Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom

U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.

Minirani spomenik Vuke Bombardellija posvećen borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koje su pogubili ustaše u okolici Sinja (izvor: maz.hr , foto: Igor Grubić)
Minirani spomenik Vuke Bombardellija posvećen borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koje su pogubili ustaše u okolici Sinja (izvor: maz.hr , foto: Igor Grubić)

Možete li nam definirati „partizanski prijelom“, sintagmu koju često koristite u svojim tekstovima, te njegov učinak na polju kulture i umjetnosti?

Započeo bih radikalnom političkom teorijom u kojoj definicija prijeloma ne bi isključivo podrazumijevala jasan raskid s prošlošću (npr. revoluciju), već proces koji povlači ozbiljne materijalne posljedice za stvarnost i u sklopu kojeg revolucionarni događaj predstavlja tek početak. U historijskom kontekstu, „partizanski prijelom“ locirao sam u periodu Drugog svjetskog rata, unutar onoga što obično nazivamo Narodnooslobodilačkom borbom, koja je izvršila najdalekosežniji preokret u balkanskoj povijesti dvadesetog stoljeća.
 
Ovaj prijelom, koji je rezultirao novom Jugoslavijom, kvalitativno se razlikovao od polufašističkog i perifernog političkog ustroja stare Jugoslavije, kao i od nacističkog okupacijskog aparata potpomognutog lokalnim kolaboracionistima. Drugim riječima, kvalitativna razlika nije bila isključivo izražena različitim bojama vojnih uniformi, već političkim principima temeljnih političkih organizacija: naciste i lokalne kolaboracioniste, ali i predstavnike stare Jugoslavije,
Narodnooslobodilačka borba utemeljila je političku formaciju otvorenu prema svima – osim, naravno, prema fašistima. Njezini temeljni politički principi bili su transnacionalna antifašistička solidarnost i uspostavljanje nove oslobođene države.
možemo kao buržoaske formacije zajedno svrstati pod princip etničke mržnje i nacionalističkog isključivanja, uz minimalnu političku razliku između polufašističke monarhističke diktature i čiste fašističke diktature.
 
Nasuprot tomu, Narodnooslobodilačka borba utemeljila je političku formaciju otvorenu prema svima – osim, naravno, prema fašistima. Njezini temeljni politički principi bili su transnacionalna antifašistička solidarnost i uspostavljanje nove oslobođene države. Jugoslavenska antifašistička borba nije bila samo „negativna“ – ona je također afirmirala novi politički imaginarij: multinacionalnu federaciju i novu Jugoslaviju (kroz odluke AVNOJ-a iz 1943. godine), označivši time pokretanje procesa socijalne revolucije, što je otvorilo politički prostor kakav se u Europi okupiranoj od nacista smatrao nezamislivim.
 
Tko bi bio voljan riskirati vlastiti život u ime ideje, za multinacionalnu federaciju, bratstvo i jedinstvo ili nešto tomu slično, u vrijeme kada se činilo da će nacistička pobjeda i dugotrajna okupacija biti vjerojatniji ishod? Dakle, otpor nije mogao krenuti samo iz „negacije“ kao borba protiv okupatora, već je morao biti utemeljen na obećanju novoga svijeta i društva. Na određen način, ovo je bilo povezano s poljem kulture i umjetnosti, kako je to briljantno prikazao Miklavž Komelj. Ne radi se samo o političkim organizacijama, Komunističkoj partiji i novoformiranim Narodnooslobodilačkim odborima itd., već i o pojavi, kultivaciji te istovremenom razvoju nove simboličke moći te imaginarijâ. Kako simbolizirati ovaj novi svijet? Kako promišljati o onome što se događa u kontekstu revolucionarnog procesa koji je zahvatio mase? Nemojmo zaboraviti da je većina ljudi koja se pridružila partizanskom pokretu bila nepismena ili slabije obrazovana. Oni odlaze u šumu, gdje se provode kampanje opismenjavanja – kroz brigade ili u omladinskim, ženskim i drugim komunističkim organizacijama. Vrijeme između oružanih borbi koristilo se za kulturno organiziranje i osnaživanje, pružajući temelj ovoj simboličkoj moći, koja je bila neusporedivo veća od one kakvu su prakticirali na drugoj, fašističkoj strani.
 
Ako smo svjesni ovoga, bolje ćemo razumjeti dijalektički odnos između političkog i vojnog djelovanja u gerilskoj borbi, te agitacijske, avangardne umjetnosti. Nije riječ o promišljanju umjetnosti pomoću starih, buržoaskih kategorija poput autonomije, nego o otvaranju šireg prostora kao podrške političkom, pa i vojnom procesu.
 
Prosvjetna djelatnost na oslobođenom teritoriju - Užice 1941. godine (izvor: znaci.net)
Prosvjetna djelatnost na oslobođenom teritoriju – Užice 1941. godine (izvor: znaci.net)
Ovaj dublji partizanski prijelom iz perioda Drugog svjetskog rata bitan je za razumijevanje određene političke autonomije koju su partizani u Jugoslaviji, ali i partizani od Italije do Grčke, ostvarili u odnosu na zapadne i sovjetske saveznike. Upravo je prvotna partizanska autonomija ono što je omogućilo partizanski prijelom, kao i ono iz čega je crpio svoju snagu. Navedene supersile nisu bile previše naklonjene takvoj vrsti političke autonomije, jer su hladnoratovski odnosi u velikoj mjeri već bili uspostavljeni za vrijeme Drugog svjetskog rata, stoga pri razmatranju partizanske autonomije valja istaknuti 1948. godinu, kada su slomljeni talijanski partizani i njihova Komunistička partija, dok su već sljedeće godine poraženi grčki partizani zbog raskida sa Staljinom i Titom. Međutim, 1948. godina je i svojevrstan nastavak partizanskog prijeloma – pokazala je kakve posljedice očekuju one koji ustraju pri pokušajima očuvanja partizanske autonomije u tadašnjem iznimno opasnom okruženju, kada je svaka radikalna odluka ukazivala da nizašto ne postoje garancije.
 
Prebacimo se na trenutak u suvremeni kontekst i razmotrimo situaciju u kojoj se našao Tsipras nakon referenduma. Nema sumnje kako on i vodstvo SYRIZA-e nisu imali nikakve garancije po pitanju toga što će se dogoditi ogluše li se na diktat Troike. Međutim, znali su točno što će se dogoditi ako ne otkažu poslušnost i ako ostanu unutar Eurozone, u sklopu kreditnih odnosa koji im nameću praćenje trenda. Možete pokušati do neke mjere pregovarati, ali moguć je tek nešto drugačiji, humanitarniji oblik mjera štednje. No, ako zaista kažete „NE“, ako zaista kažete „OXI“, povijesna situacija otvara se prema nepoznatom, onome što ne možete predvidjeti. Ovo je druga definicija partizanskog prijeloma – nema garancije. Već idućeg dana mogu vas uništiti nacisti ili saveznici (kao što se dogodilo u grčkom slučaju), ili se možete naći u poziciji da stvorite nešto novo, sa svim svojim kontradikcijama i paradoksima. Neupitno je da moramo biti kritični i prema jugoslavenskoj federaciji te jugoslavenskom socijalizmu, ali istovremeno treba prepoznati one političke momente i procese koji su ukazivali na odstupanje od logike pukog „praćenja trendova“ (TINA – There is no alternative). To je ipak bila formacija koja se izborila sama za sebe. Postojao je moment samoautorizacije – nešto je proizišlo iz narodnih masa, a ne iz neke božanske moralnosti ili lika velikog vođe Tita. Prijelom se proizveo i održao unutar partizanskog pokreta.
 

Koliko su antirevizionistička borba i historiografski znanstveni rad bitni za ljevicu na Balkanu, odnosno, u kojoj mjeri je historijski revizionizam jedan od stupova trenutnog političko-ekonomskog sistema?

Ovo je iznimno važno pitanje, zato što su od rušenja Jugoslavije, i općenito padom socijalizma, lijeva teorija i progresivna politička praksa prestale koegzistirati u produktivnom, pa makar i napetom odnosu. Ovaj politički i teorijski poraz popraćen je sporijim usponom političkih pokreta diljem regije, dok su u domeni teorije – iako uglavnom izvan dominantnih znanstvenih infrastruktura poput sveučilišta – barem u zadnjih deset godina razvijene mnogo jače analize i kritike političke ekonomije, tranzicije, privatizacije, neoliberalizma i drugih tema povezanih s devedesetima. Nema dvojbe kako postoji i solidna kritika nacionalizma te historijskog revizionizma, no čini mi se da te dvije struje (kritika ideologije i kritika političke ekonomije) često ostaju na odvojenim poljima – treba nam obimnija studija koja će ih ujediniti na komplementaran način.
Već su postojali periodi kada je Europa zaista bila politički i ekonomski ujedinjena, primjerice, od sredine tridesetih do prve polovice četrdesetih godina. Engleski i francuski političari u to su vrijeme neskriveno podržavali fašističke tendencije i tolerirali njihovu ulogu u Španjolskom građanskom ratu.
Primjerice, iz perspektive marksističke kritike veoma je malo toga napisano na temu nedavnih ratova, dok je puno više pažnje posvećeno ideološkom fenomenu historijskog revizionizma, koji je zasigurno pomogao u stvaranju ratne klime, a zadržao se i nakon što su ratovi završili.
 
Revizionizam na prostoru bivše Jugoslavije ima različita lica. Određena vrsta historijskog revizionizma ulazi u državni aparat reaproprirajući partizansku prošlost – primjerice, naglašavanjem važnosti partizana za otvaranje puta slovenskoj nacionalnoj suverenosti, no uz pokušaj zaborava Jugoslavije i socijalizma. Ista logika, koju koriste različiti akteri, na djelu je i u Hrvatskoj, Srbiji, te drugim bivšim članicama federacije. Postoji i ekstremniji oblik revizionizma, koji predstavlja ideološku formaciju na europskoj razini. U knjizi „Rat i revolucija“, Domenico Losurdo tvrdi kako historijski revizionizam započinje u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima, pokušajem brisanja cjelokupnog revolucionarnog nasljeđa – svega od Jakobinske do Oktobarske revolucije, kao i našeg lokalnog jugoslavenskog primjera partizanskog prijeloma, ali i antikolonijalne borbe te ženskog pokreta. Ovo bismo mogli cinično definirati kao „kraj povijesti“ – postoji samo TINA i ništa više.
 
Seciranjem ideje Europe možemo uočiti ne samo poslijeratne projekte pacifizma i solidarnosti, već i mračnu, opskurnu stranu priče. Kao što to napominje Boris Buden, već su postojali periodi kada je Europa zaista bila politički i ekonomski ujedinjena, primjerice, od sredine tridesetih do prve polovice četrdesetih godina prošlog stoljeća. Nemojmo zaboraviti da su engleski i francuski političari u to vrijeme neskriveno podržavali fašističke tendencije i poprilično otvoreno tolerirali njihovu ulogu u Španjolskom građanskom ratu. Daleko su više strepili pred boljševičkom opasnošću – pokušali su spriječiti ulazak internacionalnih brigada u Španjolsku, dok su ih nakon rata držali u koncentracijskim logorima. Ovo sve pripada prljavoj strani povijesti koja je objelodanjena proučavanjem historijskog revizionizma i koju moramo imati na umu kada razmišljamo o budućnosti Europe. Ne bismo smjeli olako očajavati u vezi događajâ poput Brexita, oplakujući „ideju Europe“ kao simptomatičnog mjesta koje nikada nije postojalo, barem ne onako kako su ga „naše“ fantazije oblikovale. Trebali bismo zaista promisliti o toj ideji Europe i raznim oblicima u kojima se ona dosad manifestirala. Osnovna lekcija koju se može naučiti proučavanjem historijskog revizionizma jest ona o toplo-hladnoj koaliciji između (neo)liberalizma i (neo)fašizma. Naime, revizionističko inzistiranje na afirmaciji mračne strane prošlosti pomaže priskrbiti legitimitet današnjim političkim snagama, među kojima predstavnici neoliberalizma zagovaraju „proceduru“, vodstvo bez referendumâ, vladavinu tehnokracije, „stručnjake“, itd. Na razini političkih ideja i ideologija time se stvara vakuum, te na podlozi revizionističke fascinacije komunističkom prošlošću otvara prostor za rehabilitaciju neokonzervativnih, autoritarnih, neofašističkih tendencija koje počinju ispunjavati ambivalentna mjesta konkretnim sadržajem.
 
Danas je moguće služiti se proturežimskom retorikom koja ustvari nije antikapitalistička. Njome se artikulira protivljenje multinacionalnim kompanijama poput Monsanta (kao što to čini Viktor Orban), no to ne znači da je ovaj stav u koliziji s kapitalističkim sistemom u cjelini, ili da nastoji izgraditi društvo za sve, ne isključujući one koji nisu dio „nacionalnog korpusa“.
Predstavnici neoliberalizma zagovaraju „proceduru“, vodstvo bez referendumâ, vladavinu tehnokracije i „stručnjake“, čime se na razini političkih ideja i ideologija stvara vakuum, te otvara prostor za rehabilitaciju neokonzervativnih, autoritarnih, neofašističkih tendencija koje počinju ispunjavati ambivalentna mjesta konkretnim sadržajem.
U povijesti dolazi do nekih ponavljanja koja nas mogu uputiti kako intervenirati u određene situacije, ali i ukazati nam da se kao ljevica moramo organizirati i preuzeti teren antifašizma.
 
Antifašizmom se danas bave liberali (postavljajući ga nasuprot lokalnim desničarskim poglavicama), a postao je čak i nacionalistička tema, osobito u Rusiji. Prisjetimo se kako je Putin kapitalizirao na ovoj ambivalentnosti povezanoj uz antifašizam – jedino on još uvijek slavi oslobođenje Europe. A budući da je politički nekorektno podržavati Putina, u principu reduciramo antifašističko nasljeđe na rusku naciju, iako je u trenutku pobjede nad fašizmom Rusija bila dio Sovjetskog saveza. U Njemačkoj, gdje trenutno boravim, obljetnica oslobođenja Berlina 2015. je godine po prvi put obilježena uz velik broj ruskih i njemačkih zastava, okupivši bajkere iz Pegide i huligane u zajedničkoj proslavi nove Europe. Puno se ovakvih ideoloških transformacija odvija oko pitanja tko je imperijalist, a tko antiimperijalist, dok je (nova) ljevica, čini se, u većoj mjeri usredotočena na dekonstrukciju, umjesto na zauzimanje čvrste pozicije koja bi pomogla ljudima da se orijentiraju, te usidre svoje stavove i djelovanje. S obzirom na navedeno, postjugoslavenski kontekst valja dovesti u vezu s projektom Europske unije i s onim u što se EU pretvorila. Ako iz nedavnog slučaja Tsiprasa i situacije u Grčkoj nije bilo jasno o čemu se radi, slika vjerojatno postaje malo jasnija u kontekstu Brexita.
 

U svojim esejima uočavate dvije antipartizanske revizionističke strategije. Jednu koja pokušava demonizirati i kriminalizirati partizansko nasljeđe i drugu koja ga interpretira na dekontekstualizirajući, nostalgičarski način. Naše pitanje povezano je uz potonju, nominalno antifašističku poziciju. Ideološki konsenzus po pitanju partizana u Hrvatskoj koncentriran je oko njihove tobožnje uloge u stvaranju Republike Hrvatske i oko NOB-a kao „vrijednosti upisane u hrvatski Ustav“. Kakvo je vaše mišljenje o pozicijama ovih liberalnih grupacija koje antifašizam ne artikuliraju kao političku ideju, već kao civilizacijsku ili ustavnu vrijednost?

Postoje dvije ili tri vrste revizionističkog odgovora. Jedan je tzv. jugonostalgičarski pristup koji se u kontekstu rastućeg nacionalizma i sličnih fenomena barem nominalno bori protiv takvih tendencija. Naravno, riječ je ponajprije o subkulturi i stilu života, koji nisu previše politični, no mislim da ljevica ima zadatak baviti se ovom temom, umjesto da se jugonostalgičare etiketira kao „budale“. S njima treba razgovarati i pokušati obogatiti taj pacifizirani, subkulturni stav prema prošlosti razmatranjem kako ta prošlost može biti relevantna za današnje vrijeme – čemu nas može poučiti, koje pukotine otvoriti, te na koji bismo je način mogli nastaviti. Jugonostalgija promatra prošlost redukcionistički, pristupa joj s mišlju kako bi „sve bilo u redu da je Tito živ“, što jednostavno ne drži vodu. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom – i u svoje vrijeme bio je izložen silama globalnog tržišta i drugih političkih vođa u svijetu. Međutim, to ne znači da čitavu stvar treba pokopati i zaboraviti.
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker drži godišnji govor o stanju u Europskoj uniji, u Europskom parlamentu u Strasbourgu, Francuska, 14. rujna 2016.  (izvor: EPA/PATRICK SEEGER, autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja EPA/Hine)
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker drži godišnji govor o stanju u Europskoj uniji, u Europskom parlamentu u Strasbourgu, Francuska, 14. rujna 2016. (izvor: EPA/PATRICK SEEGER, autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja EPA/Hine)
 
Druga vrsta revizionizma u osnovi se svodi na rehabilitaciju lokalnih fašizama. Riječ je o vrlo direktnom i neskrivenom političkom neprijatelju koji nam je poznat iz nedavnih građanskih ratova, te kojega u osnovi lociramo između ekstremno nacionalističkih stranaka i Crkve, no i među inicijativama odozdo. Primjerice, pojedinci poduzimaju akcije miniranja antifašističkih spomenika u sklopu politike memorijalnog čišćenja. Premda ne poštujem i ne podržavam tu opciju, kao pozitivnu posljedicu njihova diskursa uvažavam da se vjerojatno radi o jedinoj opciji koja, kada govori o Drugom svjetskom ratu, već dulje vrijeme spominje i revoluciju te činjenicu da je NarodnoosIobodilačka borba imala revolucionarnu struju. Naravno, za razliku od lijevih revolucionarnih snaga i kritičkih intelektualaca koji kasnije promišljaju revoluciju, ove radikalno desne opcije uvode je u javni diskurs u vrlo reduciranom obliku, fokusirajući se na poslijeratne likvidacije na Bleiburgu, u Hudoj Jami ili na Kočevskom Rogu. Moja teza je da su one bile samo jedan od momenata revolucionarnog procesa i da ih ne smijemo razmatrati izvan konteksta antifašističke borbe te pokreta i imaginarija za drugačiji svijet. Međutim, čak i ako ovi revizionisti spominju revoluciju u svrhu njezine demonizacije i manipulacije, oni barem vraćaju ovu revolucionarnu dimenziju u raspravu.
 
Ova dimenzija bila je potisnuta kada su tijekom devedesetih, ali i kasnije, udruge starih partizana-veterana branile Narodnooslobodilačku borbu, i to na način da govore o državnoj suverenosti (Hrvatske, Slovenije i drugih federativnih republika) ili da odvajaju partizansku borbu od komunizma i svega što se dogodilo nakon 1945. godine. To je rezultiralo iznimno romantiziranom nostalgijom za partizanima i „sretnim vremenima“, što se njegovalo putem čitava niza kulturnih artefakata iz socijalističke Jugoslavije. Kompleksan odnos između partizanske borbe, Komunističke partije i revolucije koji stoji u temelju partizanskog prijeloma skicirao sam ranije u intervjuu. Nasuprot revizionističkim generalizacijama koje povezuju totalitarizam uz sve ove različite prostorno-vremenske entitete, valja primijetiti da je komunistička partija na početku rata brojila tek 3000 članova, da bi ne samo narasla na 400 000 članova, već se kroz partizansku borbu i društvenu revoluciju pod utjecajem novog članstva te njihovih iskustava – u gradovima, u selima, u šumi – transformirala i promijenila. Tito se promijenio, to također ne smijemo zaboraviti.
Borkinje Prve ženske partizanske čete utemeljene u Trnovcu (Lika) 1941. godine. Riječ je o prvoj vojnoj formaciji u jugoslavenskoj povijesti u kojoj su cjelokupno ljudstvo činile žene (izvor: znaci.net)
Borkinje Prve ženske partizanske čete utemeljene u Trnovcu (Lika) 1941. godine. Riječ je o prvoj vojnoj formaciji u jugoslavenskoj povijesti u kojoj su cjelokupno ljudstvo činile žene (izvor: znaci.net)
Ne postoji samo jedan Tito, već se on tijekom godina mijenjao u odnosu na kompleksne političke teorijske i društvene diskusije te odnose u specifičnom historijskom periodu. Tito iz 1942. godine nije isti kao Tito iz 1950.
 
Nekoliko riječi o liberalnom, uglađenijem, normaliziranijem revizionističkom pristupu koji ne promišlja strukturne uzroke nacionalizma i pretvara se u „glasanje za manje zlo“ te skandaliziranje nad „barbarskim“ ekstremnim nacionalistima koji oskvrnjuju umjetničke spomenike. Ovo je stav zabrinutog buržoaskog građanina koji već dugo vremena očekuje da će se u Europi poštivati ljudska prava – liberalno, utopijsko očekivanje o ulasku u „normalnu“ demokraciju gdje će svim ovim čudnim devijacijama koje bi trebale biti dijelom neobične prošlosti Balkana doći kraj. To je pogrešno – ne radi se samo o dijelu našeg nasljeđa iz osamdesetih i devedesetih, već i dijelu Europe kao takve, u što se danas možemo uvjeriti. Kriza Europe, ali i samog kapitalizma, sve je dublja, a ekstremna desnica jača. Zanimljivo je kako se utopija o otvorenoj Europi i liberalnom građaninu – kojega bi subjektiviranje kroz javnu sferu i javni diskurs trebalo emancipirati i pokazati mu gdje se krije nacionalizam – doima jednako naivnom i slijepom, ako ne i više, kao i očekivanje prema kojem će nacionalizam i država u socijalizmu odumrijeti kroz samoupravljanje. Ekonomske krize dovode do različitih političkih artikulacija takvih tendencija, stoga se u određenom trenutku s time treba suočiti i okrenuti se uzrocima. Jugoslavensko političko vodstvo u tom je smislu bilo neuspješno, te umjesto da adresira klasne i druge srodne goruće probleme, radije podiglo novi kredit ili ih na vrlo blatantan način gurnulo pod tepih. Tito bi znao reći: „Želite li novi Drugi svjetski rat, novi građanski rat?“ Naravno, nitko to nije želio, svi su šutjeli, ulažući svoje nade u to da će jedna osoba biti u stanju intervenirati, što je bila vrlo klimava konstelacija. Zbog takvog pristupa smo u Jugoslaviji tijekom osamdesetih i u godinama koje su uslijedile platili visoku cijenu.
 

Povjesničar Milan Radanović tvrdi kako četnici i Draža Mihailović mnogo bolje funkcioniraju od partizana i Koče Popovića kao ikone postsocijalističke kapitalističke Srbije. Vidite li vezu između institucionalne rehabilitacije fašizma i fašizacije društva, te restauracije kapitalizma?

Radanović je potpuno u pravu kada sugerira da će Draža Mihailović biti uskrsnut na ovom horizontu. Međutim, čitava priča možda se pokaže još kontradiktornijom, s obzirom da se u pomicanju prema Europi, prilikom kojeg smo u regiji potaknuti na to da potisnemo fašizam i ekstremni nacionalizam, ti fenomeni s lakoćom vraćaju, a čak i toleriraju. U srpskom je kontekstu ovo poprilično očigledno. Međutim, rekao bih da ovi procesi ne idu istim smjerom u svim bivšim republikama. Primjerice, vladajuća ideologija u Sloveniji na početku je naglašavala pitanje tzv. nacionalne pomirbe – vladajuća klasa naumila je pomiriti bivše komuniste s novim nacionalistima te liberalima, kako bi uspostavila novu naciju, nanovo izmislila naše tradicije i krenula u Europu, NATO te polaganu privatizaciju, itd. Bila je to neka vrsta mirnog i odgođenog procesa čiji je učinak, između ostalog, bio i jačanje nacionalizma.
 
No dvadeset godina kasnije, u vrijeme ekonomske krize, stižemo do veoma otvorene rehabilitacije fašizma u sklopu koje Janez Janša pomaže u podizanju spomenika fašistima iz Drugog svjetskog rata (i to ne žrtvama poslijeratne retorzije!). Tranzicija u Sloveniji donekle je bila odgođena – država u početku zadržava dosta socijalnih funkcija,
Nacional-liberalizam, prije negoli inačica povijesnog nacional-socijalizma, postao je nova glavna perspektiva krize. Politička analiza treba pokazati u kojim se situacijama ovi neoliberalni, tranzicijski procesi spajaju s nacionalističkim i autoritarnim politikama.
ali tijekom intenzivirane ekonomske krize nakon 2010-2013 kreće proces pojačane neoliberalizacije. Istovremeno, pojavljuju se nacionalistički odgovori na aktualna pitanja i (partizansku) prošlost, koje na ljevici ne bismo smjeli ignorirati. Pojedini lijevi liberali, pragmatici ili pripadnici mlađe generacije odvraćaju „Čemu pričati o partizanima? Ta je priča već odavno zaključena! Okrenimo se prema budućnosti!“
 
Međutim, očekivati da će se ljudi spontano mobilizirati protiv rehabilitacije fašizma, jednako je naivno kao i očekivanje prema kojem će zbog kapitalističke krize ljevica lakše mobilizirati ljude i uvjeriti ih koliko je kapitalizam loš. Spontani ekonomizam, ili općenita mantra o tome što je lošije, a što bolje za pokret, bez ikakve je materijalne vrijednosti – loša utjeha za one koji se bave samo teorijom ili samo politikom. Progresivna politika ne može bez progresivne teorije, i obrnuto. Bez konkretne analize i duboke dijagnoze ne možemo se upustiti u bitke, koje pak bez jače organizacije, neće imati materijalnih i realnih učinaka. Kao što je još Lenjin rekao, lijeva politička snaga mora postati „faktor“ u realnom životu ljudi, odnosno vršiti nekakav utjecaj na njihove materijalne uvjete.
 
Umjesto toga, danas svjedočimo porastu moralističkog i antikorupcijskog diskursa koji je bliži nacionalističkom imaginariju – da smo imali transparentne i kvalificirane elite, dobre slovenske čelnike, sve bi bilo u redu – kao da sastav slovenskog vodstva sam po sebi jamči napredak. Nacional-liberalizam, prije negoli inačica povijesnog nacional-socijalizma, postao je nova glavna perspektiva krize. Politička analiza treba pokazati u kojim se situacijama ovi neoliberalni, tranzicijski procesi spajaju s nacionalističkim i autoritarnim politikama. Naravno, rat i ekonomska kriza dodatno intenziviraju njihovu konvergenciju, no do nje dolazi na drukčiji način u svakoj od bivših jugoslavenskih republika.
 

Recite nam nešto više o strategiji nacionalne pomirbe u Sloveniji koju ste upravo spomenuli.

Najbitniji dio ove strategije jest orijentirati društvo prema budućnosti i postići da zaboravi svoju prošlost, a konzekventno i svoju sadašnjost. Da zaboravi tranzicijsku privatizaciju današnjice, ali i revolucionarni transformativni dio prošlosti povezan s jugoslavenskim socijalizmom, samoupravljanjem, Pokretom nesvrstanih te partizanskim pokretom. Kada govorite o pomirbi zapravo govorite o „ranjenoj naciji“ čije se rane mora zaliječiti. Riječ je o nekoj vrsti terapeutskog postupka kojeg predvodi vladajuća klasa kroz pomirbeni diskurs. Tko bi mogao imati nešto protiv pomirbe? Naravno, već u početku mnogi su isključeni iz ovog procesa – ne samo oni koji ne žele pripadati slovenskoj naciji i jugonostalgičari, nego i svi koji ne priznaju nacionalnu pripadnost kao dominantni oblik identifikacije.
Uloga Crkve na nekim je mjestima bila emancipatorna, primjerice u sklopu projekta teologije oslobođenja, no u postjugoslavenskom kontekstu Crkva se uvijek nalazi na poziciji moći i to uglavnom u desnom dijelu političkog spektra.
Nacionalni identitet u postsocijalističkom se kontekstu isprepleo s religijskim opredijeljenjem, te su „Slovenac-katolik“, „Hrvat-katolik“ i „Bošnjak-musliman“ postale puno jače identifikacijske kategorije negoli u vrijeme socijalizma, kada su neki ljudi bili ateisti – međutim, kada Crkvi nije bilo zabranjeno djelovanje.
 
Pritom ne bismo smjeli zanemariti Crkvu, kao važnog agenta postsocijalizma: primjerice, Crkva je u Sloveniji i Hrvatskoj danas jedan od najvećih zemljoposjednika, ulažu u financijsko tržište, drže TV postaje, i gomilaju dugove (koje im je slovenska država prije nekoliko godina otpustila). Cjelokupna ekonomska aktivnost Crkve ostaje u mraku, no neofašistički aspekt Crkve vrlo je vidljiv i prisutan u aktualnim borbama, redovno na krivoj strani: protiv LGBTIQ+ zajednice, ženskih prava i bilo koje vrste multinacionalne zajednice. Zanimljivo je da je Crkva iznimno prokapitalistički nastrojena, što možda objašnjava njezin neuspjeh da se nametne kao bitan faktor među svim političkim strankama u Sloveniji, gdje uspijeva igrati veću ulogu tek u desnom spektru političkog polja. Uloga Crkve na nekim je mjestima bila emancipatorna, primjerice u sklopu projekta teologije oslobođenja, no u postjugoslavenskom kontekstu Crkva se uvijek nalazi na poziciji moći i to uglavnom u desnom dijelu političkog spektra. Posljednji je put predstavljala crtu razgraničenja u vrijeme Španjolskog građanskog rata, dok danas predstavlja jednako snažno mjesto podjele.


Video snimka dijela intervjua prikazana je u četvrtoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.7.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.

Vezani članci

  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 18. srpnja 2016. Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1

    Mozaik: [00:00:57] Danijela Dolenec / Uvodna riječ zimskog seminara Zelene akademije | integralna snimka [00:03:35] Andreas Novy / Avenues of Alternative Economic Thought/Policy in Europe | integralna snimka [00:03:59] Marko Kostanić / Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji | integralna snimka [00:04:32] Vladimir Simović / Bilans stanja [00:05:09] Jelena Veljić / Bilans stanja […]

  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka

    Komunisti su 1945. spasili Hrvatsku od ustaške logike koja je vodila u propast i koja se 1990. vraća dovršiti ono u čemu Pavelić nije uspio – uništiti Hrvatsku Govorili ste o tome kako fašizam služi pacifikaciji klasne borbe u kapitalizmu. Kakav je odnos između liberalizma i fašizma danas? Kada govorimo o odnosu između liberalizma i […]

  • 27. srpnja 2016. Detalj sa spomenika ustanku naroda Hrvatske u Srbu kipara Vanje Radauša, učesnika NOB-a (izvor: SNV / Jovica Drobnjak). S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 15. ožujka 2016. Rafael Boban s mještanima i pripadnicima ustaške mladeži u Đurđevcu, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića; Kralja Tomislava 11, Đurđevac) Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 9. rujna 2016. Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci). Perspektive ljevice u Hrvatskoj Imajući u vidu da definicija ljevice u hrvatskoj politici odavno podrazumijeva „najmanje desnu“ parlamentarnu poziciju, predstoje nam još jedni u nizu parlamentarnih izbora nakon kojih ona neće imati saborske predstavnike. Time je naglašena diskrepancija između razvoja ljevice u oblastima teorijskog i medijskog rada u odnosu na političko organiziranje na terenu i konkretne političke borbe. U ovom prilogu donosimo analizu trenutnog stanja ljevice u Hrvatskoj, čime nastojimo otvoriti prostor za raspravu o njezinom daljnjem organizacijskom razvoju.
  • 21. rujna 2016. Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor) Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 3. travnja 2014. Mathias Wörsching: Što je to – fašizam?

    Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za siječanj 2014. godine prenosimo prijevod teksta Mathiasa Wörschinga, uz urednički uvod: “Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pritom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu […]

  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva

    Ishay Landa: Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva Filozofski fakultet, dvorana 6, Ivana Lučića 3, Zagreb, 20.9.2104., 19h   U izlaganju ću preispitati standardno poimanje fašizma kao ”masovne politike” ili čak ”masovne histerije”. Pristup koji su desetljećima branili i perpetuirali bezbrojni stručnjaci i promatrači iz različitih disciplina i perspektiva oslanja se na duboko ukorijenjenu sliku […]

  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam

    Novo izdanje online Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi dio teksta iz knjige Reinharda Kühnla „Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam“ (str. 37-62). Liberalni koncepti ljudskih prava imaju vlastitu statističku povijest, a njihovi konkretni socijalni sadržaji od samog početka predmet su političke borbe. Za razumijevanje koncepata koji proizlaze iz liberalno-demokratskih tradicija i konkretnih uloga koji […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve