Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom

[VB]: U razgovoru smo se već doticale automatizacije. Pokušale smo prikazati kako ona ne dovodi do jednoznačnog ukidanja rada, već je samo jedan od faktora koji u postojećem odnosu snaga između rada i kapitala trenutačno olakšava potkopavanje vrijednosti rada. No, imajući u vidu ključno mjesto koje automatizacija zauzima u dijelu literature o BTD-u, čini se bitnim direktno je adresirati. Pretjeran naglasak na automatizaciji i ograničeno shvaćanje tehnološkog razvoja kao faktora izuzetog iz društvenih odnosa znači i pojednostavljeno poimanje BTD-a isključivo kao socijalne mjere kojoj je cilj ublažiti neposredne katastrofalne ekonomske učinke nečega što se predstavlja kao neminovna masovna tehnološka nezaposlenost. Takvo poimanje BTD-a isključuje promišljanje načina na koje bismo mogli i trebali intervenirati u proces razvoja i primjene tehnologija. Također zanemaruje transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om koji cilja na korjenitu promjenu postojećeg odnosa između rada i dohotka te na redistribuciju shvaćenu u širem smislu od osiguravanja puke egzistencije.

Kada je Martin Luther King 1967. godine zagovarao temeljni dohodak, nije ga vidio samo kao izravno rješenje za neopravdano i „surovo prokletstvo siromaštva“, nego i kao nužnu mjeru za povećanje kupovne moći, kako bi ne-proizvođači mogli postati potrošači

Takva su pojednostavljenja štetna jer usko i namjenski definiraju BTD, dok u realnosti automatizacija ne dovodi nužno do točno onakvih i onolikih promjena kakve neki trenutačno predviđaju.

No činjenica jest da se BTD u mainstreamu sve češće spominje u raspravama koje proizlaze iz panike od robotizacije ili pridonose njezinu širenju. U zadnje se vrijeme često ističu alarmantna predviđanja kako bi ubrzan tehnološki razvoj (automatizacija, robotizacija, umjetna inteligencija, 3D tehnologije) u sljedećih pet godina mogao eliminirati 7 milijuna radnih mjesta u najvećim svjetskim ekonomijama (što će osobito negativno utjecati na zaposlenost žena), odnosno 47 posto (u SAD-u) ili 35 posto (u UK-u) svih radnih mjesta u sljedećih 20 godina[1]. Već postoje i kalkulatori koji okvirno predviđaju vjerojatnost ukidanja radnih mjesta po zanimanjima[2]. Panika od robotizacije postaje mjesto u koje se upisuju mnogi drugi strahovi povezani s dugotrajnom ekonomskom krizom, rastućom nejednakošću te nemogućnošću postojećeg sustava da riješi temeljne probleme najvećeg dijela stanovnika planeta.

Čini se da se BTD ponovno aktualizira kao tema svakih nekoliko desetljeća upravo u onim trenucima kada se javlja pojačan strah da će tehnologija uskoro dokinuti gotovo svu potrebu za ljudskim radom. Kada je Martin Luther King 1967. godine zagovarao temeljni dohodak, nije ga vidio samo kao izravno rješenje za neopravdano i „surovo prokletstvo siromaštva“, nego i kao nužnu mjeru za povećanje kupovne moći, kako bi ne-proizvođači mogli postati potrošači. Navodno je na njega utjecao Triple Revolution manifest iz 1964. godine, u kojemu Ad Hoc Committee upozorava na nadolazeću kibernetsku revoluciju. Tako i King ističe da dolazi do raskidanja tradicionalne povezanosti posla i dohotka te kako uskoro gotovo da i neće biti ograničenja onome što strojevi mogu proizvesti s vrlo malo ljudskog rada[3].

Već znamo kako automatizacija nije nastupila u predviđenoj mjeri, kako je određen dio produktivnog rada zamijenjen neproduktivnim te da je dio proizvodnje preseljen na globalni Jug, no također je bitno napomenuti kako je pojačan razvoj tehnologija bio manje usmjeren na uštedu ljudske energije, a više na razvoj tehnologije pojačanog nadzora i kontrole[4].

Dio aktualnog framinga temeljnog dohotka kao odgovora na neminovnu automatizaciju također je odraz toga što se za BTD zainteresirala Silicijska dolina. Neki od predstavnika tehnološke elite zagovaraju BTD iz ideološki iskrivljene pozicije koja pogrešno tumači suodnos tehnološkog razvoja i ekonomske moći, iz želje da eliminiraju nešto što vide kao ekonomske prepreke munjevitom napretku znanosti. Libertarijanci među njima usredotočeni su na učinke rastuće ekonomske nejednakosti na određene sektore tehnološkog razvoja. BTD doživljavaju kao mjeru koja bi malim poduzetnicima osigurala temeljnu egzistenciju, odnosno mogućnost da se posvete razvoju tehnoloških inovacija, jer smatraju da je taj segment stanovništva u nepovoljnom položaju ne samo u odnosu na ekonomsku elitu već i na „povlaštene“ primaoce socijalnih naknada.

Na drugom kraju političkog spektra, neki ljevičari, poput Aarona Bastanija (Novara Media) zagovaraju „potpuno automatizirani luksuzni komunizam“

Koliko god rapidno tehnologija napredovala, poslodavcima je lakše (a često i jeftinije) pojačano eksploatirati radnike nego ih zamijeniti robotima.

(fully automated luxury communism/FALC), ističući kako jedini utopijski zahtjev treba biti automatizacija svega te zajedničko vlasništvo društva nad svime što je automatizirano[5]. Takav ludički zahtjev prvenstveno je zanimljiv kao provokativna intervencija u javnu raspravu jer insistira na obilju nasuprot politikama štednje te drsko podcrtava pitanje vlasništva. Po tome se svakako razlikuje od raširenih tumačenja koja u automatizaciji vide ili distopijsku krajnost (masovnu nezaposlenost popraćenu dodatnom razgradnjom postojećih mehanizama zaštite) ili emancipatorni potencijal koji je moguće ostvariti bez promjene postojećih vlasničkih odnosa (uvjerenje kako je moguće iznaći neutralna tehnološka rješenja za postojeću nejednakost koja je proizvod izvlaštenja – rješenja koja bi bilo moguće implementirati, a da se ne ošteti ekonomska elita koja profitira od izvlaštenja). Bez obzira koliko apsurdno „automatizirani luksuzni komunizam“ zvučao, vrlo razumno prepoznaje kako problem nije razvoj tehnologije koja ukida potrebu za ljudskim radom, već tko od toga profitira.

Od autora koji u zastupanju BTD-a nastoje na složeniji i uravnoteženiji način prikazati odnos između tehnoloških inovacija i nezaposlenosti izdvojila bih Petera Frasea, koji naglašava koliko je važno da tehnologije poimamo kao društvene odnose, „razvijene i uvedene u kontekstu borbe između kapitala i rada te u koje su upisane pobjede, neuspjesi i kompromisi tih borbi“. Frase ističe kako je ključno da u tehnologiji istodobno prepoznamo alat kojim poslodavci danas kontroliraju rad i preduvjet za ostvarenje društva izvan okvira oskudice. Budući da je primjena tehnologije nešto na što se rijetko može utjecati na razini pojedinačnih radnih mjesta, tom se pitanju moramo posvetiti na državnoj razini. Koliko god rapidno tehnologija napredovala, poslodavcima je lakše (a često i jeftinije) pojačano eksploatirati radnike nego ih zamijeniti robotima. Progresivan temeljni dohodak, prema Fraseu, značio bi zagovaranje ubrzanja automatizacije paralelno s jačanjem radničkog pokreta koji insistira na tome da ubire plodove automatizacije. BTD bi u tom kontekstu omogućio oslobađanje od „lažnog izbora između dobro plaćenih radnih mjesta te strojeva koji eliminiraju potrebu za radom, odnosno, snažnih sindikata i tehnološkog napretka“[6].

Čitala si novu knjigu Srniceka i Williamsa, Inventing the Future: Post-capitalism and a World Without Work, u kojoj autori predstavljaju svoje viđenje ljevičarskog projekta tranzicije

u postradno, postkapitalističko društvo, kritički promišljajući iskustvo Occupyja i ograničeni doseg „folk politike“[7] te naglašavajući potrebu za izgradnjom pokreta koji insistira na potpunoj automatizaciji, drastičnom skraćivanju radnog dana/tjedna i BTD-u[8]. Zanima me kako se njihova knjiga uklapa u ovaj razgovor te koliko ti se uvjerljivima i razrađenima čine njihovi argumenti.

[WV]: Jest, upravo sam pročitala knjigu Srniceka i Williamsa i moram priznati da mi se prilično svidjela. Pribojavala sam se da će njihova vizija budućnosti biti maskulinistička i tehnolibertarijanska, s prevelikim naglaskom na stvaranje ljevičarskih think tankova (poput ljevičarskih alternativa Mont Pellerin Societyju), a s premalim naglaskom na izgradnju zajedničke moći odozdo i revolucionarnih oblika solidarnosti. No njihov je pristup dovoljno bogat, nijansiran i velikodušan da ne pretendira na to kako imaju sva rješenja, već prepoznaju da je borba za ljudsku emancipaciju u konačnici proces čiji se sadržaj ne može unaprijed apstraktno definirati. S obzirom na to koliko je knjiga poticajna i pristupačna za čitanje, ne bi me iznenadilo kada bi postala svojevrsnim priručnikom za novi postradni zdravi razum. U suštini, čini mi se da knjigom Inventing the Future autori žele naglasiti koliko je za ljevicu ključno da se ponovno uhvati ukoštac s pitanjima upravljanja državom i centralnog planiranja, koja su diskreditirana nasljeđem sovjetskog birokratskog autoritarizma, ali bez kojih nema mogućnosti pobjede. Stoga nije ključna samo automatizacija, već općenito inteligentno prisvajanje i primjena snaga moderniteta, među koje spada i tehnologija, s ciljem umanjivanja iscrpljujućeg i izrabljivačkog rada, učinkovitije upotrebe resursa, fleksibilnog planiranja proizvodnje i distribucije (za razliku od apsurdne rigidnosti socijalističkog centraliziranog planiranja) te općenito kako bi se potrebama ljudi udovoljilo daleko racionalnije nego što je to slobodno tržište, oslijepljeno imperativom akumulacije, ikako u stanju učiniti.

No tu je viziju potrebno na nekoliko načina kvalificirati. Konstruktivno je što Srnicek i Williams upućuju na to da se ne smijemo oslanjati na „genij“

Silicijske doline kako bismo se uz pomoć automatizacije usmjerili prema postradnoj budućnosti. Privatnom kapitalu najčešće nije u interesu ulagati u tehnološke inovacije kojima je cilj umanjiti mukotrpnost ljudskog rada i ugljični otisak. Vlade su te koje bi trebale ulagati u zelene tehnologije kojima se umanjuje potreba za mukotrpnim manualnim radom, kao i u velike sustave planiranja i distribucije, poput nekadašnjeg čileanskog Cybersyna. Takvi ambiciozni automatizacijski pothvati nisu dovoljno unosni da bi bili privlačni kapitalu, a prevažni su da bismo ih dali u privatne ruke.

Drugi je problem što vizija lijevog moderniteta kakvu Srnicek i Williams zagovaraju, a to podrazumijeva ljevicu koja je u stanju upravljati složenim sustavima (tj. vladati), ne može naprosto u potpunosti eliminirati apstraktni rad, odnosno depersonalizirani otuđeni tehnički rad. Drugim riječima, njihova vizija potpuno automatizirane postradne budućnosti nije svijet potpune autentičnosti u kojemu je sav rad lokalan, utemeljen na izravnom ljudskom kontaktu, samousmjeren i autonoman. Iskreno, mislim da bi takvo poimanje rada bilo itekako ograničavajuće. Želimo li upravljati modernim društvom kao socijalisti i dalje ćemo se morati nositi s demonima tehničke kulture, konkretno s društvenom podjelom rada, racionalizacijom i planiranjem, tehnokratima/stručnjacima/inženjerima, pa i s birokracijom. Naravno, sve to ne bi značilo isto što znači u kapitalizmu:

Čak i kad bi određene vlade u pojedinim državama uvele BTD, ukoliko bi to značilo ukidanje drugih socijalnih programa, a BTD ne bi bio ojačan dodatnim naknadama i pristupom javnim uslugama, zastrašujuća je pomisao da bi nakon sljedećeg izbornog ciklusa nova vlada mogla ukinuti BTD, tada jedini preostali mehanizam koji pohranjuje ostatke socijalne države.

apstraktni rad ne bi bio univerzalni ekvivalent koji briše razlike između svega na svijetu; tehnička kultura i podjela rada ne bi u cijelosti prožimale naše identitete i imaginacije; a profesionalna specijalizacija bila bi podložna kritici i nadzoru javnosti.

Povrh svega, smatram kako je najvažniji preduvjet za emancipatoran program automatizacije da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije. Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta. Čini mi se da je ta dimenzija nedovoljno obrađena u knjizi i, općenito, u ljevičarskoj debati o automatizaciji: Što će se nakon automatizacije dogoditi s vlasništvom i demokracijom na radnim mjestima?

[VB]: Jasno je kako nam je za povezivanje inovacija u proizvodnji s programom redistribucije potrebno daleko više od temeljnog dohotka. No možda je ovo dobar trenutak da ukratko sažmemo točke po kojima se progresivni zahtjevi za BTD-om razlikuju od drugih inicijativa, kao i temeljne mjere s kojima bi BTD morao biti uparen kako bi jamčio proširenje socijalne zaštite.

Mnogi se ljevičari a priori protive inicijativama koje zahtjev za temeljnim dohotkom formuliraju kao transideološki projekt te zbog toga u svakom spomenu BTD-a vide isključivo prijetnju socijalnoj državi. Čak i kad bi određene vlade u pojedinim državama uvele BTD, ukoliko bi to značilo ukidanje drugih socijalnih programa, a BTD ne bi bio ojačan dodatnim naknadama i pristupom javnim uslugama, zastrašujuća je pomisao da bi nakon sljedećeg izbornog ciklusa nova vlada mogla ukinuti BTD, tada jedini preostali mehanizam koji pohranjuje ostatke socijalne države. Ključno je definirati kako je moguće zagovarati BTD kao reformistički zahtjev koji nudi veću mogućnost redistribucije, a pritom ne ugroziti postojeće mehanizme socijalne sigurnosti.

Nije naodmet ponoviti kako smo, nadovezujući se na ljevičarske pobornike BTD-a, progresivni temeljni dohodak definirale kao bezuvjetan (ni na koji način povezan s ispunjavanjem radnih ili drugih uvjeta), univerzalan (dostupan svima, bez obzira na dob i porijeklo), isplaćivan u obliku redovite naknade (za razliku od jednokratnih isplata) te u visini living wagea (dostatan za pokrivanje svih temeljnih životnih troškova, za kvalitetan život, a ne u obliku parcijalne naknade ili naknade u visini minimalne nadnice). Također smo naglasile u kojoj bi mjeri bilo neprihvatljivo da se BTD koristi kao svojevrstan izgovor za daljnju komodifikaciju javnih usluga, tj. isključivo kao stimulacija potrošnje u kontekstu u kojem bi građani npr. velik dio dohotka morali izdvajati za troškove privatiziranog zdravstva.

Kako bi BTD doista imao redistributivne ekonomske učinke, Ursula Huws naglašava da bi trebao biti uveden u kombinaciji s povećanjem minimalne nadnice,

Bilo bi neprihvatljivo da se BTD koristi kao svojevrstan izgovor za daljnju komodifikaciju javnih usluga, tj. isključivo kao stimulacija potrošnje u kontekstu u kojem bi građani npr. velik dio dohotka morali izdvajati za troškove privatiziranog zdravstva

povećanim ulaganjem u svima dostupne javne usluge (zdravstvo, skrb za djecu, obrazovanje, socijalna skrb), dodatnim subvencijama za stanovanje socijalno ugroženih (ili drugim mjerama koje izravno ograničuju i snizuju cijene najma nekretnina, što se nadovezuje na raniju raspravu o dekomodifikaciji stambenog prostora) te reformom poreznog sustava[9].

Iako bi BTD zamijenio određene aspekte sustava socijalne skrbi, brojni autori ističu kako je temeljni dohodak za kakav bismo se trebali boriti tek dio paketa socijalnih programa koji prate svima dostupne javne usluge. Mnogi podsjećaju na naknade za osobe s invaliditetom te naglašavaju potrebu za besplatnim javnim zdravstvom i obrazovanjem, što se čini još ambicioznijim iz usta američkih autora. Jesse Myerson tome dodaje zahtjev za otvaranjem velikog broja radnih mjesta u javnom sektoru s ciljem realizacije društveno korisnih javnih projekata[10]. U prvom dijelu razgovora spomenula sam neke od prijedloga „jamstva za zapošljavanje“ (job guarantee), kejnzijanske inicijative koja se najčešće predstavlja kao oprečna BTD-u[11]. Prijedlog koji bi na svojevrstan način ujedinio oba zahtjeva cilja na kombiniranje redistributivnog učinka BTD-a s društveno strukturirajućim učinkom javnog zapošljavanja. Prednost spajanja takvih zahtjeva jest i to što bi u kombinaciji s programom zapošljavanja BTD mogao dobiti sindikalnu podršku. Myerson ističe i prijedlog Matta Brueniga za tri razine temeljnog dohotka – za djecu (najniža naknada), odrasle i starije (najviša naknada). Kao što je poznato, neki zagovornici BTD-a zamišljaju ga kao naknadu isključivo za punoljetne građane, a već smo govorile o tome kako bi takav oblik BTD-a imao nepovoljan ekonomski učinak na kućanstva s djecom, a osobito na samohrane roditelje.

[WV]: Mislim da bi BTD mogao biti dobra prilika za preispitivanje koje elemente socijalne države želimo zadržati, a koji nam nisu potrebni. Višeslojna birokracija kojoj je cilj utvrditi ispunjavaju li ljudi uvjete, odnosno imaju li pravo na razne naknade te nadgledati koliko aktivnog truda ulažu u promjenu statusa, kako bi im iste naknade što prije mogle biti oduzete – takve nam vrste intruzivnih i ponižavajućih strategija nadzora zasigurno nisu potrebne. Također je zamislivo da bi učinci uvođenja BTD-a –

podizanje životnog standarda siromašnog radništva, mladih i marginaliziranih – eliminirali mnoge od psihosocijalnih problema za rješavanje ili barem obuzdavanje kojih je sada zadužena socijalna država. S druge strane, socijalna država također zapošljava brojne socijalne radnike i savjetnike čija bi pomoć mogla biti korisna mimo savjetovanja pri zapošljavanju ili ostvarivanju prava na naknade. Na primjer, što kada bi u njemačkim Jobcentrima radili isključivo savjetnici kojima bismo se svi mogli dobrovoljno obratiti kada bismo htjeli s nekim razgovarati o radnim i životnim planovima, dobiti informacije i savjete o raznim mogućnostima osposobljavanja, plaćenim i neplaćenim poslovima, ali i naprosto za podršku od nekoga izvan kruga obitelji i prijatelja? Drugim riječima, u razradi projekta BTD-a mogli bismo zaključiti da nam je skrbnička dimenzija socijalne države još uvijek korisna, no da se želimo riješiti cijelog sloja tržišnog usmjeravanja koji joj je nametnut u proteklih nekoliko desetljeća. No i kada bismo uklonili „aktivacijsku“ dimenziju državnog menadžmenta nezaposlenosti i zadržali samo njezine benevolentnije elemente, mogli bismo dobiti nešto poput situacije iz romana Richarda Forda:

BTD bi mogao biti dobra prilika za preispitivanje koje elemente socijalne države želimo zadržati, a koji nam nisu potrebni.

planet kulturno i duhovno opustošen individualnom posesivnošću na kojemu svi radimo kao životni treneri jedni drugima.

U progresivnijem smislu, mogli bismo se vratiti tvrdnji Andréa Gorza da socijalnu državu treba poimati kao „nadomjestak za društvo“, tj. državni nadomjestak za samousmjerene društvene i kulturne aktivnosti, faktor zadužen za održavanje društvenog mira između države i tržišta, ispražnjen od političke militantnosti i stvarne demokracije. Ne mislim da bi BTD, u svom najambicioznijem obliku, trebao prezati od nadilaženja okvira socijalno-demokratske države blagostanja. Ako od BTD-a očekujemo više od unapređenja životnog standarda pojedinaca i povećanja slobodnog vremena, možemo li očekivati i da nam omogući stvaranje novih oblika solidarnosti ili novih načina povezivanja ljudi, vještina, vremena i resursa? Što kada bismo umjesto Jobcentra imali nešto poput ustanove koju Ursula Le Guin opisuje u Ljudima bez ičega, nešto poput centralne službe za javne radove koja ljude povremeno šalje na obavljanje poslova održavanja i društvene reprodukcije, kako bismo manualne i dosadne poslove jednako rasporedili unutar društva, umjesto da imamo sloj radnika koji su ograničeni na niskoprestižne poslove? Kako bismo to postigli, zahtjev za BTD-om mora biti povezan s borbama za radničko upravljanje proizvodnjom i reprodukcijom. To bi bio doista transformativan smjer kretanja.

[VB]: Drago mi je što spominješ Ursulu Le Guin jer mi je prvenstvena želja bila da kroz ovaj razgovor skiciramo BTD kao poticaj na šire promišljanje filozofije i ideologije rada, da ga razmotrimo kao antiproduktivistički zahtjev koji možebitno nudi potencijal ponovnog prisvajanja drskih utopijskih ideja predugo zakopanih u znanstvenoj fantastici. Imajući u vidu naglasak koji smo stavile na redistribuciju, demokratsko samoupravljanje i dekomodifikaciju drugih resursa (a ne samo rada), jasno je da oblik BTD-a transformativnog potencijala nije nešto što će izniknuti iz postojećeg odnosa snaga u sadašnjem političkom sustavu. Pokušaje uvođenja BTD-a odozgo (kao izolirane mjere u određenim državama globalnog Sjevera) treba kritički promatrati jer također sa sobom lako mogu donijeti zaoštravanje nejednakosti[12]. Stoga BTD i jest zahtjev koji može postati emancipatornim isključivo kroz kolektivizaciju borbe. Iako je gotovo nemoguće odgovoriti na ovo pitanje, možda bismo za kraj mogle prokomentirati koliko je realistično očekivati da bi BTD u nadolazećem periodu mogao funkcionirati kao mobilizacijski zahtjev, kao jedna od smjernica masovnih političkih pokreta.

[WV]: Ovo je vjerojatno najsloženije pitanje jer se tiče temeljnog političkog problema našeg vremena: kako izgraditi zajedničku snagu i kolektivnu svijest sada kada je oslabila hegemonizirajuća funkcija industrijskog proletarijata? Ako je (nadnički) rad izgubio snagu kolektivne kulturne subjektivacije, može li BTD biti taj jedinstveni zahtjev koji ujedinjuje naše disparatne želje?

Postradna politika ima i utopijsku i melankoličnu dimenziju. Prva teži tome da raskrči kontradikcije kapitalizma (i kontradikcije suvremenog nadničkog rada, koji kaže da smo slobodni raditi, ali nismo slobodni birati što, kako i za koga radimo) kako bismo se izborili za u većoj mjeri autonomnu i samoodređenu viziju druželjubivosti.

Kako bi BTD doista postao opasnim zahtjevom morale bi ga usvojiti radničke organizacije. Kada bi veliki sindikati zahtijevali BTD u visini nadnice dostatne za dostojanstven život, taj bi potez značio preokret u sindikalnoj strategiji obrane prava ograničenog broja zaposlenih po cijenu izgradnje masovnih radničkih pokreta

Druga se mora uhvatiti ukoštac s gubitkom centra, centra koji je možda bio nedostatan, ali koji je ipak nekoć bio u stanju velikoj masi ljudi služiti kao temelj udruživanja i matrica za tumačenje svijeta. Mogućnost međusobnog prepoznavanja kao pripadnika radničke klase, čak i kada figura proletarijata nije uključivala žene, kolonizirane narode i neplaćene radnike, jest ono iz čega je za (neke) ljude u 19. i 20. stoljeću proistjecala kolektivna moć i smjelost za djelovanje. Danas nemamo takav snažan temeljni okvir i to je možda najveća slabost postradne politike i zahtjeva za temeljnim dohotkom. Svi smo prekarni, ali prekarni smo na milijun različitih načina.

U proteklih nekoliko godina ljevičarski nezavisni mediji poput Jacobina i Novara Medije bitno su doprinijeli popularizaciji ideja o postradnom društvu i BTD-u. No kako bi BTD doista postao opasnim zahtjevom morale bi ga usvojiti radničke organizacije. Kada bi veliki sindikati zahtijevali BTD (u visini nadnice dostatne za dostojanstven život, kao što smo više puta naglasile) i to uz zahtjev za sigurnim radnim mjestima, taj bi potez značio suprotstavljanje duboko ukorijenjenoj radnoj etici, u čije se glavne zaštitnike ubrajaju i sindikati, te preokret u sindikalnoj strategiji obrane prava ograničenog broja zaposlenih po cijenu izgradnje masovnih radničkih pokreta. Naravno, to može zvučati potpuno nerealistično, imajući u vidu slab pregovarački položaj rada pod neoliberalizmom i sklerotično stanje u većini sindikata. Ipak, bilo bi dobro kada bi što više ljudi čiji glasovi mogu doprijeti u širi javni diskurs bilo dovoljno odvažno i drsko da odbace „zdravorazumlje“ i jasno kažu ono što svi priželjkujemo, no često se ne usudimo zahtijevati. Zadatak nas ostalih u tom bi slučaju bio da iskreno i konkretno pristupimo pitanju radikalnih zahtjeva i društvenih odnosa koje želimo ostvariti u kombinaciji s BTD-om, poput zahtjeva da kapital profitira manje, umjesto da se nadamo da će uvođenjem BTD-a sve samo sjesti na svoje mjesto.

[1] http://www.theguardian.com/business/2016/jan/19/fourth-industrial-revolution-set-to-benefit-richest-ubs-report-says, http://www.theguardian.com/business/2016/jan/18/women-to-lose-out-in-jobs-revolution-wef-warns

[2] Prema procjeni istraživača koji su osmislili kalkulator, odnosno odabrali parametre koji određuju vjerojatnost tehnološke nezaposlenosti po zanimanjima, najmanje su ugrožena zanimanja u polju psihosocijalnog rada, savjetovanja u slučaju mentalnih oboljenja i liječenja ovisnosti. http://www.npr.org/sections/money/2015/05/21/408234543/will-your-job-be-done-by-a-machine

[3] http://www.thisamericancommentary.com/posts/the-triple-revolution-revisited-1964-2012

[4] Što ističe i David Graeber u tekstu o besmislenim poslovima koji smo već spominjale u prvom dijelu razgovora.
http://strikemag.org/bullshit-jobs/

[5] http://www.theguardian.com/sustainable-business/2015/mar/18/fully-automated-luxury-communism-robots-employment

[6] Peter Frase, Ours to Master (Jacobin, 17. broj, ožujak 2015.), https://www.jacobinmag.com/2015/03/automation-frase-robots/

[7] Srnicek i Williams uvode termin „folk politike“ u analizi recentnih pokreta za koje smatraju da fetišiziraju lokalnost, direktnu akciju, prolazne geste i partikularizaciju, pokreta koji se usredotočuju na „podizanje bunkera“ pred nasrtajima globalnog neoliberalizma i stoga se lako svode na obrambenu politiku kojoj manjka vizije, širine i snage za izgradnju drugačijeg društva.

[8] Nick Srnicek and Alex Williams, Inventing the Future: Postcapitalism and a World Without Work (2015.), http://www.versobooks.com/books/1989-inventing-the-future

[9] Ursula Huws, An unconditional citizens’ income (autoričin blog, 12. prosinca 2014.), https://ursulahuws.wordpress.com/2014/12/12/an-unconditional-citizens-income/; prijevod: http://www.slobodnifilozofski.com/2015/04/ursula-huws-bezuvjetni-graanski-dohodak.html

[10] Jesse Myerson, The Right to a Dignified Life (Jacobin, 4. kolovoza 2015.), https://www.jacobinmag.com/2015/08/universal-basic-income-socialist-libertarian/

[11] https://www.youtube.com/watch?v=MMshp0-odH0

[12] Postoji i ideja globalnog BTD-a, iako je zasad oskudno obrađena. Vidi npr. http://monthlyreview.org/2007/04/01/the-imperative-of-an-international-guaranteed-income/

Autorica zahvaljuje Dunji Antonović i Damjanu Rajačiću