Drugi iz našeg sokaka

U načinu na koji se iz perspektive književne kritike oblikovao recepcijski horizont za „Oblak boje kože“, Lujanovićev „roman romske tematike“, izbjegnuto je pitanje proizvodnje institucionalne društvene nejednakosti manjine o kojoj se govori. Zanemarujući strukturne povlastice koje su nam dane, iz unaprijed uvjetovanih pozicija, Drugoga prevodimo uvijek iznova u nejednakog parnjaka. Možemo li spram rasizma usvojiti kritički odnos ukoliko ne adresiramo ključne aspekte njegova perpetuiranja?

Detalj s korica „Oblaka boje kože“, u nakladi Frakture (izvor: photo.goodreads.com).
Detalj s korica „Oblaka boje kože“, u nakladi Frakture (izvor: photo.goodreads.com).

O recepciji „romana romske tematike“ Nebojše Lujanovića

 

„(…) Želim pohvaliti autora i reći kako je malo tko izvan romske zajednice tako duboko ušao u psihu Roma kao što je to uspjelo književniku Lujanoviću. Na momente imate osjećaj da govori netko iz romske zajednice“, riječi su politologa i profesora Sveučilišta u Mostaru Mile Lasića s tamošnje promocije romana Oblak boje kože Nebojše Lujanovića. Lujanović je pak tom prilikom u intervjuu za portal Bljesak istaknuo: „Bilo mi je strašno važno dobiti priznanje od samih Roma, koji se neće rugati prikazima romskih likova i njihovim dijalozima/postupcima/razmišljanjima. I u tome sam uspio. I bez lažne skromnosti – dalje mi je svejedno.“ Ova dva iskaza dobro ilustriraju registar unutar kojega se u književnoj i kulturnoj javnosti proteklih mjeseci piše i govori o Lujanovićevom romanu.

Kao što se iz priloženoga i može pretpostaviti, Oblak boje kože tematizira sudbinu romske zajednice na našim prostorima. Glavni je junak romski mladić sa zagrebačke periferije koji se, u osvit ratnih devedesetih, pred gomilom koja ga želi linčovati pod optužbom da je izazvao požar u kafiću gdje je radio, sklanja u rodne predjele srednje Bosne. Drugu ključnu dionicu romana čini dnevnik neimenovanog Roma interniranog u Auschwitz, kamiondžije koji radi na odvožnji leševa i pepela. „Na prvoj razini ovaj roman je priča o Romima, međutim, na drugoj razini on je priča o svakoj drugoj ugroženoj manjini“, opisao je Lujanović svoj literarni poduhvat na spomenutoj mostarskoj promociji.

Pored toga što se u novoj knjizi prihvatio važne i intrigantne teme, Lujanović je i osoba vrlo zanimljive biobibliografije: Novotravničanin nastanjen u Splitu, a zaposlen kao predavač na zeničkom univerzitetu, prozaist, maratonac i bivši veslač, autor četiriju proznih naslova. Premda njegove dosadašnje knjige kod kritike nisu prošle nezapaženo (čini mi se da je najviše pažnje privukao roman Godina svinje iz 2010), s novim je romanom Lujanović ostvario proboj kakav pođe za rukom rijetko kojem suvremenom autoru našega jezika. Reakcije kritike na Oblak superlativne su do mjere da ne izostaju ni usporedbe s Andrićem, dok se
I diskurs tzv. struke (književna kritika) i onaj šireg medijskog polja o Oblaku u izvjesnoj mjeri reproduciraju rasizam koji Lujanović tematizira kako u romanu tako i u svojim javnim nastupima
promocije, intervjui, gostovanja i sudjelovanja na svakovrsnim događanjima nižu od Triglava do Đevđelije, u posljednje vrijeme i u „pravom“ inozemstvu. Ako postoji nešto poput postjugoslavenskog književnog kanona, onda je unutar njega Oblaku bez sumnje već dodijeljeno mjesto.
 

Doista, Lujanović se prihvatio teme od iznimnog društvenog značaja i, premda ne dijelim bezostatno oduševljenje pojedinih autora/ica, rekao bih da je to književno izveo vrlo solidno. Međutim, ovdje me primarno ne zanima Oblak kao književni tekst, nego recepcijski kontekst koji se oko njega oblikovao. Naime, riječ je o tome da „sadržaj“ romana – u smislu književnog teksta, njegove tematike te idejnog sloja koji svi tumači, uključujući i samog autora, prepoznaju – i njegova „forma“ – Oblak kao medijska i kulturna činjenica i način na koji se ona tretira – međusobno neobično dobro korespondiraju. Ukratko, i diskurs tzv. struke (književna kritika) i onaj šireg medijskog polja o Oblaku u izvjesnoj mjeri reproduciraju rasizam koji Lujanović tematizira kako u romanu tako i u svojim javnim nastupima. Uz rijetke iznimke (kakav je npr. izvrsni tekst Vanje Kulaš), način na koji se ovome djelu pristupa podrazumijeva vrlo problematičnu perspektivu spram „romskog pitanja“ – a bez obzira na najbolje namjere autora, pojedina iskliznuća u takav diskurs događaju se i u njegovim medijskim istupima.

Primjerice, u citiranom iskazu Mile Lasića zgusnute su dvije temeljne predodžbe koje kao da u stopu prate pisanje o Lujanovićevom romanu. Najprije, sam čin pisanja o Romima shvaća se kao poduhvat istraživanja predjela daleke, egzotične, nepoznate Drugosti, koji podrazumijeva poniranje u inače nedostupnu „psihu Roma“. Romi su postavljeni kao ultimativni Drugi – objekt intelektualnog i umjetničkog zanimanja za čije su shvaćanje i tumačenje potrebni trud, strpljenje i imaginacija. Drugo, i ne manje važno, jest ono Lasićevo „kao da“: Lujanoviću se redovito čestita na umješnosti s kojom je kao „autsajder“ opisao romsku zajednicu i dočarao „njezin“ način razmišljanja, ali se nedostatak „insajderskih“ uvida iz te iste zajednice uopće ne problematizira. Drugim riječima, ne postavlja se pitanje je li moguće ili uopće zamislivo da jedan/jedna pripadnik/ca romske manjine napiše, objavi i promovira vlastiti Oblak boje kože, a pogotovo da i dobije medijski prostor kakav je dobio Lujanović. Koliko mi je poznato, ni autor Oblaka, premda u svakoj prilici izražava zahvalnost zajednici na podršci i pomoći u pisanju knjige, takvo pitanje dosad još nije javno postavio.

Jedna epizoda emisije Hrvatske radiotelevizije Prizma, „multinacionalnog magazina“ koji prati život manjinskih zajednica u Hrvatskoj, pružila nam je priliku da se podrobnije upoznamo s opisanom perspektivom. U prilogu o Oblaku novinarka Vesna Ratković najprije ga najavljuje kao „roman romske tematike Nebojše Lujanovića“, da bi autora potom pitala: „romska zajednica je zapravo jako zatvorena. Kako je vama kao gadži, ne-Romu, bilo doći kod njih, pristupiti im, i pokazati želju da zapravo želite o njima pisati?“, ili pak koliko su se u petogodišnjem periodu pisanja Oblaka promijenili njegov „stav“ ili „mišljenje“ o Romima. Lujanović odgovara kako je pola te petoljetke otpalo na pokušaje približavanja, koji su rezultirali s „nekoliko zatvorenih vrata i na stotine neodgovorenih mailova“, što, dodaje, vidi kao normalan obrambeni mehanizam ugrožene zajednice. S druge strane, on ističe ključnu ulogu „suradnika“ Zuhdije Ahmetovića i Ivana Rumbaka, pripadnika romske zajednice koji su mu pri pisanju služili kao konzultanti: od prevođenja pojedinih pojmova i fraza na romski (u tekstu se pojavljuju u kurzivu), do pomaganja oko „osjetljivih mjesta“ po pitanju „romskog mentaliteta, kulture, kako bi se ponašao koji lik“. Budući da su Lujanovićevi suradnici „dosta kritični prema vlastitoj romskoj kulturi“, u krajnjem rezultatu, po njegovu mišljenju, „nema ni demonizacije, nema ni idealizacije“. Lujanović zaključuje kako je „važno imati ispred sebe čovjeka živog, a ne mrtvu literaturu“, jer – „da sam imao ispred sebe samo literaturu, upao bih u dvije-tri zamke“. Na koncu, on naglašava kako je Oblak knjiga o manjinama „po bilo kojoj osnovi“ i getima u kojima su
U pokušaju da prebrodimo stereotipe i predrasude, Drugome iznova pristupamo kao Drugome – tuđem, egzotičnom i stranom – čime zapravo produbljujemo onaj procjep koji želimo premostiti i ponavljamo gestu sistemskog isključivanja koju data skupina, u ovom slučaju Romi, sve vrijeme trpi
one „prisiljene živjeti“, i kako romska tematika donosi tek „prvi catch te egzotike“.
 

Bilo bi suludo osporavati da Romi za većinu „nas“ doista predstavljaju nepoznanicu, arhetipskog „Drugog iz našeg sokaka“. Poduga historija institucionaliziranog rasizma radi tome u prilog. Međutim, problem nastaje kada u pokušaju da prebrodimo stereotipe i predrasude, Drugome iznova pristupamo kao Drugome – tuđem, egzotičnom i stranom – čime zapravo produbljujemo onaj procjep koji želimo premostiti i ponavljamo gestu sistemskog isključivanja koju data skupina, u ovom slučaju Romi, sve vrijeme trpi. U tim trenucima nekritički sudjelujemo u procesu poznatom kao othering – „podrugljenje“, ili „činjenje drugim“ – koji se može definirati kao „radnja kojom se određena individua ili skupina u nečijem razmišljanju mentalno klasificira kao ‘ne-jedno od nas’“. Primjeri koje sam naveo pokazuju kako se Romi postavljaju kao nešto radikalno drukčije od „nas“, čak i dok se o jednom romanu o rasizmu prema Romima pišu panegirici. Isticanje „autentičnosti“ Lujanovićeva prikaza Roma služi upravo podcrtavanju njihove Drugosti: ono konstruira „Rome“ kao par excellence destinaciju za intelektualno-umjetničko-kulturološku ekspediciju u Drugost. Još jedan primjer za potonje nalazimo kod pisca Josipa Mlakića, koji je povodom Oblaka ustanovio kako bi „neumorni eksploatator romskog etnosa, Emir Kusturica, vjerojatno bijesno zavitlao ovu knjigu o zid, svjestan kako ona ruši sve stereotipe na kojima je on gradio svoje romske kule u zraku“. Međutim, othering se događa i na drugim poljima, a zaleđe ima i u samoj instituciji „suradnika“, tj. informanata, čiju važnost Lujanović toliko naglašava. Institucija informanta potječe iz kolonijalne antropologije: bijeli čovjek dolazi u tuđu, egzotičnu zajednicu i, oslanjajući se na znanje insajdera u kulturi te zajednice, „tumači“ dalekog Drugoga bijelome zapadnom svijetu. Tako je moguće i da u desetominutnom prilogu o romanu u emisiji o manjinama ne bude ni traga manjini o čijoj se povijesti, sudbini i sadašnjem položaju sve vrijeme raspravlja iz jedne od sajamskih hala Interlibera.

Da budem jasan, ne smatram da je nužno biti insajder u nekoj zajednici da bi se mogli razumjeti njeni problemi. Za razliku od brojnih pripadnica/ka suvremenog pokreta za društvenu pravdu (social justice movement) u anglosaksonskome svijetu, ne smatram da samo Rom može na valjan način pisati o sudbini Roma, ili da samo američki Crnac može pravedno opisati položaj američkih Crnaca; takva logika, izvedena do krajnosti, nerijetko vodi u identitetski opskurantizam i mistifikacije. Međutim, nerazumijevanje i nesenzibiliziranost koje otkriva recepcija Oblaka boje kože predstavljaju drugu stranu medalje. U prikazima knjige, u prigodnim slovima s promocija, u intervjuima s Lujanovićem, činjenica da takvo djelo iz strukturnih razloga ne može doći iz domaće romske zajednice uopće se ne problematizira, kao što se ne govori ni o strukturnim povlasticama koje su Lujanoviću omogućile pisanje i objavljivanje Oblaka. On sam rado govori o vlastitoj poziciji gadže među svojim romskim poznanicima, o problemima i nesporazumima koji su se javljali pri sakupljanju građe za roman – ali ne dovodi u pitanje
Činjenica da takvo djelo iz strukturnih razloga ne može doći iz domaće romske zajednice uopće se ne problematizira, kao što se ne govori ni o strukturnim povlasticama koje su Lujanoviću omogućile pisanje i objavljivanje Oblaka
temeljnu dihotomiju između „nas“ i „njih“, niti se osvrće na nejednakosti na koje ukazuje sama činjenica da je ovaj roman tu gdje jest.
 

Dakako, sve ove primjedbe ne impliciraju da Lujanović nije trebao napisati i objaviti Oblak, ili da ne treba govoriti o rasizmu i diskriminaciji spram Roma na istaknutim medijskim mjestima, kad već za to ima priliku i mogućnost. Naprotiv, sistemske privilegije kojima raspolažemo trebamo i moramo koristiti između ostalog i da bismo govorili o nepravdi, nasilju i eksploataciji nad onima koji ne mogu doći do glasa. Također, zacijelo je puno bolje što se Lujanović u pisanju koristio uslugama „suradnika“ nego da se u pisanje upuštao bez njih. Problem nastaje kad se, uslijed izostanka kritičke refleksije nad samom „formom“ tog kreativnog procesa i djela koje je iz njega nastalo, kako kod samog Lujanovića tako i kod većine onih koji/e ga hvale, autora Oblaka u književnom životu predstavlja i proizvodi kao utjelovljenje bijeloga spasitelja. Poput lika kapetana Algrena (Tom Cruise) u Posljednjem samuraju, on se ukazuje kao pojedinac sposoban savladati izazove života među Drugima čiji su mu običaji i umijeća isprva bili radikalno strani, pa naposljetku i postati glasom zajednice umjesto (i vjerojatno bolje od) njezinih pripadnika („Budući da sam jednom stranom i znanstvenik, romski likovi raspoređeni su tako da pokriju tipove ponašanja i podskupine romske zajednice“, obrazlaže Lujanović ovaj „antropološki“ izazov u razgovoru za Nacional).

Eto kako, paradoksalno, recepcijska situacija koja se oblikovala oko Oblaka boje kože sudjeluje u proizvodnji Drugoga o kojoj toliko govore i roman i njegov autor. Važno je naglasiti da se rasističke konotacije tih praksi ne ispoljavaju u vidu „stereotipa“ ili „predrasuda“, što su kategorije koje se vrte u medijima povodom Oblaka. Naprotiv, same društvene strukture u kojima živimo i koje se reproduciraju u medijima, kao i u književnom i kulturnom životu, rasističke su utoliko što unaprijed uvjetuju pozicije s kojih govorimo i mislimo: problem nije samo psihološke ili etičke, već i institucionalne i „impersonalne“ naravi. Što prije prepoznamo ovu činjenicu, lakše ćemo moći sagledati stvari iz uistinu drukčijeg ugla – među ostalim i kad je posrijedi „romsko pitanje“.

 
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve