Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško

Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“

„Candy colors“ (izvor: Stig Nygaard prema Creative Commons licenci).
„Candy colors“ (izvor: Stig Nygaard prema Creative Commons licenci).

To je kao da ti poštar dođe u kuću i ti kažeš „ej, poštare“, a on ti kaže „nisam ja poštar, ja sam atletičar“, a ima torbu da nosi pisma okolo.

– N.N. o težnjama transrodnih osoba za vlastitim postojanjem



Teorijski pomaci u propitivanju roda i spola, koje su napravile Judith Butler (u analizi pod nazivom Nevolje s rodom, a potom i u knjizi Raščinjavanje roda, argumentirajući da su i rod i spol društveno konstruirani)[1][2] i Simone de Beauvoir (još 1949. godine u Drugom spolu, naznačivši da se ženom ne rađa već postaje),[3] nisu previše omeli konzervativne strukture koje još uvijek dominiraju u sociološkim i psihijatrijskim krugovima (poput Roberta Stollera)[4] te zdravstvenim organizacijama, i koje još uvijek u svojim praksama provode i nameću ideju spola kao biološke činjenice. Tako smo skloni prihvatiti spol kao binarni koncept, određen primarnim i sekundarnim spolnim karakteristikama ljudskoga tijela. Međutim, potrebno je ignorirati cijeli niz sivih područja kako bismo nastavili inzistirati na definiciji „XX za žensko, XY za muško“.

Samo ulaženje u raspravu o validnosti sintagme „spolni kromosomi“ zahtijevalo bi povijesni pregled koškanja genetičarâ od početka dvadesetoga stoljeća naovamo, no čak i ako preskočimo taj dio procesa, postojanje interseksualnih osoba neosporno dokazuje kako je binarno razumijevanje spola ne samo manjkavo u svrhe poimanja svijeta, već sa sobom nosi i ozbiljne posljedice u smislu zdravstvenih i socijalnih problema onih koji od ove arbitrarne binarnosti odstupaju.[5] U međuvremenu, razlikovanje spolova po pitanju anatomije kompliciraju mikropenisi, klitoromegalija, hirsutizam, ginekomastija i druge latinštine, a svoju ulogu igraju i krnji prijevodi
Ne postoje neoborive biološke činjenice u koje bi se spol mogao skloniti od vlastita bivanja glorificiranim socijalnim konstruktom
androgena kao muških te estrogena kao ženskih hormona. Ukratko rečeno, ne postoje neoborive biološke činjenice u koje bi se spol mogao skloniti od vlastita bivanja glorificiranim socijalnim konstruktom.
 

Međutim, upravo na dihotomiji spola i roda temeljimo svoje shvaćanje transrodnosti pa volimo reći kako spol i rod transrodnih osoba nisu usuglašeni, za razliku od istih u cisrodnih osoba. S obzirom na to da rod cisrodnih osoba nije skrutiniziran, već se njegova validnost podrazumijeva, transrodne osobe imaju dozvolu postojati tek ako se priklone dominantnoj paradigmi i opreci muškoga naspram ženskog u kompenzacijskoj maniri. Dok je u slučaju cisrodnih osoba riječ o neotuđivom aspektu ličnosti koji definira djelovanje cisrodne osobe unutar društvenih struktura, transrodne osobe su primorane svoj „rodni identitet“ braniti od transgresija, jer se narav identiteta općenito razumije kao prostor previranja koji lako može rezultirati odbacivanjem i/ili prihvaćanjem druge ili barem drugačije perspektive drugih identiteta, ako se osobi ponude tek „pravilni“ argumenti. Drugim riječima, cisrodne osobe, sa svim kompleksnostima koje sa sobom donose intersekcije njihova postojanja unutar društva, pa tako i sasvim mogućim reperkusijama u slučaju odstupanja, u paradigmi roda naprosto jesu, dok se transrodne osobe za bivanje tek trebaju izboriti.

S obzirom na popularne ideje o tome kako sva djeca prolaze period preispitivanja vlastita spola, što im je u većoj ili manjoj mjeri dopušteno ovisno o fleksibilnosti društvenoga okruženja u kojemu odrastaju, fenomen rodne nekonformnosti percipira se kao dio ljudskoga iskustva koji valja prerasti. Ovakvu infantilizaciju binarna transrodna osoba može nadići isključivo kompleksnim i invazivnim transformacijama niza tjelesnih i socijalnih obilježja (hormonalna terapija; kirurške intervencije od „feminizacije“ lica, preko silikonskih umetaka, do vaginoplastije, histerektomije, mastektomije i relativno opcionalne penoplastije; promjena imena u skladu s rodom, kao i promjena oznake roda u dokumentima; „feminizacija“/„maskulinizacija“ glasa, itd).
Cisrodne osobe, sa svim kompleksnostima koje sa sobom donose intersekcije njihova postojanja unutar društva, u paradigmi roda naprosto jesu, dok se transrodne osobe za bivanje tek trebaju izboriti
Navedeno pretpostavlja da su transrodne osobe izvan binarnoga koda tek nešto više od prgave djece koja odbijaju na sebe preuzeti odgovornost definiranja roda u pravilnom društvenom kontekstu.
 

Od binarnih se transrodnih osoba očekuje da svoju percipiranu manjkavost nadoknađuju na svakome koraku, a medicinske strukture kontroliraju dostupnost „korektivnih“ mjera. Transrodna osoba ponajprije mora dokazati kako je dovoljno transrodna ne bi li njezina potencijalna potreba za tranzicijom bila zadovoljena kroz mukotrpna seciranja fizičkih i psihičkih aspekata dotične pod paskom većinom cisrodnih psihijatara, endokrinologa i niza drugih stručnjaka kojima redovito nedostaje življeno iskustvo transrodnosti, što ih stavlja u zahvalnu poziciju čuvara dominantne paradigme. Navedeno pak izlaže transrodne osobe raznim oblicima nasilja, gdje čak i autoriteti koji bi morali moći pojmiti kompleksnosti transrodne stvarnosti inzistiraju na ostvarivanju transrodne žene isključivo kao utjelovljenja hiperfemininosti i transrodnoga muškarca kao hipermaskulinog.

Uz činjenicu da takve prakse postavljaju nedostižne i toksične ciljeve za binarne transrodne osobe, u potpunosti negiraju sâm potencijal postojanja nebinarnih transrodnih osoba. Ako transrodna osoba koja pronalazi prostor samoaktualizacije u kontekstu dvaju polova mora proći sve od navedenog kako bi opravdala vlastitu potrebu za postojanjem, koje su mogućnosti osoba koje takav prostor ne nalaze na krajevima spektra, već u njegovoj sredini, izvan istoga ili na sasvim desetom mjestu? Određene struje suvremenoga radikalnog feminizma, uz aktivno isključivanje transrodnih žena iz dijaloga, sklone su pitanje nebinarnih identiteta čitati kao internaliziranu mizoginiju, točnije, kao egocentrično inzistiranje žena koje mrze žene na tome da se odricanjem ženskosti diferenciraju od istih.[6] Osim što opisano u potpunosti negira postojanje nebinarnih osoba kojima je pri rođenju spol određen kao muški te interspolnih osoba, također djeluje i kao još jedna od raznovrsnih taktika transfobije da poljulja validnost transrodnosti kao takve.

Transrodnost se u svim svojim oblicima patologizira pa se njezini uzroci traže u traumama koje je transrodna osoba nužno preživjela kako bi postala rodni izopćenik. Neophodno je i da transrodna osoba prepozna „prijelomni trenutak“ u kojemu je „shvatila da je transrodna“, drugim riječima, da s njom nešto ne valja. Cisrodne osobe, naravno, ne moraju prilagati dokaze niti se prisjećati prvoga trenutka kada su posegnule za rodno kodiranim artefaktima kao odgovarajućima vlastitim potrebama. Nakon proživljenih trauma koje su oblikovale transrodnu osobu, slijede traumatični događaji koji nastavljaju djelovati na nju tijekom sadašnjega vremena i vrlo nesigurne budućnosti. Iz ovoga slijedi kako je uloga transrodnih osoba da postoje tek kao prispodobe i simboli kvalitetnoga djelovanja punitivnih mehanizama u slučaju izlaženja iz okvira zadanih biološkom stvarnošću. Život transrodne osobe kratka je i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja
Upravo su se identitarne politike pokazale manjkave za širu mobilizaciju potlačenih skupina, među kojima su transrodne osobe samo jedan od brojnih utišanih glasova s margine
društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.
 

Iako u ovome tekstu koristim teorijski aparat politika identiteta uslijed nepostojanja adekvatne lijeve teorijske trajektorije, važno je ne zanemariti činjenicu da su se upravo identitarne politike pokazale manjkave za širu mobilizaciju potlačenih skupina, među kojima su transrodne osobe samo jedan od brojnih utišanih glasova s margine. Naime, treba naglasiti da svi identiteti, pa tako i oni transrodnih osoba, imaju svoju materijalnu osnovu u kapitalističkim procesima. Primjerice, izostaje ekonomska perspektiva iz koje bi bilo moguće problematizirati dominantno patrijarhalnu paradigmu institucije obitelji – inicijalnog mjesta odbacivanja/isključivanja transrodnih osoba kada se one pokušaju takvima artikulirati. Posljedica ovog izopćenja izostanak je materijalne sigurnosti te prepuštenost nesigurnom tržištu rada. Nadalje, iako radnička depriviranost u kapitalizmu ide uzduž roda, spola i rase, kapitalizam je kroz aproprijaciju i komodifikaciju queer i drugih identiteta ponudio simulakrum jednakih šansi i uključivosti svih različitosti, na taj način amortizirajući svaki, pa i najmanji otpor, te premještajući pitanje kolektivne borbe u okvir individualnih strategija na podlozi analize koja pati od metodološkog individualizma. Međutim, realno nepostojanje transrodnih osoba u jeziku, izmještenost i isključenost iz svih društvenih i socijetalnih konvencija, otvara prostore konstantne patnje i pulsirajuće tjeskobe za transrodne osobe. Njihova trajna izvanjskost, kao i izostanak samopercepcije uvijek iznova tjeraju u izolaciju i svojevrsni eskapizam unutar kojega se tek trebaju ostvariti i razviti prostori za solidarizaciju s drugim potlačenim skupinama.



Bilješke:

[1] Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity (New York: Routledge, 1990).

[2] Judith Butler, Undoing Gender (New York: Routledge, 2004).

[3] Simone de Beauvoir, Drugi spol (Zagreb: Naklada Ljevak, 2016). Online lokacija engleskog prijevoda.

[4] Robert Stoller, Sex and Gender: The Development of Masculinity and Femininity (London: Karnac Books, 1984).

[5] Kao izvrstan izvor informacija o ovoj temi vidi: Sarah S. Richardson, Sex Itself: The Search for Male and Female in the Human Genome (Chicago: UCP, 2013).

[6] Susan Cox, „Coming out as ‘non-binary’ throws other women under the bus,“ Feminist Current, 10. kolovoza 2016.



Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Bijah/bila/bio – Konstrukcija identiteta trans osoba kojima je materinski jezik rodno određen“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.

minikult

Vezani članci

  • 31. prosinca 2016. Vizualna predodžba dviju rodno binarnih ličnih zamjenica na švedskom jeziku: „hon“ – „ona“ i „han“ – „on“, uz rodno neutralni „hen“ (izvor). O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Intervju s Ashley Hans Scheirl u izložbenom prostoru stana Softić, Zagreb, 16. prosinca 2016. godine (foto: SF). Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
  • 31. prosinca 2016. Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci). Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. listopada 2016. Povorka ponosa u Zagrebu 2016. godine (izvor). Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 24. rujna 2016. Izvor: Zagreb Pride, 2015. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 19. travnja 2016. "Bacimo seksizam, rasizam i homofobiju u smeće" (izvor: commons.wikimedia.org). Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. siječnja 2016. Fotografija Bijele kuće obasjane reflektorima u duginim bojama u svrhu proslave legalizacije gej brakova 26. lipnja 2015. godine iz uvoda u post preuzeta je s Flickr računa Teda Eytana po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.