Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije

U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.

Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor).
Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor).

Termin fašizam danas se poprilično uvriježio. Možemo li ga preciznije definirati?

Kada se danas govori o fašizmu, to se obično čini na jedan od dva načina. Uvjetno rečeno, prvi je preuzak, a drugi je preširok. „Preuzak“ uključuje onaj tip interpretacija prema kojima se termin fašizma može odnositi isključivo na specifično povijesno razdoblje (od ranih 1920-ih do 1945.) i da je svaka upotreba navedenog termina za razdoblje prije ili nakon tog perioda neprimjerena. Problem s ovakvom definicijom fašizma je u tome što ignorira njegove povijesne izvore, ali i kasniju upotrebu.

Fašistički su teoretičari i vođe, kao izvor za svoju ideologiju i svoju primarnu motivaciju  navodili „potrebu“ kompenzacije nedostataka koje su zemlje poput Njemačke i Italije imale u odnosu na druge, etabliranije kolonijalne sile. Drugim riječima, oni su svoj fašistički projekt u dobroj mjeri zasnivali na već postojećoj tradiciji europskog kolonijalizma, kojeg su nastojali imitirati u nešto drugačijem kontekstu. Stoga, nije iznenađujuće što neki od najgorih zločina koji su kasnije počeli simbolizirati fašizam, kao na primjer oni u istočnoj Europi, zapravo ne odudaraju previše od svega onoga što se u sklopu europskog kolonijalizma (naročito u Africi i Aziji) događalo i znatno prije perioda koji se inače identificira s fašizmom.

Neki od najgorih zločina koji su kasnije počeli simbolizirati fašizam, kao na primjer oni u istočnoj Europi, zapravo ne odudaraju previše od svega onoga što se u sklopu europskog kolonijalizma (naročito u Africi i Aziji) događalo i znatno prije perioda koji se inače identificira s fašizmom

Još jedan problem s preuskom definicijom fašizma je ignoriranje činjenice da su se mnoge politike i elementi politika koje povezujemo s povijesnim fašizmom nastavile koristiti i nakon 1945. godine. Neke od očitijih primjera možemo pronaći u brojnim hladnoratovskim huntama Latinske Amerike ili u zemljama poput Grčke i Turske, koje su se povremeno i eksplicitno pozivale na tradiciju povijesnih fašizama s kojima su dijelile glavni cilj – borbu protiv komunizma.

S druge strane, kada govorimo o preširokim definicijama fašizma, one uglavnom uključuju praksu da se svaki tip izvan-proceduralne politike ili svaki tip nepristojnosti u političkom diskursu, gotovo sasvim identificira s fašizmom. Radi se o vrlo korisnoj taktici kada se žele eliminirati svi potencijalni politički protivnici, no takva je praksa istodobno izrazito štetna ako želimo razumjeti i objasniti specifične razlike fašizma naspram ostalih društveno-političkih poredaka.

Jednu od najpopularnijih, najvidljivijih varijanti upotrebe preširoke definicije fašizma svakako možemo pronaći u tzv. teoriji totalitarizama, koja svoj nastanak duguje hladnoratovskim tenzijama. U pokušaju delegitimacije svakog tipa protivljenja specifičnim politikama zapadnih zemalja ili općenitog protivljenja kapitalizmu, na Zapadu je došlo do izjednačavanja fašizma s pokretom koji mu se politički, ideološki, a naposljetku i oružano, najdugotrajnije i najustrajnije protivio. Time se pokušao ponuditi novi narativ u kojemu bi fašizam i komunizam dijelili zajedničku platformu, inherentno suprotstavljenu individualnim slobodama koje su tobože karakteristične za zapadne zemlje.

Koja je u suštini bila politička funkcija povijesnih fašizama?

To je ključno pitanje ukoliko želimo izbjeći zamku preširoke i preuske definicije fašizma. Naime, ako je krajnja brutalnost represije u matičnoj zemlji te vojne agresije izvan nje prepoznatljiva metoda fašizma, važno je postaviti pitanje koja je njezina funkcija. U pomoć nam ponovno priskaču sami fašistički teoretičari i vođe koji nisu previše dvojili oko toga da je glavni zadatak fašizma upravo spašavanje, očuvanje, proširenje i zaštita domaćeg, nacionalnog kapitalizma. Fašizam je dakle, s jedne strane, kapitalizmu ponudio zaštitu od unutrašnjeg neprijatelja, odnosno radničkog pokreta, a s druge strane, ponudio je zaštitu od vanjskih prijetnji koje su predstavljale konkurentske kapitalističke zemlje. Sukob s potonjima bio je način zadobivanja kontrole nad resursima i tržištima.

Zaštita domaćeg kapitalizma od demokracije (naročito od radničkog pokreta) i potreba za neprestanom borbom s konkurentskim silama za kontrolu nad tržištima i resursima, predstavljaju potrebu koja evidentno nije nestala 1945. godine. Daleko od toga.

Grčki dokumentarni film iz 2014. godine koji se bavi ekonomskim kontekstom povijesnih i aktualnih fašističkih pokreta, s naglaskom na primjere iz Italije, Njemačke i Grčke (izvor: YouTube)

 

Kako u tom smislu možemo promatrati događaje tijekom posljednje europske dužničke krize, poput npr. u Grčkoj u kojoj se dogodila suspenzija narodnog suvereniteta u korist vjerovnikâ grčkog državnog duga? Mogli bismo se također zapitati kakav je status dugogodišnje američke okupacije Iraka, za koju malo tko dvoji da je nastala zbog želje za kontrolom energetskih resursa u svrhu spašavanja opadajuće profitne stope američkog kapitala. Sasvim je jasno da takve događaje i politike ne možemo potpuno izjednačiti s povijesnim fašizmom zbog razlikovnih točaka u kontekstu, metodama te načinu legitimacije vlastitih postupaka. Međutim, iz perspektive suvremenog antifašizma, gotovo je nemoguće ignorirati činjenicu da se radi o nastavljanju pojedinih elemenata politike koju su koristili povijesni fašizmi. U tom smislu, borba protiv suspenzije narodnog suvereniteta i borba protiv agresivnog vojnog pokušaja kontrole stranih tržišta i resursa, u svakom slučaju predstavljaju nuždu za sve one koji još uvijek teže demokraciji i nekom tipu slobodnijeg svijeta.

Koje paralele možemo povući između povijesnih fašizama i neokonzervativnih političkih projekata (poput npr. demokršćanstva)?

Demokršćanstvo je početkom 20. stoljeća nastalo, u suštini, kao odgovor na socijalizam. Budući da se u to vrijeme politika transformira iz isključivo aristokratskog hobija u nešto što se tiče širih masa (socijalisti igraju ključnu ulogu u tom procesu), demokršćanstvo nastaje kao pokušaj da se demokratski impuls odozdo stavi pod kontrolu i u nekom smislu preokrene u smjeru konzervativne reakcije protiv socijalizma.

Demokratska mobilizacija je prihvaćena, no uz uvjet da ona ostane u okvirima postojećeg sistema, pri čemu se osigurava i religijska legitimacija. Naravno, situacija se dramatično promijenila u posljednjih stotinjak godina,
Oba načina upravljanja (otvorena diktatura i tehnokratsko upravljanje radi „nužnih reformi“) u kapitalističkim zemljama imaju zajedničku odrednicu. Oni su, u suštini, reakcija na demokratsku mobilizaciju, naročito odozdo, te na izazove kapitalističkom sustavu koje takva mobilizacija može proizvesti.
ponajviše stoga što je i politika na neki način postala znatno manje demokratska negoli u prethodnom periodu. Politički se sustavi danas u najvećoj mjeri svode na tehnokratsko upravljanje, što je zamijenilo ulogu velikih ideoloških konflikata potaknutih masovnim mobilizacijama. No, oba načina upravljanja (otvorena diktatura i tehnokratsko upravljanje radi „nužnih reformi“) u kapitalističkim zemljama imaju zajedničku odrednicu. Oni su, u suštini, reakcija na demokratsku mobilizaciju, naročito odozdo, te na izazove kapitalističkom sustavu koje takva mobilizacija može proizvesti.
 

Zato bismo se trebali zapitati što je danas demokršćanstvo. U svojoj dominatnoj varijanti u Europi, gdje ga predstavljaju tzv. konzervativne ili stranke desnog centra, ono je preuzelo formu tehnokratskog upravljanja koje se ne razlikuje mnogo od drugih političkih opcija. No ipak, ne može se negirati da određeni elementi demokršćanske pozicije, koji su demokratskoj mobilizaciji htjeli ponuditi opipljivu konzervativnu alternativu, još uvijek postoje.

Taj se tip demokršćanstva u povijesti nerijetko postepeno spajao s fašizmom. Primjere možemo pronaći u brojnim zemljama, poput Austrije u kojoj su kršćanski socijalisti praktički preobraćeni u fašističku stranku s eskalacijom klasnih konflikata ranih 1930-ih. Čini li to suvremene demokršćanske pokrete sličnima fašizmu? Takav bi zaključak svakako bio pretjeran. Protivljenja demokraciji, čini se, prije proizlaze iz konsenzusa na cijelom političkom spektru tzv. srednje struje kojemu treba suprotstaviti novu demokratsku mobilizaciju. U protivnom bi se kao lažna alternativa ponovno mogli nametnuti prijedlozi za eskalaciju onih politika koje nas već vuku sve dalje od demokracije i zajedničkog dobra.

 

Dijelovi intervjua korišteni su u prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV:

Vezani članci

  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 6. travnja 2016. Hillary Clinton govori pred pristašama na skupu "Get Out the Caucus" u Iowi, 24. siječnja 2016. (Izvor: Gage Skidmore @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci) Antifašizam budala Poistovjećivanje bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa s fašizmom dodatno pogoni apel centrističkih snaga okupljenih iza pretendentice na predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Hillary Clinton, na postrojavanje u njezin tabor, i to prije nego što dinastička kandidatkinja odgovori na izazov suparničke kampanje socijaldemokratskog kandidata Bernie Sandersa koji, unatoč inicijalnom zaostajanju za Clinton u broju osvojenih delegata, trenutno drži politički momentum, s uglavnom premoćno osvojenih 7 od 8 zadnjih država na predizborima američke Demokratske stranke.
  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 22. srpnja 2014. Wendy Brown: Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

    Iz časopisa Up&Underground iz 2012. godine prenosimo prijevod eseja Wendy Brown, objavljenog u Theory and Event VII/1 iz 2003. godine: “Jednostavno rečeno, posljednja dva stoljeća liberalna demokracija otvara skroman etički procjep između ekonomije i države. Čak i kada liberalna demokracija konvergira s kapitalističkim vrijednostima (vlasnička prava, individualizam, hobbesovske pretpostavke u podtekstu svih ugovora itd.), formalna […]

  • 3. travnja 2014. Mathias Wörsching: Što je to – fašizam?

    Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za siječanj 2014. godine prenosimo prijevod teksta Mathiasa Wörschinga, uz urednički uvod: “Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pritom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu […]

  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam

    Novo izdanje online Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi dio teksta iz knjige Reinharda Kühnla „Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam“ (str. 37-62). Liberalni koncepti ljudskih prava imaju vlastitu statističku povijest, a njihovi konkretni socijalni sadržaji od samog početka predmet su političke borbe. Za razumijevanje koncepata koji proizlaze iz liberalno-demokratskih tradicija i konkretnih uloga koji […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve