Život nakon ucjene nadnicom

Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.

Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine  (Izvor:  stanjourdan / Flickr, preuzeto po  Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine (Izvor: stanjourdan / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 Talijanski se teoretičar Franco “Bifo” Berardi često referira na 1977. godinu kao kraj povijesti, odnosno početak krize kolektivne imaginacije budućnosti, te zagovara ponovno promišljanje 1977. kao povijesnog trenutka čiji smo političko-emancipatorni potencijal propustili realizirati. Radnički se pokret, zaveden idejom oslobođenja koje je obećavao razvoj tehnologije, borio za pravo na rad, ali uz fleksibilizaciju postojećih radnih odnosa i odmak od modela tvorničkog, fordističkog rada. Bifo tvrdi kako nas nije izigrala samo vjera u moguću emancipatornost fleksibilnijih modela rada, to jest globalizacijom potpomognuta rekonfiguracija odnosa između kapitala i rada koja nam je umjesto slobode donijela veću nesigurnost, već je u tom trenutku trebalo ustvrditi kako želimo stvarati (nastaviti prakticirati rad kao nužan i poželjan oblik društvene reprodukcije), ali ne i živjeti kao robovi nadničarskog rada. Taj je trenutak propušten, no današnji status postindustrijskog, prekariziranog rada, dodatni razvoj tehnologija i novi horizont odnosa između rada i kapitala, nalažu nam da razmotrimo funkciju zahtjeva za „pravo na rad“ i njegove vrijednosne uloge u aktualnim shvaćanjima društvenopolitičke solidarnosti,
Ako je nadničarski rad jedini postojeći mehanizam koji omogućava pokriće životnih troškova, odnosno preživljavanje, a plaćenog posla nema dovoljno za sve (iako se nudi i nameće obilje potplaćenih i neplaćenih poslova u svim sferama proizvodnje) te posao nije nešto što nam jamče kvalifikacije, prekvalifikacije, osobni razvoj i nadogradnja, trud i umijeće (posao je i privilegija koju moramo zaslužiti i lutrija koju moramo osvojiti), zaslužuju li nezaposleni uopće živjeti?
formaciji individualističkih dužničkih identiteta i demonizaciji „neradnika“.[1]
 
U trajno urgentnom stanju ugnjetavanja rada i rasprodaje preostale javne imovine, borba za veća prava, pa i „pravo na nerad“, mnogima zvuči kao naivan utopistički projekt. Stjerani u kut, ljevica, sindikati i aktivisti fokusirani su na itekako nužan, ali vječito reaktivan otpor fleksibilizaciji i prekarizaciji rada i radnog zakonodavstva, na obranu postojećih prava i eventualno povrat izgubljenih — na spašavanje ostataka socijalne države. Možda ne sutra, već u nekoj budućnosti koju trebamo anticipirati, automatizacija obećava daljnju redukciju industrijske radne snage, ali i zaposlenika u servisnim industrijama te, primjerice, intelektualnih jezičnih radnika. Čini se da nas, bez obzira na državne mjere „ušminkavanja“ statistika, u budućnosti čeka samo još veća nezaposlenost, koja će se, prije ili kasnije (kao što već i konzervativni stručnjaci sugeriraju), vjerojatno morati korigirati mjerama skraćivanja radnog dana, odnosno tjedna.
 
U praktičnom smislu, čak i iz perspektive održavanja aktualnog oblika uznapredovalog kapitalizma, velik broj nezaposlenih i „nezaposlivih“ te ekstremna društvena nejednakost predstavljaju i prepreku ekonomskom rastu, odnosno prijetnju pada potrošnje. Paralelno dolazi do porasta drugih troškova poput javno financiranih izdataka za liječenje jer, kao što mnoge studije pokazuju, nezaposlenost i prekarnost uzrokuju porast psihičkih i fizičkih oboljenja. Štoviše, nezaposlenost sama po sebi skraćuje život.[2] Pritom ideologija politika štednje nalaže preispitivanje vrijednosti i unosnosti svakog radnika ili radnice „na državnoj grbači“ te zagovara stupnjevanje po kojemu su najvredniji
''Temeljni dohodak je ljudsko pravo'' demonstracije u Berlinu, 14. rujna 2013. godine (Izvor: Iromeisters Abenteuerreise)
”Temeljni dohodak je ljudsko pravo” demonstracije u Berlinu, 14. rujna 2013. godine (Izvor: Iromeisters Abenteuerreise)
radnici stručnjaci za restrukturiranje, odnosno upravo oni kojima je posao eliminirati radna mjesta. U atmosferi sveopće negativne solidarnosti[3] nameće se etičko pitanje: Ako je nadničarski rad jedini postojeći mehanizam koji omogućava pokriće životnih troškova, odnosno preživljavanje, a plaćenog posla nema dovoljno za sve (iako se nudi i nameće obilje potplaćenih i neplaćenih poslova u svim sferama proizvodnje) te posao nije nešto što nam jamče kvalifikacije, prekvalifikacije, osobni razvoj i nadogradnja, trud i umijeće (posao je i privilegija koju moramo zaslužiti i lutrija koju moramo osvojiti), zaslužuju li nezaposleni uopće živjeti?
 
Koncept bezuvjetnog temeljnog dohotka/BTD-a[4] u ovom kontekstu predstavlja mogućnost radikalne promjene paradigme. Model socijalne sigurnosti po kojemu država svim građanima isplaćuje određen mjesečni dohodak, bez obzira na to jesu li zaposleni ili ne, mogao bi znatno umanjiti društvenu nejednakost, omogućiti ljudima da posao biraju iz interesa i strasti a ne nužde i očaja, valorizirati nevidljivi, ženski, neplaćeni rad, pružiti pregovaračku prednost radnicima u borbi za adekvatna primanja, kao i za prilagodbu proizvodnje ljudskim potrebama i ograničenostima planetarnih resursa, a potencijalno i promijeniti način na koji sami sebe vrednujemo (i doživljavamo kao uvijek nedostatne) u skladu s itekako ograničavajućim imperativima efikasnosti i produktivnosti.
 
Ako je BTD moguće shvatiti kao emancipatoran projekt koji rad i njegove fragmentirane subjekte (makar samo djelomično) oslobađa jarma komodifikacije te iscjeljuje rane razorenoga društvenog tkiva, nužno je adresirati raširene predrasude koje predstavljaju najveću vrijednosnu prepreku takvoj inicijativi. Medijska je demonizacija radnika, „neradnika“ i siromaha obrađena u recentnoj publicistici, no tek se počinju pojavljivati prve sociološke studije nejednakosti. Jennifer Silva tako bilježi posljedice neoliberalizma i prekarizacije rada na mlade generacije koje odrastaju u
Neupitno je da se trebamo suprotstaviti prijedlozima za temeljni dohodak u iznosu manjem od living wagea (nadnice koja jamči dostojanstven život) te prijedlozima koji podrazumijevaju ukidanje svih drugih oblika socijalnih naknada i paralelnu privatizaciju javnih službi
siromašnim uvjetima i radničkim obiteljima u SAD-u.[5] Stotine intervjua svjedoče o destrukciji solidarnosti, raširenoj nemoći, osjećaju individualne odgovornosti za vlastitu sudbinu i (ne)uspjeh, nepovjerenju prema društvenim institucijama i općenitoj nesklonosti prema primanju tuđe pomoći (bilo državne, bilo obiteljske/prijateljske), hijerarhizaciji prekarnosti, itd. U tekstovima koji slijede razmatram mogućnost BTD-a kao mobilizirajućeg zahtjeva i poticaja na politizaciju upravo subjekata koji svoju nezaposlenost, potplaćenost ili nemogućnost napredovanja u poslu tumače kao vlastiti neuspjeh te istu logiku primjenjuju na procjenu drugih.
 
Kada sam prije gotovo godinu dana predlagala ovu temu kao fokus jednomjesečnog istraživanja, BTD je bio oskudno obrađen u hrvatskim medijima, izuzev intervjua s predstavnicima hrvatske inicijative iz 2013. g. i nekolicine kratkih tekstova o financiranju, odnosno mogućnosti pokrivanja troškova BTD-a sredstvima iz postojećeg državnog budžeta. Kako je posljednjih mjeseci tema buknula u medijima, prvenstveno kao reakcija na vijest o finskom razmatranju pilot-projekta najavljenog za 2017. g. (ali i pilot-projektima manjih razmjera u nekoliko nizozemskih gradova te najavom švicarskog referenduma 2016. g.), čini se još bitnijim napraviti jasnu distinkciju između različitih inicijativa, odnosno potencijalnih modela BTD-a.
 
Premijer Finske Juha Sipilä, čija je vlada (u kojoj sudjeluju i zastupnici ekstremno desne stranke Finci/Perussuomalaiset) u lipnju 2015. godine najavila razmatranje provođenja pilot-projekta BTD-a. (Izvor: Petri Krook @ Ulkoministeriö / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Premijer Finske Juha Sipilä, čija je vlada (u kojoj sudjeluju i zastupnici ekstremno desne stranke Finci/Perussuomalaiset) u lipnju 2015. godine najavila razmatranje provođenja pilot-projekta BTD-a. (Izvor: Petri Krook @ Ulkoministeriö / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez. Također je evidentno da libertarijanci i drugi desničarski proponenti u BTD-u vide mogućnost kresanja državne birokracije i ukidanja „povlaštenosti“ ranjivih društvenih skupina — brzopoteznog ukidanja socijalne države. Neupitno je da se trebamo suprotstaviti prijedlozima za temeljni dohodak u iznosu manjem od living wagea (nadnice koja jamči dostojanstven život) te prijedlozima koji podrazumijevaju ukidanje svih drugih oblika socijalnih naknada i paralelnu privatizaciju javnih službi.
 
Finski je primjer zasad tek u fazi preliminarnog istraživanja, no svakako je zabrinjavajuća činjenica da u slučaju te zemlje eksperiment BTD-a, koji desetljećima zagovaraju Zeleni i Ljevičarski savez, sada provodi vladajuća koalicija desnog centra (koja uključuje i ekstremno desnu stranku Finci/Perussuomalaiset).
Nastojat ću jasno prikazati razlike između modela BTD-a koji teže za proširenjem te onih kojima je cilj dokrajčiti socijalnu državu. Pregled teorije i analiza implikacija pojedinih modela nužni su kako bismo procijenili je li model BTD-a još jedan oblik retoričkog oružja, strateškog pozicioniranja koje mijenja dominantan diskurs ili je doista posrijedi primjenjiv i koristan društveno-ekonomski model
Budući da najveći broj prijedloga za BTD, pa i onih ljevičarskih, zastupa temeljni dohodak isključivo za građane pojedine države, u analizi modela nužno je adresirati i način na koji bi implementacija utjecala na položaj migranata svih kategorija. U slučaju Finske, u kojoj uvođenje BTD-a podržava velika većina stanovništva, bit će ključno promatrati dinamiku između retorike prema izbjeglicama i migrantima te javne prezentacije planova za nacionalni temeljni dohodak.
 
Nastojat ću jasno prikazati razlike između modela BTD-a koji teže za proširenjem te onih kojima je cilj dokrajčiti socijalnu državu. Pregled teorije i analiza implikacija pojedinih modela nužni su kako bismo procijenili je li model BTD-a još jedan oblik retoričkog (pa čak i populističkog, iako ne nužno u negativnom smislu) oružja, strateškog pozicioniranja koje mijenja dominantan diskurs (kao u slučaju diskursa o nejednakosti kao temeljne karakteristike neoliberalizma koji je u mainstream dospio zahvaljujući Occupyju i srodnim pokretima) ili je doista posrijedi primjenjiv i koristan društvenoekonomski model.
 
Dio je tekstova napisan u formi razgovora s Wandom Vrasti, političkom znanstvenicom koja BTD obrađuje u svojoj istraživačkoj praksi i predavačkom radu, a koja mi je i bliska prijateljica i suradnica. U razmatranju BTD-a ne želim se ograničiti na analizu pojedinih političkih inicijativa koje jesu ili nisu provedive unutar postojećih manje ili više diskreditiranih institucija parlamentarne demokracije. Želim BTD prikazati kao temu koja jest politična i potencijalno politizirajuća, kao koristan okvir za promišljanje filozofije i ideologije rada, pa i maštanje o vlastitim životima i društvenom uređenju u kontekstu dekomodifikacije rada. Dijaloška forma koja isprepliće teoriju i praksu, pročitano i proživljeno, stoga je pokušaj demistifikacije BTD-a kao teme kojom se mogu baviti samo „stručnjaci“. Razgovor kao oblik zajedničkog promišljanja nudi mogućnost valorizacije prijateljstva kao političke kategorije i teži većoj autorefleksivnosti koja ne preza pred kontradikcijama i mnogostrukošću glasova, već ih prepoznaje kao nužne elemente u pokušaju aktivacije kolektivnije imaginacije.


Bilješke: 
[1] Bifo ovu liniju argumentacije razlaže u više knjiga, uključujući After the Future (Edinburg: AK Press, 2011.), Heroes: Mass Murder and Suicide (London: Verso, 2015.). Sažeto to objašnjava i u razgovoru s Benjaminom Noysom, u organizaciji londonskog Instituta suvremene umjetnosti (Institute of Contemporary Arts/ICA), 27. veljače 2015.: https://www.youtube.com/watch?v=BMzfW15ZRVA
 
[2] Vidi npr. Binyamin Appelbaum, The Enduring Consequences of Unemployment (New York Times, 23.2.2012.), http://economix.blogs.nytimes.com/2012/03/28/the-enduring-consequences-of-unemployment/?_r=0. Tekst sadrži i linkove na više recentnih studija o psihičkim posljedicama nezaposlenosti na radnike i radnice, kao i na njihove obitelji.
   
[4] Na engleskom se najčešće koriste termini universal (univerzalan), odnosno unconditional (bezuvjetan) basic income (temeljni dohodak). Bezuvjetnost tog dohotka ujedno je i jedino što je zajedničko raznovrsnim inicijativama koje zagovaraju BTD. Mnoge inicijative govore o svim osobama, bez obzira na dob, dok druge u obzir uzimaju samo punoljetne osobe, a za maloljetnike predviđaju ili ne predviđaju druge vrste doplatka. Univerzalnost i bezuvjetnost kategorije su na koje ću se detaljnije referirati u tekstovima koji slijede. Postoje i druge inicijative za temeljni dohodak koji nije bezuvjetan, odnosno koji podrazumijeva određivanje visine dohotka u odnosu na postojeća primanja i imovinski status ili „odrađivanje duga“ društvenokorisnim ili drugim radom. Također postoje inicijative za djelomičan temeljni dohodak (partial basic income) – dohodak manji od minimalne nadnice, koji ne pokriva temeljne životne troškove i stoga nema osobitog potencijala u smislu promjena uvjeta zapošljavanja i rada. Budući da se ovo istraživanje prvenstveno bavi bezuvjetnim TD-om, bit će manje govora o inicijativama za djelomični TD, odnosno o uvjetovanom TD-u.
 
[5] Jennifer Silva, Coming up Short: Working-Class Adulthood in the Age of Uncertainty (New York: Oxford University Press, 2013.). Jodi Dean sažima Silvine zaključke na svome blogu: http://jdeanicite.typepad.com/i_cite/2013/10/read-coming-up-short-by-jennifer-silva.html


Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “I nakon rada – rad: Bezuvjetni temeljni dohodak”, za kojeg su sredstva osigurana putem javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
ministarstvo kulture

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve