Ako želi izaći iz krize, Europa mora napustiti politike štednje

Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.

Prosvjed protiv politika štednje u Londonu 2015. godine (izvor: David B. Young prema Creative Commons licenci).
Prosvjed protiv politika štednje u Londonu 2015. godine (izvor: David B. Young prema Creative Commons licenci).

Razgovarajmo o kompeticiji na tržištu rada, o stotinama i tisućama ljudi koji se prijavljuju za jedva postojeća slobodna radna mjesta – možemo li reći da na tržištu rada vlada veća kompetitivnost, nego što je slučaj s ostalim tržištima? Na koji se način tržište rada izdvaja od ostalih?

To je apsolutno točno. S jedne strane, na tržištima rada u mnogim zemljama svjedočimo ogromnoj konkurenciji – ljudi stoje u redovima u potrazi za poslom. Riječ je o lošoj situaciji za cijelu Europu. Povrh toga, tržište radne snage se po načinu funkcioniranja razlikuje od normalnih tržišta – potreban mu je rast nadnica. Ekonomiji je potreban rast nadnica jer je on ujedno i preduvjet za rast potražnje. A bez porasta potražnje niti jedna ekonomija ne može napredovati.

Kada govorimo o posljedicama globalne ekonomske krize i kako se s njima nositi, prevladavajuća pozicija establišmenta jest politika štednje. Osjećaju li posljedice mjera štednje svi građani jednako i koliko su takve mjere efektivne u izvlačenju zemlje iz ekonomske krize? Odnosno, u kontekstu klasne stratifikacije djelotvornih učinaka ekonomskog oporavka – što znači izvesti zemlju iz ekonomske krize? Primjerice, je li porast BDP-a indikator povratka životnom standardu radničke klase iz razdoblja prije ekonomske krize?

Porast BDP-a bi to trebao osigurati, no poanta je u tome da se kao glavni politički instrument koriste mjere štednje, što nije nimalo razumno. Mjere štednje ne izvlače naše ekonomije iz recesije, već ih uništavaju. U pravu ste, ekonomski rast kao takav ne znači da nužno svi u njemu participiraju u jednakoj mjeri. Zato sam naklonjen donošenju zakona koji propisuje da svi moraju jednako sudjelovati u raspodjeli rasta produktivnosti, rasta općenito – neovisno radi li se o mladim nezaposlenim ljudima ili umirovljenicima. Svi bismo trebali jednako participirati u rastu produktivnosti – realnim povećanjem naše kupovne moći. Na taj način bismo uklonili dio nepravdi postojećeg sustava. Dodao bih kako u svim zemljama svijeta vlade imaju mogućnost uvesti promjene u načinu raspodjele prihoda koje bi bile naklonjenije siromašnim ljudima.
 

Zdrav razum koji se u srednjostrujaškim medijima promovira kao opravdanje za mjere štednje počiva na pozivu za „stezanjem remena“, pri čemu se nacionalne ekonomije uspoređuje s kućanstvima. Koliko su ovakve usporedbe korisne pri razumijevanju makroekonomskih procesa?

Ideja da cijela ekonomija funkcionira kao kućanstvo fundamentalno je pogrešna i sve preporuke do kojih se na temelju nje dolazi također su pogrešne. To je razlogom što, primjerice, Europa ne može izaći iz recesije. Prikovani smo uz čudnu ideju da će nam mjere štednje i stezanje remena pomoći – no to nije tako. Ono što nam je zaista potrebno jest da ljudi participiraju u uspjehu čitave ekonomije i troše novac, po mogućnosti na razumne stvari, kako bi se proizvedena roba mogla prodati. Radi se o jednostavnom pravilu prema kojemu realne nadnice moraju rasti uporedo s rastom produktivnosti.

Na koji se način pojedino kućanstvo ili poduzeće razlikuje od nacionalne ekonomije?

Stezanje remena može pomoći pojedinom kućanstvu, no to je nemoguće učiniti na razini cjelokupne ekonomije jer bi stezanje remena jedne osobe značilo smanjenje prihoda, profita ili dohotka za drugu osobu. Uvijek dolazi do izravnih posljedica za čitavu ekonomiju, a pokušaj nametanja mjera štednje cjelokupnoj ekonomiji rezultira recesijom, a ne poboljšanjem situacije.

U čemu leži tajna njemačkog ekonomskog uspjeha i kako se on odražava na njemačku radničku klasu?

Kao glavni faktor njemačkog uspjeha valja istaknuti da je njemačka radnička klasa bila primorana na stezanje remena, što je omogućilo Njemačkoj da, takoreći, izvozi svoju nezaposlenost u ostatak Europe. No već je to dostatan pokazatelj da se ne radi o razumnoj mjeri, koju bi mogle primijeniti i ostale države. Ponavljam, makroekonomski pogled na problematiku drugačiji je od njemačkog. Poduzete mjere neko su vrijeme bile od pomoći Njemačkoj jer ostale zemlje nisu na njih reagirale niti znale odgovoriti, međutim sada je tome došao kraj i svima je jasno da je nemoguće održati postojeće stanje. Dakle, Njemačka je zatražila od ostalih država da stegnu remen, što je besmislica. Ponovit ću – jedna zemlja može poduzeti određene mjere ako druge ne reagiraju, uz parcijalan i privremen uspjeh, no ne mogu sve zemlje tako postupiti jer bi to tek odvelo u deflaciju i dublju recesiju.

Koliko su političke strategije koje ciljaju na kejnzijanske metode kriznog menadžmenta provedive unutar aktualnog političko-ekonomskog okruženja u Europskoj uniji, koje je naklonjeno politici mjera štednje? Što možemo reći o vezi politike i ekonomije? Povijest nas podsjeća kako su u vrijeme kada je Keynes osmišljavao svoje analize i politike, ulicama marširali radnički pokreti. Koji bi bio današnji ekvivalent radničkom pokretu, u smislu odnosa moći?

Kejnzijanske ideje su u principu još uvijek valjane. Morate razmotriti pitanje potražnje na tržištu. Ne možete to ignorirati. Posebice se treba osvrnuti na plaće. Jasno je da je Keynes stao uz radničku klasu. Nažalost, pokatkad čak i sindikati zaboravljaju da je potrebno podići plaće u čitavoj ekonomiji, no to ne čudi jer ih mediji ideološki indoktriniraju. Pa ipak, postoji jasna kompenzacija, odnosno komplementarnost. Kao što sam već naglasio, potrebna nam je razumna politika nadnica – rast realnih nadnica u skladu s rastom produktivnosti apsolutno je neophodan za uspjeh ekonomije. No, s vremena na vrijeme, tijekom kriza i eksternih šokova, potreban je dodatni poticaj vlade. Komplementarnost tih dviju politika u stanju je dovesti do razvoja u kojem svi imaju priliku participirati.

Kako se to uklapa u prevladavajuću neoliberalnu strategiju koja cilja na smanjenje cijene radne snage?

Uopće se ne uklapa. Neoliberalna strategija ne funkcionira i naposljetku će podbaciti. No problem je što plaćamo visoku cijenu neuspjeha takve strategije. To već možemo vidjeti u Europi koja stagnira i grca u recesiji posljednjih pet godina. Hrvatska je, primjerice, u vrlo lošem stanju. Radi se o direktnim i indirektnim posljedicama nametnutih mjera štednje. Dakle, neoliberalne politike štednje su podbacile i tu bismo trebali naučiti lekciju. Problem leži u tome što je teško doprijeti do naših političara. U svim zemljama svjedoci smo njihove tvrdoglavosti, nefleksibilnosti i bahatosti – ne žele slušati, i jedino u što vjeruju jest neoliberalni konsenzus. Moramo pokušavati dopirati do ljudi svim raspoloživim sredstvima. Ja to činim putem interneta – svakodnevno sam u kontaktu s mnogim ljudima, putujem i predajem, baš kao sada u Zagrebu. Naposljetku, mislim da je to ispravan način te smatram da bi trebalo postići dijalog s onim političkim strankama koje su još uvijek otvorene za razumne ideje. Nažalost, takve su u manjini.
 

Gdje su granice egalitarizma među državama i pojedincima u kapitalizmu?

Među državama ne postoje nikakva ograničenja. Sve bi države mogle biti potpuno egalitarne, i ne postoji ni tračak sumnje u to. Što se tiče pojedinaca, u to baš nisam uvjeren. Svakako postoje ograničenja koja ne bi trebalo prekoračiti. No poanta je u tome što nitko ne zna koja su to ograničenja. Tako da nam ostaje da probamo primijeniti politike distribucije. Možete pokušati doznati postoji li uopće granica jer nitko to zasigurno ne zna. Pretpostavljam da ograničenje postoji – primjerice, ako imate progresivno oporezivanje od 90% – ljudi će se pobuniti i pružiti otpor. Međutim, ne govorimo o 90%. Kada bi stopa poreza bila 60%, vjerojatno ne bi bilo problema. Takve stvari je moguće isprobati, no kao što sam već rekao, najvažnije je shvatiti da je sekundarna distribucija manje važna od primarne. Distribucija između rada i kapitala je važnija i ako uspijemo na tom planu, učinili smo mnogo. Potom vlasti mogu učiniti nešto po pitanju sekundarne distribucije na razini države. No bez korekcija na primarnoj razini (a to trenutno izostaje diljem Europe), utjecaj distribucije na sekundarnoj razini neće imati odjeka.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

 

Video snimka intervjua prikazana je u drugoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 27.5.2016. na TV Istra, a uskoro dostupne i na SkriptaTV.

Vezani članci

  • 25. siječnja 2016. Satelitska fotografija Chenggonga, u kojem već preko 100,000 stanova stoji prazno (Izvor: Business Insider. Što znači kriza u Kini Prošlogodišnji slom na kineskim burzama dionica označio je početak ispuhivanja mjehura unutar kojega su cijene dionica proteklih godina porasle za 150 posto. Broj radničkih prosvjeda i štrajkova povodom neisplate plaća otad je u porastu, dok kineske vlasti pokušavaju direktnim intervencijama održati stabilnost ekonomije. Ponovni kolaps cijena dionica na kineskim burzama početkom ove godine popraćen je glasnim šaputanjem o potencijalno kataklizmičkoj godini za svjetsku ekonomiju. Razgovor s glavnim ekonomistom britanske fondacije New Economics iz kolovoza 2015. ocrtava nedavnu ekonomsku povijest Kine, kao i obrise globalne makroekonomske situacije u kojoj Kina trenutno igra ulogu prvog domina.
  • 2. siječnja 2016. Naslovna fotografija preuzeta je sa stranice enikos.gr. Propala strategija Donosimo analizu političkog puta Syrize od izbora 25. siječnja, do pred Tsiprasovo raspuštanje vlade 20. kolovoza i novih izbora 20. rujna 2015., na kojima Syriza osvaja skoro apsolutnu većinu i ponovno formira vladu koja se sukladno sporazumu s "institucijama" ograničila na administriranje mjera štednje: "Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu."
  • 14. rujna 2014. András Juhász: Mere štednje, reforme i racionalizacija u obrazovanju

    S prijateljskog portala Mašina prenosimo kritičku analizu permanentne reforme koju razne srpske vlade provode u sektoru obrazovanja, autora Andrása Juhásza: “U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste. Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari […]

  • 8. studenoga 2012. Asbjørn Wahl: Politike štednje u Europi – Nema alternative

    Povodom konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj će sudjelovati i Asbjørn Wahl koji u naslovu rabi frazu “Nema alternative” Margaret Thatcher jer ona “opisuje i ogroman izazov s kojim se sindikati i radnički pokret u Europi suočavaju i nedostatak alternativa trenutnim neoliberalnim politikama štednje – odnosno, otvoreno rečeno, […]

  • 3. siječnja 2012. Andreja Živković: Bankrot Evropske unije

    U Zarezu XIII/322 objavljenom 24. studenog 2011. u sklopu temata S onu stranu Schengena 2, Andreja Živković piše kratku povijest europskih integracija, povijest rastuće ekonomske ovisnosti i periferizacije.“Evropa nema alternativu’” – to je la pensée unique koja dominira političkim životom Hrvaske pred referendum o ulasku u EU. Poput ideje o tranziciji u tržišni model, Evropa […]

  • 12. listopada 2011. Éric Toussaint: Osam ključnih predloga za drugačiju Evropu

    Kriza je uzdrmala Evropsku uniju do samog temelja. Javni dug guši nekoliko zemalja koje je finansijsko tržište teško pogodilo. Sa vladama posvećenim ovom problemu, koje potpomažu i podržavaju Evropska komisija (EK), Evropska centralna banka (ECB) i MMF, finansijske institucije odgovorne za krizu zarađuju puno novca, dok spekulišu o vladinom dugu. U međuvremenu, vlasnici preduzeća iskoristili […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve