O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju

Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.

Vida Tomšič na zaključnom plenarnom zasjedanju 5. kongresa SZDL Slovenije, 9. ožujka 1961. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Vida Tomšič na zaključnom plenarnom zasjedanju 5. kongresa SZDL Slovenije, 9. ožujka 1961. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Vida Tomšič (djevojački Bernot, 1913-1998) bila je slovenska odvjetnica, bivša partizanka i visoko pozicionirana komunistička političarka koja je imala vodeću ulogu u oblikovanju socijalnih politika u socijalističkoj Jugoslaviji. Kao članica Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (kasnije preimenovane u Savez komunista Jugoslavije) od 1940. do 1982. godine, nalazila se na mnogim važnim pozicijama u jugoslavenskoj federativnoj vladi, kao i u slovenskim republičkim tijelima (ministrica socijalne politike slovenske vlade 1945., predsjednica Skupštine Slovenije 1962-1963, predsjednica Nacionalnog savjeta skupštine Jugoslavije 1967-1968, te članica predsjedništva SR Slovenije 1974-1984).[1] Tomšič je u razdoblju od 1948. do 1952. bila i predsjednica Antifašističke fronte žena (AFŽ), odigravši važnu ulogu u spornom raspadu potonje organizacije 1953. godine.[2]
 
Tomšič je uspostavu modernih socijalnih institucija u zemlji razorenoj tijekom Drugog svjetskog rata prepoznala kao neophodno sredstvo za osiguravanje osnovnih ljudskih prava čitave populacije, pogotovo žena i djece
Doprinos Vide Tomšič ženskim pravima još uvijek je relativno neistražen, napose kada je riječ o njezinom transnacionalnom aktivizmu. Tomšič je kao članica Jugoslavenske komunističke partije već 1940. godine napravila nacrt programa ženske emancipacije, modelirajući ga na temelju zahtjevâ međuratnih feminističkih skupina: „politička jednakost – zaštita ženskih reproduktivnih funkcija – socijalizacija brige o djeci – obrazovanje – rad“.[3] Od 1945. nadalje, posvetila se implementaciji ovog programa, doprinoseći stvaranju mnogih politika koje su promovirale političku, društvenu i ekonomsku jednakost žena u Jugoslaviji. Tomšič je uspostavu modernih socijalnih institucija u zemlji razorenoj tijekom Drugog svjetskog rata prepoznala kao neophodno sredstvo za osiguravanje osnovnih ljudskih prava čitave populacije, pogotovo žena i djece. Na temelju njezina iskustva u izradi politika u Jugoslaviji, Tomšič je od sredine 1950-ih počela igrati aktivnu ulogu na međunarodnim UN-ovim konferencijama kao stručnjakinja za rodna i socijalna prava. Predstavljala je Jugoslaviju u Komisiji za društveni razvoj Ekonomskog i društvenog vijeća (ECOSOC) (1960–1963; 1971–1974) te predsjedavala Komisijom 1963. godine.[4] Nadalje, bila je istaknuta članica Internacionalne federacije za planiranje obitelji (IFFP). Kasnije se uključila u transnacionalne rasprave o rodu i razvoju, inzistirajući na društvenoj participaciji i djelovanju žena kao političkih i ekonomskih subjekata. Uspostavila je veze sa ženskim organizacijama u zemljama Nesvrstanih te sudjelovala na UN-ovim konferencijama o statusu žena u Meksiku (1975), Kopenhagenu (1980) i Nairobiju (1985), kao i na nebrojenim međunarodnim radionicama i stručnim skupovima sve do kasnih 1980-ih. Doprinijela je osnivanju INSTRAW-a, UN-ova Internacionalnog instituta za istraživanje i osposobljavanje te napredak žena, osnovanog 1979. godine.
Skupina oslobođenih zatvorenica u partizanskom kampu Carbonara, četvrta slijeva stoji Vida Tomšič, 16. listopada 1943. godine (Izvor: commons.wikimedia.org)
Skupina oslobođenih zatvorenica u partizanskom kampu Carbonara, 16. listopada 1943. godine; četvrta slijeva stoji Vida Tomšič (Izvor: commons.wikimedia.org)
 

Uzmemo li u obzir ideale i uvjerenja Vide Tomšič, evidentno je da se radi o spoju marksističkog pristupa i onoga što bismo danas mogli opisati kao institucionalnu agendu „rodne mejnstrimizacije“. Vjerovala je kako životni uvjeti žena mogu biti unaprijeđeni jedino kroz veći ekonomski i društveni razvoj, no također je bila uvjerena kako je participacija žena u krojenju politika fundamentalna za ostvarenje takvog razvoja te da se žene moraju mobilizirati kako bi došle do emancipacije. Prema Tomšič, poboljšanje života žena na globalnoj razini nužno je povezano i s borbom protiv klasnih i geopolitičkih nejednakosti, kako je naznačila u svojem govoru kao jugoslavenska predstavnica pred UN-ovom Komisijom za društvo 1963. godine.[5] Unatoč njezinu otporu prema feminizmu, kojega je smatrala „buržoaskim“ fenomenom,[6] Tomšič je gorljivo branila žensko pravo na slobodno odlučivanje po pitanju kontracepcije i rađanja, opetovano upozoravajući na nužnu obranu prava na abortus od onih koji su željeli ograničiti postojeću legislativu. U Jugoslaviji je abortus bio legalan od 1952, no samo uz odobrenje posebne komisije; pristup je od 1960. godine liberaliziran. Od ranih 1960-ih kontracepcijska sredstva bila su dostupna širom zemlje, a 1967. je ustanovljeno Federalno vijeće za planiranje obitelji. No, zbog patrijarhalnih rodnih odnosa, žene su se suzdržavale od korištenja kontracepcijskih sredstava, i koristile pobačaj kao glavnu metodu kontrole rađanja.[7] Kao osnivačica i predsjednica Federalnog vijeća za planiranje obitelji od 1971. do 1978, Vida Tomšič je bila duboko svjesna ovog negativnog fenomena te je bila posebno aktivna u zagovaranju planiranog roditeljstva, koje je smatrala temeljnim ljudskim pravom. Pravo žena (i muškaraca) da slobodno odlučuju o roditeljstvu 1974. godine upisano je u jugoslavenski ustav.[8]

Iste godine, tijekom govora na Sastanku stručne grupe za socijalnu skrb i planiranje obitelji UN-a, održanoj u New Yorku, Tomšič je izjavila: „S ovoga mjesta trebali bismo inzistirati na kontinuiranom stremljenju prema dokidanju svih vrsta diskriminacije između ljudi i nacija, bilo da se radi o rasnoj, nacionalnoj, društvenoj ili seksualnoj diskriminaciji. Trebali bismo inzistirati na drugačijim odnosima među ljudima i među nacijama. Planirano bi roditeljstvo trebalo biti zagovarano kao ljudsko pravo usko vezano uz i ovisno o zagovaranju ostalih ljudskih prava (…) Emancipacija žena uklanja vrlo ozbiljnu prepreku na putu prema progresu, ne samo njihovom osobnom, već i društva u cijelosti.“[9]
 
Fotografija Vide Tomšič preuzeta je sa stranice afzarhiv.org.
Vida Tomšič govori na kongresu Saveza studenata Jugoslavije u Ljubljani, veljača 1962. (Izvor: AFŽ arhiva)
U središtu političkih interesa Vide Tomšič bila su pitanja socijalne skrbi i razvoja u Jugoslaviji, ali i transnacionalno, što pokazuju izvješća s njezinih putovanja iz 1967. godine u netom osamostaljene afričke države – Gvineju, Mali i Senegal. Tomšič se iscrpno osvrnula na ženski aktivizam na području obrazovanja, zdravstva i rada, posjećujući tvornice, porodiljne klinike, bolnice i kooperative, podržavajući nastavak umrežavanja i pomoći za lokalne ženske organizacije. Također, prepoznala je ženski aktivizam u državnim tijelima i organizacijama. U izvještaju iz Gvineje napisala je: „Stekla sam dojam da su žene dobro organizirane u radu partije te da su ostvarile visok stupanj aktivizma. No, prisutni su isti problemi kao i u Maliju: opća ekonomska zaostalost zemlje, nepismenost itd. U Gvineji su pokrenute ženske kooperative za bojenje tekstila. Ovakvi pokušaji da se žene zajednički udruže na ekonomskoj razini te međusobne podržavaju kroz kooperative, dosad su bili uspješni i pružali nadu“.[10] U svojem osvrtu o Senegalu, Tomšič govori o uspostavi udruženja babica u borbi protiv mortaliteta novorođenčadi, kao i o akciji resornog ministarstva protiv nepismenosti lokalnih upravitelja, muškaraca i žena: „Sadržaj kursa utemeljen je na kultiviranju građanskog ponosa: oni moraju naučiti raditi i rukovoditi bez kolonizatora.“ Kako navedeni izvještaji jasno pokazuju, za Tomšič su moderne državne institucije i usluge socijalne skrbi bile nužan preduvjet mogućnosti jednakog pristupa građanâ osnovnim socijalnim i ekonomskim pravima. Njezino iskustvo rekonstrukcije države u poslijeratnoj Jugoslaviji pružilo joj je istančano razumijevanje izazova s kojima su se suočavale postkolonijalne države koje su tek izborile neovisnost.
 

Prema Tomšič, poboljšanje života žena na globalnoj razini nužno je povezano i s borbom protiv klasnih i geopolitičkih nejednakosti, kako je naznačila u svojem govoru kao jugoslavenska predstavnica pred UN-ovom Komisijom za društvo 1963. godine

Životni put Vide Tomšič ne može se shvatiti kroz suženu etiketu „komunizma“. Ispravnije bi ga bilo smjestiti unutar globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža. Ženske mreže koje su ustanovljene kroz Pokret nesvrstanih 1950-ih i osobito 1960-ih, postupno su se do 1970-ih i 1980-ih razvile u globalne mreže stručnjakinja za pitanja roda i razvoja, tako da političko djelovanje Tomšič obuhvaća razdoblje od 1930-ih do kasnih 1980-ih. Stoga njezin doprinos ženskim pravima ne može biti ograničen na rano hladnoratovsko razdoblje ili isključivo na Jugoslaviju. Primjerice, rodne aktivistkinje u Indiji prepoznale su Vidu Tomšič zbog njezina rada vezanog uz rod i razvoj u 1970-ima i 1980-ima.[11]
 

Vjerujem kako transnacionalni angažman Vide Tomšič i njezina ostavština zaslužuju da ih se iznova otkrije, uz prevladavanje ograničavajuće podjele na „komunističke“ i „liberalne“ aktivistkinje za ženska prava, kao i one između Zapadne Europe, Istočne Europe i „Trećeg svijeta“. Radi se o kudikamo drugačijem pristupu i razumijevanju rada Vide Tomšič od onog kojega je nedavno ponudila Nanette Funk u svojem članku u časopisu European Journal of Women’s Studies.[12]

Funk u tom tekstu definira nova proučavanja ženskih organizacija u državnom socijalizmu na sljedeći način: „nekolicina feminističkih istraživača/ica, koristeći upadljivo sličan jezik, snažno zagovara pozitivnije interpretiranje ne samo postignuća socijalističkih država po pitanju ženskih prava, već i službenih ženskih organizacija pod državnim socijalizmom u regiji“.[13]

Izjaviti da „promicanje ženskog zapošljavanja, ukoliko se to čini samo zbog partijskih direktiva, pretvara pojedinku/ca u instrument, umjesto u aktera ili feminista/kinju,“ znači retrospektivno prosuđivati o ženskoj subjektivnoj motivaciji te nasilno kreirati binarnu distinkciju između ženske ‘volje za djelovanjem’ i socijalističke državne politike, koju se nužno smatra oprečnom ženskim interesima

U nastavku se zalaže za naizgled nijansiraniji pristup temi. No, kroz cijeli svoj članak uspijeva tek nanovo iznijeti pojednostavljeno, negativno poimanje ženskih organizacija u državnom socijalizmu – upravo onakvo kakvo su znanstvenice u tom istraživačkom polju uzele za svoj cilj dekonstruirati kroz empirijsko istraživanje.
 
Članak Nanette Funk implicira kako je žensko djelovanje bilo gotovo nemoguće unutar ženskih organizacija pod državnim socijalizmom. Njezino razlikovanje proaktivnog i reaktivnog djelovanja ili aktivnog i pasivnog djelovanja, po mojem je mišljenju oblik normativne kategorizacije koja žene lišava prava da određuju svoj subjektivitet prema vlastitim pravilima. Zapravo, izjaviti da „promicanje ženskog zapošljavanja, ukoliko se to čini samo zbog partijskih direktiva, pretvara pojedinku/ca u instrument, umjesto u aktera ili feminista/kinju,“[14] znači retrospektivno prosuđivati o ženskoj subjektivnoj motivaciji te nasilno kreirati binarnu distinkciju između ženske ‘volje za djelovanjem’ i socijalističke državne politike, koju se nužno smatra oprečnom ženskim interesima. Ovakav argument podržava hladnoratovsku pretpostavku da žensko djelovanje nije moglo postojati u Srednjoj i Istočnoj Europi zbog totalitarnog karaktera državno-socijalističkih režima, tj. da „smisleno žensko djelovanje nije moguće unutar komunizma“.[15] No, kako Kristen Ghodsee tvrdi u svojem odgovoru na članak Nanette Funk, unatoč činjenici da mnoge žene nisu mogle koristiti svoje političke slobode u državno-socijalističkim režimima, žensko djelovanje unutar komunističkih partija i ženskih organizacija u državnom socijalizmu uistinu je bilo moguće. Slažem se s Ghodsee kada inzistira na tome da „Žene (i muškarci) ipak mogu biti relevantni akteri, čak i ako djeluju promičući komunističke ideale u koje vjeruju ili ako djeluju s ciljem poboljšanja života žena unutar ograničenja nametnutih određenim sustavom vlasti“.[16]
 
Nevenka Petrić, zagovarateljica planiranog roditeljstva i suradnica Vide Tomšič (Izvor: commons.wikimedia.org)
Nevenka Petrić, zagovarateljica planiranog roditeljstva i suradnica Vide Tomšič (Izvor: commons.wikimedia.org)

U zadnjem dijelu svojeg članka, Funk objašnjava iznova pobuđeno zanimanje za osobe poput Vide Tomšič kao „reaktivnu formaciju“ u odnosu na neoliberalizam, kojoj je u cilju usmjeriti znanstvenike prema „želji da pronađu ono što je bilo dobro u državnom socijalizmu.“ Ili, drugim riječima: „feminističke frustracije zbog otežane djelotvornosti u neoliberalizmu naglašava želju za pronalaženjem ženske agencije u antikapitalističkoj marksističkoj prošlosti.“[17] Čini se da je ovakvo objašnjenje klasičan primjer ortodoksnog marksističkog oblikovanja lažne svijesti, kojega je u svojoj kritici liberalnih feminističkih interpretacija ženskih vjerskih uvjerenja dekonstruirala Saba Mahmood.[18] Slično tomu, Funk ne uspijeva objasniti postojanje istinskog interesa za ženske organizacije iz vremena državnog socijalizma osim kao emocionalnu reakciju protiv neoliberalizma. Štoviše, ona nas upozorava da bi ovaj akademski trend mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji, uz rizik da će „žene u regiji pogrešno razumjeti svoje vlastite povijesti.“[19]

Ovaj narativ, po mojem mišljenju, rezultira ojačavanjem zapadnih kulturalnih imperijalističkih stavova prema postsocijalističkoj Europi, kao i posthladnoratovskim hijerarhijama u proizvodnji znanja, koje doprinose utišavanju relevantnosti feminističkih povijesti i genealogija u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi.[20] Ovo je posebice vidljivo u odlomku koji se odnosi na suvremeni postjugoslavenski prostor, kojega ću citirati u cijelosti:
 
Ono što iznenađuje, ukoliko se u obzir uzme raniji široko rasprostranjen resantiman prema marksizmu u postsocijalističkim zemljama, jest da se izvjestan broj ljudi u regiji čak okreće marksizmu, marksističkim kružocima, čitanju ‘Kapitala’ te aktivizmu koji je inspiriran marksizmom. U Zagrebu, odnosno Hrvatskoj, u periodu 2012-2013, određene mlade samoidentificirane marksističke feministkinje uskrsavaju marksistički feminizam nudeći nejasne marksističke kritike feminističkih ženskih grupa iz 1990-ih kao suviše ‘liberalnih’. Mlade feministkinje na zagrebačkoj kontrakulturnoj konferenciji reagirale su s oduševljenjem na glavnu izlagačicu, američko-talijansku marksističku feministkinju, koja je ponovno otvorila temu ‘nadnica za kućanski rad’. Vidu Tomšič, slovensku komunističku aktivistkinju za ženska prava, naširoko se reklamira po Sloveniji i Hrvatskoj.“[21]
 

Ovaj naizgled faktografski odlomak sadrži niz problematičnih pretpostavki i generalizacija. Za početak, kroz cijeli je članak socijalistička Jugoslavija asimilirana u ostatak Istočnog socijalističkog bloka te stoga prikazana kao totalitarna. Ovo zamagljuje prisutnost duge tradicije marksističke kritičke teorije te marksističkih feminističkih ideja u regiji, koje su se pojavile u urbanim intelektualnim i kulturnim krugovima nakon 1968, kako unutar tako i u opoziciji prema državnim institucijama i ženskim organizacijama u državnom socijalizmu, zbog relativne otvorenosti jugoslavenskog socijalističkog sistema.[22] Primjerice, prvom se frazom u navedenom odlomku ponovno otkrivanje marksizma opisuje kao nešto neprimjereno i nevjerojatno („Ono što iznenađuje, ukoliko se u obzir uzme raniji široko rasprostranjen resantiman“, „čak okreće marksizmu“), no pritom se propušta spomenuti kako suvremeni interes za marksizam podrazumijeva kritičku reviziju nanovo otkrivene marksističke tradicije iz ranijeg perioda, a ne naprosto nekritičku revalorizaciju državnog socijalizma.

Panel „Spol i klasna jednakost“ na kojem je kao diskusantica sudjelovala Silvia Federici, održan u sklopu Balkan foruma na 6. Subversive festivalu, 13. svibnja 2013. godine (Snimka: SkriptaTV)

 
Ostatak se odlomka odnosi na Subversive Festival, događaj organiziran u svibnju 2013. u Zagrebu, na koji je bilo pozvano više istaknutih osoba s europske radikalne ljevice i tijekom kojega su mlade lokalne feministkinje raspravljale s američko-talijanskom marksističkom feministkinjom Silvijom Federici u sklopu okruglog stola (kojemu sam i osobno nazočila). Doista, tijekom tog susreta došlo je do žestoke debate između mlađe aktivistkinje i feministkinje angažirane u antiratnom i antinacionalističkom pokretu u 1990-ima. No ova izdvojena rasprava ne predstavlja u potpunosti cijeli spektar političkih pozicija i odnosa između feministkinja različitih generacija koje često surađuju u centrima za ženske studije diljem regije. Svakako, pitanje klase dobilo je na važnosti za postsocijalističku generaciju koja je često naglašavala potrebu za raspravom o ženskom siromaštvu, nezaposlenosti i prekarnosti uz raspravu o pitanjima nacionalizma i rodno uvjetovanog nasilja.[23] No, ovaj obnovljeni interes za marksistički feminizam, a naročito za pitanja brige i reproduktivnog rada, europski je, a ne samo postjugoslavenski fenomen.[24] Nije slučajno da je Silvia Federici, jedna od osnivačica pokreta Wages for Housework (Nadnice za kućanski rad) iz 1970-ih, proteklih godina sudjelovala u brojnim kontrakulturnim događajima diljem Europe,

Pitanje klase dobilo je na važnosti za postsocijalističku generaciju koja je često naglašavala potrebu za raspravom o ženskom siromaštvu, nezaposlenosti i prekarnosti uz raspravu o pitanjima nacionalizma i rodno uvjetovanog nasilja. No, ovaj obnovljeni interes za marksistički feminizam, a naročito za pitanja brige i reproduktivnog rada, europski je, a ne samo postjugoslavenski fenomen

kao i da je Zagreb bio jedan od njih. Njezina prisutnost na Subversive festivalu pokazuje kako je postjugoslavenska regija nakon djelomične geopolitičke izolacije tijekom 1990-ih te ranih 2000-ih iznova povezana s transeuropskim intelektualnim debatama, kao što je to bila u 1970-ima te 1980-ima. Umjesto toga, čini se da Funk opisuje ovaj interes za marksistički feminizam kao nazadan pristup („uskrsavaju marksistički feminizam“, „ponovno otvorila temu ‘nadnica za kućanski rad’“). Ovakvo teleološko gledište poprilično zbunjuje, pogotovo zato što na toj istoj stranici Funk kritizira znanstvenike koji se bave organizacijama u državnom socijalizmu zbog reproduciranja linearnog poimanja povijesti.
 
Ultimativan dokaz nazadnosti objelodanjen je na samom kraju odlomka: „Vidu Tomšič, slovensku komunističku aktivistkinju za ženska prava, naširoko se reklamira po Sloveniji i Hrvatskoj.“ Ovom su rečenicom lokalna kontrakulturna marksistička tradicija, zajedno s trećevalnim marksističkim feminističkim pokretima, poistovjećeni s državnim socijalizmom i komunistkinjama. Nije jasno tko reklamira Tomšič i u kojim prilikama, no termin je svakako podcjenjivački. Cijeli citat portretira prošlu i sadašnju marksističku feminističku tradiciju u Jugoslaviji – ne samo organizacije u državnom socijalizmu – kao nelegitimne i zastarjele. Ovaj odlomak jasno pokazuje do koje se mjere ženske organizacije iz državnog socijalizma u članku Nanette Funk ne evaluira na objektivan način. Osporavanje takve a priori diskvalifikacije upravo je ono što se nalazi u središtu većine znanstvenih radova objavljenih tijekom posljednjih godina.[25] Što ako bismo, umjesto takvog pristupa, pokušali interpretirati ponovno otkrivanje Vide Tomšič kao izraz novog, manje pristranog pristupa povijesti socijalizma te višestrukim identitetima i orijentacijama koje su se nazivale „komunističkim“ ili „marksističkim“ tijekom 20. stoljeća u Europi (istočnoj, zapadnoj i jugoistočnoj)? Što bi se dogodilo kada bismo pokušali smjestiti ženske organizacije u državnom socijalizmu unutar zamršene mreže geopolitičkih i historijskih odnosa te istražili načine na koje su njihove predvodnice i redovite članice definirale svoje vlastite prakse, prema vlastitim pravilima, umjesto da unaprijed određujemo kako bi žensko djelovanje trebalo izgledati i zvučati?


Bilješke

[*] autorica kroz tekst koristi sintagme „women’s agency“ i „will to act“ koje prevodim kao „žensko djelovanje“ i „volja za djelovanjem“ (op.prev.)

[1] Mateja Jeraj, “Vida Tomšič,” u A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminisms: Central, Eastern, and South Eastern Europe, 19th and 20th Centuries, ur. Francisca de Haan, Krassimira Daskalova i Anna Loutfi (Budimpešta i New York: Central European University Press, 2006), 575-579.

[2] Chiara Bonfiglioli, “Women’s Political and Social Activism in the Early Cold War Era: The Case of Yugoslavia,” Aspasia, The International Yearbook of Central, Eastern, and Southeastern European Women’s and Gender History, 8 (2014), 1-25.

[3] Lydia Sklevicky, Konji, Žene, Ratovi (Zagreb: Ženska Infoteka, 1996), 51.

[4] Jeraj, “Vida Tomšič,” 577.

[5] “Statement by Mrs. Vida Tomsic, Yugoslav Representative to the UN Social Commission on the Report on the World Social Situation, 26 April 1963”, Zbirka Vida Tomšič, AS 1413, kutija 7, Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana.

[6] Jelena Petrović, “What is left of the feminist left?,” u Feminist Critical Interventions. Thinking Heritage, Decolonising, Crossings, ur. Biljana Kašić, Jelena Petrović, Sandra Prlenda i Svetlana Slapšak, (Ljubljana, Zagreb, Belgrade: Red Athena University Press, 2013), 83-92.

[7] Rada Drezgić, “Politics and practices of fertility control under the state socialism,” The History of the Family, 15, br. 2 (2010), 191-205., Mirjana Morokvašić, “Sexuality and Control of Procreation,” u Of Marriage and the Market: Women’s Subordination Internationally and Its Lessons, ur. Kate Young, Carol Wolkowitz, i Roslyn McCullagh (London; Boston: Routledge & Kegan Paul, 1984), 127-144.

[8] Jeraj, “Vida Tomšič,” 578.

[9] “Contribution of women to the formulation and implementation of national and international policies relating especially to population and development”, 19.4.1974, Zbirka Vida Tomšič, AS 1413, kutija 36, Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana.

[10] “Izveštaj o poseti ženskim organizacijama u Maliju, Gvineji i Senegalu, 7-19 februara 1967”, Zbirka Vida Tomšič, AS 1413, kutija 253, Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana.

[11] Kristen Ghodsee, “Research Note: The historiographical challenges of exploring Second World – Third World alliances in the international women’s movement”, Global Social Policy, 14, br. 2 (2014), 244-264. Devaki Jain, Women, development and the UN. A sixty-year quest for equality and justice (Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press, 2005).

[12] Nanette Funk, “A very tangled knot: Official state socialist women’s organizations, women’s agency and feminism in Eastern European state socialism,” European Journal of Women’s Studies, 21, br. 4 (2014), 344-360.

[13] Funk, “A very tangled knot”, 345.

[14] Funk, “A very tangled knot”, 349.

[15] Kristen Ghodsee, “Untangling the knot: a response to Nanette Funk,” European Journal of Women’s Studies, 22 br.2 (2015), 248-252.

[16] Ghodsee, “Untangling the knot,” 4.

[17] Funk, “A very tangled knot”, 356.

[18] Saba Mahmood, Politics of Piety: The Islamic Revival and the Feminist Subject (Princeton, N.J.: Princeton University Press, 2005).

[19] Funk, “A very tangled knot”, 356.

[20] Svetlana Slapšak, “Women, Yugoslavia, anti-communist narcosis and neo-colonialism: maps, roads, exits,” u Feminist Critical Interventions. Thinking Heritage, Decolonising, Crossings, ur. Biljana Kašić, Jelena Petrović, Sandra Prlenda i Svetlana Slapšak, (Ljubljana, Zagreb, Belgrade: Red Athena University Press, 2013), 40-49.

[21] Funk, “A very tangled knot”, 356, moj kurziv.

[22] Chiara Bonfiglioli, “Feminist translations in a socialist context: The case of Yugoslavia,” Gender & History, u procesu recenzije.

[23] Adriana Zaharijević, “Dissidents, disloyal citizens and partisans of emancipation: Feminist citizenship in Yugoslavia and post-Yugoslav spaces,” Women’s Studies International Forum, 49 (2015), 93-100.

[24] Vidi, primjerice, konferenciju organiziranu u Berlinu u ožujku 2015. godine, “The Strenght of Critique: Trajectories of Marxism – Feminism”, http://www.rosalux.de/documentation/52209/the-strength-of-critique-trajectories-of-marxism-feminism-marxfem.html (zadnji pristup 5.5.2015).

[25] Francisca De Haan, “Continuing Cold War Paradigms in Western Historiography of Transnational Women’s Organisations: The Case of the Women’s International Democratic Federation (Widf),” Women’s History Review, 19, br. 4 (2010), 547-73.

Vezani članci

  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve