Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu

Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.

Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor)
Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor)

Raspadom Jugoslavije u Hrvatskoj je uspostavljen, da se poslužimo Prpićevom prosudbom, nedemokratski autoritarni vladavinski poredak; njegovim padom nakon parlamentarnih izbora 2000. godine, s desetogodišnjom odgodom u odnosu na raspad Jugoslavije, Hrvatska je započela političku tranziciju prema proklamiranom cilju liberalne demokracije s Europskom Unijom kao interpelativno-motivacijskim momentom. Koliko je uopće, u komparativno političkoj perspektivi, hrvatski politički prostor ikada postao liberalno-demokratskim političkim prostorom?

Mislim da ćemo se relativno lako složiti da oblikovanje nove hrvatske države u najvećoj mjeri nisu izvršile liberalne ili liberalno-demokratske snage. Iako možemo raspravljati o političkom usmjerenju tih aktera, vjerojatno je nesporno da je riječ o konzervativnim i autoritarnim snagama. Vaše me pitanje podsjetilo na knjigu Thede Skocpol koja se zove Protecting Soldiers and Mothers. Bez da ulazimo u američki kontekst devetnaestog stoljeća, mislim da je ova dvostruka sintagma koja naglašava borce i majke konstitutivna i za oblikovanje hrvatskog društva i države u devedesetima. Oni su se naime formirali kroz nacionalizam i katolicizam, gdje su borci i majke postali gotovo jedini legitimni,
Sintagma koja naglašava borce i majke, kao jedine legitimne, društveno vrednovane identitete, konstitutivna je za oblikovanje hrvatskog društva i države u devedesetima.
društveno vrednovani muški i ženski identiteti. Takav amalgam države i društva tijekom devedesetih svakako nije bio liberalan.
 

Dvijetisućita je mitska godina u kojoj formaliziramo pristupanje Europskoj uniji kao državni cilj i bez puno dvojbi možemo reći da ekonomski procesi, ali i neki drugi kulturološki i politički procesi, od tog trenutka idu u smjeru formiranja liberalno-demokratskog političkog prostora. Važno je da pritom imamo na umu da je oblikovanje društva prema liberalnim načelima uvijek elitistički projekt. Sociodemografska istraživanja opetovano pokazuju relativno usku podršku liberalnim idejama, ali istovremeno sve vlade od 2000. godine naovamo pokušavaju liberalizirati i ekonomsku i političku sferu. U tom smislu, ako nas zanimaju šire društvene tendencije, ondje ćemo naći manje liberalizma nego ako analizu usmjerimo na političke elite i političke institucije.

U posljednje vrijeme u Europi došlo je do proliferacije vladavinskih poredaka koje se uobičajeno naziva „iliberal democracies“ (Mađarska, Poljska, Hrvatska u vrijeme Oreškovićeve Vlade), odnosno „neliberalnim demokracijama“. U članku koji ste nedavno objavili u Green European Journal s Mislavom Žitkom argumentirali ste protiv tog naziva predlažući kao precizniji naziv „authoritarian capitalism“. Možete li ukratko iznijeti taj argument?

S obzirom na političke trendove u Europi zadnjih godina, prvenstveno uspon ekstremne desnice, pojam „neliberalne demokracije“ u sve učestalijoj je upotrebi i obično se povezuje uz novije demokracije Istočne Europe. Smatram da je taj pojam problematičan iz više razloga.

Za početak, njime se reproducira određen tip podjele između jezgre i periferije Europe, odnosno jedna vrsta orijentalizma. Iako je rast ekstremne desnice jednako prisutan i u zemljama poput Švicarske, Danske ili Austrije, pojmom „neliberalne demokracije“ etiketiraju se gotovo isključivo zemlje istočne Europe, i uz tu etiketu vežu se teze kako su to zapravo tradicionalna, možda i zaostala društva, gdje demokracija nije ni uhvatila korijena, i slično.
640px-pegida_dresden_demo_12_jan_2015_115724030
Demonstracije ekstremno desne Pegida-e u Dresdenu 2015. godine. (izvor)
Nasuprot tome, smatram iznimno važnim da se suvremeni trend jačanja ekstremne desnice promatra na europskoj razini, zanemarujući te podjele na istok i zapad.
 
Drugo, taj pojam na umjetan način razdvaja analizu ekonomske od političke sfere. Na prvi pogled, upotrebom pojma „neliberalna demokracija“, doima se kao da govorimo isključivo o političkom poretku. Međutim, promotrimo li pažljivije taj pojam, vidjet ćemo da se u njegovu temelju nalazi koncept pravne države – ono što na engleskom nazivamo rule of law – što je povezano s ograničavanjem despotizma s jedne strane, ali jednako tako i s obranom privatnog vlasništva s druge, odnosno očuvanjem klasnog društva. Prema tome, svođenjem problema isključivo na političku sferu teren rasprave pomjera se s razmatranja ekonomskih pitanja, odnosno kapitalizam ostaje po strani. Nadalje, ako izbor svedemo na liberalnu ili neliberalnu demokraciju, onda smo u kontinuumu unutar kojeg imamo ili status quo ili nešto gore. Znači, postavljamo se u okvir u kojem nema boljih varijanti; može biti samo gore od ovoga što trenutno imamo. To mi se, iz progresivne perspektive, čini kao najveći problem u vezi s tim pojmom: zarobljeni smo u politici straha.
 
Nasuprot tome, u tekstu koji spominjete kolega Mislav Žitko i ja poslužili smo se poznatom Rodrikovom „trilemom“, koja kaže da ne možemo istovremeno imati globalni kapitalizam, nacionalne države i demokraciju. Nacionalnu državu u tom modelu odozgo „pritišću“ kapital i međunarodne financijske institucije, a odozdo građani koji zahtijevaju socijalna i ekonomska prava. U drugoj polovici 20. stoljeća,
U drugoj polovici 20. stoljeća, pritisak odozdo je do neke mjere uspješno ograničavao dosege ekonomskog liberalizma, no u proteklih nekoliko desetljeća sve je jasniji trend u kojem nacionalne države regulatorni okvir prilagođavaju prije svega ovom zahtjevu odozgo – dakle, na autoritaran način.
pritisak odozdo je do neke mjere uspješno ograničavao dosege ekonomskog liberalizma, no u proteklih nekoliko desetljeća sve je jasniji trend u kojem nacionalne države regulatorni okvir prilagođavaju prije svega ovom zahtjevu odozgo – dakle, na autoritaran način. Mi smo se stoga pitali nije li prikladnije suvremene političke prilike u Europi okarakterizirati kao autoritarni kapitalizam umjesto kao neliberalnu demokraciju.
 
Tu je i treća dimenzija, jednako važna i povezana s dvije upravo navedene: u pojmu „neliberalne demokracije“ sjedinjuju se dva suvremena fenomena: rast ekstremne desnice (pod čime mislimo na fašizam, razne oblike autoritarizma, ksenofobiju i slično) te odbacivanje ekonomskog liberalizma. Trenutno se ta dva fenomena kontingentno podudaraju jer se tako oblikovalo političko polje, ali to je po meni posljedica neuspjeha suvremene ljevice. Već dugo vremena svjedočimo tome kako je ljevica nesposobna artikulirati interese društvenih grupa koje su primarni gubitnici politika ekonomskog liberalizma, te gubi svoja društvena uporišta. Na nedavnim izborima u Austriji, iako je glavna tema bila izbjeglička kriza, što bismo okarakterizirali kao identitetsko pitanje, struktura biračke potpore odavala je jasnu klasnu dinamiku: urbane, obrazovane srednje klase glasale su za zelenu liberalnu opciju, a ono što bismo zvali radnička klasa i deprivilegirane društvene skupine birale su Hofera.
 

Kakav je tip političkog entiteta Europska Unija i kako se samolegitimira? Koji su upravljački modeli i prakse najizraženije u njezinom političkom ustroju?

Smatram da je projekt Europske unije od početka sam sebi dosljedan – on počiva na ideji da otvoreno tržište donosi prosperitet i boljitak za sve. Međutim, iako se ta ideja nalazi u jezgri od samog početka europskog projekta, on je tijekom velikog dijela druge polovice dvadesetog stoljeća, osim time, bio obilježen i onime što se tada nazivalo europskim socijalnim modelom – nečim što je eksplicitno formulirano kao alternativa grubom kapitalizmu američkog tipa. Pritom se tvrdilo da Europa i Europska zajednica imaju budućnost ako razviju ono što se tada nazivalo ukotvljenim liberalizmom ili socijaldemokratskom državom –
Projektom jedinstvenog tržišta ideja Europske unije promijenila se iz „prosperitet za sve“ u „prosperitet kroz jedinstveno tržište“. Riječ je o potpunoj vjeri u tržišni mehanizam, dok su socijalne politike svedene na „palijativne mjere“.
gdje će se grube posljedice tržišnih odnosa ublažiti i oblikovati kako bi se osiguralo podršku građana. Od toga se krajem osamdesetih odustalo, uz projekt jedinstvenog tržišta kao jedne od glavnih institucionalnih prekretnica u povijesti Europske unije.
 

Kao što je profesor Peter A. Hall s Harvarda nedavno ustvrdio na jednom javnom izlaganju, kroz projekt jedinstvenog tržišta ideja Europske unije promijenila se iz „prosperitet za sve“ u „prosperitet kroz jedinstveno tržište“. Riječ je o potpunoj vjeri u tržišni mehanizam, dok su socijalne politike svedene na „palijativne mjere“, kako bi rekao Foucault. Radi se o dosta značajnom zaokretu, koji je dodatno pooštren daljnjim institucijskim promjenama u EU, među ostalim svakako i Lisabonskom agendom. Promotrimo li duži period, možemo reći da u šezdesetima i sedamdesetima, odnosno tijekom ranih desetljeća EU, kada su formirani različiti modeli socijalne države, među zemljama članicama nalazimo socijaldemokratske, konzervativne i liberalne režime. Međutim, europski je projekt od dvijetisućitih sve jedinstveniji u tome kakav trend nameće. Europska unija s vremenom sve više postaje epitomom nedemokratskog načina upravljanja i vladanja koji počiva na ekspertnom diskursu i jednosmjernom diktatu prema zemljama članicama. Pritom je iznimno važno naglasiti distinkciju između efekata koje EU ima na stare i na nove članice.

Možemo li govoriti o jednakoj primjeni regulativa Europske unije na sve zemlje članice, i općenito, o jednakopravnosti svih članica? Kako tumačite čestu distinkciju na liniji neravnomjernih odnosa i ekonomske moći između tzv. europskog centra i periferije te kako se oni manifestiraju pri formiranju regulativa i politika EU?

Kada raspravljamo o Europskoj uniji i njenim učincima, postoji razlika između praćenja razvoja javnih politika, zakonodavstva i pravne stečevine EU te praćenja prakse zemalja članica. Kada se zadubite u analizu politika u zemljama članica, uvijek nađete dovoljno raznolikosti da možete tvrditi kako na razini država još uvijek postoji suverenitet i prostor za oblikovanje politika bez obzira na preporuke EU institucija. Primjerice, zemlje članice su od početka ekonomske krize 2008. godine različito reagirale na krizu. Iz izvješća koja se tiču zajedničke strategije zapošljavanja (joint employment strategy), vidljivo je da su neke zemlje odlučile ulagati više novca u obrazovanje ili u mlade nego prije krize, a neke su ta ulaganja smanjile. Na tom primjeru vidimo da i dalje postoji neki tip raznolikosti, usprkos tome što su preporuke Europske unije jednoznačne.
 
Mnogi politički analitičari opisali pristupanje u EU kao download, zato što se svodi na preuzimanje pravne stečevine, obaveza i svih ostalih uvjeta za postajanje članicom kluba.
No, ključna je razlika između centra i periferije, odnosno je li zemlja imala status pristupnice, kao što je slučaj sa zemljama Istočne Europe. To znači da su u velikoj mjeri bile pod utjecajem procesa tzv. političkog uvjetovanja. Mnogi politički analitičari opisali su to kao čisti download, pri čemu kao zemlja koja želi pristupiti tom klubu zapravo nemate gotovo nikakav prostor za pregovore; to se naziva „pregovorima“, ali to u velikoj mjeri nisu pregovori nego downloadiranje, odnosno preuzimanje pravne stečevine, obaveza i svih ostalih uvjeta za postajanje članicom kluba.
 

Kada pogledate ishode nekih javnih politika, recimo u području oporezivanja, to je efektivno značilo da su zemlje pristupnice u Istočnoj Europi u puno većoj mjeri provele flat tax kao politiku ili smanjivanje oporezivanja korporacija nego stare zemlje članice; stoga danas na geografskoj mapi poreznih politika u Europi opet možete uočiti hladnoratovsku crtu razdjelnicu. Tijekom procesa pristupanja starije zemlje članice selektivnije su pristupale provođenju preporuka Europske komisije i drugih tijela EU, dok su zemlje pristupnice tijekom procesa integracije u velikoj mjeri preuzele čitav recept u paketu – dio koji je obavezan, kao i dio koji nije obavezan.

Govorili smo o demokratskim deficitima i razvoju političkog polja u Hrvatskoj, pri čemu se metafora downloada kao pristupne tehnologije čini važnom. Kao uvjet pristupanja Europskoj uniji, u Hrvatskoj je raspisan referendum. Međutim, pristupanje EU na manifestnoj je razini postalo cilj u vrijeme Račanove Vlade, a već su krajem devedesetih među središnjim političkim akterima postojale naznake konsenzusa oko ulaska u EU – čak i HDZ i Tuđman odašilju proeuropske poruke te predstavljaju euroatlantske asocijacije i „zapadnu uljudbu“ kao krug u koji treba vratiti Hrvatsku. Koliko možemo govoriti o demokratičnosti ulaska u Europsku uniju u situaciji kada narod izlazi na referendum kojim treba potvrditi ili odbiti Ugovor o pristupanju 13 ili 15 godina nakon postavljanja ulaska u EU kao strateškog državnog cilja i nakon cijelog procesa downloada? Na kojim sve razinama ovdje uočavate demokratske deficite i kakve to političke efekte proizvodi, s obzirom na suspenziju politike u tom dugom pristupnom periodu? Naposljetku, koliko je realno očekivati ikakvu raznolikost u političkom polju ili divergiranje političkih odluka novih zemalja članica nakon pristupanja Europskoj uniji od politika centra?

Problem demokratskog deficita već je uvelike opisan u teorijskoj literaturi: Peter Mair to je nazvao hollowing out – ispražnjavanje demokracije od sadržaja. Zemlje koje kao svoj temeljni politički cilj postave ulazak u EU, ispražnjuju demokraciju od sadržaja i odstranjuju potrebu kompeticije između političkih opcija, jer zapravo nema alternative. Naravno, sve elite, bez obzira na to svrstavaju li se na desni ili lijevi centar (između kojih postoje manje razlike), nadaju se da u zajednici europskih naroda postoji raznolikost po pitanju toga kako su društva uređena, i to je do određene mjere točno, međutim, oko fundamentalnih pitanja nema rasprave. U kojem smjeru će se oblikovati država i njena uloga u društvu –
Nema alternative globalnom slobodnotržišnom kapitalizmu. (izvor)
Nema alternative globalnom slobodnotržišnom kapitalizmu. (izvor)
ono što bi Foucault nazvao liberalnim guvernmentalitetom – oko toga nema rasprave.
 
Analiziramo li stranačko natjecanje u Hrvatskoj kroz zadnjih desetak godina, vidimo da se na izborima pojavljuju nove opcije (Laburisti, ORaH, MOST, Živi zid), koje povuku veliki broj protestnih glasova. Iz toga je vidljivo da dvije glavne političke stranke, koje bi na manifestnoj razini trebale nuditi različite opcije, već dugo to ne čine. Međutim, blok protestnih glasova sada je već umoran i mislim da ćemo na predstojećim izborima zabilježiti i manju izlaznost i manje prosvjednog glasovanja, odnosno da će se više prosvjedovati neizlaskom.
 
Nadalje, u dugoročnoj perspektivi, Europska unija za domaće elite funkcionira kao neki tip iluzije o boljem životu. U tom smislu, smatram da je i dalje važno govoriti o europskom socijalnom modelu, jer kada se zaziva Europa, zaziva se takva Europa. Kada se kaže „idemo u europsku obitelj i bit ćemo dio Europske unije“, svi misle na tu Uniju, onu iz šezdesetih i sedamdesetih, koja je za široke slojeve društva donosila nekakav oblik prosperiteta. Političke elite pritom se prave da će se to i dogoditi, no takva Europska unija već dugo ne postoji. Ta iluzija kojom nas hrane predstavlja još jednu razinu demokratskog deficita.
 
Što se tiče referenduma i pitanja koliko on funkcionira kao demokratski mehanizam, dovoljno je rečeno time što se mijenjao Ustav iz straha da ulazak u Europsku uniju neće proći na referendumu. Hrvatska je dugo bila u procesu pristupanja i Kosoričina je Vlada procijenila kako je dosta izgledno da ulazak u EU neće imati podršku građana, stoga su promijenili Ustav da bi uklonili klauzulu izlaznosti. To je imalo jako zanimljivu neželjenu posljedicu; mnogi akteri, kako konzervativni, tako i progresivni, postepeno su otkrili referendum kao zanimljiv alat pomoću kojeg se može vršiti pritisak na elite, što je vidljivo iz serije građanskih inicijativa za raspisivanje referenduma od 2010. godine kada je mijenjan Ustav do danas. Iako sve te inicijative nisu rezultirale raspisivanjem referenduma, bile su uspješne u prikupljanju potpisa, a često i postizale svoje ciljeve. Iako se ne slažem s nekim od tih inicijativa, smatram da je njihovo korištenje dobro isprepadalo elite, te da stoga možemo reći da je iz te promjene Ustava proizišlo nešto dobro.
 

Od projekta jedinstvenog tržišta sredinom osamdesetih, preko Ugovora iz Maastrichta iz 1992. te Lisabonskog ugovora od prije deset godina, pa do six-packa zakona o ekonomskom upravljanju iz 2011. godine – Europska unija postavlja pravila ekonomske politike koja ostavljaju sve manji manevarski prostor državama članicama. Vrhunac toga vjerojatno je bio izignorirani grčki referendum protiv potpisivanja trećeg memoranduma s međunarodnim kreditorima, a čija je posljedica bio politički bankrot Tsiprasove Vlade i SYRIZA-e. Koja je uloga glasača u EU te možemo li, u okvirima Europske unije – u kontekstu europskih institucija, ali i država članica – govoriti o političkoj volji kao faktoru u političkim procesima?

Priča o SYRIZA-i na vlasti u Grčkoj vrlo je plastičan primjer pomoću kojeg možemo lakše razumjeti Crouchov pojam postdemokracije, koji se često koristi, a možda nije uvijek lako razumljiv. Ako postoje demokratske institucije poput parlamenta, ako imamo mogućnost birati i biti izabrani – kako to da je moć negdje drugdje? Kada kažem studentima da se moć nalazi u međunarodnim financijskim institucijama, to zvuči dosta apstraktno. Međutim, na ishodima tog kratkog perioda od godine i pol dana Tsiprasove vlade, moglo se vrlo konkretno i jasno vidjeti što znači živjeti u vremenu kada fundamentalne odluke koje određuju vaše životne šanse više doista nisu nadohvat glasačke kutije.

Od Rose Luxemburg znamo da država funkcionira kao klasna država po tome što se u trenutku kada demokracija stvarno zaprijeti poništiti društveni ugovor i potpuno promijeniti pravila igre – na vas sruči sva sila političkog pritiska i onemogući taj ishod. Nije to Varoufakis uzalud nazvao waterboardingom – vrstom mučenja koju je popularizirao Guantanamo. Ishodi tog procesa u Grčkoj pokazuju koliko malo danas možemo postići na razini nacionalne države.

Što s europskim identitetom? Ranije u razgovoru spominjali smo da je bio korišten kao interpelativni motiv u procesima tranzicije postsocijalističkih zemalja, kada je fungirao kao pozitivna vrednota opremljena romantičarsko-prosvjetiteljskim nabojem napretka. Danas, nakon nekoliko godina Europe koja provodi fiskalnu disciplinu i zatvara svoje granice pred izbjeglicama, postoji li ikakav politički potencijal europskog identiteta ili možemo reći da je on bankrotirao?

Nikad nisam bila previše uzbuđena u vezi tog pojma. O „europskom identitetu“ najviše se govorilo tijekom zlatnog perioda, kada su svi analitičari i teoretičari promatrali kako se Europska unija transformira iz međunarodnog saveza u superdržavu, i razmatrali što bi intelektualne elite te akademsko i kulturno polje mogli ili trebali napraviti kako bi ga nadogradili. Ankete poput Eurobarometra redovito naime pokazuju da se ljudi, u odnosu na očekivanja koje imaju političke i intelektualne elite, premalo osjećaju dijelom Europe te preferiraju regionalne i nacionalne identitete.

Postojao je period tijekom kojeg se u nekim dijelovima Europe činilo da ti identiteti supostoje, da mogu jedni druge informirati te da ideja o višestrukim identitetima donosi neku razinu pripadnosti široj zajednici koju, ako ništa drugo, osjećamo kada putujemo izvan Europe – pa smo na nekoj kulturološkoj razini ponosni jer to na sebe veže bogatu kulturnu tradiciju i ne znam što sve ne. No čini mi se da je to već dulje vrijeme gotovo iritantno; imam dojam da je za velik broj ljudi europski identitet poprimio cinične konotacije.

Uz ideju Europske unije, odnosno ideju ujedinjene Europe u još širem smislu, u određenim krugovima povezuje se internacionalistički potencijal koji takav konglomerat otvara, nasuprot izolacionističkim tendencijama koje najjasnije formuliraju desne političke opcije u pojedinim državama članicama. Međutim, kako oprimjeravanje ideje ujedinjene Europe kroz trenutne prakse Europske Unije i pojedinih zemalja članica figurira u odnosu na svijet izvan Europe? Možemo li zažmiriti na kolonijalnu prošlost i postkolonijalnu sadašnjost Europe, te postoje li naznake budućeg ustroja Europe koji bi deklarativni internacionalizam konkretnim politikama protegnuo na ostatak svijeta?

S obzirom na to da trenutno živimo u nekom tipu političke truleži – interregnuma u kojemu čekamo da stvar krene lijevo ili desno, iz današnje smo perspektive skloni promatrati period druge polovice dvadesetog stoljeća kroz ružičaste naočale i zazivati razvijene socijalne države. Kada u sklopu razmatranja čega bi trebalo biti više – države ili tržišta – dođemo do zaključka kako trenutno ima previše tržišta te da bi trebalo pojačati državnu regulaciju, socijalna država pojavljuje se kao nekakav oblik rješenja. Međutim, socijalna država kakvu smo tada imali i kakvu su izgradile neke države Zapadne Europe problematična je zbog puno razloga – jedan od njih je činjenica da je razina materijalnog prosperiteta koju su te zemlje postigle fundirana na ekološkom otisku tih država koji je neodrživ, a povrh toga u velikoj mjeri i na radnim te prirodnim resursima zemalja koje su bile njihove bivše kolonije ili u njihovoj sferi utjecaja. Navedeno u velikoj mjeri otežava današnja promišljanja o izgradnji društava koja će pokušati postići i egalitarnost i održivost – očito to moramo napraviti na puno drugačijim temeljima.
 
Socijalna država 20. stoljeća problematična je i zato što je bila utemeljena na neodrživom ekološkom otisku te na radnim i prirodnim resursima bivših kolonija. Zato danas moramo razmišljati o izgradnji društava koja će biti i egalitarna i održiva.
Nadalje, stari dictum kaže da socijalizam u jednoj državi ne može uspjeti. SYRIZA predstavlja jedan takav primjer, no zanimljiv povijesni primjer je i Jugoslavija, koja pokazuje nemogućnost trećeg puta – ne možete napraviti nešto između. Onog trenutka kada se u dovoljnoj mjeri prikopčate na određeni tip ekonomskih tokova, politike koje bi trebale biti progresivne više ne donose progresivne rezultate, što ukazuje na to da borba mora biti internacionalna. Međusobna suradnja društvenih pokreta i inicijativa koje upravo nastaju na ljevici i zelenoj ljevici čini mi se izuzetno važnom. Mislim da možemo puno naučiti eksplicitnom komparacijom društvenog i političkog konteksta južne i istočne periferije Europske unije. Iskustva političke borbe lijevih pokreta u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu mogu relevantno informirati naše djelovanje i zbog toga je povezivanje s tamošnjim progresivnim akterima jednako važno kao i suradnja između aktivista u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i šire u regiji.
 

Koja je veza između izgradnje internacionalne ljevice i Europske unije? Veliko je pitanje ima li je smisla spašavati i reformirati, kao što to primjerice zagovaraju članovi inicijative DiEM 25, kroz političkog djelovanje prema sjedištu moći današnje Europe. Nemam do kraja decidiran odgovor, ali sam pesimistična. Europska unija doima mi se kao struktura koja je do te mjere osificirana i postavljena na suprotnim principima od onih kakvi su nam potrebni, da nisam sigurna trebamo li ulagati energiju u to da je pokušamo reformirati.

Kako u odnosu na sva ova pitanja tumačite Brexit?

Brexit je izazvao izuzetno puno reakcija, zato što predstavlja traumu u intelektualnim i političkim krugovima, jer predstavlja vrlo glasno uzviknuto „ne“ europskom projektu. Objašnjenja za kojim se posegnulo bila su vrlo predvidiva: dominirala je ideja da su ljudi nešto krivo shvatili, odnosno da su zavarani kako bi glasali protiv vlastitog interesa.
 
Poslužit ću se već pomalo umornom metaforom – Zygmunt Bauman ustvrdio je da ekonomska globalizacija proizvodi i turiste i skitnice. Onima koji imaju resurse, znanje, novac i moć, ekonomska globalizacija doista otvara široko polje –
Bijes zbog posljedica ekonomskog liberalizma trenutno se artikulira u identitetske platforme krajnje desnice. Ljevica u Europi mora preusmjeriti taj bijes prema emancipacijskim ciljevima, prema ukidanju klasnih i statusnih nejednakosti.
mogu bilo gdje raditi, odseliti se, studirati i generalno imaju puno opcija, pa razmišljaju na sljedeći način: „Kako svi ne vide da nam Europska unija donosi prosperitet i boljitak?“ Međutim, ako se nalazite u skupini onih koji nemaju resurse, diplome, korisno znanje, novac, moć i sve ostalo – onda ste skitnica, na raspolaganju kapitalu. Cijeli taj proces ne donosi vam bolje životne šanse, pa je logično da tome kažete „ne“. To ne znači da su dobro izabrali i da će im u Ujedinjenom Kraljevstvu sada biti bolje – to je neka druga tema – ali ovome projektu glasno su poručili „ne“ i meni se to čini razumnim.
 

Na kraju, naravno da sam žalosna zato što je sentiment koji je u osnovi usmjeren protiv ekonomskog liberalizma artikuliran u autoritarni, ksenofobni, desničarski projekt. To je kontingentno, nije moralo tako biti – ishod političke utakmice mogao je biti drugačiji. Međutim, radi se o problemu koji moramo riješiti na ljevici – kako na kvalitetan i pozitivan način oblikovati resantiman prema ekonomskom liberalizmu i spojiti ga s progresivnim vrijednostima. Bijes zbog posljedica ekonomskog liberalizma trenutno se artikulira u identitetske platforme krajnje desnice: negdje u antiimigrantske politike, negdje u napade na ženska i prava seksualnih manjina, ali dinamika je ista. Ljevica u Europi mora preusmjeriti taj bijes prema emancipacijskim ciljevima, prema ukidanju klasnih i statusnih nejednakosti. Radi se o razumijevanju egalitarizma kao težnje ostvarivanju maksimuma slobode i poštivanja raznolikosti te postizanju jednakosti mogućnosti djelovanja u zajednici, što je dijametralno suprotno liberalnoj karikaturi egalitarizma koja ga svodi na uravnilovku ne bi li nas uvjerila da za jednakost moramo žrtvovati slobodu.

 

Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o Europskoj uniji pete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 26.8.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.

Vezani članci

  • 21. prosinca 2015. Fotografija knjige "Sociologija i samoupravljanje" preuzeta je sa stranice kupindo.com. Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 6. rujna 2016. Zastave Europske unije ispred sjedišta Europske komisije (izvor: Amio Cajander prema Creative Commons licenci). Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
  • 25. lipnja 2016. Prosvjed protiv politika štednje u Londonu 2015. godine (izvor: David B. Young prema Creative Commons licenci). Ako želi izaći iz krize, Europa mora napustiti politike štednje Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.
  • 7. rujna 2016. „Štićenici“ detencijskog centra za ilegalne imigrante Amygdaleza u Grčkoj, oskudno odjeveni i obuveni. Veljača, 2015. godine (izvor: DTRocks prema Creative Commons licenci). Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 18. rujna 2016. Prosvjed „Britain Needs a Pay Rise“ u Londonu 18. 10. 2014. godine. Foto: MB. Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
  • 9. rujna 2016. Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci). Perspektive ljevice u Hrvatskoj Imajući u vidu da definicija ljevice u hrvatskoj politici odavno podrazumijeva „najmanje desnu“ parlamentarnu poziciju, predstoje nam još jedni u nizu parlamentarnih izbora nakon kojih ona neće imati saborske predstavnike. Time je naglašena diskrepancija između razvoja ljevice u oblastima teorijskog i medijskog rada u odnosu na političko organiziranje na terenu i konkretne političke borbe. U ovom prilogu donosimo analizu trenutnog stanja ljevice u Hrvatskoj, čime nastojimo otvoriti prostor za raspravu o njezinom daljnjem organizacijskom razvoju.
  • 18. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Balkanska ljevica

    Na konferenciji „Politike prijateljstva“ u sklopu 9. Subversive festivala održan je okrugli stol „Balkanska ljevica“. Na ovom su okruglom stolu, uz moderatora Dragana Markovinu, nastupili komentator tportala Vuk Perišić, istraživačica na ljubljanskom Institutu za kulturalne studije i studije sjećanja Tanja Petrović te Nenad Porobić iz inicijative Ne rehabilitaciji. Polazišna pozicija tribine pretpostavka je, koju je […]

  • 7. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Zelena akademija / zimski seminar

    Seminar:   New Economic Thought, Policies and Practices for Green-Left Alliances Discussion framework   Green Academy winter seminar aims to depart from analysis of current economic situation in Europe and present a landscape of current theoretical, political and practical alternatives which are being proposed, designed or developed by variety of European left and green actors. […]

  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka

    Komunisti su 1945. spasili Hrvatsku od ustaške logike koja je vodila u propast i koja se 1990. vraća dovršiti ono u čemu Pavelić nije uspio – uništiti Hrvatsku Govorili ste o tome kako fašizam služi pacifikaciji klasne borbe u kapitalizmu. Kakav je odnos između liberalizma i fašizma danas? Kada govorimo o odnosu između liberalizma i […]

  • 5. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“

    Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata FPZG-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te Centra za politike emancipacije predstavljen je zbornik „Bilans stanja – Doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, u izdanju Centra za politike emancipacije iz Beograda uz financijsku potporu fundacije Rosa Luxemburg Stiftung. Izlaganje je započeo Vladimir Simović koji […]

  • 9. veljače 2016.
    Featured Video Play Icon
    Makroekonomske politike u klasnom kontekstu

    Lokacija: Mreža antifašistkinja Zagreba, Pavla Hatza 16, Zagreb, 21.12.2015., 18h U posljednjih nekoliko mjeseci doživjeli smo uspone i padove socijalističkih parlamentarnih političkih grupacija. S jedne strane uspjesi na izborima u Španjolskoj, Sloveniji i Grčkoj, a s druge kapitulacija Sirize u borbi s Trojkom, kao i izborne poraze ljevice u Brazilu, Argentini i Venezueli.   Ti […]

  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 18. srpnja 2016. Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 12. kolovoza 2016. Spomenik u počast dr. Franje Tuđmana u Kaštelima, Hrvatska
(izvor). Stranački duopol i državotvorni konsenzus Pored agresivnog provođenja neoliberalnog ekonomskog programa, kratki mandat Vlade HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a svojim je polarizirajućim djelovanjem na simboličkoj reartikulaciji društvenog polja, rekadroviranju institucija građanskog društva te pomjeranju kulturne paradigme politički destabilizirao državotvorni konsenzus o tzv. nacionalnoj pomirbi, uspostavljen još 1990-ih. Obje velike stranke ulaze u predizbornu kampanju konvergirajući prema centru i ponovnoj stabilizaciji političkog polja, što nakon izbora 11. rujna obećava manje društvenih tenzija te umiveniji nastavak napada na radnička prava i javni sektor.
  • 1. kolovoza 2016. Mural na sindikalnoj zgradi u Belfastu (Izvor:  William Murphy@Flickr) Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve