Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu
Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.

Raspadom Jugoslavije u Hrvatskoj je uspostavljen, da se poslužimo Prpićevom prosudbom, nedemokratski autoritarni vladavinski poredak; njegovim padom nakon parlamentarnih izbora 2000. godine, s desetogodišnjom odgodom u odnosu na raspad Jugoslavije, Hrvatska je započela političku tranziciju prema proklamiranom cilju liberalne demokracije s Europskom Unijom kao interpelativno-motivacijskim momentom. Koliko je uopće, u komparativno političkoj perspektivi, hrvatski politički prostor ikada postao liberalno-demokratskim političkim prostorom?
Sintagma koja naglašava borce i majke, kao jedine legitimne, društveno vrednovane identitete, konstitutivna je za oblikovanje hrvatskog društva i države u devedesetima.
društveno vrednovani muški i ženski identiteti. Takav amalgam države i društva tijekom devedesetih svakako nije bio liberalan.
Dvijetisućita je mitska godina u kojoj formaliziramo pristupanje Europskoj uniji kao državni cilj i bez puno dvojbi možemo reći da ekonomski procesi, ali i neki drugi kulturološki i politički procesi, od tog trenutka idu u smjeru formiranja liberalno-demokratskog političkog prostora. Važno je da pritom imamo na umu da je oblikovanje društva prema liberalnim načelima uvijek elitistički projekt. Sociodemografska istraživanja opetovano pokazuju relativno usku podršku liberalnim idejama, ali istovremeno sve vlade od 2000. godine naovamo pokušavaju liberalizirati i ekonomsku i političku sferu. U tom smislu, ako nas zanimaju šire društvene tendencije, ondje ćemo naći manje liberalizma nego ako analizu usmjerimo na političke elite i političke institucije.
U posljednje vrijeme u Europi došlo je do proliferacije vladavinskih poredaka koje se uobičajeno naziva „iliberal democracies“ (Mađarska, Poljska, Hrvatska u vrijeme Oreškovićeve Vlade), odnosno „neliberalnim demokracijama“. U članku koji ste nedavno objavili u Green European Journal s Mislavom Žitkom argumentirali ste protiv tog naziva predlažući kao precizniji naziv „authoritarian capitalism“. Možete li ukratko iznijeti taj argument?
S obzirom na političke trendove u Europi zadnjih godina, prvenstveno uspon ekstremne desnice, pojam „neliberalne demokracije“ u sve učestalijoj je upotrebi i obično se povezuje uz novije demokracije Istočne Europe. Smatram da je taj pojam problematičan iz više razloga.

Nasuprot tome, smatram iznimno važnim da se suvremeni trend jačanja ekstremne desnice promatra na europskoj razini, zanemarujući te podjele na istok i zapad.
U drugoj polovici 20. stoljeća, pritisak odozdo je do neke mjere uspješno ograničavao dosege ekonomskog liberalizma, no u proteklih nekoliko desetljeća sve je jasniji trend u kojem nacionalne države regulatorni okvir prilagođavaju prije svega ovom zahtjevu odozgo – dakle, na autoritaran način.
pritisak odozdo je do neke mjere uspješno ograničavao dosege ekonomskog liberalizma, no u proteklih nekoliko desetljeća sve je jasniji trend u kojem nacionalne države regulatorni okvir prilagođavaju prije svega ovom zahtjevu odozgo – dakle, na autoritaran način. Mi smo se stoga pitali nije li prikladnije suvremene političke prilike u Europi okarakterizirati kao autoritarni kapitalizam umjesto kao neliberalnu demokraciju.
Kakav je tip političkog entiteta Europska Unija i kako se samolegitimira? Koji su upravljački modeli i prakse najizraženije u njezinom političkom ustroju?
Projektom jedinstvenog tržišta ideja Europske unije promijenila se iz „prosperitet za sve“ u „prosperitet kroz jedinstveno tržište“. Riječ je o potpunoj vjeri u tržišni mehanizam, dok su socijalne politike svedene na „palijativne mjere“.
gdje će se grube posljedice tržišnih odnosa ublažiti i oblikovati kako bi se osiguralo podršku građana. Od toga se krajem osamdesetih odustalo, uz projekt jedinstvenog tržišta kao jedne od glavnih institucionalnih prekretnica u povijesti Europske unije.
Kao što je profesor Peter A. Hall s Harvarda nedavno ustvrdio na jednom javnom izlaganju, kroz projekt jedinstvenog tržišta ideja Europske unije promijenila se iz „prosperitet za sve“ u „prosperitet kroz jedinstveno tržište“. Riječ je o potpunoj vjeri u tržišni mehanizam, dok su socijalne politike svedene na „palijativne mjere“, kako bi rekao Foucault. Radi se o dosta značajnom zaokretu, koji je dodatno pooštren daljnjim institucijskim promjenama u EU, među ostalim svakako i Lisabonskom agendom. Promotrimo li duži period, možemo reći da u šezdesetima i sedamdesetima, odnosno tijekom ranih desetljeća EU, kada su formirani različiti modeli socijalne države, među zemljama članicama nalazimo socijaldemokratske, konzervativne i liberalne režime. Međutim, europski je projekt od dvijetisućitih sve jedinstveniji u tome kakav trend nameće. Europska unija s vremenom sve više postaje epitomom nedemokratskog načina upravljanja i vladanja koji počiva na ekspertnom diskursu i jednosmjernom diktatu prema zemljama članicama. Pritom je iznimno važno naglasiti distinkciju između efekata koje EU ima na stare i na nove članice.
Možemo li govoriti o jednakoj primjeni regulativa Europske unije na sve zemlje članice, i općenito, o jednakopravnosti svih članica? Kako tumačite čestu distinkciju na liniji neravnomjernih odnosa i ekonomske moći između tzv. europskog centra i periferije te kako se oni manifestiraju pri formiranju regulativa i politika
EU?
Mnogi politički analitičari opisali pristupanje u EU kao download, zato što se svodi na preuzimanje pravne stečevine, obaveza i svih ostalih uvjeta za postajanje članicom kluba.
Kada pogledate ishode nekih javnih politika, recimo u području oporezivanja, to je efektivno značilo da su zemlje pristupnice u Istočnoj Europi u puno većoj mjeri provele flat tax kao politiku ili smanjivanje oporezivanja korporacija nego stare zemlje članice; stoga danas na geografskoj mapi poreznih politika u Europi opet možete uočiti hladnoratovsku crtu razdjelnicu. Tijekom procesa pristupanja starije zemlje članice selektivnije su pristupale provođenju preporuka Europske komisije i drugih tijela EU, dok su zemlje pristupnice tijekom procesa integracije u velikoj mjeri preuzele čitav recept u paketu – dio koji je obavezan, kao i dio koji nije obavezan.
Govorili smo o demokratskim deficitima i razvoju političkog polja u Hrvatskoj, pri čemu se metafora downloada kao pristupne tehnologije čini važnom. Kao uvjet pristupanja Europskoj uniji, u Hrvatskoj je raspisan referendum. Međutim, pristupanje EU na manifestnoj je razini postalo cilj u vrijeme Račanove Vlade, a već su krajem devedesetih među središnjim političkim akterima postojale naznake konsenzusa oko ulaska u EU – čak i HDZ i Tuđman odašilju proeuropske poruke te predstavljaju euroatlantske asocijacije i „zapadnu uljudbu“ kao krug u koji treba vratiti Hrvatsku. Koliko možemo govoriti o demokratičnosti ulaska u Europsku uniju u situaciji kada narod izlazi na referendum kojim treba potvrditi ili odbiti Ugovor o pristupanju 13 ili 15 godina nakon postavljanja ulaska u EU kao strateškog državnog cilja i nakon cijelog procesa downloada? Na kojim sve razinama ovdje uočavate demokratske deficite i kakve to političke efekte proizvodi, s obzirom na suspenziju politike u tom dugom pristupnom periodu? Naposljetku, koliko je realno očekivati ikakvu raznolikost u političkom polju ili divergiranje političkih odluka novih zemalja članica nakon pristupanja Europskoj uniji od politika centra?

ono što bi Foucault nazvao liberalnim guvernmentalitetom – oko toga nema rasprave.
Od projekta jedinstvenog tržišta sredinom osamdesetih, preko Ugovora iz Maastrichta iz 1992. te Lisabonskog ugovora od prije deset godina, pa do six-packa zakona o ekonomskom upravljanju iz 2011. godine – Europska unija postavlja pravila ekonomske politike koja ostavljaju sve manji manevarski prostor državama članicama. Vrhunac toga vjerojatno je bio izignorirani grčki referendum protiv potpisivanja trećeg memoranduma s međunarodnim kreditorima, a čija je posljedica bio politički bankrot Tsiprasove Vlade i SYRIZA-e. Koja je uloga glasača u EU te možemo li, u okvirima Europske unije – u kontekstu europskih institucija, ali i država članica – govoriti o političkoj volji kao faktoru u političkim procesima?
Priča o SYRIZA-i na vlasti u Grčkoj vrlo je plastičan primjer pomoću kojeg možemo lakše razumjeti Crouchov pojam postdemokracije, koji se često koristi, a možda nije uvijek lako razumljiv. Ako postoje demokratske institucije poput parlamenta, ako imamo mogućnost birati i biti izabrani – kako to da je moć negdje drugdje? Kada kažem studentima da se moć nalazi u međunarodnim financijskim institucijama, to zvuči dosta apstraktno. Međutim, na ishodima tog kratkog perioda od godine i pol dana Tsiprasove vlade, moglo se vrlo konkretno i jasno vidjeti što znači živjeti u vremenu kada fundamentalne odluke koje određuju vaše životne šanse više doista nisu nadohvat glasačke kutije.
Od Rose Luxemburg znamo da država funkcionira kao klasna država po tome što se u trenutku kada demokracija stvarno zaprijeti poništiti društveni ugovor i potpuno promijeniti pravila igre – na vas sruči sva sila političkog pritiska i onemogući taj ishod. Nije to Varoufakis uzalud nazvao waterboardingom – vrstom mučenja koju je popularizirao Guantanamo. Ishodi tog procesa u Grčkoj pokazuju koliko malo danas možemo postići na razini nacionalne države.
Što s europskim identitetom? Ranije u razgovoru spominjali smo da je bio korišten kao interpelativni motiv u procesima tranzicije postsocijalističkih zemalja, kada je fungirao kao pozitivna vrednota opremljena romantičarsko-prosvjetiteljskim nabojem napretka. Danas, nakon nekoliko godina Europe koja provodi fiskalnu disciplinu i zatvara svoje granice pred izbjeglicama, postoji li ikakav politički potencijal europskog identiteta ili možemo reći da je on bankrotirao?
Nikad nisam bila previše uzbuđena u vezi tog pojma. O „europskom identitetu“ najviše se govorilo tijekom zlatnog perioda, kada su svi analitičari i teoretičari promatrali kako se Europska unija transformira iz međunarodnog saveza u superdržavu, i razmatrali što bi intelektualne elite te akademsko i kulturno polje mogli ili trebali napraviti kako bi ga nadogradili. Ankete poput Eurobarometra redovito naime pokazuju da se ljudi, u odnosu na očekivanja koje imaju političke i intelektualne elite, premalo osjećaju dijelom Europe te preferiraju regionalne i nacionalne identitete.
Postojao je period tijekom kojeg se u nekim dijelovima Europe činilo da ti identiteti supostoje, da mogu jedni druge informirati te da ideja o višestrukim identitetima donosi neku razinu pripadnosti široj zajednici koju, ako ništa drugo, osjećamo kada putujemo izvan Europe – pa smo na nekoj kulturološkoj razini ponosni jer to na sebe veže bogatu kulturnu tradiciju i ne znam što sve ne. No čini mi se da je to već dulje vrijeme gotovo iritantno; imam dojam da je za velik broj ljudi europski identitet poprimio cinične konotacije.
Uz ideju Europske unije, odnosno ideju ujedinjene Europe u još širem smislu, u određenim krugovima povezuje se internacionalistički potencijal koji takav konglomerat otvara, nasuprot izolacionističkim tendencijama koje najjasnije formuliraju desne političke opcije u pojedinim državama članicama. Međutim, kako oprimjeravanje ideje ujedinjene Europe kroz trenutne prakse Europske Unije i pojedinih zemalja članica figurira u odnosu na svijet izvan Europe? Možemo li zažmiriti na kolonijalnu prošlost i postkolonijalnu sadašnjost Europe, te postoje li naznake budućeg ustroja Europe koji bi deklarativni internacionalizam konkretnim politikama protegnuo na ostatak svijeta?
Socijalna država 20. stoljeća problematična je i zato što je bila utemeljena na neodrživom ekološkom otisku te na radnim i prirodnim resursima bivših kolonija. Zato danas moramo razmišljati o izgradnji društava koja će biti i egalitarna i održiva.
Koja je veza između izgradnje internacionalne ljevice i Europske unije? Veliko je pitanje ima li je smisla spašavati i reformirati, kao što to primjerice zagovaraju članovi inicijative DiEM 25, kroz političkog djelovanje prema sjedištu moći današnje Europe. Nemam do kraja decidiran odgovor, ali sam pesimistična. Europska unija doima mi se kao struktura koja je do te mjere osificirana i postavljena na suprotnim principima od onih kakvi su nam potrebni, da nisam sigurna trebamo li ulagati energiju u to da je pokušamo reformirati.
Kako u odnosu na sva ova pitanja tumačite Brexit?
Bijes zbog posljedica ekonomskog liberalizma trenutno se artikulira u identitetske platforme krajnje desnice. Ljevica u Europi mora preusmjeriti taj bijes prema emancipacijskim ciljevima, prema ukidanju klasnih i statusnih nejednakosti.
mogu bilo gdje raditi, odseliti se, studirati i generalno imaju puno opcija, pa razmišljaju na sljedeći način: „Kako svi ne vide da nam Europska unija donosi prosperitet i boljitak?“ Međutim, ako se nalazite u skupini onih koji nemaju resurse, diplome, korisno znanje, novac, moć i sve ostalo – onda ste skitnica, na raspolaganju kapitalu. Cijeli taj proces ne donosi vam bolje životne šanse, pa je logično da tome kažete „ne“. To ne znači da su dobro izabrali i da će im u Ujedinjenom Kraljevstvu sada biti bolje – to je neka druga tema – ali ovome projektu glasno su poručili „ne“ i meni se to čini razumnim.
Na kraju, naravno da sam žalosna zato što je sentiment koji je u osnovi usmjeren protiv ekonomskog liberalizma artikuliran u autoritarni, ksenofobni, desničarski projekt. To je kontingentno, nije moralo tako biti – ishod političke utakmice mogao je biti drugačiji. Međutim, radi se o problemu koji moramo riješiti na ljevici – kako na kvalitetan i pozitivan način oblikovati resantiman prema ekonomskom liberalizmu i spojiti ga s progresivnim vrijednostima. Bijes zbog posljedica ekonomskog liberalizma trenutno se artikulira u identitetske platforme krajnje desnice: negdje u antiimigrantske politike, negdje u napade na ženska i prava seksualnih manjina, ali dinamika je ista. Ljevica u Europi mora preusmjeriti taj bijes prema emancipacijskim ciljevima, prema ukidanju klasnih i statusnih nejednakosti. Radi se o razumijevanju egalitarizma kao težnje ostvarivanju maksimuma slobode i poštivanja raznolikosti te postizanju jednakosti mogućnosti djelovanja u zajednici, što je dijametralno suprotno liberalnoj karikaturi egalitarizma koja ga svodi na uravnilovku ne bi li nas uvjerila da za jednakost moramo žrtvovati slobodu.
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o Europskoj uniji pete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 26.8.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.