Kolateralne žrtve kolonijalnih politika

Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.

Marš solidarnosti pod sloganom „Za otvorenu Europu!“ u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba i inicijative „Dobrodošli!“, Zagreb, 14. studeni 2015. godine (izvor: Ivana Schmidt / CMS).
Marš solidarnosti pod sloganom „Za otvorenu Europu!“ u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba i inicijative „Dobrodošli!“, Zagreb, 14. studeni 2015. godine (izvor: Ivana Schmidt / CMS).

Možeš li nam predstaviti inicijativu za podršku izbjeglicama „Dobrodošli“? S kojim je ciljem i na koji način pokrenuta te na čemu se zasniva njezin rad?

Nakon ohrabrujućih poticaja i upita brojnih pojedinaca i organizacija, Centar za mirovne studije (CMS) pokrenuo je inicijativu „Dobrodošli“ iskoristivši iskustvo i znanje koje je organizacija prikupljala od 2003. godine baveći se temama migracija, azila i useljavanja. Neposredan poticaj stigao je sredinom kolovoza 2015. godine kada smo na granicama Grčke i Makedonije svjedočili brutalnim scenama nasilja granične policije prema izbjeglicama koje su tada u većim brojevima počele pristizati u Europsku uniju. Ova je tema, koja je kod nas dugo bila marginalizirana, vrlo naglo prerasla u aktualno političko pitanje. Mediji su se za nju zainteresirali i mogli smo očekivati da će se velik broj ljudi približiti Hrvatskoj te, kao i u drugim zemljama na tzv. Balkanskoj ruti, kroz nju i proći. Sredinom rujna, kada je mađarska odluka o gradnji žičane barijere i zatvaranju granica za izbjeglice postala izgledna, brojni pojedinci i organizacije civilnog društva okupile su se u inicijativu za podršku izbjeglicama „Dobrodošli“ koju je već na početku činilo preko 40 organizacija, brojni pojedinci, jedan nogometni klub i preko 400 volontera.

Na prvom sastanku odlučili smo se podijeliti u pet radnih grupa, s obzirom da su područja na koja smo htjeli utjecati i kojima smo se htjeli baviti bila različita. Dakle, odlučili smo pokrenuti pravnu, medijsku, aktivističku, zagovaračku i humanitarnu grupu, koja će se baviti direktnim radom s izbjeglicama. Rad na terenu, za koji se pokazalo da troši i velike količine resursa, ubrzo se pokazao ključnim, i bilo nam je iznimno važno paralelno djelovati na senzibilizaciji građana, odnosno raditi na općem informiranju o migrantima/izbjeglicama – otkuda i zašto dolaze, jesu li u prolasku, namjeravaju li ostati, te koji je razlog tako velikog broja. S obzirom da je tema bila poprilično nepoznata te da su se, kao i u drugim zemljama, pojavile brojne predrasude, taj je medijski prostor odnosno adekvatno informiranje o njima, postao iznimno važan kroz čitav rad Inicijative.

Dok se direktno-humanitarna grupa fokusirala na ad hoc adresiranje hitnih potreba ljudi koji dolaze i prolaze, npr. potrebu za hranom, odjećom i smještajem – pravna i zagovaračka grupa, koje su blisko surađivale, imale su za cilj djelovati na strukturnim razinama kako bi pokušale unaprijediti sustav i omogućiti im dostojanstvene uvjete života i prolaska. Također, s obzirom da rat u Siriji još uvijek traje, i da će se s tog područja vrlo vjerojatno nastaviti odljev velikog broja ljudi, nastojali smo implementirati i neke dugoročne, integracijske mjere, koje će olakšati život onima koji ovdje odluče ostati.
Izbjeglice i volonteri inicijative „Dobrodošli“ na hrvatskoj granici kod Opatovca, 4. listopada 2015. godine (izvor: CMS).
Izbjeglice i volonteri inicijative „Dobrodošli“ na hrvatskoj granici kod Opatovca, 4. listopada 2015. godine (izvor: CMS).
No, ne samo iz Sirije – u recentnim izbjegličkim valovima mnogo ih je dolazilo iz brojnih drugih zemalja pogođenih nasiljem, ratovima, siromaštvom, klimatskim promjenama i drugim poteškoćama.
 

Bilo nam je bitno da idemo korak naprijed, da se ne zaustavimo na reaktivnom djelovanju, ali i da ne upadnemo u zamku prihvaćanja „mrvica“, odnosno kvazi-rješenja koja se vode principom „bolje išta nego ništa“. Pokušavali smo spriječiti donošenje restriktivnih politika koje ljudima otežavaju pronalaženje sigurnog mjesta na kojemu mogu graditi svoje nove živote, bez obzira radi li se o dugoročnom rješenju ili je ono ograničeno na vrijeme trajanja sukoba ili druge vrste problema u njihovim zemljama. To je pokušaj utjecanja na nacionalne političke elite, kao i na razini EU, odnosno djelovanje putem direktnih preporuka i analiza te nuđenje rješenja koja prepoznajemo kao održive, dugoročne i najefikasnije u kontekstu borbe za dostojanstvo ljudi.

Aktivistička grupa ponajviše je davala podršku zagovaračkoj i medijskoj grupi, ali bila je spremna i uključiti se u direktni rad u smislu senzibilizacije ljudi. Tako je organiziran niz protestnih akcija, performansa i masovnih okupljanja poput Marša solidarnosti u suradnji s Mrežom antifašistkinja Zagreba ili prosvjeda na Markovom trgu protiv zatvaranja granica početkom ožujka 2016. godine. Naime, tada je bilo sasvim jasno da se EU ipak odlučila na zatvaranje granica i prepuštanje ljudi nesigurnosti i nasilju, odnosno vrlo teškim uvjetima života u turskim i grčkim izbjegličkim kampovima. CMS je u aktivnostima Inicijative koristio dotad stečena znanja i iskustva, s obzirom da je kroz desetogodišnji rad imao priliku djelovati zagovarački, ali i direktno s ljudima. Brojnim aktivistima, volonterima i organizacijama nudili smo informacije, provjerena rješenja i pravnu podršku, s primarnim ciljem da se ljudima koji dolaze iz ratom i nasiljem zahvaćenih područja situacija maksimalno olakša.

Na koji se način Centar za mirovne studije bavio temom migracija prije izbijanja akutne humanitarne krize u Europi? Na kakve su probleme dotad nailazili migranti u Hrvatskoj?

Kroz svoj desetogodišnji rad CMS se ovom temom bavio na nekoliko razina. Spomenula sam zagovaračku, odnosno pokušaj da se na političkoj i široj društvenoj razini uspostave kvalitetne, sveobuhvatne integracijske i migracijske politike, ali istovremeno smo puno radili na istraživanjima i edukaciji raznih grupa. Velik trud ulažemo u edukacijske programe koji nam služe kako bismo kvantificirali naše kolektivno aktivističko i zagovaračko iskustvo. Jedan od njih su i Mirovni studiji, najdugovječniji program CMS-a koji je ove godine navršio 18 godina rada.

Uz Mirovne studije, organiziramo i edukacije brojnih drugih grupa, primjerice volontera koji su voljni angažirati se u direktnom radu s izbjeglicama, ali i novinara, sudaca, odvjetnika, socijalnih radnika, državnih odvjetnika i brojnih drugih grupa. Pored toga, redovito pružamo besplatnu pravnu pomoć ljudima koji traže azil u samom postupku, ali i onima koji su dobili status međunarodne zaštite, budući da je u njihovom svakodnevnom životu bilo brojnih prepreka njihovoj društvenoj integraciji, ali i ostvarivanju bazičnih ljudskih prava.

Primjerice, možemo izdvojiti nemogućnosti sklapanja braka, što je nekim izbjeglicama predstavljalo uistinu velik problem jer su uvjeti u Hrvatskoj bili jednaki za sve: strance, državljane i izbjeglice, a jedan je od njih bio i posjedovanje rodnog lista, ne starijeg od tri mjeseca. Za veliku većinu izbjeglica ovaj je uvjet nemoguće ispuniti s obzirom da nemaju originalne dokumente ili im ih je iznimno teško pribaviti. S druge strane, bitna stavka Obiteljskog zakona koja regulira prihvat azilanata naglašava da oni ne smiju stupati u kontakt s vladama svojih zemalja jer se pretpostavlja da im one ne mogu pružiti zaštitu, da su njihovi životi ugroženi pa zato i bježe iz tih zemalja, tako da je pribavljanje takvih dokumenata gotovo nemoguće.
U desetogodišnjem razdoblju oko 5000 ljudi tražilo je azil, a status ih je dobilo svega 180. Tijekom tog cijelog perioda trudili smo se upozoriti i pripremiti sustav za dan kada će početi dolaziti veći broj ljudi.
Nakon tri godine prepiske s Ministarstvom uprave, Ministarstvom obitelji i međugeneracijske solidarnosti, a kasnije i Ministarstvom socijalne politike i mladih, ipak je u Obiteljski zakon ušla iznimka po kojoj azilanti mogu sklopiti brak bez tog dokumenta, uz izjavu kod javnog bilježnika.
 

Još jedna od prepreka bila je nemogućnost stjecanja vlasništva jer se pretpostavilo da su izbjeglice nužno siromašne osobe koje će postati dugotrajan teret države pa se nije očekivalo da će se neki od njih ovdje uspjeti zaposliti, steći financijsku samostalnost i moći sebi priuštiti nekretninu. Dugo smo pokušavali ispregovarati mogućnost da se npr. jedna osoba iz Afganistana upiše u katastarske dokumente kao vlasnik kupljene nekretnine. Uspjeli smo razriješiti ovaj konkretni problem, ali zbog niza sličnih situacija bilo je izuzetno važno pružati i pravnu pomoć, ali i poticati brojne sustavne izmjene koje bismo u radu s izbjeglicama detektirali. S druge strane, pravna pomoć je izuzetno bitna i drugim strancima koji u Hrvatsku ne dolaze tražiti međunarodnu zaštitu, nego iz raznih drugih motiva i životnih okolnosti. To su, prije svega, uglavnom statusna pitanja – reguliranje boravka te bračnog i drugih statusa poput zdravstvenih i socijalnih prava za vrijeme studiranja i sl. Iako se mnogo toga postiglo, i dalje prepoznajemo brojna područja u kojima se sustav mora nastaviti unapređivati, kako bi ljudima koji nisu hrvatski državljani osigurao puno širi spektar prava i time ubrzao proces postajanja ravnopravnim članovima našeg društva.

U radu smo se vodili idejom pružanja podrške i solidarnosti, a ne samo humanitarne pomoći. Zajednički rad s izbjeglicama, uzajamno učenje i osnaživanje koje se događalo tijekom godina pristup je koji smo svjesno odabrali. Bili smo iznimno sretni i ponosni kad nam je prijatelj Prince Wale Soniyiki iz Nigerije, nakon nekoliko mjeseci samoorganizirane grupe za podršku izbjeglicama, rekao kako su on i nekolicina njegovih suradnika spremni pokrenuti organizaciju Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj (DAH), koja djeluje već dvije godine i provela je niz aktivnosti. Velik se interes pokazao i prema razvoju projekta Okusa doma, a dosadašnja je praksa pokazala potrebu i obostranu želju da se njihove ideje pokušaju realizirati zajedničkim naporima. Bez uvida u stvarno stanje stvari, bez svakodnevnog rada s izbjeglicama i upoznavanja s preprekama na koje nailaze, ne bismo imali jasne i na stvarnim potrebama utemeljene aktivističke prioritete.

U desetogodišnjem razdoblju oko 5000 ljudi tražilo je azil, a status ih je dobilo svega 180. Tijekom tog cijelog perioda trudili smo se upozoriti i pripremiti sustav za dan kada će početi dolaziti veći broj ljudi. Htjeli smo da nas u Hrvatskoj, koja nije imala tradiciju masovnog useljavanja, za razliku od nekih drugih europskih zemalja, situacija ne zatekne nespremnima. Međutim, nijedna vlada tijekom ovog razdoblja nije bila zainteresirana za navedenu problematiku. Njihov argument je redovno glasio da se radi o malom broju ljudi i da postoje grupe hrvatskih državljana koje su u sličnom nezaštićenom položaju. Premda nikad nismo tražili nečija prava nauštrb drugih, nego smo uvijek ispravljali takav stav i inzistirali na izgradnji ravnopravnog sustava u kojemu će svaka osoba moći zadovoljiti elementarne potrebe za dostojanstvenim životom, nismo nailazili na razumijevanje.

Koja su trenutno moguća rješenja problema s kojima se suočavaju izbjeglice i migranti u Hrvatskoj?

Preporuke koje smo davali prije aktualne humanitarne krize vrijede i dalje, a osobito sada kada očekujemo dolazak najmanje 1600 novih izbjeglica tijekom sljedećih godinu dana. Nastavljamo inzistirati na sustavnim rješenjima, prije svega na politikama koje će biti inkluzivne za te ljude i pomoću kojih ćemo graditi ravnopravne odnose i kvalitetan život u Hrvatskoj. Želimo im osigurati život koji će im omogućiti socijalnu i zdravstvenu zaštitu, uključivanje u edukacijski sustav od vrtićke dobi do visokog obrazovanja, zapošljavanje i neki oblik financijske samostalnosti. Ljudi koji ovdje ostaju iskazuju interes da se financijski osamostale i izgrade nov život jer je povratak u njihove domove prilično neizvjestan. Također, tražimo proširivanje njihovih političkih prava s obzirom na činjenicu da te osobe u Hrvatskoj ne mogu izlaziti na izbore niti biti birane na javne funkcije. Budući da ovdje žive i dio su društva, smatramo da bi trebali moći utjecati na političku realnost svoje nove domovine i birati svoje predstavnike.

Osim pružanja podrške, potičemo i njihovo što aktivnije uključivanje u zajednicu jer je integracija uvijek dvosmjeran proces – pridošlice se ne bi trebale niti se mogu potpuno prilagoditi našoj kulturi, običajima i normama. Nijedna kultura nije statična i za očekivati je da se društvo u koje dolaze novi članovi otvori prema ideji i prilici da i samo nešto nauči i mijenja se u skladu s novim okolnostima. Smatram da je to izuzetno bitno jer je iz iskustva našeg rada vrlo česta percepcija da su naša kultura i običaji bolji od tuđih i da se ne trebaju i ne smiju mijenjati, dok se nasuprot očekuje potpuna asimilacija novopridošlih članova.
Kad su predgrađa Pariza gorjela u nedavnim neredima, mogli smo svjedočiti nasilju koje je proizvod društvene i ekonomske marginalizacije, nemogućnosti participacije novih članova u društvenom životu te izražene nezaposlenosti i diskriminacije
Ovakva praksa nigdje nije rezultirala dugoročnim uspjehom. Kvalitetnim rješenjima smatramo aktivnije uključivanje i zajedničku razmjenu te kolektivno djelovanje na dobrobit svih.
 

Važno je poznavati povijest useljavanja u svaku zemlju kako bismo razumjeli kontekst relevantnih politika. Nije moguće niti je naročito pametno nekritički nastojati preslikati model jedne zemlje na drugu, nego je, ovisno o vremenu, kontekstu, strukturi i potrebama osoba koje se doseljavaju, potrebno osmisliti najprigodniju strategiju za svaki pojedinačni slučaj. Uzmimo primjere Njemačke i Francuske kao dva plastična modela integracije, i to vrlo generalno jer ni u jednoj zemlji ne postoji „čisti“ model integracije – oni su uvijek mješavina različitih modela kao što su asimilacija, interkulturalizam i multikulturalizam, ali i raznih povijesnih okolnosti koje su imale utjecaj na useljavanje u razne zemlje.

Njemačka je poticala radnu migraciju te je u skladu s time gradila svoje politike, odnosno mjere koje su ljudi kao (privremeni) radni migranti imali, što možemo pratiti na nama bliskom primjeru gastarbajtera. Oni nisu imali politička prava jer su ostajali stranci, ali su barem donekle imali osiguranu ekonomsku egzistenciju. Te su mjere bile usredotočene na osiguravanje radnog mjesta i pokazalo se da Njemačka, koja je veći naglasak stavljala na ekonomsku integraciju, ima mnogo manje marginaliziranih i društveno isključenih stranaca. Tamošnji stranci ipak su u boljoj socijalnoj poziciji od primjerice migranata u Francuskoj.

S druge strane, Francuska ima tradiciju intenzivnog useljavanja iz bivših kolonijalnih zemalja, a njihova useljenička politika nije motivirana time da im osigura radno mjesto, odnosno ekonomsku egzistenciju, već prije svega politička prava. Kad su predgrađa Pariza gorjela u nedavnim neredima, mogli smo svjedočiti nasilju koje je proizvod društvene i ekonomske marginalizacije, nemogućnosti participacije novih članova u društvenom životu te izražene nezaposlenosti i diskriminacije. Francuska je naglasak stavila na politička prava, dok je druge sfere integracije zanemarila. Na političkoj razini – svi su Francuzi i ne postoji koncept manjina, no u praksi, u svakodnevnom životu i putem brojnih institucionalnih formi rasizma, možemo primijetiti da nemaju svi ljudi jednake mogućnosti, da nije svima osigurano zaposlenje ili napredovanje u nekim područjima te da nemaju svi jednak pristup obrazovanju, a na tom tragu, nažalost, možemo pratiti i sve posljedice koje iz navedenih okolnosti proizlaze.

Još uvijek se, na neki način, može uočiti prisustvo tradicije kolonijalizma, odnosno imperijalizma. Možemo reći da je Francuska dopustila useljavanje iz svojih bivših kolonija kako bi se iskupila za vlastitu historijsku politiku prema tim zemljama, ali bez iskrenog motiva da te ljude zaista prihvati u svoje društvo. Također, možemo reći da se radilo i o strategiji snižavanja cijene rada, pri čemu se postojanje velikog broja nezaposlenih uvijek moglo iskoristiti u svrhu ucjene ostatka radničke klase. Slično kao što se i određeni broj ilegalnih stanovnika itekako tolerira i potiče, upravo zbog velike nesigurnosti njihove pozicije pa time i mogućnosti lakše eksploatacije.

Na koji su način posljedice kolonijalizma povezane s aktualnom humanitarnom krizom?

Ovo što se danas događa, humanitarna ali i brojne druge krize poput izbijanja ratnih žarišta oko Europe, u principu su samo nastavak neke vrste kolonijalne tradicije. U javnom diskursu često čujemo pojmove poput „europske civilizacije“ ili „europskih vrijednosti“… Oni se uporno ponavljaju i uhvatili su se bez dubljeg kritičkog propitivanja o njihovom stvarnom značenju, a posljedice ovakvog ideološkog aparata možemo vidjeti i u načinu na koji se odnosimo prema tim Drugima kada dođu, ali i u samom odnosu prema njihovoj namjeri da dođu.

EU je reagirala zatvaranjem granica, a dok je prolaz još bio omogućen uporno se postavljalo pitanje kako ćemo prihvatiti ljude čiji su jezik, kultura, tradicija i religija u mnogočemu drugačiji od naših. Konstruirao se odnos između nas, civiliziranih Evropljana i neciviliziranih Drugih koji nam nisu dorasli, a koji se, ako im to uopće dozvolimo, moraju uklopiti u naše društvo. Iz tog gledišta često je izranjao argument da u potpunosti treba zabraniti njihov dolazak ili ih barem ograničiti, što i jest trenutni krajnji rezultat. Često se postavljaju pitanja zašto ne ostanu u zemljama koje su im kulturološki bliske i većinski muslimanske, odnosno zašto ne idu u zemlje poput Saudijske Arabije, Kuvajta i slične. No, uzmimo za primjer Siriju na kojoj je u zadnje vrijeme bio najveći fokus.
Prosvjed „Zatvaranje granica ubija“, Markov trg, Zagreb, 11. ožujka 2016. godine (izvor: Ivana Schmidt / CMS).
Prosvjed „Zatvaranje granica ubija“, Markov trg, Zagreb, 11. ožujka 2016. godine (izvor: Ivana Schmidt / CMS).
Sirija je bila sekularna zemlja s mnoštvom različitih religijskih grupa i u potpunosti je funkcionirala na tom međureligijskom, međuetničkom, međukulturnom aspektu. Za Sirijce i Sirijke, naša civilizacija i kulturološki krug vjerojatno su vrlo bliski društvu u kojemu su živjeli dok nisu bili primorani migrirati.
 

Brojne vojne intervencije koje su zapadnoevropske zemlje, članice NATO-a, vršile u Afganistanu, Iraku i drugim zemljama (naročito nakon izbijanja Arapskog proljeća) bile su provedba neokolonijalne agende pod parolom demokratizacije, a sada se njihove posljedice itekako osjećaju. Budući da je ISAF-ova (NATO-ova) vojna akcija u Afganistanu započela prije 15 godina, a još joj se ne nazire kraj (unatoč formalnom povlačenju krajem 2014. godine, značajna sila, pogotovo u svojstvu zračnih snaga, i dalje je aktivna), najveći broj tražitelja azila u Hrvatskoj prije aktualne humanitarne krize bio je iz Afganistana, iz kojeg potječe i najveći broj osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu. To nam pokazuje kako se posljedice intervencija, u ovom slučaju broj izbjeglica, ne smanjuje pukim protekom vremena i angažiranjem mirovnih snaga. Također, nasilje i nesigurnost života ljudi ne prestaje samim okončanjem rata, odnosno invazije na nekom području, već se nastavlja nemogućnošću ponovne izgradnje života i društva, zbog čega ljudi moraju bježati iz tih zemalja tražeći zaštitu i sigurnost negdje drugdje.

Ono što također primjećujemo u posljednjem većem valu izbjeglica koje su koristile tzv. Balkansku rutu jest da je najveći broj ljudi iz Sirije, Afganistana i Iraka, no da brojne osobe dolaze iz afričkih zemalja i rekla bih da je to svakako posljedica vanjske politike Europske unije. Ne smanjuje se ni broj migranata koji koriste tzv. Mediteransku rutu za ulazak u EU (ljudi iz Somalije, Malija, Nigerije itd.), iako je u našem medijskom prostoru naglasak bio na balkanskoj izbjegličkoj ruti jer smo u nju direktno uključeni.

Kakva je bila reakcija građana i lokalnog stanovništva u graničnim područjima?

Otkad su se sredinom kolovoza 2015. godine u medijima pojavile reportaže o izbjegličkom valu, mnogi su se građani i građanke Republike Hrvatske angažirali oko sakupljanja i prijenosa pomoći u Makedoniju i Srbiju koje u tom razdoblju nisu adekvatno reagirale na potrebe velikog broja izbjeglica.

Nakon što se taj val prelio na granice pa i teritorij Hrvatske, izuzetno se mnogo građana i građanki aktiviralo – samoinicijativno su donosili odjeću izbjeglicama, odlazili na granice i nudili im hranu, vodu i ostalo, bilo je tu mnogo ljudi koji su odlazili kao privatne osobe, medicinskih sestara i doktora koji su nudili svoja znanja i vještine. Bili su to ljetni mjeseci, za vrijeme velikih vrućina, ljudi su bili iscrpljeni i hodali su danima, tako da je ta vrsta pomoći bila izuzetno važna.

Pogotovo volimo isticati primjere malih lokalnih zajednica na granicama sa Srbijom kao što su Bapska, Tovarnik, Opatovac, Beli Manastir, Ilok, ali i lokalnih zajednica na granici Hrvatske i Slovenije – Harmica i Bregana, gdje su se lokalne zajednice u vrlo kratkom roku same organizirale i omogućile zadovoljavanje osnovnih potreba ljudi koji su se tamo našli. Od kuhanja čaja, pečenja kolača, kruha, nuđenja vode – dakle, svega što su u tom trenutku mogli ponuditi, ljudi su zaista i pružili. Razgovarajući s njima uvidjeli smo da je solidarnost djelomično bila potaknuta autorefleksijom jer je, pogotovo s područja hrvatsko-srpske granice, većina ljudi imala vlastito izbjegličko iskustvo.
Pogotovo volimo isticati primjere malih lokalnih zajednica na granicama sa Srbijom, ali i lokalnih zajednica na granici Hrvatske i Slovenije, gdje su se lokalne zajednice u vrlo kratkom roku same organizirale i omogućile zadovoljavanje osnovnih potreba ljudi koji su se tamo našli
Često su se referirali na istu stvar – koliko je njima značilo što su ih drugi ljudi, unutar i izvan Hrvatske, prihvatili kada su bili prisiljeni napustiti vlastite domove. Shvatili su to kao nužnost, da s drugim ljudima koji se sad nalaze u toj situaciji podijele sve što mogu, iako možda ni sami financijski ne stoje dobro. Mnogi ljudi koji nisu imali vlastito izbjegličko iskustvo također su prepoznali moralnu odgovornost da pomognu drugima u potrebi, da im prolazak kroz Hrvatsku bude čim lakši i jednostavniji.
 

Osim inicijative „Dobrodošli“, osnovan je i niz grassroots inicijativa koje su okupljale velik broj volontera i volonterki koji su djelovali instinktivno i odlazili na teren. „Are You Syrious?“ danas je među aktivnijima, ali na terenu su bile i brojne druge inicijative te ljudi koji se možda nisu identificirali s pojedinim grupama, već su jednostavno pokupili iz kuće hranu, deke, odjeću i obuću, sjeli u automobile i otišli na granice ili u područja s velikim brojem izbjeglica. Kad govorimo o odgovoru Hrvatske na humanitarnu krizu, nikako ne smijemo zaboraviti ova djela. Trebamo naglašavati kako su mnogi, koji prije nisu imali doticaja s izbjeglicama i o toj temi možda nisu znali mnogo, ipak mogli na nekoj osnovnoj ljudskoj razini osjetiti što znači tuđa patnja i aktivirati se da ju otklone ili barem umanje.

Kad govorimo o tome, često nas pitaju jesu li ksenofobni i rasistični glasovi ipak bili glasniji. Možda jesu dobili veći medijski prostor, ali mislim da sve ove prakse i primjeri koje sam nabrojala itekako moraju naći svoje mjesto. Trudimo se što više ih promovirati jer zaista jesu bitni, a demonstrirali su solidarnost i spremnost ljudi na pružanje pomoći u svim kriznim situacijama.

Koji su problemi nastali nakon zatvaranja tzv. Balkanske rute?

Nakon zatvaranja službene, legalne rute i nakon što se prijašnje iskustvo izbjeglica koje su zaglavile u državama na tom putu pomalo zaboravilo, u Hrvatskoj je postavljeno vrlo važno pitanje deportacija izbjeglica iz drugih zemalja EU. Naime, prema Dublinskoj uredbi postoji čitav niz kriterija po kojima se određuje koja je zemlja nadležna za procesuiranje nečijeg zahtjeva za azil, a u pravilu se radi o prvoj zemlji ulaska osobe na prostor Europske unije. S obzirom na presudu Europskog suda za ljudska prava, zemlje ne bi smjele izbjeglice vraćati u Grčku te je stoga Hrvatska, pretpostavlja se, prva sigurna EU zemlja kroz koju su prošli. U Hrvatsku se svakog dana na ovaj način vrati između 10 i 20 osoba. Brojna su kršenja prava ljudi koji se vraćaju i brojne su nepravde koje su im nanesene. S jedne strane, u trenutku kad su ti ljudi prolazili kroz Hrvatsku, Njemačka je odlučila da neće primjenjivati Dublinsku uredbu na Sirijce – ali ipak, Njemačka danas vraća Sirijce u Hrvatsku. Nekim osobama nisu uzeti otisci prstiju u Hrvatskoj pa ih se u nju svejedno vraća, a neke se šalje u Hrvatsku iako je sasvim jasno da oni kroz nju nisu prošli. Posebno teške slučajeve nasilja i kršenja prava izbjeglica prijavljuju nam aktivisti iz Austrije, gdje policija usred noći upada u kuće i razdvaja obitelji koje potom djelomično deportira u Hrvatsku, a djelomično ostavlja u Austriji.

Ono što posebno zabrinjava je trend eksternalizacije azila, odnosno premještanja sustava azila u zemlje izvan EU. Jedan od takvih primjera je sporazum između Turske i Europske unije prema kojemu se u Tursku prebacuju funkcije kampa i šalju službe koje će u njima odlučivati tko hoće, a tko neće dobiti priliku za preseljenje u EU. Sporazum s Afganistanom pokazatelj je kriminalnih namjera EU koja, umjesto pružanja sigurnosti i zaštite onima kojima je ona najpotrebnija, osmišljava i izdašno financijski opslužuje model koji će nepoželjne vraćati upravo u nesigurnost i nasilje iz kojih pokušavaju pobjeći. U najavi su slični ugovori i s afričkim zemljama.

Kako se odvija integracija migranata u Hrvatskoj? Koji su najčešći problemi s kojima se susreću i što bi trebalo poduzeti u vezi toga?

Integracija novopridošlica razlikuje se ovisno o pravnom statusu, klasi, rasi, spolu i nekim drugim karakteristikama. Mnogo je lakša integracija, i u pravilu gotovo nemamo slučajeve pritužbi od stranaca koji su tu po službenoj dužnosti – diplomati, menadžeri, profesionalci u međunarodnim organizacijama i sl., neovisno o drugim identitetima. Većina je stranaca u Hrvatskoj iz zemalja bivše Jugoslavije, koji nemaju problema s jezikom, kulturom, razumijevanjem društva u kojem jesu te koje domaće stanovništvo ni ne percipira kao „prave“ strance, iako oni itekako znaju imati poteškoća s reguliranjem pravnog statusa. Situacija s izbjeglicama je vrlo različita, premda ni tu ne treba upasti u zamku te proglasiti sve izbjeglice istima.

Premda je jasno da će se u Hrvatskoj s vremenom naseljavati sve više izbjeglica, pomaci u razumijevanju važnosti integracijskih mjera i kreiranju dugoročnih, održivih i nediskriminatornih rješenja vrlo su spori. Od 2004. godine, kad je donesen prvi Zakon o azilu, do danas možemo pratiti neka unaprijeđenja sustava, ali on je još uvijek daleko od adekvatnog. Upravo nepostojanje sustavnog rješenja otežava i onemogućuje razrješavanje situacija u kojima se izbjeglice nalaze.
Bliski okusi Istoka na Bundekfestu u Zagrebu, 30. rujna 2014. godine (izvor: CMS).
Bliski okusi Istoka na Bundekfestu u Zagrebu, 30. rujna 2014. godine (izvor: CMS).
Spomenula sam neke od konkretnijih problema, a dolazi i do poteškoća prilikom uključivanju djece u školu, rada s njima, nepostojanja besplatnih i profesionalnih tečajeva hrvatskog jezika za izbjeglice, otežano uključivanje u srednje i visoko obrazovanje i sl.
 

Trenutno u Hrvatskoj, osim osoba koje su stekle status prije aktualne humanitarne krize, fluktuira oko petstotinjak ljudi, poglavito u Porinu (u zagrebačkim Dugavama), Kutini i Ježevu. Neki od njih žele nastaviti živjeti u Hrvatskoj, a neki imaju druge planove. Već spomenute inicijative nastavile su djelovati i pružati svoju pomoć i podršku svakodnevnim odlaženjem u prihvatilišta, ali i aktivnostima izvan prihvatilišta, povezujući lokalnu zajednicu s novim članovima društva i trudeći se organizirati čim više mjesta susreta, razmjene iskustava i pospješivanja komunikacije između izbjeglica i lokalnog stanovništva, prije svega u Zagrebu, Kutini, ali i u drugim mjestima.

Tako su organizirane i kulinarske aktivnosti (Okus doma), uz razmjenu umijeća kuhanja i uživanja u hrani koje svi možemo razumjeti bez obzira na jezične barijere, a na sličnom principu odvijaju se i sportske aktivnosti, prije svega nogomet (Zagreb 041), koje pružaju priliku za druženje i širenje socijalnih mreža. Organizirali smo i glazbene manifestacije te aktivnosti za djecu koje omogućuju odlaske u zoološki vrt i kazališta ili neformalne susrete s djecom iz lokalne zajednice. Sve su to primjeri kako se omogućuje integracija. Kod integracije i prihvaćanja, odnosno prevencije suzbijanja predrasuda jako je važan osobni kontakt, upoznati se s drugačijima i pomoću vlastitog iskustva srušiti učestale predrasude. Naime, ljudskost izbjeglica često je potpuno marginalizirana i u prvi plan se stavlja potencijalna ekonomska, kulturna, socijalna ili sigurnosna prijetnja. Identitet izbjeglice dodatno se viktimizira i patronizira, pri čemu se zanemaruje kompleksnost tih ljudi i njihovih života, potreba i društvenih uloga.

Usto, pokrenute su još neke inicijative, među kojima je i „Zagreb: Otvoreni grad“ – ideja nekoliko organizacija da se stvori prostor u kojemu će svi moći stvarati i koristiti sadržaje, u kojemu će biti omogućena infrastruktura za lakšu razmjenu znanja, vještina i iskustava, u kojemu će i izbjeglice moći dobiti neke usluge koje su im u tom trenutku važne – poput psihološke i pravne podrške ili različitih oblika savjetovanja i informiranja o društvu u kojem su se našli, ali i gdje će bilo tko od nas moći ponuditi neka svoja znanja i vještine za sve zainteresirane. Jedan je od glavnih ciljeva ZOG-a ne raditi aktivnosti za izbjeglice odvojeno od aktivnosti za lokalno stanovništvo, nego čim više otvarati prostor za povezivanje, susrete i međusobnu razmjenu.



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.


Intervju je vođen u svibnju 2016. godine, a pitanje o problemima nakon zatvaranja tzv. Balkanske rute postavljeno je naknadno.


Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o migracijama druge epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 27.5.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 18. listopada 2016. Izvor: Ohranimo Tovarno Rog Solidarnost u praksi Prihvat izbjeglica na takozvanoj „balkanskoj ruti“, aktiviranoj 2015. godine, pokazala je različite strategije suočavanja s izbjegličkim valom koje su demonstrirali različiti akteri. Među njima se ističu samoorganizirane grassroots volontersko-aktivističke grupe. Nasuprot onim akterima koji su se u prihvat izbjeglica uključili po službenoj dužnosti ili tražeći strukturna rješenja za problem prihvata, takvi su kolektivi u fokus svojeg djelovanja postavili izgradnju solidarnosti na svakodnevnoj razini. O pozadini grassroots angažmana, ali i o izazovima koji pred njima stoje razgovarali smo s Aigul Hakimovom iz Protirasistične fronte brez meja.
  • 7. rujna 2016. „Štićenici“ detencijskog centra za ilegalne imigrante Amygdaleza u Grčkoj, oskudno odjeveni i obuveni. Veljača, 2015. godine (izvor: DTRocks prema Creative Commons licenci). Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 13. svibnja 2016. Izbjeglice iz Sirije i Iraka stižu preko Turske do grčkog otoka Lezbos, a pomažu im španjolski dobrovoljni spasioci (izvor: commons.wikimedia.org). Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra? Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.
  • 31. siječnja 2016. Fotografija murala kojeg je umjetnik Blu 2012. godine naslikao u Maroku preuzeta je sa stranice blublu.org. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu - režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 23. studenoga 2015. Rat se nastavlja… Sebastian Budgen o zapadnjačkoj strategiji nakon Pariza

    Napadi izvršeni u Parizu prošloga petka, 13. studenog, potakli su predvidljiv odgovor: bombardiranje izvan granica Francuske uz daljnja ograničavanja građanskih prava unutar zemlje, a da pritom i ne spominjemo rasplamsavanje islamofobije. Sebastian Budgen procjenjuje razboritost takvog pristupa situaciji. Zastanimo načas i osvrnimo se kako bismo preispitali briljantnost zapadnjačke protuterorističke strategije, kojoj se potom možemo diviti […]

  • 4. studenoga 2015. Guy Taylor: Prestanimo se poigravati sintagmom „dobri/loši migranti“

    Donosimo kritiku srednjostrujaške medijske (re)produkcije sablasti izbjegličke krize u čijem oblikovanju sudjeluju i stavovi koji naglašavaju jaz između izbjeglica i ekonomskih migranata: “Potrebna nam je solidarnost. Vidimo tek njezine djeliće: misiju na Calais, grassroots projekte koji migrantima pružaju osnovnu podršku, zdravstvene radnike koji otvaraju klinike za migrante koji nemaju reguliran status, profesionalne pravnike koji pružaju […]

  • 3. studenoga 2015.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor o filmu “Residenzpflicht”

    Lokacija: Goethe-Institut, Ulica grada Vukovara 64, Zagreb   Datum održavanja: 12.5.2014. u 10:15h   Razgovor vodila: Julija Kranjec (Centar za mirovne studije)   Diskusant: Branko Orišković (Crveni križ)   (Izvor) SkriptaTV

  • 10. rujna 2015. Mark Bergfeld: Izbjeglička kriza: Merkeličina dvostruka igra

    Iako prvotne reakcije njemačke vlade na izbjegličku krizu pozitivno odskaču u usporedbi s drugim svjetskim državama, aktivnosti neonacističkih skupina ukazuju na to da prijem u društvu nije posve srdačan. Nadalje, nedovoljna sredstva koja su alocirana kako bi se adresiralo potrebe smještaja masovnog broja ljudi, kao i fiskalni stisak koji ne omogućava gradskim vlastima da adekvatno […]

  • 7. travnja 2014. Cvetelina Hristova i Raja Apostolova: Euronacionalna granična patrola

    S novog regionalnog portala Bilten prenosimo tekst Cveteline Hristove i Raje Apostolove o institucionalnom jačanju Tvrđave Europe: “Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik […]

  • 22. prosinca 2012. Snimka okruglog stola “Mediji, rad, migracije”, 11.10.2012.

    SkriptaTV i Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME) donose integralnu snimku okruglog stola “Mediji, rad, migracije” održanog 11. listopada 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u organizaciji i pod moderaturom Centra za radničke studije (Stipe Ćurković) i dvotjednika Zarez (Boris Postnikov). Među izlagačima (Katarina Peović Vuković, Igor Lasić, Katarina Luketić i Hajrudin Hromadžić) bio je i […]

  • 27. kolovoza 2012. Razgovor s Arminom Salihovićem: Slovenski nevidljivi radnici

    Poticanje radnih migracija jedna je od najkontroverznijih politika nominalno socijalističke bivše Jugoslavije. Unatoč razvikanim blokovsko-ideološkim podjelama tadašnje Europe, tijekom šezdesetihi sedamdesetih upravo je Jugoslavija, uz npr. Tursku i Grčku, bila jedan od najvažnijih izvora radne snage za zemlje kao što su Njemačka, Austrija i Švicarska. Fenomen “gastarbajtera”, tj. migrantskih radnika, već desetljećima je dio kulture […]

  • 30. srpnja 2012. Stipe Ćurković: Proletarijat bez domovine

    Donosimo vam tekst Stipe Ćurkovića objavljenog u sklopu temata o migrantskom radu koji je nastao kao plod suradnje Centra za radničke studije i Zareza. Autor se u tekstu bavi pojavom migrantskog rada unutar “države blagostanja”, koji je poslužio kao najava nove, neoliberalne, sudbine radnika u cjelini. Tržišna demokracija Veći dio rasprava o restauraciji kapitalizma u […]

  • 4. svibnja 2012. Marie-Christine Vergiat: Rasizam ponovno ulazi u europski mainstream

    Kriza kapitalizma u Europskoj uniji rezultirala je porastom popularnosti ksenofobne desnice koja upire prstom u imigrante, optužujući ih da su odgovorni za gubitak radnih mjesta “domaće” radne snage. I dok je Europska komisija vrlo brza u donošenju diktata kada su u pitanju interesi kapitala, ljudska prava i osnovne slobode prebacuje na nacionalnu razinu. Marie-Christine Vergiat […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve