Eksploatacijski potencijali festivalskog formata

Deinstitucionalizacija koja je zahvatila javni sektor i inaugurirala outsourcing kao poslovni standard, transformirala je i institucionalni krajobraz kulturne proizvodnje, izmjestivši kulturne djelatnosti iz financijski sigurnijeg okrilja države na tržište projektnih prijedloga te u utrku za privatnim, poslovnim i javnim financijerima. Suočen s promjenom izvora materijalnih uvjeta svoje reprodukcije, sektor je promijenio i strukturu radnih mjesta - uz prekarnost rada, atomizacija aktera na kulturnoj sceni pogoduje nesindikaliziranosti radništva, a time je otežano i stvaranje mogućnosti za strateški promišljene i organizirane intervencije u reprodukciju postojećeg stanja.

Radnici knjižare na Hay festivalu u Walesu 2016. godine (izvor: Andrew Lih prema Creative Commons licenci).
Radnici knjižare na Hay festivalu u Walesu 2016. godine (izvor: Andrew Lih prema Creative Commons licenci).
Antisocijalni karakter kapitalističke proizvodnje u proteklih dvadesetak godina sve intenzivnije mijenja materijalne uvjete proizvodnje kulture, svodeći je na robu i lišavajući je njezine društvene dimenzije. Neoliberalizacija javnih institucija te komercijalizacija polja, odnosno prevrednovanje kulturno-umjetničke proizvodnje, imala je pogubne učinke i za nezavisnu produkciju na ovim prostorima.
 
Nužno je iznova adresirati pitanje kulture kao mjesta šire društvene reprodukcije čiji politički i mobilizacijski potencijal nije zanemariv ako je razumijevamo kao kulturu odozdo. Diskurzivno ustrajavanje na tome da se proizvođače u umjetnosti i kulturi nazove radnicima te da oni sami sebe takvima imenuju, nije samo taktički potez solidarizacije. Sveprožimajuća galopirajuća nesigurnost koja sve agresivnije produbljuje klasne nejednakosti, u kapitalizmu zahvaća sve one izvlaštene od sredstava za proizvodnju. Radi se dakle o pokušaju organiziranog otpora kapitalističkim procesima razgradnje socijalne države i dominantnom modusu operandi koji se temelji na iscrpljivanju, infantilizaciji i diskreditiranju radništva u cjelini.
 
U takvom kontekstu, cvjetanje festivalskog biznisa i turističkog brendiranja kroz kulturu samo je još jedan simptom komodifikacije polja otvorenog za intenzivnu eksploataciju jeftine radne snage u utrci za profitom. Stoga borba u kulturi i za kulturu ne može ići odvojeno od političke, društveno angažirane borbe. Materijalni uvjeti, kao što su fragmentacija i feminizacija rada te klasna i rodna strukturiranost kulturno-umjetničkog sektora oblikovali su i ovaj prilog u kojem o navedenim pitanjima razgovaramo s nekoliko aktera koji djeluju u kulturnom polju.


§


Mia Gonan: Iako su festivali isprva percipirani kao prostorno raspršenija alternativa za suvremeniju idejnu produkciju i kulturne sadržaje koji su svojom alokacijom u službene kulturne institucije depolitizirani i birokratizirani, i oni sami u međuvremenu također su postali hermetični otoci depolitizirane birokratizirane kulture. Ta depolitizacija može biti rezultat ne samo 1) nekontinuiranog i neinterventnog proizvođenja kritike, već i 2) logike financiranja koja potiče striktno zadržavanje u sferi takve vrste kulture te 3) tipa individualiziranog rada kakvog festivali reproduciraju.
 
Premda se u mnogim natječajima za financiranje tobože inzistira na inovativnosti, i dalje vidimo da su, primjerice, festivali jasno razlučeni prema mediju. Također, festivale se često jasno dijeli na umjetničke i aktivističke
Nekontinuiranost forme festivala i uvjeti rada na njima utječu na to da uključeni kulturni radnici ne stignu dovoljno promisliti na koji način uključiti feedback zajednice pa tako ni zaključiti da neki sadržaj zajednici možda uopće nije potreban pored urgentnijih potreba.
– aplicirate li na potporu za kulturne aktivnosti, a niste organizacija koja se primarno bavi kulturom, često nećete dobiti podršku uz objašnjenje da vam „kultura i umjetnost nisu primarna djelatnost već ih koristite za aktivističke (izvanumjetničke) ciljeve“. Dakle, iz natječaja je jasno da se morate držati okvira kulturne institucije/OCD-a (organizacije civilnog društva) i, po mogućnosti, usredotočiti se na jedan medij, zbog čega se festivali uglavnom i fokusiraju isključivo na film ili na književnost ili performans itd. Čak i oni kulturni festivali koji pretendiraju na neki tip društvene kritike uglavnom ostaju unutar okvira kulture koja je izgubila svoju kritičku oštricu.
 
Političnost, kritičnost, demokratičnost i participativnost postali su novi formalni uvjeti koje umjetnička djela kakva se često produciraju na festivalima moraju zadovoljiti, no upravo formalizacija navedenih elemenata otvara prostor njihovoj depolitizaciji. Naime, o učinku koji proizvode neće prosuđivati zajednica unutar koje je djelo namjeravalo postići promjenu, već isključivo visoko profilirani (književni/filmski/kazališni…) stručni umjetnički svijet kojeg takvi festivali okupljaju. Nekontinuiranost forme festivala i uvjeti rada na njima utječu na to da uključeni kulturni radnici ne stignu dovoljno promisliti na koji način uključiti feedback zajednice pa tako ni zaključiti da neki sadržaj zajednici možda uopće nije potreban pored nekih urgentnijih potreba.
 
Rad kakav festivali podrazumijevaju može postati depolitiziran i zbog toga što je privatiziran. Jedan od čimbenika privatizacije rada na festivalima jest njegova individualizacija – riječ je o fragmentiranom radu preko individualnih ugovora i bez mogućnosti sindikalnog organiziranja, tipu rada koji uključuje izrazito dugo samoobrazovanje, autoeksploatirajući rad na menadžeriranju samih sebe, izgradnju svojeg kulturnog i socijalnog kapitala, održavanje cijenjene „intrinzične“ motivacije
Individualizacijom se podjele unutar radničke klase produbljuju, a malo je izvjesno da će viša racionalnost kapitalizma, socijalizacijom i izjednačavanjem različitih tipova rada, omogućiti nove vrste zajedništva te stvaranje materijalnih uvjeta za komunizam
te česta razdoblja nezaposlenosti uz, paradoksalno, nepostojanje slobodnog vremena. Ovaj tip rada nije rodno ni klasno neutralan jer favorizira žene srednje klase iz urbanih središta. Zbog ideje da je rad u kulturi manje kompetitivan i intenzivan, žene su češće ugurane u takva slabije plaćena zanimanja kako bi im bilo lakše uskladiti posao s radom kod kuće, koji se još uvijek dominantno smatra „ženskom domenom“. Međutim, u tom je tipu rada gotovo nemoguće sudjelovati bez posjedovanja adekvatno visokog obrazovanja te kulturnog i socijalnog kapitala, što dovodi do elitizacije.
 
Zbog individualizacije rada, ali i striktnog razdvajanja na područja i medije, što se potiče natječajima, onemogućena je solidarnost – bilo među radnicama iste branše, bilo među radnicama različitih branši čiji je rad jednako prekaran. Kao što su upozorile feminističke teoretičarke, individualizacijom se podjele unutar radničke klase produbljuju, a malo je izvjesno da će viša racionalnost kapitalizma, socijalizacijom i izjednačavanjem različitih tipova rada (proizvodnog i reproduktivnog, materijalnog i nematerijalnog), omogućiti nove vrste zajedništva te stvaranje materijalnih uvjeta za komunizam, kako su se tome nadali teoretičari operaizma pišući o oslobađajućem potencijalu nematerijalnog prekarnog rada.


§


Milena Zajović: U trenutnim produkcijskim uvjetima, gotovo je nemoguće biti festivalski radnik, a da ne živiš od projekta do projekta, nerijetko za mizerne honorare. Filmski festivali u Hrvatskoj, zbog objektivnih budžetskih ograničenja, ali i činjenice da trenutni model funkcionira prvenstveno zahvaljujući naporu mladih filmskih entuzijasta, već dugo podrazumijevaju da će ljudi angažirani na sezonskim i često vrlo iscrpljujućim poslovima raditi za nerazmjerno nizak honorar te da će se to smatrati „promaknućem“ u odnosu na volontiranje iz kojeg većina kreće. S jedne strane, festivali zaista nude vrijednu mogućnost učenja i umrežavanja i mnogima su, kao takvi, vrijedni uloženog vremena i truda.
S obzirom da ne nude dovoljnu zaradu da bi se od njih moglo dobro živjeti, nažalost, često se događa da na festivalima rade oni koji si to mogu priuštiti.
S obzirom da ne nude dovoljnu zaradu da bi se od njih moglo dobro živjeti, nažalost, često se događa da na festivalima rade oni koji si to mogu priuštiti.
 
Osobno, balansiram angažmane na Motovunu i ZagrebDoxu sa stalnim angažmanom u Večernjem listu. Novine mi pokrivaju životne troškove, a festivale radim „iz ljubavi“. Kada bi postojala mogućnost da za barem približan honorar radim samo na selekciji i organizaciji festivala, sigurno bih odabrala tu opciju, no čini mi se da bi u ovim produkcijskim uvjetima to nužno značilo da u smislu životnog standarda prelazim „s konja na magarca“. Stalno zaposleni u produkcijskim kućama koje organiziraju filmske festivale preko godine najčešće rade i niz drugih poslova unutar tih produkcija, koji omogućavaju generiranje njihovih honorara.
 
U ovom trenutku ne vidim rješenje. Baš naprotiv, očekujem da se situacija pogorša. Hiperinflacija festivalâ kojoj smo svjedočili zadnjih godina dovela je do toga da se organizatori „tuku za mrvice“, ne samo što se tiče novca, nego i raspoloživih filmova. Modeli društveno odgovornog poduzetništva u hrvatskom su kulturno-umjetničkom sektoru još uvijek relativno nerazvijeni, a država i organi lokalne samouprave ne izdvajaju ni približno dovoljno sredstava za manifestacije tog tipa. Kao moguće rješenje svojedobno se spominjalo osnivanje strukovne organizacije filmskih radnika koji bi opsluživali veći broj festivala, na način da organiziranim kretanjem od projekta do projekta popunjavaju svoj budžet 12 mjeseci u godini. Dio ljudi to pokušava raditi samostalno, ali ova praksa tek malom broju polazi za rukom.


§


Antonio Kiselić: Kriza koja je zahvatila većinu svjetskih ekonomija 2008. godine, dodatno osiromašujući široke slojeve radništva, dodatno je ukazala na golem jaz između onih koji drže moć u odnosu na one koje se eksploatira. Naravno, globalni pritisak restrikcijskih mjera u svrhu očuvanja društvenog poretka nije zaobišao ni Hrvatsku. Osmogodišnje razdoblje vlada lijevog i desnog centra prepolovilo je proračun za kulturu, zadržavši ga ispod 0,5 % BDP-a, što se odrazilo na radne uvjete većine onih koji u kulturi, a posebice u njezinu nezavisnom sektoru, rade i proizvode. U širem kontekstu, svjedočimo usponu ekonomski i svjetonazorski desnih opcija, kako u Hrvatskoj tako i u Europi i svijetu,
Djelovanje radnika/ca u nezavisnoj kulturi svodi se na puko preživljavanje, u kojemu se trenira kultura prekarne izdržljivosti, što dovodi do iscrpljenosti i „pregaranja“, kratkoročnog ili dugoročnog orijentiranja na druge poslove ili prekvalificiranja u ekonomski isplativija zanimanja.
što dodatno pospješuje komodifikaciju kulture, a dovodi i do sužavanja prostora različitosti.
 
Nezavisni sektor izravno je oštećen u odnosu na javne kulturne institucije jer mehanizmi državnog aparata koji su na snazi ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri nezavisne organizacije kao ravnopravne aktere kulturnog sektora. Osnovni uvjeti za njihov rast i razvoj, poput sigurnog i dugoročnog zaposlenja, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te ulaganja i pokrivanja troškova osnovne prostorne i tehničke infrastrukture, tek su u svojim začecima. Trenutno ne osjećam da je moj rad u kulturi podržan i siguran, jer moji radni uvjeti nisu istovjetni onima koje imaju kolegice i kolege zaposlene unutar javnih institucija – u nezavisnom sektoru nemamo istu mogućnost rada i djelovanja s obzirom na financiranje. Izvori sredstava poput Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i zaklade „Kultura nova“, unatoč iznimno birokratiziranom natječajnom sustavu u velikoj mjeri prilagođenom onima koji već imaju određenu infrastrukturu, važni su za razvoj kapaciteta nezavisne kulturne scene jer ipak donekle kompenziraju navedeni nesrazmjer u kontekstu institucionalnih uvjeta rada i djelovanja. Društvene su potrebe velike i kompleksne, a postat će sve izraženije kako bude napredovao proces razgradnje socijalne države. Zato je potrebno iznaći nove i šire modele djelovanja da bi se te potrebe zadovoljile, što će zahtijevati dugoročan i organiziran pritisak prema relevantnim institucijama.
 
Budući da rade u nesigurnim uvjetima bez socijalne i sindikalne zaštite, radnici/ce organizacija nezavisne kulture iznimno su prekarni. Ugovorne obveze, potpisane i potvrđene u suradnji s pojedinim institucionalnim partnerima ne jamče da će se iste ispoštovati, što stvara osjećaj bespomoćnosti i gubitka povjerenja u sustav. Sektor je rascjepkan na različite, često disperzirane kulturne krugove, koji ne uspijevaju pronaći zajednički okvir u svrhu zadovoljenja materijalnih i identitarnih potreba kulturnih radnika. Djelovanje radnika/ca u nezavisnoj kulturi posljedično se svodi na puko preživljavanje, u kojemu se trenira kultura prekarne izdržljivosti. Ovo dovodi do iscrpljenosti i „pregaranja“, kratkoročnog ili dugoročnog orijentiranja na druge poslove u svrhu održavanja osobne egzistencije ili prekvalificiranja u ekonomski isplativija zanimanja.


§


Marta Baradić: Činjenica da turizam predstavlja dominantnu ekonomsku djelatnost ono je što u najvećoj mjeri određuje prostor Istre, odnosno Pule, uslijed čega se sve odvija specifičnim godišnjim ritmom podređenosti turističkoj sezoni. U takvim okolnostima, privremen, a posljedično i prekaran, nesiguran rad, postaju norma, i to ne samo u kulturi, unutar koje se festivalski format nametnuo kao logična, kulturna ekstenzija turizma. Život se ovdje, pa tako i onaj kulturni, odvija po principu: sezona i poneki eksces tijekom ostatka godine – poput sajma knjige ili adventa. Stoga mi se čini da paralelu treba povući upravo između načina na koji turizam ne proizvodi, već parazitira na određenim datostima, kao što i festivali često eksploatiraju resurse svih vrsta, ne sudjelujući u stvaranju novih vrijednosti u smislu infrastrukture koja bi omogućila postojanje i izgradnju održive kulturne scene.
 
Prostor progresivnosti i kontrakulture trenutno vidim u samoorganiziranim i samofinanciranim inicijativama koje u ključnom trenutku na adekvatan način reagiraju na određene probleme ili potrebe zajednice, koje establišment propušta adresirati
Između korporativne kulture u obliku uvezenih, komercijalnih festivala i civilne scene, često uhvaćene u zamku provedbe projekata čije propozicije tek načelno njeguju otvorenost, toleranciju, participaciju, demokratičnost i političnost – prostor progresivnosti i kontrakulture trenutno vidim u samoorganiziranim i samofinanciranim inicijativama koje u ključnom trenutku na adekvatan način reagiraju na određene probleme ili potrebe zajednice, koje establišment propušta adresirati. Primjerice, Kino Katarina je, između ostalog, i odgovor na nepostojanje redovitih programa filmskih projekcija unatoč dugoj tradiciji održavanja ljetnih kina i brojnim filmskim festivalima u regiji. Istovremeno, poput nezavisnog Vladimir skate film festivala, ni Katarina se zapravo ne odvija na punktovima koji se nalaze u centru podrazumijevane periferije, već na svojevrsnoj periferiji periferije.
 
Vladimir, koji predstavlja tek dio aktivnosti Skateboard kluba „August Šenoa”, nastaje u Fažani, općini isključivo orijentiranoj na turizam, u kojoj život lokalnog stanovništva sve više nalikuje onom u rezervatu (tj. resortu), a susreće se, uostalom kao i Pula, i s problemom emigracije mladih ljudi. Projekcije u sklopu Katarine odvijaju se na otoku Sveta Katarina u Puli, bivšoj vojnoj zoni čiju dostupnost tek valja osvijestiti u mentalnim mapama ovdašnjeg stanovništva, a koja u establišmentu postoji samo kao zona virtualne megaturističke namjene. Spomenuto samoorganiziranje i samofinanciranje ispostavlja se kao nužnost i u tim je specifičnim uvjetima proizvodnje dobrim dijelom sadržan progresivni potencijal, no moram naglasiti da moje iskustvo nije ono prekarnog radnika u kulturi jer vlastitu egzistenciju osiguravam radeći u sasvim drugoj branši privatnog sektora, a tu poziciju dijelim s mnogim akterima ovdašnje scene. Iako su same po sebi teško održive i često na razini geste, upravo su inicijative poput Katarine i Vladimira iznimno bitne. Najznačajniji moment u radu Kina Katarina ispostavljanje je nasušno potrebne feminističke kritike u kontekstu Istre i specifičnog, „šoto banko” patrijarhata i ksenofobije, koji na ovom prostoru ne djeluju i ne prikazuju se eksplicitno. Usto, regiju se izvana doživljava progresivnom, pa je utoliko teže i izazovnije pronaći suvisle načine otpora.




Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Prekarizacija kulturnog sektora – festivali, prostor eksploatacije ili kontrakulture?“, za kojega su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 30. rujna 2016. Prosvjed američkog sindikata umjetnika, oko 1935. godine (izvor: Smithsonianov arhiv američke umjetnosti prema Fair Use licenci). O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 30. rujna 2016. Operacija:grad 2008 :: Europska kulturna politika i nezavisna kulturna scena regije (izvor: Tomislav Medak prema Creative Commons licenci). Infrastrukturni deficiti kulturne participacije Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
  • 23. travnja 2016. Suveniri na Dolcu (foto: KD). Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 31. siječnja 2016. Od diktata izvrsnosti prema politici predanosti U zaključnom, četvrtom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku, sugovornice preispituju potencijal BTD-a u kontekstu problematizacije kulture izvrsnosti, statusa individualnog genija i kolaborativnog rada u doba prekarnosti, ali i pitanja valorizacije te pozicioniranja bezinteresnih aktivnosti kao društveno korisnog rada za koji je potrebno strukturirano "oslobođeno" vrijeme, kao i adekvatna nadnica koja će ga omogućiti: "Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada."
  • 31. siječnja 2016. Čistačice sa Sveučilišta u Johannesburgu zajedno s drugim organizacijama u podršci Persistent Solidarity Forum maršu kojim se zahtijevalo pošten “living wage” za radnike, 15. kolovoza 2014. godine (Izvor: Meraj Chhaya @ Flickr, preuzeto po Attribution 2.0 Generic licenci) Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta "Činjenica je da 'identiteti' imaju materijalnu osnovu u kapitalističkim procesima. A samo zato što su konstruirani (iz te materijalne osnove) ne znači da se naprosto radi o spontanim odgovorima na životnu situaciju iz koje izrastaju, koja se može modificirati ili odbaciti po volji. Dakle nije realistično reći nekome 'imaš pogrešan identitet; trebaš zapravo misliti o sebi kao o radniku'. Govoriti o kapitalizmu znači govoriti o sustavu jedinstva u različitosti, kompleksnog jedinstva strukturiranog antagonizmima. U bilo kojoj konkretnoj kapitalističkoj formaciji, snage koje se pojavljuju kao podrška opozicijskim i ljevičarskim borbama obično dolaze iz neke identitetske pozicije; a obično iz više od jedne identitetske pozicije, jer se linije antagonizma križaju, a polja politizacije preklapaju."
  • 28. siječnja 2016. Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
  • 25. siječnja 2016. Fotografija postavljanja izložbe „Labour of Love“ Adele Jušić inspirirane kampanjom „Nadnice za kućanski rad“ (Izvor: adelajusic.wordpress.com, photo by Ana Pečar, KIBLA PORTAL, Maribor, 2014) Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da demokodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 17. siječnja 2016. Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
  • 3. siječnja 2016. Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine  (Izvor:  stanjourdan / Flickr, preuzeto po  Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci) Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 28. prosinca 2014. Lutz Henke: Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite

    Lutz Henke, sukreator muralâ u četvrti Kreutzberg, za Guardian objašnjava kakve je poteškoće za život u gradu donijela gentrifikacija berlinskih četvrti i kako je natjerala ulične umjetnike da odbiju artificijelno savezništvo te odgovore intervencijom kojom će sami presuditi svojoj umjetnosti. Gentrifikacija i zombifikacija Berlina u punom je jeku. Radije ćemo uništiti svoju uličnu umjetnost nego […]