Za vrijeme predsjedničkih predizbora unutar Demokratske stranke pokrenuta je kampanja s ciljem prevođenja lijevog krila demokrata iz tabora demokratskog socijalista Bernieja Sandersa u tabor podržavatelja Hillary Clinton. Ignorirajući njezine problematične stavove i povijest političkog djelovanja, deklarativna racionalnost te operacije počivala je na premisama da Sanders ne može odnijeti konačnu pobjedu na izborima te da je potrebno spriječiti predsjednički mandat republikanskog kandidata Donalda Trumpa. Nakon što je Sanders izgubio na predizborima i podržao Clintoničinu kandidaturu, lijevi su glasovi disenzusa među demokratima utišani. No kako objasniti izostanak kritike s lijevih pozicija na njezin račun i nakon što je Trumpova kampanja, uslijed niza skandala, doživjela definitivni fijasko?
Implozija Trumpove kampanje trebala bi otvoriti prostor pobornicima biranja manjeg zla koji su je dosada podupirali, da počnu kritizirati njezine politike. Zašto još uvijek šute?
Nazdravimo kraju predsjedničke kampanje Donalda Trumpa!
7. listopada procurila je snimka iz 2005. godine na kojoj se Donald Trump hvali Billyju Bushu, voditelju emisije Access Hollywood, kako mu seksualno napastovanje žena prolazi na račun njegove slave. Reakcija medija, kao i većeg dijela zemlje bila je brza i ispravna: univerzalna osuda.
Neuspjeli pokušaji obrane ovih komentara kao bezopasnih i infantilnih „priča iz svlačionice“, od rijetkih surogata koji ga i dalje podržavaju, bile bi komične da se njima ne pokušava opravdati seksualno nasilje. Neposredno nakon toga, nove izjave žena koje tvrde da ih je Trump seksualno zlostavljao objavljene su u New York Timesu i časopisu People, a nove snimke Trumpovih neobuzdano ponižavajućih komentara o ženama, počevši od vlastite kćeri do desetogodišnje djevojčice,
Još od unutarstranačkih izbora slušamo varijacije na temu od samoprozvanih progresivaca: Clinton nije savršena, no predsjednički mandat Donalda Trumpa bio bi toliko katastrofalan da smo prisiljeni izabrati sigurnu, centrističku kandidatkinju ne bismo li ga spriječili.
pridodane su podužem popisu mizoginih te zaista jezivih stvari koje je izjavio ili učinio.
Trumpov groteskni seksizam po svoj je prilici već trebao biti poznat i prije ovih incidenata, no čini se kako su upravo oni naročito uznemirili birače: FiveThirtyEight procjenjuje da su šanse da Clinton pobijedi veće od 85 posto; dok joj Upshot, rubrika New York Timesa, daje blizu 90 posto. Harry Enten tvrdi kako ne postoji povijesni presedan za oporavak kandidata od tako velikog zaostatka kakav je trenutno Trumpov. Čini se da Republikanska stranka više i ne pomišlja na mogućnost pobjede; umjesto toga, prepiru se kako konsolidirati stranku u rasulu.
Drugim riječima, gotovo je sigurno kako Donald Trump neće biti predsjednik – predsjednica će biti Hillary Clinton.
Ovo predstavlja veliko olakšanje za sve one koje je užasavalo kakav bi nam rasistički, ksenofobni, mizogini, militaristički, antiradnički pakao donio Trumpov predsjednički mandat. No, to je i prilika za one koji su oduvijek tek uvjetno podupirali Clinton.
Još od unutarstranačkih izbora slušamo varijacije na temu od samoprozvanih progresivaca: Clinton nije savršena, no predsjednički mandat Donalda Trumpa bio bi toliko katastrofalan da smo prisiljeni izabrati sigurnu, centrističku kandidatkinju ne bismo li ga spriječili. Dakle, bili su primorani ostaviti po strani svoje kritike na račun Hillary, kako bi spriječili uspon Trećeg Reicha u Americi.
Sada kada smo skoro pa sigurni da Trump zapravo neće pobijediti, oni bi se trebali osjećati oslobođeno.
Mogu se prestati fokusirati na to koliko bi užasan bio potencijalni Trumpov mandat i početi se ozbiljnije fokusirati na to koliko je užasan bio dosadašnji, a po svemu sudeći i budući angažman Hillary Clinton u domaćem kontekstu i na globalnoj pozornici. Svi liberali i progresivci koji su to dosad činili, mogu se prestati suzdržavati od kritike njezinih bliskih veza s Wall Streetom, ili uznemirujućeg otkrića sadržaja govora koje je održala za Goldman Sachs, ili povijesti njezine nevjerojatno destruktivne vanjske politike od Libije do Hondurasa i gotovo izvjesne ratohuškačke vanjskopolitičke budućnosti, ili njezine uloge u zagovaranju socijalne reforme, ili njezina prijateljevanja s jezovitim ratnim zločincima poput Henryja Kissingera, te njezina ponosa na račun zadobivanja podrški neokonzervativaca krvavih ruku, poput Johna Negropontea.
Želimo li promijeniti ovakvu dinamiku u sklopu koje se barbarizmu suprotstavljamo nešto-manje-barbarskim barbarizmom, aktivisti i komentatori morat će napustiti svoje poslušničke stavove prema centristicama poput Clinton.
No, začudo, prošlo je više od tjedan dana od objave snimke, a nismo čuli previše od navodno neentuzijastičnog dijela podržavatelja kandidature Hillary Clinton što bi sugeriralo ikakav pomak.
Pomislili biste da će ljudi čvrstog progresivnog opredijeljenja u toliko jasnoj koliziji s dosadašnjim djelovanjem Hillary Clinton, jednom kada su se uvjerili da njihove kritike neće doprinijeti Trumpovoj pobjedi, napokon biti spremni prozvati Clinton i početi graditi snažno, nepopustljivo lijevo krilo, kakvo će biti nužno da se bilo što iznudi od samoproklamirane političarke „lijevog do desnog centra“. A kad ono… ni glasa.
Tijekom idućih tjedana, posebno obratite pažnju na one koji nastavljaju braniti Clinton s „progresivnih“ pozicija, unatoč tome što više nema nekakva posebnog razloga da se s time nastavi. Ili još bolje, jednom kada u siječnju stupi na dužnost, pogledajte nude li ti isti ljudi opravdanja za njezinu destruktivnu agendu.
Noćna je mora o potencijalnom predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa iza nas. No ono što nas u sklopu predsjedničkog mandata Hillary Clinton očekuje tek je neznatno povoljnije. Želimo li promijeniti ovakvu dinamiku u sklopu koje se barbarizmu suprotstavljamo nešto-manje-barbarskim barbarizmom, aktivisti i komentatori morat će napustiti svoje poslušničke stavove prema centristicama poput Clinton. Nema boljeg trenutka da se to učini od aktualnog.
6. travnja 2016.Antifašizam budala
Poistovjećivanje bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa s fašizmom dodatno pogoni apel centrističkih snaga okupljenih iza pretendentice na predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Hillary Clinton, na postrojavanje u njezin tabor, i to prije nego što dinastička kandidatkinja odgovori na izazov suparničke kampanje socijaldemokratskog kandidata Bernie Sandersa koji, unatoč inicijalnom zaostajanju za Clinton u broju osvojenih delegata, trenutno drži politički momentum, s uglavnom premoćno osvojenih 7 od 8 zadnjih država na predizborima američke Demokratske stranke.
16. svibnja 2016.Egalitarni ili liberalni sindrom?
Potaknut nedavno održanim okruglim stolom, pod nazivom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“, autor teksta se osvrće na aktualne rasprave o radu sociologa Josipa Županova (1923-2004), u javnom prostoru ponovno inicirane znanstvenom kritikom Danijele Dolenec. Svjedočimo li procesu ideološkog sloma liberalizma čiji predstavnici odbijaju uočiti da je jednakost jedan od neophodnih temelja demokracije, a ne tek puki „sindrom“ ili „kočnica“?
22. siječnja 2016.Grobari kapitalizma
Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
12. lipnja 2016.Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma
Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
4. ožujka 2016.Zašto je bitno raspravljati o ustašama i partizanima?
Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
28. lipnja 2016.Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije
U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
14. listopada 2016.Kritika građanskog antifašizma
Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
16. listopada 2016.Lekcije iz Cable Streeta
Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
18. srpnja 2016.Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška
Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
6. kolovoza 2016.Fašizam i kultura zaborava
Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.