Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom

Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.

Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor).
Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor).

Što podrazumijevate pod socijaldemokracijom, sadržajem njenih politika i njezinim raison d’être?

Moderna socijaldemokracija za mene je zapravo borba za egalitarno društvo. Društvo u kojemu ne samo da svi imamo jednake šanse, nego i ishode. Socijaldemokracija se u posttranzicijskim i postsocijalističkim društvima poput našeg, nažalost, nastojala odmaknuti od socijalnog aspekta, više se baveći demokratizacijom po uzoru na zapadne parlamentarne demokracije. Mislim da je 26 godina od uspostave višestranačkog sustava te uopće drugačijeg sustava proizvodnje i političko-ekonomskih uvjeta vrijeme da se socijaldemokracija napokon vrati onome socijalnome u svojoj biti.

Socijaldemokracija danas ne treba podrazumijevati samo povratak starim praksama ili ostvarivanje nekadašnjih ciljeva, nego postavljanje novih političkih ciljeva koji uključuju ostvarivanje društva pravednosti i solidarnosti, ali i ravnomjernog regionalnog društvenog razvoja u Hrvatskoj.

Vratimo se na prethodnih 26 godina. Što je socijaldemokracija koja rastače državu blagostanja i društvene servise, odnosno društvene institucije koje su zadužene za uspostavu društvene pravednosti?

Od 1990-ih naovamo socijaldemokracija se u Hrvatskoj, ali i drugim tranzicijskim zemljama na neki način pokušala odmaknuti od onoga što je bila ranije kako bi pokazala posvećenost ciljevima kapitalističkog društvenog uređenja. Kod nas se to očitovalo u kopiranju trećeputaške politike Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera. Socijaldemokracija je, čini mi se, bez ostatka prihvatila modus operandi prema kojemu će tržišni mehanizmi regulirati uvjete u kojima živimo, pritom se zalažući za manje intervencije države, između ostalog i zato da pod svaku cijenu izbjegne prigovor kako je riječ o nekom novom socijalističkom projektu, iako tome novi socijaldemokrati u postsocijalističkim zemljama nikada nisu ni bili skloni.

Socijaldemokracija koja se poziva na socijalnu državu, a zapravo čini sve kako bi društvene usluge podvrgnula tržišnim kriterijima gubi svoju vjerodostojnost i ostaje samo floskula. U tom smislu, socijaldemokratske politike ili socijaldemokratske stranke nužno se moraju transformirati u odnosu na svoj pristup socijalnim uslugama jer socijaldemokracija gubi tlo pod nogama. Ona se mora na neki način ponovno ukotviti u društvenu sredinu u kojoj djeluje.

Kakva racionalnost stoji u podlozi socijaldemokratskih stranaka koje u sklopu svojeg programa imaju civilizacijske vrijednosti, s obzirom na njihove taktike, a i strateško pozicioniranje gdje u izbornom nadmetanju i kasnijim pokušajima ostvarivanja transideološke hegemonije koketiraju sa zavođenjem tradicionalno shvaćenog desnog biračkog tijela? Drugim riječima, mogu li se paralelno podržavati ljudska prava i organizirati vojne parade?

Ne mogu, ali još je gore to što se ekonomske politike socijaldemokrata svih ovih godina nisu mnogo razlikovale od onoga što zagovaraju stranke desnoga centra, recimo, konzervativne ili demokršćanske stranke, što se jasno može iščitati iz njihovih ekonomskih programa. U Hrvatskoj je posljednjih godina, a osobito posljednjih nekoliko mjeseci, istovjetnost prisutna i na takozvanom ideološkom frontu,
Nema potrebe ideološki miriti ljevicu i desnicu u Hrvatskoj, dapače, ljevicu je potrebno mnogo jače pozicionirati na socijalnim i ekonomskim temama
posljednjoj točki u kojoj su donedavno socijaldemokratske i demokršćanske stranke – odnosno takozvani lijevi i desni centar – nalazile svoju razliku.
 

Čini se da se pokušaj nominalnih socijaldemokratskih stranaka u Hrvatskoj da zahvate veći bazen glasača pokazao neuspješnim, i taktički i strateški. Željeli smo se približiti većem broju birača kako bismo ostvarili izbornu pobjedu pa smo, umjesto da se bavimo socioekonomskim temama, koje, sigurna sam, biračice i birače više zanimaju, svu snagu usmjerili na to da pokušamo pomiriti ovo ideološki podijeljeno društvo. Nadam se da nam se takvi gafovi više nikada neće ponoviti. Nema potrebe ideološki miriti ljevicu i desnicu u Hrvatskoj, dapače, ljevicu je potrebno mnogo jače pozicionirati na socijalnim i ekonomskim temama.

Vezano uz temu jačeg pozicioniranja socijaldemokracije prema ljevici, nedavno smo razgovarali s Heinerom Flassbeckom koji govori o razlici između primarne i sekundarne distribucije, odnosno razlici između distribucije prikupljenih poreznih sredstava i distribucije koja se odvija na razini proizvodnje. Može li i treba li socijaldemokracija težiti ka tome da napravi prijelaz iz sekundarne u primarnu distribuciju bogatstva?

Ona to mora činiti. Nekoliko puta sam i u ovoj stranci čula da „prvo moramo nešto proizvesti“, podrazumijevajući da je kapitalistički način proizvodnje idealan za to, a tek onda socijaldemokrati mogu doći na vlast i razgovarati o redistribuciji. To je, čini se, oduvijek problem. Nikada se, barem u postsocijalističkim društvima, nije vjerovalo da socijaldemokrati mogu optimalno upravljati privredom, nego da su stranke desnice i desnoga centra ili liberali za to predodređeni, dok socijaldemokrati mogu samo „trošiti“, a vidjeli smo da se redistribucija niti za vrijeme SDP-ova mandata nije odvijala prema socijaldemokratskim političkim ciljevima. Te se postavke moraju promijeniti.

Moramo se vratiti u situaciju u kojoj već u proizvodnji, odnosno u raspodjeli nove vrijednosti, uključujemo one koji u toj proizvodnji sudjeluju, a to su radnici. Snažnija radnička pozicija u proizvodnom pogonu i primarnoj distribuciji je, napokon, i ekonomski efikasnija, tako da će onda i redistribucijski ili, prema Flassbecku, fondovi sekundarne distribucije biti izdašniji. Zanimljivo, ali malo poznato: u SDP-u smo imali i pokušaje intervencije u Zakon o radu, u smislu prijedloga za jačanje suodlučivanja u poduzećima, ali to nikada nije ostvareno. A primjera radničke participacije u upravljanju poduzećima u Hrvatskoj ima, ne samo radničkog preuzimanja proizvodnih pogona, nego i drugačijeg načina upravljanja poduzećima.

Neovisno o organizacijskim i mobilizacijskim kapacitetima, koji su to makroekonomski konjunkturni uvjeti za socijaldemokraciju, odnosno sustav gdje se dio profita preko poreza ulaže u javne sisteme za reprodukciju društva, odnosno radne snage?

Ako me pitate može li se socijaldemokratski ili socijalistički projekt u 21. stoljeću ostvariti samo u Grčkoj – ne može, vidjeli smo da to ne funkcionira. Može li se on ostvariti samo u Hrvatskoj? Pa vjerojatno isto tako ne. U samo jednoj državi – ne vjerujem. No vjerujem da je to moguće ostvariti u nekom širem prostoru – internacionalno, suradnjom i solidarnošću onih koji su na europskoj poluperiferiji u nezavidnoj situaciji.
Kada govorimo o mogućnosti stvaranja promjene, ona se mora dogoditi tako da uključuje drugačiju vrstu ekonomskih i drugih pravila koje nameće Europska unija
Ali, to nije moguće ako i dalje budemo stisnuti politikama koje nameću Europska komisija i Europska središnja banka, maastriškim ili nekim drugim kriterijima koje moramo ispuniti. Moramo početi razgovarati o tome da se drugačije postavimo na razini EU.
 

Ako je intervencija hrvatske vlade u ekonomsku politiku vlastite zemlje svedena na pitanja hoće li nam porezna olakšica biti ovolika ili onolika, hoće li nam neoporezivi dio dohotka biti 3100 ili 3300 kuna, jasno je da je riječ o zanemarivom manevarskom prostoru. Dakle, kada govorimo o mogućnosti stvaranja promjene, ona se mora dogoditi tako da uključuje drugačiju vrstu ekonomskih i drugih pravila koje nameće Europska unija.

Vratimo se na SDP kao najvišu organizacijsku formu socijaldemokracije u Hrvatskoj. Pogledamo li stanje ne samo postmilanovićevskog, nego i postračanovskog SDP-a, koji su bili strateški podbačaji SDP-a u posljednjih 25 godina (politički, partnerski i kadrovski)?

Govorimo o vrlo kompleksnom razdoblju u kojemu smo izmijenili tek dva lidera. Tek sada, zapravo, imamo izbore na kojima možemo birati između mnogo kandidatkinja i kandidata. Programski, mislim da se SDP od 2000. godine i mandata Račanove Vlade naovamo osobito jako oslanjao na spomenuti Treći put i diktat takozvanih euroatlantskih integracija. Ekonomska politika stranke skrenula je prema centru, a shvaćanje ljudskih prava u liberalnu domenu. Mislim da je to bio jedan od problema.

Sklapali smo pragmatične saveze s manje relevantnim političkim akterima. Oni su svoj politički utjecaj temeljili na izbornim ili vladajućim savezima sa SDP-om, koji je utoliko često gubio na svojoj vjerodostojnosti i, zapravo, nije stvarao trajnu biračku bazu, nego je ona varirala od slučaja do slučaja. Zbog toga danas ne mogu reći kako izgleda profil prosječne biračice ili prosječnog birača SDP-a, niti zašto bi netko danas glasao za SDP, osim da na vlast ne dođe HDZ. To je na neki način i bila naša taktika na prošlim izborima i, kao što smo vidjeli, nije se baš pokazala uspješnom.

Kadrovski, mislim da bi se stranka trebala mijenjati iz poprilično zatvorene organizacije u nešto poput pokreta te uključiti mnogo različitih iskustava i pristupa lijevom ili socijaldemokratskom projektu. To sada nije slučaj, ona je doista okrenuta ostvarivanju karijernih ambicija pojedinki i pojedinaca.

S obzirom na trenutnu kadrovsku situaciju koja je rezultat posljednjih 25 godina unutarnjih SDP-ovih procesa reprodukcije kadrova, koliko je opravdano pretpostaviti da bi unutarnja demokratizacija dovela do njegovog lijevog zaokreta?

Rješenje je da se SDP-u priključi velik broj novih ljudi – neki od njih možda se do sada nisu bavili politikom, neki su možda bivši članovi, neki jednostavno naginju jednoj od definicija ljevice te u SDP-u mogu prepoznati infrastrukturu za ostvarivanje njenih političkih ciljeva. Uz to, rješenje mora uključivati definiranje novih političkih ciljeva stranke.

Spomenuli ste da ne znate tko bi bio potencijalni birač/biračica SDP-a. Što je s klasnom i geografskom strukturom SDP-ove baze, odnosno na kojim je momentima moguće pretvarati SDP u široku platformu koja će obuhvatiti i radničku klasu i visokoobrazovane profesionalce, s obzirom na to da potonji trenutno prevladavaju?

Za početak moramo javno adresirati socioekonomske uvjete u kojima živimo. Ako je SDP-ova vlada povisila prag za primjenu najviše stope poreza na dohodak, onda je jasno da se htjelo pogodovati onima koji imaju dohotke veće od 10 ili 11 tisuća kuna kako bi se potaknula potrošnja. Mene, međutim, zanima što je s ljudima koji primaju minimalni osobni dohodak ili možda malo viši od minimalnog, a takvih je mnogo.
SDP mora prestati biti stranka nekolicine onih koji su uspjeli, a to će postići uključivanjem onih kojima se ne obraća nitko od srednjostrujaških političkih aktera
Što je s ljudima koji ne mogu otplaćivati svoje stambene kredite? Zašto socijaldemokratska stranka kojoj pripadam ne misli da je nužno ljudima koji pošteno zarađuju za život ponuditi odgovore na njihove probleme?
 

SDP se svih ovih godina ustručavao uopće koristiti pojam klase. On kao da je bio potpuno zabranjen. Smatralo se neprimjerenim da kao moderna socijaldemokratska stranka govorimo o klasama, jer je to u trećeputaškoj socijaldemokraciji nešto što smo ostavili iza sebe i što više ne postoji. Nasuprot tome, SDP mora prestati biti stranka nekolicine onih koji su uspjeli, a to će postići uključivanjem onih kojima se ne obraća nitko od srednjostrujaških političkih aktera.

Koje su taktike i strategije kojima se to može postići, odnosno što SDP može napraviti da bi tranzicijske gubitnike – osiromašenu radničku bazu i proletariziranu srednju klasu – pretvorio u svoju organsku bazu? Na koji način SDP može postati komunikativan prema njima?

Dio je njih, pretpostavljam manji, organiziran u sindikatima i nekim frakcijama civilnog društva, tako da je tijesna suradnja s takvim organizacijama jedan od načina. Međutim, što je sa svim onim građankama i građanima koji ni na koji način nisu uključeni ni u kakvo donošenje odluka, niti u civilno društvo, a nemaju vremena i volje te ne vide smisao u tome da se uključe u postojeće organizacije i procese? Oni se osjećaju isključenima i nereprezentiranima jer političarke i političari ne govore jezikom koji oni razumiju.

Kako SDP može njih uključiti u stvaranje političkog programa? Drugačijim organizacijskim ustrojstvom. Otvaranjem stranke, stranačkih prostorija i načina na koji se o politici govori te načina na koji se politike na lokalnoj i nacionalnoj razini provode. To, naravno, može biti i parlamentarno djelovanje, ali ono nipošto ne smije biti jedina razina djelovanja SDP-a. Potreban je novi pristup razgovoru i suradnji sa svim izvanparlamentarnim lijevim snagama.

Ne smijemo više biti stranka koja odbija čuti kritiku slijeva i koja odbija razgovor s akterima slijeva, smatrajući ih politički nerelevantnima zato što, na primjer, ne prelaze izborni prag. Utoliko moramo postati socijalna i demokratska platforma za okupljanje svih tih inicijativa. Moramo moći čuti kritiku, pa i kada smatramo da je nismo zaslužili, te postati stranka koja je spremna suočiti se sa svojim pogreškama. Mislim da to još uvijek nismo.

Kada razmatramo promjenu organizacijskog ustrojstva SDP-a, možemo li već sada govoriti o nekim konkretnim mjerama?

Moramo postati mnogo fleksibilniji po pitanju načina učlanjivanja i radikalno proširiti članstvo. Danas imamo svega 37 tisuća članova, što je ustvari jako malo. Uz to, mnoge članice i članovi nisu aktivni jer im se u stranci uglavnom nudi razgovor o karijerama i mogućnosti napredovanja pojedinki i pojedinaca,
Moramo moći čuti kritiku, pa i kada smatramo da je nismo zaslužili, te postati stranka koja je spremna suočiti se sa svojim pogreškama
a ne o tome što bismo kao politička organizacija trebali zastupati, da ih se pita što o tome misle i kako to zajednički ostvariti.
 

Kao što je poznato, SDP je bio prva stranka u Hrvatskoj koja je uvela izbore za predsjednike lokalnih i nacionalnih organizacija glasovima svih članova. Barem sudeći prema predizbornoj retorici svih kandidatkinja i kandidata na predsjedničkim izborima, unutrašnja demokratizacija SDP-a mogla bi se nastaviti prema tome da se i kandidacijske liste za predstavnička tijela sastavljaju nekom vrstom predizbora. Vjerujem da bi na njima trebali moći sudjelovati i simpatizeri stranke, slično načinu na koji su provedeni izbori za lidera britanske Laburističke stranke.

Međutim, demokratizacija kadrovske politike malo znači bez demokratizacije političkog programa. Ukoliko nam pođe za rukom da u razgovor o programu, posebno na lokalnoj razini, uključimo partnerske organizacije poput sindikata i sve zainteresirane ljude, onda će i izbor onih koji će ga provoditi nužno morati biti demokratski.

Jedan drug sa izvanparlamentarne ljevice nedavno se našalio rekavši da socijaldemokrati nastaju zamorom materijala bivših radikala. Jeste li skloniji takvoj prosudbi ili onoj suprotnoj da, naprosto, nema infrastrukturnih uvjeta za radikalizaciju lijevih liberala? Ako gledamo kadrovsku strukturu onoga što nazivamo novom ljevicom, čini se da je riječ o pretežito nekim srednjoklasnim pozicijama. Ranije smo govorili o visokoobrazovanim profesionalcima iz urbanih sredina, kojima su organski bliže lijevo-liberalne ideje od ovih lijevijih socijaldemokratskih politika.

To nije toliko neobično, ali isto tako i mnogi umorni socijaldemokrati postaju radikali. To je nešto što se i meni trenutno događa. Postajem umorna od stalnog nametanja teze da se kao socijaldemokrati trebamo ponašati blagonaklono u odnosu na okolnosti u kojima živimo. Poznajem mnoge koji su se umorili od trećeputaške socijaldemokracije pa se radikaliziraju
Izvanparlamentarnu ljevicu ne treba promatrati kao konkurenciju, kako je neki danas gledaju, nego kao partnera u ostvarivanju zajedničkih ciljeva izgradnje društva jednakih ishoda za sve koji u njemu žive
i to mi se čini relevantnijim za smjer i budućnost socijaldemokratske stranke. Džepovi otpora izvanparlamentarne ljevice moraju se ne samo dovesti u vezu sa SDP-om, nego im SDP mora staviti na raspolaganje svoju infrastrukturu i proširiti ih po cijeloj Hrvatskoj.
 

To je uloga SDP-a u ovom društvu i ako je ne može ispuniti, onda ga u krajnjem slučaju ne treba ni biti. Izvanparlamentarnu ljevicu ne treba promatrati kao konkurenciju, kako je neki danas gledaju, nego kao partnera u ostvarivanju zajedničkih ciljeva izgradnje društva jednakih ishoda za sve koji u njemu žive. Vrlo heterogeno članstvo SDP-a uključuje i one više i one manje lijeve članice i članove. Rasprave, pa i borbe o tome kakav SDP treba biti, vrlo se intenzivno vode među njima.

Naposljetku, iz lijevo-feminističke perspektive, višegodišnja ekonomska kriza i napad na socijalne servise te smanjivanje radničkih prava i rezovi u javnom sektoru u kojemu je zastupljen velik broj žena dodatno je opteretilo kućanstva te iznova dovelo u pitanje prava stečena izlaskom žena na tržište rada. Od početaka izmjena Zakona o radu tijekom Račanove vlade i zagovora tzv. fleksibilizacije rada do sve veće feminizacije rada kojoj svjedočimo danas – mislite li da je feministički odgovor na krizu važan? Ako jest –  kako, u tom smislu, voditi borbu za žensku emancipaciju?

Svaka najava reforme radnog zakonodavstva zapravo je automatski značila i smanjivanje stečenih prava. U Hrvatskoj nikada nismo donijeli verziju Zakona o radu koja bi radnička prava ojačala. Aktualni Zakon o radu, iz 2014. godine, donijeli smo istoga dana kada smo izglasali i Zakon o životnom partnerstvu, pritom se ponašajući kao da se Zakon o radu ne odnosi na one koji stupaju u životno partnerstvo. To je bio još jedan paradoks u radu socijaldemokratske vlade.

Tijekom posljednjih nekoliko godina doista smo mnogo više pozornosti posvećivali esencijalno ljudskopravaškim temama, a kao stranka se nismo dovoljno bavili socijalnim i ekonomskim statusom ljudi kojima smo proširivali prostor slobode.

U okolnostima visoke nezaposlenosti, rastućeg duga kućanstava, erozije radničkih prava, dohodaka i javnih usluga – žene prolaze najgore, a ova se stranka nije postavila dovoljno radikalno u obrani ekonomskih i socijalnih uvjeta u kojima one rade i žive. Mogu reći da su na senzibilizaciji javnosti, građanki i građana za pitanja statusa žena u socioekonomskom smislu dosta učinile organizacije civilnog društva.
SDP se mora radikalizirati po pitanju ljudskih prava žena – a to se odnosi i na pitanje autonomije ženskog tijela i odlučivanja o abortusu, kao i na pitanje statusa žena na tržištu rada
Na tom polju – na feminističkoj ljevici – razvio se jedan nevjerojatno snažan, mlad i vrlo potentan pokret. Nasuprot tome, moja stranka uglavnom reagira na nešto što se već dogodilo. Slabi smo u prepoznavanju trendova i odgovaranju na njih određenim zakonskim prijedlozima, što i jest naša glavna zadaća u parlamentu.
 

Jedan od, meni osobno, najproblematičnijih zakonskih prijedloga uopće jest politika koju je promovirala naša vlada u prethodnom razdoblju, takozvani zakon o dadiljama, koji je adresirao pitanje žena koje više nisu konkurentne na tržištu rada, a imaju, kako je to čak pisalo u obrazloženju zakona, majčinsko iskustvo. Dakle, tim ženama se željelo ponuditi  prekvalifikaciju za dadilje u privatnoj režiji, zaboravljajući da bi jedna socijaldemokratska vlada ili stranka trebala zapravo investirati u javne usluge za obitelji i djecu.

Na tom primjeru vidljivo je koliko SDP usko gleda na status žena u Hrvatskoj. SDP se mora radikalizirati po pitanju ljudskih prava žena – a to se odnosi i na pitanje autonomije ženskog tijela i odlučivanja o abortusu, kao i na pitanje statusa žena na tržištu rada. Činjenica je da se konzervativna kontrarevolucija koja se u Hrvatskoj provodi prvo dotiče žena, ženskog tijela i ženske autonomije – kako u privatnom životu, tako i u javnome.



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o socijaldemokraciji sedme epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 28.10.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve