Donosimo analizu političkog puta Syrize od izbora 25. siječnja, do pred Tsiprasovo raspuštanje vlade 20. kolovoza i novih izbora 20. rujna 2015., na kojima Syriza osvaja skoro apsolutnu većinu i ponovno formira vladu koja se sukladno sporazumu s „institucijama“ ograničila na administriranje mjera štednje: „Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu.“
Naslovna fotografija preuzeta je sa stranice enikos.gr.
Moramo biti svjesni kakva opasnost leži u korištenju političkih prečica i fokusirati se na izgradnju radikalnih pokreta izvan okvira vlasti
Vođa španjolske stranke Podemos, Pablo Iglesias, nedavno je objasnio zašto smatra da je dogovor koji je Syriza postigla s europskim institucijama „nažalost jedina stvar koju su mogli učiniti.“ Kao malena država s juga Europe, Grčka nije imala političku moć da krene nekim drugim putem.
Dodao je kako bi čak i Podemos bio u stanju progurati vrlo ograničen set reformi:
„Ne možemo učiniti više od toga. Branimo istu poziciju kao i kršćanska demokracija prije trideset godina. Ali u ovoj šahovskoj partiji iz koje nismo dobili gotovo ništa, ne postoji puno više toga što možemo učiniti. Španjolska može ići malo dalje od Grčke… ali ograničenja su ogromna. Je li politika ugodna? Ne, ona je naprosto užasna, odbojna, najgora stvar. [Ali] ono što situacija u Europi pokazuje jest da politika ovisi o moći koju posjedujete.“
Leo Panitch i Sam Gindin u sličnom su tonu kritizirali one koji su napadali Syrizinog vođu Alexisa Tsiprasa, na račun njihove nevoljkosti da prihvate kako postoji manjak društvene baze za radikalniji raskid – prvo s eurozonom, a potom i „s Europskom unijom kao neoliberalnom zonom slobodnog tržišta i slobodnog kretanja kapitala.“
Panitch i Gindin djeluju optimističnije od Iglesiasa jer ostavljaju otvorenom mogućnost da će Syriza tijekom produljenog perioda obilježenog društvenim žrtvama osvojiti svoje pristalice dok se politički kapaciteti za tako radikalan projekt budu izgrađivali, međutim, ostaje nejasno na koji bi način vlada koja implementira brutalne mjere štednje istovremeno bila u stanju graditi masovne kapacitete za otpor mjerama štednje.
Teško je zamisliti sumornije procjene ograničenja trenutnog projekta europske ljevice. Uz svu ideološku strast radikalne ljevice, uz svu historijsku posvećenost fundamentalnoj društvenoj transformaciji, ono što se trenutno nudi je zbilja jadno. Naime, kako trenutno izgleda,
Kako trenutno izgleda, ono čemu se u smislu političkog uspjeha možemo nadati samo je nastavak istih mjera štednje kojima smo trebali stati na kraj
ono čemu se u smislu političkog uspjeha možemo nadati samo je nastavak istih mjera štednje kojima smo trebali stati na kraj.
Ovo je nešto posve drugačije od mantre „nadom protiv straha“, koja je kolala međunarodnom ljevicom još od Syrizinog iznenadnog proboja na svibanjskim općim izborima 2012. godine, i koja je ponovno intenzivirana kada je stranci pošlo za rukom da potkraj siječnja formira koalicijsku vladu. Čak i ako je Syrizino vodstvo okupljeno oko Tsiprasa ublažilo njezinu političku platformu, ne samo da je to bila prva europska vlada predvođena radikalnom ljevicom od završetka Drugog svjetskog rata, nego je to bio i prvi put da je neka vlada ozbiljno dovela u pitanje surove mjere štednje koje eurozona nameće još od prvog bailouta Grčkoj iz 2010. godine.
Jedna od posljedica mantre o „nadi“ bilo je neuvažavanje (a ponekad i denuncijacija) onih koji su tvrdili da je potrebno nešto više od projekta poput Syrize ako se želi preokrenuti duboku društvenu agoniju koja mori prosječnog Grka.
Čak i mnogi koji su kritizirali predanost Syrizinog vodstva opciji da se ostane unutar zajedničke valutne zone, tvrdili su da manjina u stranci koja zagovara neku vrstu Grexita dokazuje kako je članstvo u Syrizi od svih mogućih političkih pozicija bilo najrelevantnije.
Na istome tragu, prisutnost platforme unutar Syrize koja je okupljena oko više-manje ispravnog programa za djelovanje, značilo je da samu Syrizinu vladu vrijedi podržavati, jer će, ukoliko pro-euro linija u praksi podbaci, manjinska pozicija dobiti svoje mjesto pod suncem. Ukratko, vladala je logika „poslije Tsiprasa smo mi na redu“.
Nade su iznova porasle kada su počeli postizborni pregovori s Eurogrupom. Činilo se da neuobičajeni stil pregovaranja i javni manevri Yanisa Varoufakisa najavljuju novi, agresivniji pristup Trojki. Važno je razumjeti što je inicijalna strategija obuhvaćala, jer je prilično zamagljena tvrdnjama kako je Syrizin izborni mandat podrazumijevao preokret Trojkine pozicije na osnovi moralnog uvjeravanja.
Varoufakis je bio uključen u priču jer je već dugo vremena tvrdio kako je snažnijim državama eurozone (osobito Njemačkoj) u vlastitom ekonomskom interesu da iskoriste svoj status zajmodavca kako bi „reciklirale“ dugove siromašnijih i zaduženijih perifernih država – slično odnosu koji su SAD imale prema desetkovanoj Europi u periodu poslije Drugog svjetskog rata.
Gledano iz te pozicije, zemlje poput Njemačke su podrivale integritet eura, pokušavajući u cijeloj valutnoj zoni nametnuti strog pristup javnim financijama utemeljen na pravilima – jer bi takva pravila neminovno vodila bankrotu i izlasku slabijih zemalja poput Grčke. Ta su pravila isključivala opciju otpisivanja (ili „restrukturiranja“) grčkog duga kojeg je čak i MMF prozvao neodrživim.
Tsipras i Varoufakis su tijekom tih pregovora naišli na ogroman otpor vlastitim argumentima, što ih je, čini se, iznenadilo. Tim više što su druge „periferne“ vlade (Irska, Portugal i Španjolska), koje su najviše pretrpjele u krizi, branile „njemački“ pristup žustrije od sjevernih Europljana.
Syrizini su pregovarači u potpunosti propustili primijetiti kako će u situaciji gdje usred duboke ekonomske krize postoje ogromni nesrazmjeri u javnim financijama diljem eurozone, moćnije države znatnije politički konvergirati jedino u skladu s uvjetima koji štite njihov vlastiti fiskalni integritet. Morali su se suočiti s onime što je posvuda prepoznato kao problem monetarne unije koja bez fiskalne unije (odnosno, jedinstvenog političkog sustava donošenja odluka o javnoj potrošnji) proizvodi opasne centrifugalne snage unutar eurozone, što je postalo bolno očito nakon financijske krize iz 2008. godine.
Suprotno očekivanjima Syrize, nakon što su političke klase u zaduženim „perifernim“ državama, pristajući na postojeća pravila nametnule duboko nepopularne ekonomske mjere vlastitom izbornom tijelu – one ne bi imale koristi od toga da dopuste poseban tretman zemlje koja se nalazi u istoj situaciji
Tsipras i Varoufakis naprosto nisu razumjeli važnost političke dimenzije krize eurozone. Ova politika nije bila bazirana na „neoliberalnoj ideologiji“, niti na karikiranoj ideji „zlih Nijemaca“, već na logici očuvanja zajedničke valute – kako političkim, tako i ekonomskim sredstvima.
Uz to, suprotno očekivanjima Syrize, nakon što su političke klase u zaduženim „perifernim“ državama, pristajući na postojeća pravila nametnule duboko nepopularne ekonomske mjere vlastitom izbornom tijelu – one ne bi imale koristi od toga da dopuste poseban tretman zemlje koja se nalazi u istoj situaciji. Takav potez samo bi povećao popularnost Syrizinih lokalnih inačica, poput Podemosa, koje su do sada ostvarivale izborne uspjehe na temelju krize starih stranaka lijevog i desnog centra koje su podržavale mjere štednje. Masovno protivljenje mjerama štednje dovelo je do toga da vladama drugih perifernih država bude više – umjesto manje – stalo do toga da Grčka padne šaptom.
Prvi značajan udarac „nadi“ tako je došao u obliku privremenog sporazuma od 20. veljače, kojim je Syriza u osnovi pristala na nastavak Trojkinog (pod novim imenom „institucije“) monitoringa postojećih planova štednje kakve je zagovarala Nova demokracija.
Ipak, mnogi su to razumjeli kao osvajanje „političkog manevarskog prostora“ kako bi se Syriza regrupirala i postigla bolju pogodbu tijekom pregovora u predstojećim mjesecima, unatoč društvenoj patnji koju to podrazumijeva. Istovremeno, fiskalna stabilnost ostalih perifernih država nagrađena je nakon dogovora s Grčkom – transferom velike količine novca preko mehanizma kvantitativnog olakšavanja u eurozoni (Eurozone Quantitative Easing – monetarnih poticaja), koja teško da je mogla stići do Grčke, uzevši u obzir specifičnost njezine situacije.
Referendum
Međutim, najgore je tek bilo pred nama.
Kako je postajalo sve jasnije da će Eurogrupa vršiti pritisak u smjeru nastavka i jačanja stroge fiskalne discipline, mašući prijetnjom prisilnog Grexita kao kazne, Tsipras je gurnut u vrlo tešku poziciju na domaćem terenu. S jedne strane, iako je izabran kako bi pokušao stati na kraj mjerama štednje (pa makar i u sklopu umjerene platforme), također je izabran na temelju najave zadržavanja u okvirima jedinstvene valute. Grčke su ankete neprekidno pokazivale visoku razinu potpore za potonje, a nepostojanje naširoko prepoznatog i uvjerljivog plana za Grexit značilo je da se to neće ubrzo promijeniti.
S druge strane, Tsipras je bio suočen sa strankom u kojoj je skepticizam po pitanju eura bio puno veći. Primjerice, Lijeva platforma je u suštini došla do zaključka da je Grexit nužan i neizbježan. Ukoliko bi ispregovarao loš plan koji uključuje mjere štednje, Tsipras bi se suočio s mogućnošću raspada vlade jer bi njegova vlastita strana u velikom broju glasala protiv njega. Tako je barem Varoufakis objasnio Tsiprasovu naglu odluku da sazove referendum zbog prijedloga Eurogrupe, priznajući da su tada očekivali kako će opcija „ne“ izgubiti.
Bez obzira na to je li Tsipras očekivao (i/ili želio) da opcija „ne“ pobijedi, njegova kampanja za „ne“ je kristalno jasno poručila da se referendumsko pitanje ne tiče Grexita.
„Rezultati demokratskog izbora naših ljudi će se poštovati, kakav god njihov izbor bio. Međutim, želio bih naglasiti sljedeće: bilo kakav pokušaj da se ovaj referendum pretvori iz referenduma za odbijanje novog Memoranduma u referendum o državnoj valuti, služi potkopavanju samog demokratskog procesa te razotkriva temeljne prikrivene težnje podržavatelja Memoranduma.
… Grčka nije ni posjetitelj niti gost u Europi. Mi smo jednaki među jednakima. Sukladno Europskim ugovorima koje smo svi potpisali, nitko nema pravo, čak niti institucionalnim putem, otjerati nas iz našeg zajedničkog doma. Ne namjeravamo prepustiti to pravo nikome ni iz kojeg razloga.“
Uzmemo li u obzir najoptimističniju procjenu, narodno „ne“ moglo se razumjeti kao poluga kojom bi Tsipras osigurao ponešto dodatnog manevarskog prostora unutar Eurogrupe. Međutim, ako imamo u vidu da siječanjski izbori nipošto nisu imali takav učinak, realističnija interpretacija neminovno nas vraća na Tsiprasovu domaću političku dilemu.
Naravno, poziv na referendum razbjesnio je partnere u pregovorima, ali i staru, diskreditiranu grčku političku klasu, koja se strmoglavila u anemičnu kampanju za „da“ – utemeljenu na strahu od Grexita – zbog čega je i platila cijenu. Također je došlo i do značajnog poremećaja ekonomije, praćenog zatvaranjem banaka, ograničenjima na bankomatima, i kontrolama protoka kapitala. No, umjesto da pomogne proeuropskom kampu, ovakvo je stanje na kraju pogodovalo vladi.
Međutim, bila je to neobična službena kampanja za „ne“, jer se Tsipras odmah po sazivanju plebiscita bacio na pokušaj pregovaranja s Europljanima o novom sporazumu koji uključuje mjere štednje, a Varoufakis im je čak ponudio i otkazivanje referenduma ukoliko uvjeti novog sporazuma budu prihvaćeni. Budući da je njegova ponuda odbijena, Tsipras je zagovarao „ne“ koje se temeljilo na razlazu sa strategijom starih stranaka, ali unutar eurozone.
Tsipras se trudio ostati nedorečen oko toga što će „ne“ značiti po pitanju društvenih interesa. Stathis Kouvelakis iz Lijeve platforme, i sam pristalica narodnog Grexita, izjavio je kako ga je tijekom kampanje za „ne“ bilo sram, jer nije imao odgovore na pitanja o tome koji će biti potezi Syrize u slučaju pobjede opcije „ne“.
Postojalo je veliko proturječje između težnji lijevih aktivista koji su činili temeljne snage kampanje za „ne“ (od kojih su mnogi već bili uvjereni kako situacija zahtijeva neku vrstu „raskida“) s jedne strane, te namjera vlade i kolektivne svijesti glasača s druge.
3. srpnja, na posljednjem velikom okupljanju u sklopu kampanje za „ne“, koje se dogodilo na trgu Syntagma u Ateni, Tsipras je jasno ponovio sljedeće:
„U nedjelju ćemo Europi i čitavom svijetu poslati poruku o demokraciji i dostojanstvu. Ponovno ćemo odaslati poruku nade ljudima, jer u nedjelju ne odlučujemo o ostajanju u Europi. Odlučujemo o dostojanstvenom životu u Europi, o radu i napretku u Europi. O jednakosti u Europi za sve nas.
Vjerujte mi da nam nitko nema pravo zaprijetiti da će odstraniti Grčku iz njezina prirodnog, geografskog doma. Nitko nema pravo prijetiti razdvajanjem Europe. Naša zemlja Grčka bila je, jest, i ostat će kolijevka europske civilizacije – a upravo otuda tehnokrati koji promiču mjere štednje žele ponovno oteti Europu. NE. Poručit ćemo im NE i u nedjelju. Nećemo ostaviti Europu u rukama onih koji je žele razdvojiti od njezine demokratske tradicije.“
Upravo je to proturječje, ta ambivalentna i paradoksalna priroda glasa za „ne“, ostala neopažena među brojnim radikalnim lijevim pobornicima te opcije. Kako su pristizale vijesti o velikoj podršci od 61 posto za „ne“, ljevicu je preplavio val euforije, i tek su rijetki bili pripremljeni za političku katastrofu koja će ih snaći.
U okviru pravila
Čitavo političko polje je danima nakon grčkog referenduma bilo zatrpano komentarima koji su posve pogrešno protumačili ono što se netom dogodilo.
Neki su smatrali kako je glasanje poslužilo za vršenje pritiska na Eurogrupu, u svrhu ublažavanja njihovih zahtjeva. Drugi su očekivali da će „ne“ rezultirati brzim prijelazom u neugodan, prisilni Grexit jer je Syriza prilično besramno pokušala staviti demokratsko glasanje svojih državljana ispred pravila i procesa eurozone. Oni na ljevici koji su favorizirali „narodni“ Grexit, vidjeli su to kao priliku da se Tsipras opameti i napokon bude prisiljen raskinuti s logikom mjera štednje.
Mnogi su se složili sa stavom da je „pozivom na referendum, premijer Alexis Tsipras pokrenuo mase“, te da je:
„U vrlo kratkom tjednu došlo je do razračunavanja. Naredni će mjeseci pokazati puni razmjer nedjeljne pobjede kroz spremnost radnika, studenata i nezaposlenih u Grčkoj kao i diljem Europe, da nastave s borbom protiv svih manifestacija mjera štednje.“
Umjesto nastavljanja borbe dobili su grozan sporazum o mjerama štednje – s još više uvjeta Eurogrupe od onog koji je upravo bio odbačen na narodnom referendumu. Nije bilo ni riječi o Grexitu, nikakva pomaka prema „raskidu“, a grčki je parlament velikom većinom izglasao novi Memorandum. Iako je ogranak Syrizine ljevice odbio glasati za novi sporazum, vođa Lijeve platforme Panagiotis Lafazanis nije otišao dalje od navedenog.
„Podržavamo vladu, a oni među nama koji su rekli „ne“ podržavaju napore da Grčka iz krize izađe uzdignuta čela i socijalno pravedno… Mi smo poslanici ove vlade. Svesrdno je podržavamo, mi smo srce i duša Syrize, podržavamo stranku, podržavamo stranku u vladi, podržavamo premijera – ne podržavamo Memorandum.“
U narednim tjednima nije došlo do masovne društvene pobune protiv sporazuma – prosvjedi su po veličini u najboljem slučaju bili usporedivi sa sićušnim dijelom skupova pristalica glasa „ne“ prije referenduma. Štoviše, grčke ankete su pokazale da je Syriza zadržala svoje izborno vodstvo u odnosu na druge stranke; da Tsipras uživa snažnu podršku po pitanju pregovaranja oko sporazuma, unatoč spoznaji koliko je to bilo protivno duhu glasa za „ne“; i u najboljem slučaju, minorni rast podrške opciji napuštanja eura. Nije bilo značajnijeg porasta potpore strankama krajnje ljevice izuzev Syrize.
Tsipras je već nekoliko dana kasnije u Parlamentu sumirao svoju viziju dobivenog mandata, izjavivši kako je „[grčki narod] odbio ultimatum. Nije dana podrška za raskid s eurom. Njihov mandat teži ojačavanju pregovaračkih napora u svrhu postizanja ekonomski održivog sporazuma.“
Malo ljudi je predvidjelo s kakvom će se lakoćom njegova interpretacija, barem kratkoročno, prenositi. Dijelom su bili zatečeni klasnom distribucijom glasova – ljudi iz radničkih četvrti u pristojnom su se broju svrstali u „ne“ tabor, dok su stanovnici bogataških četvrti pretežno favorizirali opciju „da“.
Vođa Lijeve platforme Panagiotis Lafazanis daje izjavu nakon što je grčki parlament izglasao novi Memorandum 16. srpnja 2015. (Izvor: Derek Gatopoulos @ Twitter)
No, klasna distribucija glasova na referendumu nije isto što i pozitivno zastupanje interesa pojedine društvene klase. Kao što se tvrdi u izvješću New York Timesa nakon referenduma, realni prikaz dinamike pokazuje kako je Tsipras „zadnji ostao neporažen na grčkoj političkoj sceni, bez rivala na vidiku.“
Stručnjaci kažu kako će se gospodin Tsipras obraćati populaciji kojoj je dojadila onakva vrsta politike kakvu se vodi zadnjih četrdeset godina, i koja polaže nade u njega da ponudi promjenu. Obje stranke koje su se u to vrijeme izmjenjivale na vlasti, Nova demokracija desnog centra i Pasok lijevog centra – nalaze se u rasulu.
Jednostavno rečeno, Syriza je puno više rezultanta rapidnog kolapsa starog političkog poretka, nego što je predstavljala nekakav odraz društvenih pokreta protiv mjera štednje. Takvo je bilo pravo stanje stvari prije izbora 2012. godine, kao što sam tada tvrdio, a ono se pokazalo još istinitijim nakon sredine 2012., kada je, kao što je opće poznato, sveukupna razina društvene borbe značajno opala u usporedbi s prethodnim periodom.
Zanemarivanjem te činjenice – i umjesto toga zaokupljenošću Syrizinim povijesnim porijeklom u poslijeratnom komunizmu, njenim glavnim unutarnjim ideološkim trendovima, lukavim potezom kojim se povezala s „pokretom trgova“ iz 2011., te iskazanom posvećenosti čak i njezinih konzervativnijih vođa borbi protiv mjera štednje i provođenju nekakvog „radikalno lijevog“ programa – mnogi komentatori nisu uspjeli uvidjeti plitkost Syrizine društvene baze, a stoga i još mizerniju društvenu bazu njenih radikalnijih unutarnjih struja.
Dok je Pasok 1980ih na vrhuncu moći uspijevao crpiti snagu iz pozamašne društvene baze koju je održavao i uz pomoću koje je dominirao grčkom politikom, Syriza se puno više oslanja na negativan proces: pražnjenje i fragmentaciju starih stranaka. Stoga je 5. srpnja većinski glas za „ne“ više predstavljao odlučno odbijanje stare promemorandumske političke klase, nego li bilo kakav radikalni klasni raskid s društvenom krizom koja uništava Grčku. Nadalje, to je značilo da Tsipras iza sebe neće imati nimalo veću društvenu snagu pomoću koje bi iznudio bitno drukčiji ishod tijekom pregovora, iako je unutar ovakvog maglovitog političkog polja uspio isplivati kao neprikosnoveni pobjednik.
Syriza je puno više rezultanta rapidnog kolapsa starog političkog poretka, nego odraz društvenih pokreta protiv mjera štednje. Takvo je bilo pravo stanje stvari prije izbora 2012. godine, a osobito nakon sredine 2012., kada je sveukupna razina društvene borbe značajno opala
Međutim, glas za „ne“ jest poslužio Tsiprasu kao poluga kojom je pridobio glavne opozicijske stranke da ga pristanu službeno podržati u parlamentarnom glasovanju o novim pregovorima i mjerama štednje, omogućujući mu da kratkoročno zaobiđe disidente unutar vlastite stranke.
Rezultat je bio ojačavanje njegove pozicije u postojećem političkom sistemu, i razotkrivanje izoliranosti onih unutar njegovih redova koji su se sastali kako bi sastavili planove za Grexit. Za Lijevu platformu Grexit nije bio realistična strategija koja bi imala ikakvu šansu za implementaciju na temelju postojećih odnosa moći. Umjesto toga, u osnovi se radilo o pokušaju intelektualnog izvlačenja iz zamke u koju su upali i iz koje se u stvarnosti nisu znali izvući.
Umjesto da poraste, efektivna unutarnja opozicija Tsiprasu nakon toga se osula, upravo zato što se pokazalo da za nju ne postoji jasna društvena baza. Da upotrijebimo izraz koji koristi Pablo Iglesias (a posuđuje ga od Staljina) – ne postoje vojne „divizije“ na koje se moglo osloniti kako bi radikalan izlazak iz eura postao izvediva opcija.
Gotovo je sigurno da će Tsipras biti u stanju iskoristiti ovu prednost, ojačan nepostojanjem kredibilnog alternativnog programa Lijeve platforme, kako bi suzbio unutarnje disidente, održao vladu na okupu i izbjegao da bude primoran raspisati prijevremene izbore. Lijeva platforma više nego ikada ovisi o djelovanju unutar Syrize (a sada i unutar vlade), kako bi mogla vršiti bilo kakav utjecaj i zadržati svoju zastupljenost u parlamentu. Daleko od toga da dogovor o mjerama štednje potvrđuje perspektivu „poslije Tsiprasa smo mi na redu“ – Lijeva platforma se nalazi u poziciji gdje nema kamo drugdje.
Zaboravljena društvena moć
Uz svu priču o pomanjkanju demokracije u Europskoj Uniji, o „ucjeni“ i „sadizmu“ Nijemaca (a potonja optužba u nekim komentarima dolazi isprepletena s neugodnim grčkim šovinizmom), u stvarnosti je Syriza dva puta antidemokratski smrskala vlastiti izborni mandat za zaustavljanje mjera štednje – prvi puta 20. veljače, kada je odgodila svoja (poprilično mlaka) izborna obećanja u prilog nastavljanju s programom mjera štednje, i drugi puta nakon 5. srpnja, kada je „ne“ besramno pretvorila u „da“.
Oni koji nastavljaju prikazivati vladu kao žrtvu zaboravljaju da nije samo grčka politička klasa spremno pristala na euro projekt – čak i „radikalno lijeva“ Syrizina varijanta te političke klase tretira eurozonu (Varoufakisovim riječima) „kao u pjesmi Eaglesa „Hotel California“ – možeš se odjaviti kad god poželiš, ali nikada ne možeš otići.“
Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama Narodni plenum ispred zgrade grčkog parlamenta 30. svibnja 2011. (Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto po Attribution-ShareAlike 3.0 Unported licenci)
kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. Jedina novost ogleda se u tome da je radikalna ljevica uspjela ponuditi svježe lice za diskreditiran politički sistem, iskrenije po pitanju vlastite nemogućnosti da donese promjenu izvan političke sfere.
To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu. Štoviše, nedavni su događaji potvrdili skoro potpun izostanak društveno-klasnog sadržaja u temeljima Syrizinog političkog programa, koji je stoga i mogao biti odbačen bez puno muke jednom kada se situacija zaoštrila. Ako je izbor Syrize uistinu bio izraz (koliko god iskrivljen) masovnog društvenog pokreta protiv mjera štednje, onda je teško zamisliti kako su se događaji tijekom proteklih nekoliko tjedana odvili na ovakav način.
U konačnici, „nade“ koje su se polagale u izbor Syrizine vlade bile su direktno proporcionalne pomanjkanju nade u mogućnost da društveni otpor mjerama štednje sam po sebi postane istinska alternativa. Na jednoj je razini to rezultat činjenice da se borbe iznikle tijekom perioda između 2010. i 2012. godine uglavnom nisu uspjele osloboditi ograničenja nametnutih sindikalnom birokracijom, a kamoli dostići makar i razinu pokreta 15-M u Španjolskoj.
Premda značajan, širi društveni otpor zadržao se unutar granica koje je postavio oslabljen politički poredak. Uvažavanje ove činjenice nije moralo pružiti povod očajavanju oko društvene borbe i predstavljati
Syriza predstavlja zasljepljujuću demonstraciju ograničenja politike koja se vodi bez društvene baze, i porađa novu vrstu političara koji svoje glasače obrazuju kako ne bi očekivali previše u pogledu društvenih promjena
razlog da se traži neku vrstu „političke alternative“ izvan same borbe. Umjesto toga, bila je nužna iskrena procjena kojom bi se ljude usmjerilo na to da promišljaju kako pomoći pokretu da se, koristeći vlastitu društvenu moć, izvuče iz slijepe ulice.
Grčki debakl se s pravom može smatrati osmrtnicom ideje da je radikalna lijeva politika koja pretendira na državnu vlast održivo rješenje za rastuća društvena proturječja u Europi. Uz svo uzbuđenje oko „zaokreta prema politici“ ili „povratka strategiji“, Syriza predstavlja zasljepljujuću demonstraciju ograničenja onakve vrste politike koja se vodi bez društvene baze, i koja porađa novu vrstu političara koji svoje glasače obrazuju kako ne bi očekivali previše u pogledu društvenih promjena (jer bit politike zapravo nije u takvim stvarima), i koji su vrlo zainteresirani za to da unutar državnog aparata za sebe pronađu poziciju s koje će propovijedati ovu poruku.
Pablo Iglesias je u tom slučaju u pravu kada, komentirajući radikalnu ljevicu u južnoj Europi, kaže da „u ovoj šahovskoj partiji iz koje nismo dobili gotovo ništa, ne postoji puno više toga što možemo učiniti.“ Naravno, ono što u njegovoj analizi izostaje jest društvena moć, od koje su radikali čini se odustali, u korist operiranja (koliko god ingeniozno) prema pravilima političke igre.
31. prosinca 2018.Politička ljevica u perifernim zemljama Europe i lekcije Syrize
Politički teoretičar Stathis Kouvelakis i historičar te politolog Éric Toussaint iz CADTM-a govore o okršaju iz 2015. godine između lijeve grčke vlade na čelu sa Syrizom i Trojke, u koji je grčka strana ušla bez mobiliziranja naroda na otpor, u potpunosti se oslonivši na vlastitu precijenjenu pregovaračku poziciju i tajnu diplomaciju, što odgovara zaokretu 2012. godine, kada je Syriza sve snage usmjerila u parlamentarnu strategiju, zanemarivši rad na terenu. Rezultat su masovne privatizacije i društveno te ekonomski opustošena Grčka u kojoj većina relevantnih institucija funkcionira kao protektorat Trojke. Drugim riječima, forma države koju Kouvelakis naziva periferni autoritarni neoliberalizam. Pogledajte snimku okruglog stola s 11. Subversive festivala, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
24. travnja 2017.Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije
Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
17. siječnja 2016.Klasa, klasna teorija, klasna borba
Pogledajte snimku seminara "Class, Class Theory, Class Struggle", održanog 17-18. listopada 2015. u sklopu programa CRS-a posvećenog teoriji klase. Stipe Ćurković je govorio o potrebi diferenciranja između proučavanja eksplanatornih dosega i granica strukturne klasne analize kapitalističkog načina proizvodnje i empirijskih, povijesnih i socioloških klasnih analiza konkretnih kapitalističkih društava. John Milios je kroz klasnu analizu grčkog društva predstavio uvjete pod kojima politike mjera štednje mogu oblikovati širu proturadničku društvenu koaliciju temeljenu na konsenzusu dijela "srednjih klasa", dok je u večernjem razgovoru ponudio svoje viđenje dosadašnjeg razvoja političke situacije u Grčkoj. Dora Levačić i Mislav Žitko su s konceptualnog i metodološkog aspekta razmotrili različite pristupe klasnoj analizi. Branko Bembič je izložio historijat 'specifične' slovenske tranzicije i presjek trenutnih radničkih organizacija u Sloveniji, čija ograničenja predlaže premostiti strukturiranjem istih u istraživačke organizacije s naglaskom na vanparlamentarni rad.
8. lipnja 2017.Zašto sam potpisao „10 prijedloga“
„Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
4. prosinca 2016.Nekoliko generacija za obnovu ljevice
U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.
1. kolovoza 2016.Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama
U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
27. prosinca 2017.Prema sintezi parlamentarnog i vanparlamentarnog rada
Uloga paralelnih struktura u organiziranju i edukaciji radničke baze za političko djelovanje i promjenu dominantnih političkih i ekonomskih odnosa postaje sve važnija s krizom liberalne demokracije i komodifikacijom sfere društvene reprodukcije. O nesistemskim karakteristikama i protusistemskim potencijalima paralelnih struktura, dosezima i ograničenjima parlamentarnog i vanparlamentarnog političkog rada te važnosti demokratizacije javne sfere solidarne ekonomije razgovarali/e smo s Markom Kržanom iz stranke Levica.
13. svibnja 2017.Budućnost ljevice u Europi
Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
27. rujna 2016.Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom
U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
6. rujna 2016.Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe
S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
10. travnja 2017.Kako zaustaviti politički pomak udesno?
Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
7. svibnja 2017.Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini
S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
