Biti vitez u NDH – elementi
biografije Rafaela Bobana

Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.

Rafael Boban s mještanima i pripadnicima ustaške mladeži u Đurđevcu, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića; Kralja Tomislava 11, Đurđevac)
Rafael Boban s mještanima i pripadnicima ustaške mladeži u Đurđevcu, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića; Kralja Tomislava 11, Đurđevac)
Istraživanje inicijative „GOOD“ objavljeno 2015. godine pod naslovom „Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj“, donijelo je poražavajuće, i u najmanju ruku zabrinjavajuće podatke. Istraživanje provedeno nad 1146 maturanta diljem Republike Hrvatske pokazalo je da 22,9% ispitanika smatra kako Nezavisna država Hrvatska (NDH) nije bila fašistička tvorevina, dok 48,6% njihovih kolega ne zna kako bi se odredilo prema NDH, odnosno ne zna je li ona bila fašistička tvorevina. Treba spomenuti i kako 28,5% učenika smatra da je NDH ipak bila fašistička tvorevina.[1]
 
S obzirom na cijeli niz kulturnih i obrazovnih politika u zadnjih trideset godina, od kojih bih izdvojio podizanje spomenika IX. Bojni HOS–a u Splitu, koja nosi ime „Rafael vitez Boban“, ovakvi rezultati nisu iznenađujući. Podizanje tog spomenika ujedno je i promoviranje ustaškog zločinca kao vrsnog ratnika uz prateći muk o njegovoj ulozi u zločinačkom režimu NDH. To je već ustaljeni obrazac kojim se od 1990-ih pokušava revidirati kolektivno pamćenje, a projekt NDH i njegove glavne eksponente abolirati i učiniti društveno prihvatljivim. Takve nasrtaje na kolektivno pamćenje i društvene vrijednosti nužno je obrađivati u javnom prostoru.
 
Ovaj se tekst bazira na dokumentima dostupnima u Hrvatskom državnom arhivu[2] te se kao takav ograničava na pojedine dijelove biografije Rafaela Bobana, a koji se tiču njegova djelovanja na prostorima današnje Republike Hrvatske od početka 1944. do kraja Drugog svjetskog rata, 1945. godine. Tekst ne pretendira biti sveobuhvatna biografija Rafaela Bobana, već nastoji problematizirati njegovu odgovornost za počinjene ratne zločine nad partizanskim snagama i civilnim stanovništvom na području Podravine, Bilogore i Kalnika. Pokušat ćemo odgovoriti na pitanje što je to točno Rafael Boban radio kako bi zaslužio titulu viteza u NDH te posljedično, za koje je radnje i vrijednosti NDH dijelila titulu viteza svojim zaslužnim građanima.
 

Kontekst

Hrvatski narod, Glasilo ustaškog pokreta javlja da je u Zagrebu 14. rujna 1944. godine poglavnik Ante Pavelić dodijelio odlikovanje željeznog trolista II. stupnja ustaškim pukovnicima Anti Moškovu i Rafaelu Bobanu. Željezni trolist II. stupnja ujedno im daje i pravo na naslov viteza u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.[3] Obojica su odlikovanje dobili kao predvodnici ustaških ofenziva u sjevernoj Hrvatskoj, usmjerenih protiv partizanskog oslobođenog teritorija u Podravini, Kalniku, Bilogori i Moslavini. Riječima Hrvatskog naroda Boban je dobio odlikovanje „(…) u znak priznanja za velike zasluge koje je stekao svojim smjelim podhvatima protiv odmetnika pri čemu se je osobitno iztakao oslobodjenjem Koprivnice i čišćenjem prostora Ivančica – Kalnik – Bilo-Gora, te stoga što je primjerenim načinom i odlučnošću uspio uzpostaviti upravne oblasti u krajevima koji su dulje vremena stajali pod partizanskim nasiljem.“[4] Povratak navedenih područja koja su činila neposrednu okolicu Zagreba za NDH je predstavljao prilično značajan trenutak koji je trebalo adekvatno nagraditi i naglasiti, no termine „primjerenosti“ i „odlučnosti“ treba ipak shvatiti u kontekstu NDH. Pokušat ćemo prikazati neke od aktivnosti Rafaela Bobana koje su se u NDH smatrale „primjerenima“ i „odlučnima“ te vrijednima visokog odličja i titule viteza.
 
Kompaktno područje, koje je nominalno bilo sastavni dio NDH, od Varaždinskih Toplica pa gotovo sve do Pitomače, a koje je uključivalo kotarska središta kao što su Novi Marof, Ludbreg, Koprivnica i Đurđevac, od studenog 1943. godine nalazilo se pod kontrolom Narodnooslobodilačkog pokreta. Dakle, već krajem 1943. godine NDH se nalazila u poziciji da, povrh toga što nije bila u stanju kontrolirati situaciju u Bosni i Hercegovini, sada nije uspijevala niti braniti ili održavati svoj suverenitet na području koje je predstavljalo neposrednu okolicu njezina glavnog grada. Radilo se o velikom udarcu za NDH, a s obzirom da ustanak više nije bilo moguće tretirati u ekskluzivno etničkim kategorijama, tvrdnja da je on u Bosni, Lici, Kordunu i Baniji rezultat četničke i srpske antihrvatske politike, ujedno je prestala biti validna. Realno postojanje i funkcioniranje (pored svih poteškoća) onoga što će kasnije biti poznato kao „Podravska republika“ predstavljalo je stvarni i opipljivi kontraargument tumačenju sukoba koji se u to vrijeme događao na području NDH. „Podravska republika“ otvorila je čitav niz novih izazova kojima je NDH trebala doskočiti, a teško se nosila već i s postojećim izazovima koji su se pred njom nalazili krajem ljeta 1943. godine. Stoga, uspostava „upravne oblasti u krajevima koji su dulje vremena stajali pod partizanskim nasiljem“, a koji su činili kompaktni etnički teritorij, predstavljala je jedan od prioriteta ustaške NDH, samo nekoliko mjeseci prije obilježavanja njezina četverogodišnjeg postojanja. Metode kojima će se koristiti ne bi li ostvarila svoj cilj ostale su iste onima koje je dotad primjenjivala na prostorima Like, Korduna, Banije i Bosne i Hercegovine, a one su uključivale nekontroliranu represiju nad svim sumnjivim dijelovima stanovništva.
Boban u Đurđevcu, točnije u šumi Boriku, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića, Kralja Tomislava 11, Đurđevac)
Boban u Đurđevcu, točnije u šumi Boriku, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića, Kralja Tomislava 11, Đurđevac)
 
Za uništenje „Podravske republike“ i vraćanje tog cijelog područja pod suverenitet NDH, ustaški je režim okupio masovnu vojnu snagu koja je za realizaciju „Pothvata Dubrovnik 2“ brojala 21.120 vojnika.[5] U cilju njezina okupljanja, prebačeni su ostaci V. ustaškog stajaćeg zdruga ili Crne legije, iz zapadne Hercegovine u Križevce, odakle su oni, pod zapovjedništvom tadašnjeg potpukovnika Rafaela Bobana, trebali krenuti prema Koprivnici – središtu „Podravske republike“.
 

Kratki biografski intermezzo

Rafael Boban rođen je u Bobanovoj Dragi, Sovići kraj Gruda, 22. prosinca 1907. godine. Bio je djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije, iz koje je emigrirao 1932. godine. Odmah nakon toga, priključuje se grupi ustaških emigranata koji se vraćaju u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi podignuli „Velebitski ustanak“.[6] Boban vrlo brzo napreduje u hijerarhiji ustaške emigracije koja se tada nalazila u fašističkoj Italiji. Brojna su svjedočenja njega, kao politički iznimno važne figure, koja je nemali broj puta bila jezičak na vagi kada se radilo o sudbini pojedinih ustaša, a koji su padali u nemilost zbog političkih sukoba unutar ustaškog pokreta.[7]
 
Boban se vraća zajedno s poglavnikom Pavelićem u Hrvatsku, 10. travnja 1941. godine, po osnutku NDH, te se odmah prebacuje u Bosnu i Hercegovinu kako bi tamo uspostavio suverenitet ustaške države.[8]
 
U Bosni i Hercegovini Boban djeluje zajedno s Jurom Francetićem, s kojim osniva Crnu legiju. Nakon Francetićeve smrti, Boban preuzima vodstvo nad V. ustaškim stajaćim zdrugom koji je djelovao po zapadnoj Hercegovini i Bosni. Kroz cijelu 1943. godinu njegova jedinica doživljava teška stradanja u borbi sa sve jačim partizanskim divizijama i brigadama. Koliko je situacija bila dramatična istaknuo je i Ivan Kirin Ico nakon rata, na saslušanju OZNA-e, opisavši je riječima: „Nakon smrti pok. Jure Viteza Francetića preuzeo je zapovjedništvo Crne legije koja je tokom borbi skoro sva izginula“.[9] Takvu katastrofalnu situaciju koja je zadesila Bobanovu Crnu legiju potvrđuje i njemački obavještajni agent „Bijeli Franjo“, koji 7. lipnja 1944. godine izvještava kako su, usred velikih gubitaka i slabog vodstva, borci počeli masovno bježati iz formacija te da su oni koji su ostali u postrojbama bili potpuno demoralizirani, a održavali su se tako što su pljačkali okolicu.[10] Stoga, krajem 1943. godine, Bobana s ostacima Crne legije povlače iz Hercegovine u Zagreb na popunu. Ivo Rojnica, ustaški dužnosnik na području Dubrovnika, o prebacivanju Bobana i njegove Crne legije, govori kako se Bobana „(…) prebacuje s ostacima Crne legije u Podravinu, da u nepoznatim krajevima popuni izgubljeno ljudstvo, jer na području Bosne, gdje je Boban djelovao, nitko živ nije htio u sastav odreda pod njegovim zapovjedništvom.“[11]
Odredba o posebnim propusnicama u Koprivnici od 2. srpnja 1944. godine (Izvor: HR-HDA-907-Zbirka stampata, 59/96)
Odredba o posebnim propusnicama u Koprivnici od 2. srpnja 1944. godine (Izvor: HR-HDA-907-Zbirka stampata, 59/96)
 

Uspostava sigurnosti i smirenja u Podravini i Prigorju

Poglavnik NDH Ante Pavelić, prilikom dodjele vojničkog reda željeznog trolista II. stupnja Rafaelu Bobanu, objavljene u Vjestniku Ministarstva oružanih snaga 14. rujna 1944. godine, ističe kako to priznanje dodjeljuje radi „priznanja osobne hrabrosti i vrlo pobudnog vodstva prigodom poduhvata protiv odmetnika u razdoblju od veljače do srpnja 1944. u području Koprivnice – Kalnik – Ivanšćice i na Bilo – Gori, uspjevši neprijatelju zadati teške gubitke te uspostaviti sigurnost i smirenje u tom kraju.“[12]
 
Odmah po padu Koprivnice u koju su ušle jedinice V. ustaškog stajaćeg zdruga, 9. veljače 1944. godine, počela je represija, odnosno djelatnost smirenja i uspostava sigurnosti. Dan ranije, ustaše su u Velikom Botincu, selu u okolici Koprivnice strijeljale i zaklale 20 ljudi, od kojih je najmlađa žrtva imala 6, a najstarija 76 godina. Na sam dan kada su u Koprivnicu ušle snage NDH, u selima Veliki Poganac i Koprivnička Rijeka strijeljana je i zaklana 31 osoba.[13] Takav tip obračuna s nedužnim stanovništvom sela, za koje se smatralo da su partizanska, nije bio ni prvi ni zadnji na prostoru Podravine i Prigorja. Radikalizacijom ratnog sukoba, takav tip ustaške pacifikacije postat će sve češći, a Boban će se u tom smislu, sa svojim „crncima“ pokazati kao pravi ekspert.[14] Čak i prije spomenutih zločina [za koje nije sigurno jesu li za njih odgovorne bojne V. ustaškog stajaćeg zdruga ili Poglavnikovog tjelesnog sdruga (u nastavku teksta PTS) jer su zajedno djelovale na prostoru oko Koprivnice], Bobana se dovodi u direktnu vezu sa zločinom nad žiteljima Ludbreškog Ivanca koji je na pravoslavni Božić 1944. godine zapaljen, tijekom čega su ubijena dva civila starijih godina. Svjedok Panto Vuković potvrđuje kako je ustašama koje su počinile zločin zapovijedao Rafael Boban. Naravno, radilo se o odmazdi jer je Ludbreški Ivanec smatran partizanskim selom.[15]
 
Dobar dio građana Koprivnice i okolnih mjesta našao se na udaru represije odmah po vraćanju Koprivnice pod upravu NDH. S obzirom na tempo uhićenja po zauzimanju Koprivnice, zatvori su ubrzo postali premali.[16] Broj zatvorenika nije bio samo posljedica nesmiljene represije jer je Poglavnik u veljači 1944. godine objavio amnestiju za sve građane koji su bili u partizanima ili su s njima surađivali tijekom postojanja „Podravske republike“, što je za posljedicu imalo vraćanje određenog broja ljudi iz partizana. Također, na umu treba imati i relativni uspjeh ofenziva koje su provodile snage Wehrmachta i NDH, na području Podravine, Kalnika, Zagorja i Bilogore koje su tom prilikom zarobljavale borce i aktiviste NOP–a.
 
Uzmemo li u obzir spomenutu dinamiku i revnost Bobana te njemu podčinjenih, po pitanju nasilja nad pretpostavljenim državnim neprijateljima, ne treba čuditi što se represija po ustaškom „oslobođenju“ toliko razmahala. Tretmani koje su zarobljeni borci i aktivisti NOP–a, članovi njihovih obitelji te brojni civili koji su se našli na krivome mjestu u krivo vrijeme, mogli očekivati u tim zatvorima, razvidni su iz zaključka koji je donio predsjednik koprivničke gradske komisije za utvrđivanje ratnih zločina, Branko Švarc.[17] Mučenje je bila standardna tehnika iznuđivanja informacija iz zatvorenika. Postoji slučaj Petra Šaša, zapovjednika udarne čete partizanske brigade „Matija Gubec“, kojega je zajedno s četom, Crna legija opkolila u jednoj klijeti. U borbi je poginulo 23 partizana, a sedmero ih je uhvaćeno prilikom pokušaja proboja obruča. Njih je petero osuđeno na strijeljanje (Šaš je uspio pobjeći), dok ih je dvoje pomilovano. Šaš u svojem svjedočenju tvrdi kako je prilikom ispitivanja mučen, a u cijelu stvar upliće i Bobana kao jednog od mučitelja.[18] Izuzev te epizode, poznat je i slučaj ubojstva profesora u koprivničkoj gimnaziji Ljube Serdara, aktivista NOP-a i bivšeg kotarskog predstojnika Teodora Turka kojemu se zamjerala lakoća kojom je predao arhivu partizanskoj upravi po oslobođenju Koprivnice, a koji je uhićen nedugo nakon ulaska Crne legije u grad. Obojica su najvjerojatnije ubijeni 30. lipnja 1944. godine, mjesec dana nakon što je Ratni sud Stožera Ustaške vojnice iz Zagreba zatražio preko MUP–a da se Turk pred taj sud izvede.[19] Žena Ljube Serdara, u svojoj prijavi komisiji ističe kako je Serdar proveo šest tjedana u koprivničkom zatvoru te navodi kako su ga tijekom spomenutog perioda mučili Ignac i Josip Dolenc, koji su za tu aktivnost tražili direktno odobrenje Rafaela Bobana.[20] Za pretpostaviti je da je i likvidaciju koja je uslijedila odobrio Rafael Boban.
Oglas kojim se u Koprivnici najavljuje strijeljanje 28-ero ljudi iz odmazde (Izvor: HR-HDA-907- Zbirka stampata, 59/94)
Oglas kojim se u Koprivnici najavljuje strijeljanje 28-ero ljudi iz odmazde (Izvor: HR-HDA-907- Zbirka stampata, 59/94)
 
Da je uloga tadašnjeg potpukovnika Rafaela Bobana, od njegova dolaska u Podravinu i Prigorje početkom 1944. godine pa sve do kraja rata, koji je dočekao u činu generala V. hrvatske divizije (bila je to divizija oformljena oko V. ustaškog stajaćeg zdruga, odnosno Crne legije), bila centralna i ključna, u to danas nema sumnje. Već citirani Despot, nakon nabrajanja raznih nositelja ustaške vlasti u Koprivnici po njezinu vraćanju pod suverenitet NDH, zaključuje kako „(…) je svu vlast, zapravo, u svojim rukama od sada imao Rafael Boban.“[21] Bobanov autoritet na području na kojem je djelovao, pokazuje i karakteristika o Ivanu Petrovčiću koji je početkom 1944. godine poslan iz Zagreba u Koprivnicu kako bi preuzeo funkciju upravitelja ispostave župske redarstvene oblasti, ali je tijekom svojeg rada došao u sukob (koji u izvještaju nije pobliže definiran) s Bobanom koji ga je dao zatvoriti na neko vrijeme.[22] Malo se toga događalo na ovome prostoru bez njegova odobrenja i znanja. Ako je netko od njegovih podređenih i djelovao autonomno, činio je to unutar vrijednosnog sustava koji je i sam Rafael Boban podržavao i gradio.[23] Onima koji su se usudili suprotstaviti slijedila je smjena, zatvor ili čak ubojstvo.
 

Tko je pred zid vodio đake

Represija koja je zahvatila stanovništvo Koprivnice bila je sveobuhvatna i nedovoljno precizna. Ustanovljen je Ratni sud V. ustaškog stajaćeg zdruga koji je privodio te ispitivao sumnjivce. Većina tih ispitivanja zapravo su bila mučenja. Možda je najilustrativniji primjer koprivničkih gimnazijalaca Josipa Hercega, Josipa Bednaića, Željka Jaunikara[24], Željka Doleneca, Maile Randić i Ivana Šimdlehera koji su bili uhićeni u noći sa 7. na 8. ožujka 1944. godine. Nakon njih, uhićeno je još mnogo gimnazijalaca koji su se na bilo koji način dovodili u vezu s njima. Jedan od uhićenih, Josip Herceg, koji je preživio Jasenovac i dočekao kraj rata, u svojim sjećanjima ističe kako su u zatvoru bili strahovito mučeni od pripadnika Crne legije.[25] To potvrđuje i ponovljeni iskaz Željka Jaunikara pred ispostavom župskog redarstva u Koprivnici, koje je krajem lipnja 1944. godine preuzelo slučaj ratnog suda Crne legije, u kojem decidirano tvrdi kako je njegov prethodni iskaz iznuđen pod fizičkom prisilom pripadnika Crne legije, koja je nastojala dobiti priznanje za pokušaj osnivanja ćelije SKOJ–a te organiziranje atentata na Rafaela Bobana.[26] Nakon što su navedeni učenici koprivničke gimnazije proveli više od tri mjeseca u koprivničkom zatvoru te bivali izloženi brojnim mučenjima, Željko Jaunikar, Josip Bednaić, Josip Herceg, Maila Randić, Desanka Trbojević te Slava Aržišnik osuđeni su na internaciju u koncentracijskim logorima Jasenovac i Lepoglava.[27] Zbirka izvorne građe Nezavisne države Hrvatske, sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu, sadrži dva očajnička pisma oca Željka Jaunikara, ujedno i činovnika u NDH, u kojima moli da se njegovo petnaestogodišnje dijete koje je pokušalo sa svojim vršnjacima osnovati ćeliju SKOJ–a u Koprivnici, pusti iz pakla kaznionice, kasnije logora u Lepoglavi. I dok su se na prvo pismo vlasti očitovale istaknuvši kako bi puštanje Jaunikara prije odslužene kazne značilo da moraju pustiti i njegove kolege, a koji po njima predstavljaju smrtnu opasnost za NDH, te da se iz tih razloga odbija Jaunikarovo puštanje na slobodu, na drugo pismo koje je pristiglo u ožujku 1945. godine nije sačuvana nikakva reakcija. Naime, Željko Jaunikar tada se još uvijek nalazio u Lepoglavi iako je vrijeme kazne na koju je bio osuđen već odavno bilo prošlo. Od osuđenih petnaestogodišnjaka slobodu su dočekali samo Herceg, Randić i Trbojević, a iz Lepoglave nikada nisu izašli Željko Jaunikar, Slava Aržišnik i Josip Bednaić. Zadnje pismo koje je Bednaić poslao iz Lepoglave bilo je uoči Božića 1944. godine i bilo je upućeno njegovoj majci:
 
„Draga mama! Zašto ne šalješ pakete? Šalji svaki tjedan, kruha i ostalu hranu. Svakako pošalji za Božić paket. Brini se za mene. Sretan Božić svima, puno pusika mami, vaš Josip.“[28]
 
Bitno je istaknuti kako je nemali broj gimnazijalaca u Podravini i Prigorju bio i strijeljan u odmazdama po nalogu Rafaela Bobana.
Oglas kojim se u Đurđevcu najavljuje strijeljanje desetero ljudi iz odmazde (Izvor: HR-HDA-907-Zbirka stampata,36/11.)
Oglas kojim se u Đurđevcu najavljuje strijeljanje desetero ljudi iz odmazde (Izvor: HR-HDA-907-Zbirka stampata,36/11.)
 

Strijeljanja taoca

Boban i njegovi najbliži suradnici sudjelovali su u uhićenju te obrađivanju zatvorenika koji su potom nestajali u kaznenom sustavu NDH. Razina do koje su oni, kao i režim koji su zastupali, bili delegitimirani, predstavlja i činjenica da su se sada morali boriti i protiv gimnazijskih đaka. No, povijesna uloga Rafaela Bobana i njegove Crne legije koja je poslana uspostaviti red i sigurnost u Podravini i Prigorju, neće biti upamćena samo po uhićenjima, nehumanim uvjetima zatvaranja, obračunu s adolescentima i mučenjima. Važnu ulogu u nastojanju da se uspostavi red i sigurnost na spomenutom području, imale su egzekucije pojedinaca te njihovih obitelji za koje se dokazalo ili sumnjalo da su povezane s NOP–om. Nakon zauzimanja Koprivnice nije trebalo dugo čekati na prva smaknuća koja su po Bobanovom nalogu započeta 10. veljače 1944. godine. Tada je strijeljana grupa od 10 ljudi. Druga egzekucija se dogodila 21. veljače gdje je strijeljano također 10 ljudi. 16. ožujka strijeljano je 20 ljudi. Zbog suradnje s partizanima, Dragutin Lukić je 26. lipnja obješen na glavnom koprivničkom trgu o uličnu svjetiljku.[29] 30. lipnja strijeljana je velika grupa od 28 ljudi od kojih se dvoje uspjelo spasiti bijegom.[30] 12. kolovoza iz Velike Mučne strijeljano je 8 Srba od strane 37. bojne V. stajaćeg zdruga.[31] Nakon što je i Đurđevac početkom ljeta 1944. prešao u ruke Bobana, 5. srpnja 1944. godine izvršeno je strijeljanje Ignaca Živka, Herberta Kukeca, Josipa Berte i Zlatka Mihalica na đurđevačkom groblju. Oni su, nakon mučenja i maltretiranja u lokalnom zatvoru, strijeljani kao partizanski suradnici, a javnu obavijest o strijeljanju potpisao je Rafael Boban kao „vrhovni sudski glavar“. Nakon strijeljanja, pripadnici Crne legije opljačkali su urarsku radnju Josipa Berte.[32] U periodu između 19. do 22. srpnja uhićena je 31 osoba za koje se sumnjalo da su na neki način povezani s NOP–om. 25. srpnja desetero ljudi iz te grupe strijeljano je na đurđevačkom groblju.[33] Izuzev ovih javnih egzekucija događale su se i one tajne, kao što je očito iz već spomenutog slučaja profesora Serdara i predstojnika Turka. No, navedene egzekucije zapravo su bile javne te su ustaške vlasti tiskale obavijesti o broju strijeljanih ljudi i razlogu njihova strijeljanja, koji je uglavnom bio napad na nekog od ustaških dužnosnika. Zbirka stampata u Hrvatskom državnom arhivu čuva tri takva oglasa koje je potpisao sâm Rafael Boban kao sudski glavar ili kao zapovjednik V. ustaškog zdruga. Sačuvani oglasi nedvosmisleno potvrđuju osobnu odgovornost Rafaela Bobana za strijeljanja taoca i provođenje odmazdi kao jednog od glavnih mehanizama kojima je Boban nastojao osigurati ustašku vlast u Podravini i Prigorju. U oglasima se gotovo stalno obećavalo da će se u slučaju ponavljanja napada na dužnosnike NDH povećati i broj strijeljanih.
Josip Berta na svojem vjenčanju. Strijeljan po naredbi Rafaela Bobana 5. srpnja 1944. godine na groblju u Đurđevcu. (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića, Kralja Tomislava 11, Đurđevac)
Josip Berta na svojem vjenčanju. Strijeljan po naredbi Rafaela Bobana 5. srpnja 1944. godine na groblju u Đurđevcu. (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića, Kralja Tomislava 11, Đurđevac)
 
Spomenute egzekucije zapravo su bile odmazde koje nam možda najbolje predstavljaju karakter ustaškog režima i njegovih nositelja jer su ujedno bile i zakonski regulirane od strane NDH. Egzekucije su ozakonjene 2. listopada 1941. godine predviđenim protumjerama koje su uključivale strijeljanje 10 partizana, odnosno članova NOP–a, kao i njegovih simpatizera, za nasilnu smrt jednog dužnosnika NDH ako se nakon deset dana od počinjenja atentata ne pronađe krivac.[34] Rok od deset dana koji se davao za provođenje istrage, smanjio se na tri dana te se na taj način zapravo istragu lišilo svake šanse da se pronađe počinitelj. Zatim je izmjenama te odredbe u 1943. godini ukinuto ovo ograničenje od deset aktivista NOP–a i/ili njegovih simpatizera pa je procjena o primjerenoj količini ljudi za strijeljanje dana Glavnom ravnatelju za javni red i sigurnost (GLAVSIGUR) kao diskrecijsko pravo. Zadnjom izmjenom u 1943. godini, kojom je ukinuta prethodna odredba o izvršenju odmazde najmanje tri dana od počinjenog atentata, ova je odredba dobila sve svoje monstruozne konture. Time je doslovno ozakonjena bezumna i nesmiljena represija prema gotovo cijelom stanovništvu. Sada se moglo isti dan izvršiti odmazdu te se na taj način potvrdilo da istraga, odnosno pokušaj utvrđivanja individualne krivnje, za režim uopće nije bitna. Protumjere odmazde sada su se proširile i na činove sabotaže za koje su kolektivnu krivnju mogle snositi cijele zajednice i cijela mjesta ako se sabotaža dogodila u neposrednoj blizini mjesta. Odmazde su se podigle na veći stupanj jeze jer su sada, osim strijeljanja, omogućavale i vješanje taoca u javnim prostorima te se diskrecijsko pravo na odluku tko će biti strijeljan ili obješen kao taoc te koliko će to ljudi biti, sada prenijelo sa GLAVSIGUR–a na glavnog zapovjednika vojnih jedinica na njegovom području djelovanja.[35] U Koprivnici, a kasnije na području Podravine, Bilogore i Kalnika to je bio Rafael Boban, koji će radi svojih vojnih uspjeha i odmazdi zaraditi titulu viteza NDH.
 
Iako se zakonski nastojalo taoce nad kojima će se provoditi odmazda svesti na komuniste i njihove simpatizere, to često nije bio slučaj te se u grupama koje su strijeljane nalazio i određeni broj ljudi koji se nisu svrstavali u navedenu grupu. Najbolji primjer je strijeljanje inženjera Josipa Kloca i Ladislava Pupića, činovnika ugljenika u Glogovcu. Oni su uhapšeni samo dva dana prije 30. lipnja te su tog datuma strijeljani zajedno s 28 taoca na ciglani u Koprivnici bez ikakve istrage, obrade ili eventualnog saslušanja. Na saslušanje su bili prozvani tek nekoliko dana nakon što su strijeljani. Ratni sud nije ni znao da su ih nekoliko dana prije likvidirali. Riječima već spomenutog Branka Švarca, predsjednika gradske komisije za utvrđivanje zločina u Koprivnici: „Ne može se općenito utvrditi neki jedinstveni postupak ustaških vlasti ili ratnog suda. U nekim slučajevima vršeno je sudjenje i izricana osuda. No u pretežnom broju slučaja likvidirane su žrtve bez svakog sudjenja, u cilju neke odmazde ili prosto u želji likvidacije nepoćudnih.“[36] Početkom kolovoza 1944. godine, Poglavnik je promaknuo Bobana u čin pukovnika što je bio još jedan način na koji ga se htjelo nagraditi za sve učinjeno za spas NDH.
Oglas kojim se obznanjuje vješanje Dragutina Lukića radi suradnje s partizanima, Koprivnica, 26. lipnja 1944. godine (Izvor: HR-HDA-907- Zbirka stampata, 23/92)
Oglas kojim se obznanjuje vješanje Dragutina Lukića radi suradnje s partizanima, Koprivnica, 26. lipnja 1944. godine (Izvor: HR-HDA-907- Zbirka stampata, 23/92)
 

Obrana Koprivnice, listopad 1944.

Ilustrativan primjer je i namjera likvidacije taoca u slučaju oslobođenja Koprivnice. Naime, sredinom listopada 1944. godine, NOP i njegove borbene jedinice ponovo su nastojale osloboditi Koprivnicu iz koje je Boban vladao Podravinom i Prigorjem. Uoči partizanskog napada, cijela Podravina istočno od Koprivnice bila je oslobođena. Za taj prostor, partizanske jedinice vodile su žestoku borbu s Crnom legijom i PTS–om. Kada je Bobanu postalo jasno da će uslijediti napad na Koprivnicu, odlučio je braniti mjesto pod svaku cijenu. To je značilo i uhićenje te zatočenje minimalno 80 stanovnika Koprivnice i okolnih mjesta. Boban je dao uhititi ogroman broj civila za koje se sumnjalo da su im članovi obitelji u partizanima. U slučaju da bi partizansko zauzimanje Koprivnice postalo neminovno, oni bi se za odmazdu trebali likvidirati.[37] Koprivnicu partizani tada nisu oslobodili. Borbe su trajale od 13. do 16. listopada kada su partizanske snage, uslijed velikih gubitaka i malih napredaka u borbi za Koprivnicu, odustale od napada te se povukle na početne položaje. Obrana Koprivnice protiv brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja pretvorila je Bobana u vojnu legendu NDH. Ivan Paprika navodi da je jedan mali, no ilustrativan razlog uspjeha obrane Koprivnice, bio i taj što je Boban osobno, nakon što je saznao da jedini način da održi električnu ogradu pod naponom, kojom su određeni dijelovi grada bili opkoljeni tijekom cijelog napada, bio dovođenje inženjera Schontaga ne bi li mu vodio centralu te držao napon pod kontrolom. Boban je otišao direktno poglavniku Anti Paveliću, zatražio od njega da pusti Schontaga, koji se kao Židov nalazio u Jasenovcu te se s pismenom dozvolom za puštanje Schontaga zaputio direktno u logor ne bi li ga osobno izvukao iz Jasenovca kojim je u to vrijeme rukovodio Vjekoslav Maks Luburić.[38] Zabilježeno je i sjećanje Vlatka Hrubeca koji je kao desetogodišnjak bio najmlađi taoc zatočen u koprivničkoj sinagogi. Uspio je pobjeći iz sinagoge uz pomoć svojeg oca, koji je zajedno s njegovom majkom također uhićen. Na slobodi, s prijateljem Vinkom Zemberom, čija je majka također bila zatočena kao taoc, odlučili su moliti samoga Bobana da se njihovi roditelji puste iz zatočeništva te su po Bobanovoj zapovijedi oni već iduće jutro pušteni na slobodu, nakon čega su se susreli sa svojom djecom.[39] Ovdje je potrebno istaknuti kako je Mijo Bzik na saslušanju nakon rata istaknuo kako je zajedno s Bobanom spriječio ubojstvo taocâ, planirano tijekom borbi za Koprivnicu.[40] Hirovitost i silovitost očito su bile karakteristike Bobanovih postupanja. Manje je pozitivna strana priče ono što se događalo tijekom te druge bitke za Koprivnicu, a informacije o tim događajima donosi nam Leander Brozović u svojim bilješkama, koje je sastavljao na licu mjesta te po završetku borbi piše: „Kojekuda po gradu bio je veći broj obješenih. Sad ih skidaju sa vješala i zakapaju iza gradskog dvorišta“. Brozović svjedoči i doista jezivim scenama: „Jedan ustaša odrezao je glavu poginulog partizana i donio je Bobanu. Taj ga je najurio jer je bilo nezgodno radi građana.“[41] Izgleda da su obješeni bili i građani Koprivnice koji su djelovali na strani partizana, kao i ustaše kojima je zapovijedao Boban. Nema sumnje da je Boban vršio likvidacije svojih podređenih jer su se potonji pod žestokim naletima partizana povlačili. O tome svjedoči i agent Ustaške nadzorne službe (UNS), pod kodnim imenom „Judex“, navodeći informacije koje je sakupio od pripadnika PTS–a, koji su sudjelovali u obrani Koprivnice, da je Boban likvidirao dvanaest svojih časnika, dočasnika i vojnika tijekom same bitke.[42] Također, nisu samo Bobanovi podređeni bili obješeni o rasvjetne stupove u centru grada. Po samom završetku borbi obješen je Franjo Krivec, kovač iz Velike Mučne zbog sumnje u suradnju s partizanima ili iz čiste odmazde.[43]
Franjo Krivec, kovač kojeg su ustaše objesile u Koprivnici 16. listopada 1944. godine (Izvor: Franjo Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, Podravski zbornik, Koprivnica, 1980, 38)
Franjo Krivec, kovač kojeg su ustaše objesile u Koprivnici 16. listopada 1944. godine (Izvor: Franjo Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, Podravski zbornik, Koprivnica, 1980, 38)
 

General Boban

Reformom oružanih snaga NDH, od ustaških stajaćih zdrugova počinju se osnivati divizije te se od V. stajaćeg zdruga osniva V. hrvatska divizija. Boban, zajedno s drugim ustaškim pukovnicima Moškovom, Herenčićem, Pečnikarom i Rolfom, 22. prosinca 1944. godine, prima čin generala te preuzima zapovjedništvo nad V. hrvatskom divizijom.[44] Stožer V. hrvatske divizije počinje djelovati 1. prosinca 1944. godine. Boban je, osim što je postao zapovjednikom divizije, preuzeo i zapovjedništvo nad posadom Bjelovara. Nikica Barić zaključuje kako „su mu u taktičkom pogledu podređene sve naoružane postrojbe u Bjelovaru.“[45]
 
Dolazak V. hrvatske divizije u Bjelovar plaćen je životima Stjepana Tušeka, Stjepana i Slavka Kadija te Marijana Topljaka. Oni su u Bjelovaru uhićeni kao suradnici i simpatizeri NOP–a. Osuđeni su na internaciju u logorima, ali su te kazne po dolasku Bobana i njegovoj odluci o smjeni dotadašnjeg ravnatelja policije te postavljanja Josipa Frljanića na tu funkciju, promijenjene u smrtne kazne strijeljanjem.[46] Zanimanja spomenutih žrtava ističu do koje je mjere NDH početkom 1945. godine bila delegitimirana na prostoru sjeverozapadne Hrvatske. Sada su kao suradnici NOP–a strijeljani čak i činovnici što je, kroz divljačku i nesmiljenu represiju, bio jedini način da se NDH održi.
 
Približavanjem kraja rata represija je postajala sve jezovitija. Naime, nakon što je pučka škola u Koprivnici, koja je služila kao skladište municije, eksplodirala 18. veljače 1945. godine te je tom prilikom poginuo jedan časnik, pet dočasnika i 55 vojnika, Boban je dao objesiti 22 ljudi iz Jagnjedovca i Koprivnice diljem parka u centru Koprivnice. Bio je to prizor masovnog vješanja koji taj grad nikada prije ni poslije nije vidio.[47]
 
O brutalnosti represije svjedoči i jezoviti primjer sudbine Stjepana Grossa, krojača iz Velikog Grđevca, koji se doselio s obitelji početkom 1945. godine u Bjelovar. Lokalni Narodnooslobodilački odbor iz Velikog Grđevca nakon rata, u svojem dopisu nadležnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina, ističe kako nema informacija da je Gross surađivao s NOP–om niti da mu je poznat razlog njegova odlaska u Bjelovar. Gross je uhićen zajedno sa svojom kćeri i ženom te je 18. ožujka 1945. godine, nakon tri dana mučenja u zatvoru, ubijen na glavnom bjelovarskom trgu. Svjedoci ističu Grossovu onemoćalost, koji zbog posljedica mučenja te iživljavanja nije mogao niti hodati do vješala, već su ga u polusvjesnom stanju vukli po ulici. Grossa su pokušali objesiti o kesten preko puta vijećnice u jutarnjim satima kada su djeca u toj zgradi imala nastavu. Nisu ga uspjeli objesiti zbog pucanja užeta, nakon čega jedan od ustaša Josip Belošević Baja puca Grossu u potiljak. Kasnije su mrtvo Grossovo tijelo ipak objesili o kesten i ostavili ga u centru grada da služi kao opomena građanima.[48]
 
Jedanaest dana nakon ovog nezamislivog i gnjusnog zločina, Josip Belošević Baja predložen je za srebrnu kolajnu krune kralja Zvonimira s hrastovim grančicama za hrabrost u borbi kraj Križevaca tijekom 1944. godine. Prijedlog za dodjelu odličja potpisao je general Rafael Boban.[49] Iz ovog indikativnog slučaja vidimo da je Boban poticao i stvarao sistem represije unutar jedinica kojima je zapovijedao. Mučenje, vješanje i javno smaknuće te kasnije oskvrnuće mrtvog tijela bile su aktivnosti koje je zapovjedništvo u određenim trenucima očekivalo i poticalo. Dodjela odličja Josipu Beloševiću Baji te dodjela raznih drugih odličja Rafaelu Bobanu ilustriraju sistemsku reprodukciju zločinačkog mentaliteta koja se vršila kroz institucije NDH.
 

Trag u krvi

Kako se rat približavao kraju, jedinice NDH počele su se povlačiti s istoka prema zapadu. Vrlo brzo postalo je izvjesno kako se planovi o pružanju otpora na Zvonimirovoj liniji, koja je bila zamišljena kao posljednja crta obrane NDH, pred nastupajućim jugoslavenskim armijama, neće realizirati te da će se pokušati bijeg prema angloameričkim jedinicama u Austriji. Taj put jedinica V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana može se pratiti i po izvještajima pljačke stoke te raznih prijevoznih sredstava kao što su kola i zaprege po mjestima kroz koja su bježali.[50] Uz izvještaje i prijave pljačke, povlačenje V. hrvatske divizije može se pratiti i po tragu krvi koje su njezine jedinice ostavljale iza sebe, likvidirajući zarobljene partizane u procesu svojeg bijega. V. hrvatska divizija počela se povlačiti iz Bjelovara prema Križevcima, a prije napuštanja Bjelovara izvršile su, u noći s 1. na 2. svibnja, pokolj nad oko 65 partizana koji su prethodnih mjeseci bili zarobljeni tijekom borbi na Bilogori. Članovi komisije uspjeli su nakon rata ekshumirati 17 tijela te utvrditi identitet 20 žrtava preko legitimacija koje su pronašli na samom mjestu zločina. Zarobljenici su u noći, pod izlikom da kreću za Zagreb, prebačeni iz dvaju bjelovarskih zatvora na Vojnović gdje su u grupama ubijani udarcima tupih predmeta, ubodima noževa i naposljetku vatrenim oružjem.[51] Preostali dio zatvorenika prebačen je vagonom ratnog suda za Križevce gdje je jedan dio zatvorenika nastavio put prema Zagrebu, dok je drugi dio zatvorenika, točnije njih 15, ubijen noževima i vatrenim oružjem u samim Križevcima te su bačeni u rov iza tamošnje ubožnice.[52] Također, još 17 partizana odvedeno je u selo Gregurovac gdje su 5. svibnja 1945. godine, pogubljeni istim metodama, četiri dana prije kraja Drugog svjetskog rata u Europi. Svjedoci su isticali da su od seljaka čuli kako se Boban taj dan nalazio u selu.[53] Zaključak komisije za utvrđivanje ratnih zločina o pokoljima pred sam kraj rata glasi: „ustanovljeno je, da su ljudi Rafaela Bobana, svaki put kad su morali napustiti koji položaj, u zadnjem času počinili razna umorstva… (…)Iz toga se vidi da ova ubistva nisu bile slučajne pojave, nego da je to bilo učinjeno po nalogu, jer se je radilo sistematski.“[54]
Skica mjesta zločina na Vojnoviću u Bjelovaru u noći 1. na 2. svibnja 1945. (Izvor: HR-HDA-306-Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatska, kutija 196, 6190.)
Skica mjesta zločina na Vojnoviću u Bjelovaru u noći 1. na 2. svibnja 1945. (Izvor: HR-HDA-306-Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatska, kutija 196, 6190.)
 

Vitez i NDH

Dolaskom V. ustaškog stajaćeg zdruga na područje Podravine i Prigorja početkom 1944. godine taj prostor postaje poprište sukoba čiji intenzitet eksponencijalno raste. Takva ratna dinamika sasvim je sigurno jednim dijelom i posljedica standardnih ustaških mehanizama vladavine kojima se Boban služio ne bi li ovo područje zadržao pod kontrolom NDH, a koje je zbog rasta popularnosti NOP-a postajalo sve većim izazovom. Trenuci promišljenosti i popustljivosti bili su rijetki, a kako je sukob odmicao, tako se povećavao intenzitet represije koju su Boban i njegovi podređeni provodili nad dijelom stanovništva, za koji su smatrali da je neprijateljski nastrojen. Bivajući konstantno izloženo nekom tipu represije, stanovništvo se sve češće nalazilo u poziciji da je moralo birati stranu u sukobu koji je sada počeo zahvaćati svako selo i gotovo svaku obitelj. Ratni se sukob počeo pretvarati u totalni okršaj u kojem su ulozi zaraćenih snaga bili apsolutni, a njihovo smanjivanje nije nastupilo ni približavanjem jasnog kraja rata, što se moglo vidjeti na primjeru pokolja koje su u bijegu ostavljale jedinice V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana.
 
Boban je ovim područjem vladao potpuno suvereno upravo zato što je bio jedan od Pavelićevih najpovjerljivijih ljudi. U jednom od izvještaja glavnog zapovjednika jugoistočne Europe, od 21. travnja 1943. godine, Glaise Von Horstenau ističe Bobana kao jednog od najvažnijih ljudi ustaškog režima. On ga svrstava među skupinu utjecajnih vojskovođa te ga u nizu koji prenosi Tomasevich stavlja na prvo mjesto.[55] Sama činjenica da su nakon uhićenja i propasti puča, Lorković i Vokić bili internirani kod Bobana u Koprivnici, govori o poziciji moći koju je Boban uživao unutar NDH.[56] No, fenomen Rafaela Bobana nije eksces u široj povijesti Nezavisne države Hrvatske. Sva uhićenja, mučenja, strijeljanja, pljačkanja i općenita represija kojom se često koristio u svojim tehnikama vladanja nisu bili eksces, nego dio državne politike koja je stvorila okvir u kojem se okrutnost prema neprijatelju i stanovništvu mogla prakticirati bez ikakvih suzdržavanja. U konačnici, sve pohvale, medalje, titule i promaknuća dokaz su kako je takav tip politike predstavljao samu srž NDH.
 
Dodijeljena titula viteza predstavljala je zahvalu ustaškog režima jednom od svojih najvjernijih i najrevnijih pukovnika u provođenju politike te zločinačke države. Uslijed cijelog niza nasrtaja na kolektivno pamćenje tijekom zadnjih tridesetak godina, ta genocidna politika na temelju koje je Rafael Boban zaradio svoje viteštvo izgubila se iz fokusa. Ostala je samo titula vezana uz njegovo ime i prezime. Titula viteza dolazi u čistoj formi – riječ je o određenom formativnom označitelju koji ima pripadajuću simboličku vrijednost jer u današnjem kolektivnom imaginariju, kada govorimo o vitezovima, uglavnom podrazumijevamo vrijednosti poput časti, žrtve, poniznosti te odanosti. Problem s formativnim označiteljima je taj što oni imaju tendenciju prekrivanja sadržaja. Između ostaloga, oni se predstavljaju kao otporni na povijest i kontekst – kao da je ta kategorija ostala simbolički nepromjenjiva od vremena Nikole Šubića do Rafaela Bobana. Vidjeli smo što je značilo biti vitez u NDH. Titula viteza svojom simboličkom vrijednošću danas prikriva i falsificira biografiju, a onda i ideju te režim u čije ime ta biografija progovara. Ona krivotvori sadržaj pa tako danas možemo svjedočiti pokušajima rekonstruiranja lika i djela Rafaela Bobana kao beskompromisnog borca za hrvatsku državotvornost i slobodu. Bobana se navodi kao legendarnog zapovjednika obrane Koprivnice i sudruga Jure Francetića, još jednog „velikog borca za Hrvatsku“. Štoviše, Rafaela Bobana smatra se ideološki relevantnom figurom Domovinskog rata, čija se važnost danas amplificira činjenicom što mu se podiže spomenik u drugom najvećem gradu Republike Hrvatske, ne bi li se na taj način rehabilitirali određeni aspekti NDH. Sve su to metode pranja jedne biografije od njegovih zločinačkih elemenata. Slični mehanizmi falsifikacije povijesti primjetni su i kod biografija Mile Budaka i drugih istaknutih pojedinaca ustaškog pokreta.[57] Zadržavanjem isključivo na formi koju sačinjavaju elementi pozitivnog povjesničarenja i najveći se zločinci promoviraju kroz apologetske biografije, a preko njih i dijelovi zločinačkih režima bez presedana u povijesti.
 
Navedeno brandiranje i sve učestalija nemogućnost dubljeg zahvaćanja problematike, od isključivo formativne razine, tek su neki od načina na koji nam se formira kolektivno pamćenje, zbog kojih nam određene vrijednosti postaju prihvatljive. O sve učestalijoj relativizaciji fašizma i antifašizma ne svjedoči samo navedeno istraživanje nad srednjoškolcima, već i sasvim ozbiljna politička dezorijentiranost gradonačelnika Splita koji još uvijek dvoji je li Rafael Boban antifašist kao i što antifašizam uopće jest? S obzirom na dugotrajne i institucionalno potpomognute revizionističke pokušaje u svrhu obračuna s nasljeđem socijalizma i antifašizma, koji su na ovim prostorima bili nerazdvojno povezani, pitanje antifašizma postaje sve zamagljenije. Možda smo odgovorom na pitanje je li Rafael Boban bio antifašist napravili mali korak prema jasnijem razumijevanju povijesnog antifašizma i antifašizma danas.
 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Biti vitez u NDH”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult  

Bilješke

 

[1] Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj, 2015, 24–25.

[2] Radi se o dokumentima sadržanima u fondovima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske (ZKRZ), Službe državne sigurnosti (SDS) i Zbirci zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta (ZIG NDH). Bitno je istaknuti kako su u fondu ZKRZ-a sadržane brojne prijave u kojima se optuživalo Rafaela Bobana na temelju individualne i zapovjedne odgovornosti. Dobar dio tih optužbi nije ovdje naveden jer je procjena autora bila da su, u najmanju ruku sumnjive, odnosno pogrešne.

[3] HR-HDA-1561-Služba državne sigurnosti (SDS), 013.4.9.

[4] Hrvatski narod, 15.9.1944, br. 1136, god IV., 1.

[5] Zvonimir Despot, „Vrijeme zločina“, Hrvatski institut za povijest: Zagreb, 2007, 145–146; Ante Dobrila Pepo, „Prilozi za povijest NOB-a koprivničkog kraja“, Koprivnica, 1983, 167 – 168.

[6] Vidi: Ante Moškov, „Pavelićevo doba“, Laus: Split, 1999.

[7] Tko je tko u NDH, ur. Marko Grčić, Minerva: Zagreb, 1997, 42.

[8] Ili riječima obavještajnog agenta njemačkog atašea Hansa Helma koji je sredinom 1944. godine sastavio izvješće o Bobanu: “Vraća se sa ostalim emigrantima u Kupres i odmah počinje sa masovnim klanjem Srba“. Vidi: SDS, 013.4.3

[10] Isti obavještajac optužuje Bobana za suradnju s partizanima, vidi: HR–HDA–1561-Služba državne sigurnosti (SDS), 013.4.3

[11] Zvonimir Despot, „Tko je bio Rafael Boban,“ Večernji list, 20. kolovoza 2013, dostupno na http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/tko-je-bio-rafael-boban-1077

[12] Medalju je zapravo primio 5. rujna 1944. godine, vidi: Vjestnik Ministarstva oružanih snaga, Zagreb, god. IV, br. 42, 1841.

[13] Franjo Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, Podravski zbornik, Koprivnica, 1980, 38–41.

[14] Severin, Velika Trnovitica i Velika Mučna sela su koja su nastradala od Crne legije. Vidi: HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 355, 25118; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 432, 33924; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263

[16] HR-HDA-1561-SDS, 013.0.14; O uvjetima života u prenatrpanom zatvoru u Koprivnici vidi: Zvonimir Despot, „Vrijeme zločina“, Zagreb, 2007, 151–152.

[17] Despot, „Vrijeme zločina“, 151–152.

[18] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 154, 1660.

[19] Despot, „Vrijeme zločina“, 157–158.

[20] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 351, 24552.

[21] Despot, „Vrijeme zločina“, 147.

[22] Svjedok koji donosi karakteristiku o Petrovčiću ističe kako se s obzirom na njegovo iskustvo radi o vrlo poštenom i korektnom činovniku. Možda je to set karakteristika koje su ga i dovele u sukob s Bobanom. Vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 86, II-1, 37.; Petrovčić je strijeljan kao ratni zločinac i ustaški dužnosnik po završetku rata.

[23] U jednom internom izvještaju Ustaške nadzorne službe (UNS) o Franji Lučiću, koji je bio na funkciji predstojnika političkog odjela zaštitnog redarstva u Zagrebu, ističe se da je potonji bio prilično nesposoban te se često koristio tehnikama mučenja prilikom istraga. Spominje se kako isti za sebe naglašava da su mu uzori Boban i Luburić. Vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, II-3, 480.

[24] Prezime osobe nije ujednačeno kroz izvore, no autor potpisanog teksta odlučio se za ovu varijantu.

[25] Božena Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1977, 72.

[26] HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 185, IV-3, 826.

[27] Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74.

[28] Loborec, „Josip Bedanić“, 21.

[29] HR-HDA-907-Zbirka stampata, 23/92

[30] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 288, 16484; HR-HDA-907- Zbirka stampata, 59/94

[31] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263

[32] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 260, 14044; Josip Berta je bio odbornik Narodnooslobodilačkog odbora te je prema jednoj prijavi prema župskom redarstvu NDH u Bjelovaru on prijavio jednog lokalnog ustašu kao ratnog zločinca nakon čega je isti po partizanskim vlastima strijeljan, vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 196, VI-2, 921.

[33] HR-HRD-306-ZKRZ, kutija 296, 17307; HR-HDA-907-Zbirka stampata, 36/11

[34] Ustaše su i prije provodili odmazde po uzoru na svoje nacističke sponzore. Ovo je bilo tek retroaktivno ozakonjenje.

[35] HR-HDA-1561-SDS, 013.1.15

[36] Citirano u Despot, „Vrijeme zločina“, 152.

[37] Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986, 20–21.

[38] Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici“, 21.

[39] Vlatko Hrubec, „Sjećanja najmlađeg taoca“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1985, 56–58.

[40] Despot, „Vrijeme zločina“, 168.

[41] Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici“, 20.

[42] HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 31, I-41, 1037.; Hrvatski narod, god. VI, br. 1223, 30.12.1944., 1.

[43] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263.

[44] Vjestnik Ministarstva oružanih snaga, godina IV, br. 58, 28.12.1944., 2752., 2757.

[45] Nikica Barić, „Ustroj kopnene vojske domobranstva Nezavisne države Hrvatske: 1941–1945.“, Zagreb, 2003, 370.

[46] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 196, 6190.

[47] Nije se točno saznalo je li uzrok te eksplozije bila partizanska sabotaža ili nestručno skladištenje eksploziva mladih i neiskusnih vojnika NDH, vidi: Despot, „Vrijeme zločina“, 183 – 184; Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, 42.

[48] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 196, 6190; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 267, 14103.

[49] HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 201, VI-6, 213.

[50] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 424, 33030; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 472, 37381

[51] HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 196, 6190; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 203, 6788a

[52] HR-HDA-1561-SDS, 013.4.3

[53] HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 198, 6351

[54] HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 203, 6788a

[55] Jozo Tomasevich, „Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945.“, Zagreb, 2010, 390.

[56] Vidi: Nada Kisić Kolanović, „Mladen Lorković: ministar urotnik“, Zagreb, 1998.

[57] Damir Radić, „Glave pune doglavnika,“ Novosti, 31. ožujka 2014, dostupno na http://arhiva.portalnovosti.com/2014/03/glave-pune-doglavnika/

Vezani članci

  • 13. prosinca 2017. Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 11. prosinca 2017. Sirijske izbjeglice na putu prema Grčkoj, 2015. (foto: Yannis Behrakis; izvor: Jordi Bernabeu Farrús @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve