Skripta 82

U Skripti br. 82 koja je izašla 11. svibnja 2016. možete pročitati Izjavu Plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu za javnost i medije od 28. travnja, tekst "Lako je tuđim u koprive, kad smiješi ti se penzija i vesele ti se unuci" te tekst "Zreo za penziju" koji donosimo u nastavku. Skriptu možete skinuti ovdje (arhiva).

Na panelu 9. Subversive festivala "Perspektive borbe: Od plenuma na fakultetima do plenuma na radnim mjestima" raspravljalo se o nužnosti povezivanja studenata i radništva.

Zreo za penziju


Dekan zagrebačkog Filozofskog fakulteta Vlatko Previšić rođen je 20.10.1945. godine što znači da je na samom početku ove akademske godine (2015/16) navršio 70 godina. U zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju izabran je 2004. godine, što bi značilo da po oba navedena kriterija mora ići u mirovinu krajem ove akademske godine, odnosno 1.10.2016. jer početkom nove akademske godine navršava već 71. godinu života, odnosno ulazi u 72. godinu…

Unazad nekoliko mjeseci mediji su javnosti predočili brojne informacije povodom netransparentnog i nasilnog nametanja Filozofskom fakultetu ugovora o izvođenju zajedničkih dvopredmetnih studija s Katoličko bogoslovnim fakultetom. Nametanje tog za Filozofski fakultet, njegove zaposlenike, studente, ali i cijeli obrazovni sustav Hrvatske, štetnog ugovora, provodi se već više od dvije godine. Glavni operativci netransparentnog pritiska na Filozofski fakultet da prihvati ugovor koji mu donosi samo štetu bez ikakvih naznaka dobrobiti je autoritarni dvojac u liku i djelu rektora Damira Borasa koji to provodi “mekom silom” i dekana Filozofskog fakulteta Vlatka Previšića koji to provodi grubom silom na terenu. Prije nego što pređem na neke nove zanimljive detalje ovih zakulisnih igara nije loše u kratkim crtama podsjetiti na kronologiju događanja.

Dana 15. travnja 2014. tadašnji dekan Filozofskog fakulteta Boras izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Izabran je s 35 glasova koliko točno iznosi natpolovična većina tadašnjeg sastava Senata od 69 članova što ukazuje da je lov na svaki glas bio presudan. Već 12.listopada 2014., još uvijek na funkciji dekana, potpisuje ugovor s Katoličkim bogoslovnim fakultetom (KBF) kojeg s njihove strane potpisuje dekan Tonči Matulić.

Vlatko Previšić, jahač na preduge staze


Na upražnjeno mjesto dekana Filozofskog fakulteta kandidacijski postupak prošla su dva profesora. Tadašnji prodekan Mateo Žagar koji je pokazivao znakove neslaganja s vođenjem Fakulteta prema Borasovim zamislima i Vlatko Previšić koji je imao potporu, tada već rektora Borasa. Prvi krug izbora prošao je tako da ni jedan od kandidata nije dobio natpolovičnu većinu glasova članova Fakultetskog vijeća, pa je u drugi krug, prema pravilima Statuta išao samo prof. Mateo Žagar koji je dobio veći broj glasova, međutim “nepodobni” kandidat ni tada nije dobio dovoljan broj glasova za izbor, pa se cijela procedura izbora morala ponoviti od početka. U ponovljenom kandidacijskom postupku, Mateo Žagar se časno povukao jer nije dobio povjerenje Vijeća, a potencijalnim novim kandidatima je s raznih strana sugerirano da njihova prijava nema smisla te se prof. Vlatko Previšić pojavio kao jedini kandidat i na novom glasanju, od Vijeća iscrpljenog višemjesečnom procedurom, iscijedio dovoljan broj glasova za izbor.

Nakon preuzimanja dužnosti dekana, autoritarnim načinom upravljanja nametao je svoja rješenja bez mogućnosti rasprave o tome da li su ta rješenja doista u suglasju s interesima Fakulteta. Na takav autoritaran, a uz to i vrlo netransparentan način pokušalo se Fakultetu nametnuti i potpisivanje ugovora s KBF-om.

Kada su zaposlenici i studenti shvatili što im se pokušava podvaliti došlo je do organiziranog masovnog otpora, da bi sve eskaliralo nakon dekanovog pokušaja protustatutarne suspenzije prodekanice Branke Galić zbog njezinog javnog protivljenja sklapanju tog ugovora. Nakon što je uvidio da njegova samovolja i zastrašivanje više ne prolaze bez otpora i sve glasnijih zahtjeva za poštivanje zakonskih procedura, bio je prisiljen pokrenuti proceduru razrješenja koju jedino može provesti Fakultetsko vijeće.

Da bi povećao izglede za prihvaćanje njegov neargumentiranog prijedloga, na sastanku pročelnika odsjeka koji je sazvao par dana prije redovne sjednice Vijeća, pokušao je nametnuti stav da na Vijeću o toj točki neće biti rasprave nego samo glasanje i to javno. Međutim na sjednici Fakultetskog vijeća koje se održalo 21.04.2016. brojni članovi Vijeća su se usprotivili takvom stavu i tražili raspravu o točki smjene prodekanice. Kada je uvidio da stvari tijekom rasprave ne teku prema njegovim željama, dekan je počeo s, blago rečeno, neprimjerenom komunikacijom na što su članovi Vijeća spontano počeli ustajati i napuštati sjednicu, nakon čega je u dvorani ostalo nedovoljno ljudi za donošenje bilo kakve odluke. Shvativši da nema kvorum dekan je za članovima Vijeća koji su odlazili počeo vikati da on prekida sjednicu. Nastavak sjednice zakazao je za ponedjeljak 25.04.2016. s tim da je samovoljno maknuo spornu točku iz dnevnog reda koje je izglasalo Vijeće.

Takvoj samovolji članovi Vijeća su se ponovo usprotivili pa je točka u kojoj se trebalo glasati o prihvaćanju ostavke koju je dala jedna od prodekanica, prihvaćanju prijedloga dekana za smjenu prodekanice Galić i izboru novog(novih) prodekana, ipak vraćena na dnevni red uz traženje da se glasa tajno. Razrješenje prodekanice koja je dala ostavku je prihvaćeno, međutim prijedlog dekana za smjenu druge prodekanice nije dobio ni blizu potrebne natpolovične većine ukupnog broja članova Vijeća. Nakon pročitanih rezultata glasanja, koji očigledno dovode u pitanje i povjerenje Vijeća u samog dekana, Previšić ponovo samovoljno prekida sjednicu iako točka nije bila u potpunosti završena jer je sadržavala i izbor novog prodekana/ice na mjesto prodekanice koja je dala ostavku prihvaćenu od strane Vijeća.

Filozofski fakultet sada ima krnju upravu s upražnjenim jednim prodekanskim mjestom i prodekanicom Galić koju dekan usprkos odluci Vijeća ne želi uključiti u rad uprave, već s njom uopće ne komunicira, od nje skriva relevantne informacije, a poslove koje bi trebala obavljati dodjeljuje drugim prodekanima.

Svojim ponašanjem, kršenjem propisa, javnim istupima u kojima je povrijedio ugled dužnosti koju obnaša i načinom upravljanja, dekan Previšić doveo je Filozofski fakultet u vrlo lošu situaciju. Puno toga što je zadnjih mjeseci napravio trebalo bi biti dovoljno za njegovu suspenziju od strane rektora koji na to ima pravo, ali od rektora Borasa je teško očekivati da se odrekne svog oficira ako mu još može koristiti. Puno je vjerojatnije da će ga braniti čak i u slučaju pokušaja Fakultetskog vijeća da se oslobodi sve većeg tereta koji dekan Previšić predstavlja za Filozofski fakultet. Međutim, pregledavajući mogućnosti za prijevremeno okončanje mandata sadašnjeg dekana koji bi trebao trajati do 30.09.2017. naišao sam na detalje za koje će biti zanimljivo pratiti na koji način će ih osovina Boras-Previšić pokušati zaobići. Idemo redom.

U Statutu Sveučilišta (pročišćeni tekst, koji je potpisao rektor Boras) Članak 120.a glasi ovako:

“Redovitom profesoru u trajnom zvanju koji je u to zvanje izabran do 30. srpnja 2013. može se produžiti radni odnos do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina života. Odluku o produljenju radnoga odnosa donosi vijeće sastavnice ako postoji potreba za nastavkom njegova rada, vodeći pri tome osobito računa o njegovu znanstvenom, odnosno umjetničkom doprinosu te uspješnosti u obrazovanju mladih znanstvenika i nastavnika. Odluku vijeća sastavnice potvrđuje vijeće područja.”

Dekan Vlatko Previšić rođen je 20.10.1945. godine što znači da je na samom početku ove akademske godine (2015/16) navršio 70 godina. U zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju izabran je 2004. godine, što bi značilo da po oba navedena kriterija mora ići u mirovinu krajem ove akademske godine, odnosno 1.10.2016. jer početkom nove akademske godine navršava već 71. godinu života, odnosno ulazi u 72. godinu.

Slični klauzulu u Članku 92. ima i Statut Filozofskog fakulteta, koji je podređen Statutu Sveučilišta, a on u točki (6) glasi:

(6) Kada postoji potreba za nastavkom njegova rada, redovitom profesoru u trajnom zvanju može se produljiti radni odnos najdulje do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina. Odluku o produljenju donosi Fakultetsko vijeće, a potvrđuje vijeće područja. Prilikom donošenja odluke posebno će se uzeti u obzir znanstveni doprinos zaposlenika te njegova uspješnost u obrazovnom procesu i odgoju mladih znanstvenika i nastavnika.”

Dakle i prema Statutu Filozofskog fakulteta dekanu bi se krajem ove akademske godine morao prekinuti ugovor o radu zbog odlaska u mirovinu. O tom problemu dekan šuti, a na diskretna raspitivanja o tome nude se jedino neprovjerene glasine da ga funkcija dekana štiti od odlaska u mirovinu. Međutim kada se pogleda Zakon o ustanovama koji se odnosi i na Filozofski fakultet koji se nalazi u registru ustanova, u Članku 44. vrlo jasno piše:

“Ravnatelj ustanove može biti razriješen prije isteka vremena na koje je imenovan. Upravno vijeće odnosno tijelo iz članka 38. stavka 2. ovoga zakona dužno je razriješiti ravnatelja:

1. ako ravnatelj sam zatraži razrješenje u skladu s ugovorom o radnom odnosu,

2. ako nastanu takvi razlozi koji po posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu,

3. ako ravnatelj ne postupa po propisima ili općim aktima ustanove, ili neosnovano ne izvršava odluke organa ustanove ili postupa protivno njima,

4. ako ravnatelj svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči ustanovi veću štetu ili ako zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove.

Prije donošenja odluke o razrješenju, ravnatelju se mora dati mogućnost da se izjasni o razlozima za razrješenje. U slučaju razrješenja ravnatelja imenovat će se vršitelj dužnosti ravnatelja, a ustanova je dužna raspisati natječaj za ravnatelja u roku od 30 dana od dana imenovanja vršitelja dužnosti.”

Ako i zanemarimo točke 3. i 4. prema kojima bi zbog svog dosadašnjeg načina vođenja Fakulteta, dekan Previšić također morao biti razriješen dužnosti, ostaje točka 2. prema kojoj je jasno da ga funkcija koju obnaša ne abolira od odlaska u mirovinu sukladno propisima. Zanimljivost ove priče možemo vidjeti i u tome da je upravo dekan po ispunjenju navedenih uvjeta za prekid ugovora o radu dužan donijeti rješenje o umirovljenju samog sebe, što predstavlja očigledan primjer sukoba interesa. S obzirom na to da je teško povjerovati da dekan nije upoznat s propisima ili da nije s vlastitim brojem godina starosti, dolazimo do očigledno namjerno proizvedene problematične situacije za Filozofski fakultet, jer u Statutu Sveučilišta u članku 42. uz točku 2 piše: “Postupak izbora na mjesto dekana kojem istječe mandat mora završiti najkasnije četiri mjeseca prije nastupa na dužnost.”

Iz prethodno navedenog, mandat sadašnjeg dekana bi trebao završiti 30. rujna 2016. godine, a do tada je preostalo četiri i pol mjeseca. Pokretanje procedure izbora novog dekana koja traje i nekoliko mjeseci, već je prema propisima trebala biti gotova, ali  njeno pokretanje očigledno još nije ni u primisli sadašnjeg dekana. Takva situacije može se od zainteresiranih aktera u igri ugovora s KBF-om iskoristiti na više načina. Kao pritisak za produženje ugovora o radu sadašnjem dekanu usprkos odredbama Statuta ili da se rektoru Borasu omogući da barem dio vremena ključnog za nametanje potpisivanja štetnog ugovora s KBF-om sam imenuje privremenog vršitelja dužnosti dekana Filozofskog fakulteta iz redova onih koji su skloni bespogovorno raditi prema njegovim naputcima i željama Crkve. Ne treba smetnuti s uma da kriteriji za upis u akademsku godinu 2017./18. moraju biti definirani i potvrđeni od Senata do kraja ove (2016.) godine. Zbrka će biti dovoljna da se rektorovim imenovanjem premosti razdoblje od početka listopada do kraja godine. Akademski “A je to” dvojac Boras i Previšić možda će se samo odlučiti na “maštovito” tumačenje propisa (pučki rečeno silovanje), pa će dekan sam sebi, na osnovu samoproglašenih velikih zasluga i potreba, odlučiti nastaviti isplaćivati plaću iz vlastitih sredstava Fakulteta. Kao što znamo, mašta može svašta u tumačenju zakona kada su u pitanju zaslužni za razliku od siromašnih i potrebitih, a prema izjavama obnašatelja visokih državnih funkcija koji se znaju prekrižiti, moral je ionako relativan.

Kuda ide “zemlja znanja” iz koje obrazovani bježe pred nasrtajima crkvenih dogmi u države koje cijene znanstveni pristup, njihovo znanje i kreativnost, možemo vidjeti i po tome da je nekada rektor zagrebačkog sveučilišta bio Ivan Supek, kolos humanističke misli i fizičar svjetskog renomea koji je prijateljevao i promišljao o budućnosti svijeta s brojnim vrhunskim intelektualcima svoga doba i dobitnicima Nobelove nagrade, a danas je rektor Damir Boras, kojem je sasvim normalno da pomoćnica ministra znanosti obrazovanja i sporta bude osoba bez završene srednje škole ili pak daje izjave poput: “Ugovor sa Svetom Stolicom daje snagu Sveučilištu u Zagrebu jer je taj ugovor iznad Ustava Republike Hrvatske”. Zato nije čudno što je neprimjerenu kič inauguraciju sadašnjeg rektora režirao najpoznatiji režiser farsi i falsifikata u Hrvata, Jakov Sedlar. Kako će se dalje odvijati farsa na Filozofskom fakultetu i u čijoj režiji saznajte u idućim nastavcima.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve