Kina predstavlja golemo izvozno tržište za Istočnu Aziju i druge dijelove svijeta – primjerice, jedan od razloga zašto je Australija bila tako slabo pogođena globalnom recesijom jest što je mogla nastaviti s prodajom sirovina Kini.
 
Ako Kina padne, razumno je za očekivati i pad ostatka Istočne Azije.
 

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve