Život nakon ucjene nadnicom

Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.

Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine (Izvor: stanjourdan / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 Talijanski se teoretičar Franco “Bifo” Berardi često referira na 1977. godinu kao kraj povijesti, odnosno početak krize kolektivne imaginacije budućnosti, te zagovara ponovno promišljanje 1977. kao povijesnog trenutka čiji smo političko-emancipatorni potencijal propustili realizirati. Radnički se pokret, zaveden idejom oslobođenja koje je obećavao razvoj tehnologije, borio za pravo na rad, ali uz fleksibilizaciju postojećih radnih odnosa i odmak od modela tvorničkog, fordističkog rada. Bifo tvrdi kako nas nije izigrala samo vjera u moguću emancipatornost fleksibilnijih modela rada, to jest globalizacijom potpomognuta rekonfiguracija odnosa između kapitala i rada koja nam je umjesto slobode donijela veću nesigurnost, već je u tom trenutku trebalo ustvrditi kako želimo stvarati (nastaviti prakticirati rad kao nužan i poželjan oblik društvene reprodukcije), ali ne i živjeti kao robovi nadničarskog rada. Taj je trenutak propušten, no današnji status postindustrijskog, prekariziranog rada, dodatni razvoj tehnologija i novi horizont odnosa između rada i kapitala, nalažu nam da razmotrimo funkciju zahtjeva za „pravo na rad“ i njegove vrijednosne uloge u aktualnim shvaćanjima društvenopolitičke solidarnosti,
Ako je nadničarski rad jedini postojeći mehanizam koji omogućava pokriće životnih troškova, odnosno preživljavanje, a plaćenog posla nema dovoljno za sve (iako se nudi i nameće obilje potplaćenih i neplaćenih poslova u svim sferama proizvodnje) te posao nije nešto što nam jamče kvalifikacije, prekvalifikacije, osobni razvoj i nadogradnja, trud i umijeće (posao je i privilegija koju moramo zaslužiti i lutrija koju moramo osvojiti), zaslužuju li nezaposleni uopće živjeti?
formaciji individualističkih dužničkih identiteta i demonizaciji „neradnika“.[1]
 
U trajno urgentnom stanju ugnjetavanja rada i rasprodaje preostale javne imovine, borba za veća prava, pa i „pravo na nerad“, mnogima zvuči kao naivan utopistički projekt. Stjerani u kut, ljevica, sindikati i aktivisti fokusirani su na itekako nužan, ali vječito reaktivan otpor fleksibilizaciji i prekarizaciji rada i radnog zakonodavstva, na obranu postojećih prava i eventualno povrat izgubljenih — na spašavanje ostataka socijalne države. Možda ne sutra, već u nekoj budućnosti koju trebamo anticipirati, automatizacija obećava daljnju redukciju industrijske radne snage, ali i zaposlenika u servisnim industrijama te, primjerice, intelektualnih jezičnih radnika. Čini se da nas, bez obzira na državne mjere „ušminkavanja“ statistika, u budućnosti čeka samo još veća nezaposlenost, koja će se, prije ili kasnije (kao što već i konzervativni stručnjaci sugeriraju), vjerojatno morati korigirati mjerama skraćivanja radnog dana, odnosno tjedna.
 
U praktičnom smislu, čak i iz perspektive održavanja aktualnog oblika uznapredovalog kapitalizma, velik broj nezaposlenih i „nezaposlivih“ te ekstremna društvena nejednakost predstavljaju i prepreku ekonomskom rastu, odnosno prijetnju pada potrošnje. Paralelno dolazi do porasta drugih troškova poput javno financiranih izdataka za liječenje jer, kao što mnoge studije pokazuju, nezaposlenost i prekarnost uzrokuju porast psihičkih i fizičkih oboljenja. Štoviše, nezaposlenost sama po sebi skraćuje život.[2] Pritom ideologija politika štednje nalaže preispitivanje vrijednosti i unosnosti svakog radnika ili radnice „na državnoj grbači“ te zagovara stupnjevanje po kojemu su najvredniji
''Temeljni dohodak je ljudsko pravo'' demonstracije u Berlinu, 14. rujna 2013. godine (Izvor: Iromeisters Abenteuerreise)
”Temeljni dohodak je ljudsko pravo” demonstracije u Berlinu, 14. rujna 2013. godine (Izvor: Iromeisters Abenteuerreise)
radnici stručnjaci za restrukturiranje, odnosno upravo oni kojima je posao eliminirati radna mjesta. U atmosferi sveopće negativne solidarnosti[3] nameće se etičko pitanje: Ako je nadničarski rad jedini postojeći mehanizam koji omogućava pokriće životnih troškova, odnosno preživljavanje, a plaćenog posla nema dovoljno za sve (iako se nudi i nameće obilje potplaćenih i neplaćenih poslova u svim sferama proizvodnje) te posao nije nešto što nam jamče kvalifikacije, prekvalifikacije, osobni razvoj i nadogradnja, trud i umijeće (posao je i privilegija koju moramo zaslužiti i lutrija koju moramo osvojiti), zaslužuju li nezaposleni uopće živjeti?
 
Koncept bezuvjetnog temeljnog dohotka/BTD-a[4] u ovom kontekstu predstavlja mogućnost radikalne promjene paradigme. Model socijalne sigurnosti po kojemu država svim građanima isplaćuje određen mjesečni dohodak, bez obzira na to jesu li zaposleni ili ne, mogao bi znatno umanjiti društvenu nejednakost, omogućiti ljudima da posao biraju iz interesa i strasti a ne nužde i očaja, valorizirati nevidljivi, ženski, neplaćeni rad, pružiti pregovaračku prednost radnicima u borbi za adekvatna primanja, kao i za prilagodbu proizvodnje ljudskim potrebama i ograničenostima planetarnih resursa, a potencijalno i promijeniti način na koji sami sebe vrednujemo (i doživljavamo kao uvijek nedostatne) u skladu s itekako ograničavajućim imperativima efikasnosti i produktivnosti.
 
Ako je BTD moguće shvatiti kao emancipatoran projekt koji rad i njegove fragmentirane subjekte (makar samo djelomično) oslobađa jarma komodifikacije te iscjeljuje rane razorenoga društvenog tkiva, nužno je adresirati raširene predrasude koje predstavljaju najveću vrijednosnu prepreku takvoj inicijativi. Medijska je demonizacija radnika, „neradnika“ i siromaha obrađena u recentnoj publicistici, no tek se počinju pojavljivati prve sociološke studije nejednakosti. Jennifer Silva tako bilježi posljedice neoliberalizma i prekarizacije rada na mlade generacije koje odrastaju u
Neupitno je da se trebamo suprotstaviti prijedlozima za temeljni dohodak u iznosu manjem od living wagea (nadnice koja jamči dostojanstven život) te prijedlozima koji podrazumijevaju ukidanje svih drugih oblika socijalnih naknada i paralelnu privatizaciju javnih službi
siromašnim uvjetima i radničkim obiteljima u SAD-u.[5] Stotine intervjua svjedoče o destrukciji solidarnosti, raširenoj nemoći, osjećaju individualne odgovornosti za vlastitu sudbinu i (ne)uspjeh, nepovjerenju prema društvenim institucijama i općenitoj nesklonosti prema primanju tuđe pomoći (bilo državne, bilo obiteljske/prijateljske), hijerarhizaciji prekarnosti, itd. U tekstovima koji slijede razmatram mogućnost BTD-a kao mobilizirajućeg zahtjeva i poticaja na politizaciju upravo subjekata koji svoju nezaposlenost, potplaćenost ili nemogućnost napredovanja u poslu tumače kao vlastiti neuspjeh te istu logiku primjenjuju na procjenu drugih.
 
Kada sam prije gotovo godinu dana predlagala ovu temu kao fokus jednomjesečnog istraživanja, BTD je bio oskudno obrađen u hrvatskim medijima, izuzev intervjua s predstavnicima hrvatske inicijative iz 2013. g. i nekolicine kratkih tekstova o financiranju, odnosno mogućnosti pokrivanja troškova BTD-a sredstvima iz postojećeg državnog budžeta. Kako je posljednjih mjeseci tema buknula u medijima, prvenstveno kao reakcija na vijest o finskom razmatranju pilot-projekta najavljenog za 2017. g. (ali i pilot-projektima manjih razmjera u nekoliko nizozemskih gradova te najavom švicarskog referenduma 2016. g.), čini se još bitnijim napraviti jasnu distinkciju između različitih inicijativa, odnosno potencijalnih modela BTD-a.
 
Premijer Finske Juha Sipilä, čija je vlada (u kojoj sudjeluju i zastupnici ekstremno desne stranke Finci/Perussuomalaiset) u lipnju 2015. godine najavila razmatranje provođenja pilot-projekta BTD-a. (Izvor: Petri Krook @ Ulkoministeriö / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Premijer Finske Juha Sipilä, čija je vlada (u kojoj sudjeluju i zastupnici ekstremno desne stranke Finci/Perussuomalaiset) u lipnju 2015. godine najavila razmatranje provođenja pilot-projekta BTD-a. (Izvor: Petri Krook @ Ulkoministeriö / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez. Također je evidentno da libertarijanci i drugi desničarski proponenti u BTD-u vide mogućnost kresanja državne birokracije i ukidanja „povlaštenosti“ ranjivih društvenih skupina — brzopoteznog ukidanja socijalne države. Neupitno je da se trebamo suprotstaviti prijedlozima za temeljni dohodak u iznosu manjem od living wagea (nadnice koja jamči dostojanstven život) te prijedlozima koji podrazumijevaju ukidanje svih drugih oblika socijalnih naknada i paralelnu privatizaciju javnih službi.
 
Finski je primjer zasad tek u fazi preliminarnog istraživanja, no svakako je zabrinjavajuća činjenica da u slučaju te zemlje eksperiment BTD-a, koji desetljećima zagovaraju Zeleni i Ljevičarski savez, sada provodi vladajuća koalicija desnog centra (koja uključuje i ekstremno desnu stranku Finci/Perussuomalaiset).
Nastojat ću jasno prikazati razlike između modela BTD-a koji teže za proširenjem te onih kojima je cilj dokrajčiti socijalnu državu. Pregled teorije i analiza implikacija pojedinih modela nužni su kako bismo procijenili je li model BTD-a još jedan oblik retoričkog oružja, strateškog pozicioniranja koje mijenja dominantan diskurs ili je doista posrijedi primjenjiv i koristan društveno-ekonomski model
Budući da najveći broj prijedloga za BTD, pa i onih ljevičarskih, zastupa temeljni dohodak isključivo za građane pojedine države, u analizi modela nužno je adresirati i način na koji bi implementacija utjecala na položaj migranata svih kategorija. U slučaju Finske, u kojoj uvođenje BTD-a podržava velika većina stanovništva, bit će ključno promatrati dinamiku između retorike prema izbjeglicama i migrantima te javne prezentacije planova za nacionalni temeljni dohodak.
 
Nastojat ću jasno prikazati razlike između modela BTD-a koji teže za proširenjem te onih kojima je cilj dokrajčiti socijalnu državu. Pregled teorije i analiza implikacija pojedinih modela nužni su kako bismo procijenili je li model BTD-a još jedan oblik retoričkog (pa čak i populističkog, iako ne nužno u negativnom smislu) oružja, strateškog pozicioniranja koje mijenja dominantan diskurs (kao u slučaju diskursa o nejednakosti kao temeljne karakteristike neoliberalizma koji je u mainstream dospio zahvaljujući Occupyju i srodnim pokretima) ili je doista posrijedi primjenjiv i koristan društvenoekonomski model.
 
Dio je tekstova napisan u formi razgovora s Wandom Vrasti, političkom znanstvenicom koja BTD obrađuje u svojoj istraživačkoj praksi i predavačkom radu, a koja mi je i bliska prijateljica i suradnica. U razmatranju BTD-a ne želim se ograničiti na analizu pojedinih političkih inicijativa koje jesu ili nisu provedive unutar postojećih manje ili više diskreditiranih institucija parlamentarne demokracije. Želim BTD prikazati kao temu koja jest politična i potencijalno politizirajuća, kao koristan okvir za promišljanje filozofije i ideologije rada, pa i maštanje o vlastitim životima i društvenom uređenju u kontekstu dekomodifikacije rada. Dijaloška forma koja isprepliće teoriju i praksu, pročitano i proživljeno, stoga je pokušaj demistifikacije BTD-a kao teme kojom se mogu baviti samo „stručnjaci“. Razgovor kao oblik zajedničkog promišljanja nudi mogućnost valorizacije prijateljstva kao političke kategorije i teži većoj autorefleksivnosti koja ne preza pred kontradikcijama i mnogostrukošću glasova, već ih prepoznaje kao nužne elemente u pokušaju aktivacije kolektivnije imaginacije.


Bilješke: 
[1] Bifo ovu liniju argumentacije razlaže u više knjiga, uključujući After the Future (Edinburg: AK Press, 2011.), Heroes: Mass Murder and Suicide (London: Verso, 2015.). Sažeto to objašnjava i u razgovoru s Benjaminom Noysom, u organizaciji londonskog Instituta suvremene umjetnosti (Institute of Contemporary Arts/ICA), 27. veljače 2015.: https://www.youtube.com/watch?v=BMzfW15ZRVA
 
[2] Vidi npr. Binyamin Appelbaum, The Enduring Consequences of Unemployment (New York Times, 23.2.2012.), http://economix.blogs.nytimes.com/2012/03/28/the-enduring-consequences-of-unemployment/?_r=0. Tekst sadrži i linkove na više recentnih studija o psihičkim posljedicama nezaposlenosti na radnike i radnice, kao i na njihove obitelji.
   
[4] Na engleskom se najčešće koriste termini universal (univerzalan), odnosno unconditional (bezuvjetan) basic income (temeljni dohodak). Bezuvjetnost tog dohotka ujedno je i jedino što je zajedničko raznovrsnim inicijativama koje zagovaraju BTD. Mnoge inicijative govore o svim osobama, bez obzira na dob, dok druge u obzir uzimaju samo punoljetne osobe, a za maloljetnike predviđaju ili ne predviđaju druge vrste doplatka. Univerzalnost i bezuvjetnost kategorije su na koje ću se detaljnije referirati u tekstovima koji slijede. Postoje i druge inicijative za temeljni dohodak koji nije bezuvjetan, odnosno koji podrazumijeva određivanje visine dohotka u odnosu na postojeća primanja i imovinski status ili „odrađivanje duga“ društvenokorisnim ili drugim radom. Također postoje inicijative za djelomičan temeljni dohodak (partial basic income) – dohodak manji od minimalne nadnice, koji ne pokriva temeljne životne troškove i stoga nema osobitog potencijala u smislu promjena uvjeta zapošljavanja i rada. Budući da se ovo istraživanje prvenstveno bavi bezuvjetnim TD-om, bit će manje govora o inicijativama za djelomični TD, odnosno o uvjetovanom TD-u.
 
[5] Jennifer Silva, Coming up Short: Working-Class Adulthood in the Age of Uncertainty (New York: Oxford University Press, 2013.). Jodi Dean sažima Silvine zaključke na svome blogu: http://jdeanicite.typepad.com/i_cite/2013/10/read-coming-up-short-by-jennifer-silva.html


Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “I nakon rada – rad: Bezuvjetni temeljni dohodak”, za kojeg su sredstva osigurana putem javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
ministarstvo kulture

Vezani članci

  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
  • 4. listopada 2020. Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane "Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."
  • 4. listopada 2020. „Obiteljske vrijednosti“ bez klase su slijepa ulica za laburiste "Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku."
  • 4. listopada 2020. Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19 "Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 27. rujna 2020. Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji "U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."
  • 27. rujna 2020. Trump namjerava ukrasti izbore i jedino ga mi možemo spriječiti U SAD-u se 3. studenog održavaju predsjednički izbori. Premda trenutni predsjednik Donald Trump najavljuje da se ne namjerava pridržavati rezultata ako mu ne budu po volji, kandidat Demokratske stranke Joe Biden ne pokazuje da ozbiljno shvaća prijetnju. Sve izgleda kao da će se ponoviti prijeporna izborna situacija iz 2000. godine, kada su Al Gore i vodstvo Demokratske stranke, suočeni s tijesnim izbornim rezultatom i nepotpunim prebrojavanjem glasova položili vjeru u Vrhovni sud, demobilizirali prosvjednu opoziciju iz baze i omogućili George W. Bushu da dođe na vlast. Ponovni ustavni puč Republikanske stranke, ovoga puta na čelu s Trumpom, koji ovih dana radi na popunjavanju mjesta u Vrhovnom sudu upražnjenog smrću Ruth Bader Ginsburg, zaustavit će samo militantna mobilizacija odozdo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve