Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško
Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“

To je kao da ti poštar dođe u kuću i ti kažeš „ej, poštare“, a on ti kaže „nisam ja poštar, ja sam atletičar“, a ima torbu da nosi pisma okolo.
– N.N. o težnjama transrodnih osoba za vlastitim postojanjem
Teorijski pomaci u propitivanju roda i spola, koje su napravile Judith Butler (u analizi pod nazivom Nevolje s rodom, a potom i u knjizi Raščinjavanje roda, argumentirajući da su i rod i spol društveno konstruirani)[1][2] i Simone de Beauvoir (još 1949. godine u Drugom spolu, naznačivši da se ženom ne rađa već postaje),[3] nisu previše omeli konzervativne strukture koje još uvijek dominiraju u sociološkim i psihijatrijskim krugovima (poput Roberta Stollera)[4] te zdravstvenim organizacijama, i koje još uvijek u svojim praksama provode i nameću ideju spola kao biološke činjenice. Tako smo skloni prihvatiti spol kao binarni koncept, određen primarnim i sekundarnim spolnim karakteristikama ljudskoga tijela. Međutim, potrebno je ignorirati cijeli niz sivih područja kako bismo nastavili inzistirati na definiciji „XX za žensko, XY za muško“.
Ne postoje neoborive biološke činjenice u koje bi se spol mogao skloniti od vlastita bivanja glorificiranim socijalnim konstruktom
androgena kao muških te estrogena kao ženskih hormona. Ukratko rečeno, ne postoje neoborive biološke činjenice u koje bi se spol mogao skloniti od vlastita bivanja glorificiranim socijalnim konstruktom.
Međutim, upravo na dihotomiji spola i roda temeljimo svoje shvaćanje transrodnosti pa volimo reći kako spol i rod transrodnih osoba nisu usuglašeni, za razliku od istih u cisrodnih osoba. S obzirom na to da rod cisrodnih osoba nije skrutiniziran, već se njegova validnost podrazumijeva, transrodne osobe imaju dozvolu postojati tek ako se priklone dominantnoj paradigmi i opreci muškoga naspram ženskog u kompenzacijskoj maniri. Dok je u slučaju cisrodnih osoba riječ o neotuđivom aspektu ličnosti koji definira djelovanje cisrodne osobe unutar društvenih struktura, transrodne osobe su primorane svoj „rodni identitet“ braniti od transgresija, jer se narav identiteta općenito razumije kao prostor previranja koji lako može rezultirati odbacivanjem i/ili prihvaćanjem druge ili barem drugačije perspektive drugih identiteta, ako se osobi ponude tek „pravilni“ argumenti. Drugim riječima, cisrodne osobe, sa svim kompleksnostima koje sa sobom donose intersekcije njihova postojanja unutar društva, pa tako i sasvim mogućim reperkusijama u slučaju odstupanja, u paradigmi roda naprosto jesu, dok se transrodne osobe za bivanje tek trebaju izboriti.
Cisrodne osobe, sa svim kompleksnostima koje sa sobom donose intersekcije njihova postojanja unutar društva, u paradigmi roda naprosto jesu, dok se transrodne osobe za bivanje tek trebaju izboriti
Navedeno pretpostavlja da su transrodne osobe izvan binarnoga koda tek nešto više od prgave djece koja odbijaju na sebe preuzeti odgovornost definiranja roda u pravilnom društvenom kontekstu.
Od binarnih se transrodnih osoba očekuje da svoju percipiranu manjkavost nadoknađuju na svakome koraku, a medicinske strukture kontroliraju dostupnost „korektivnih“ mjera. Transrodna osoba ponajprije mora dokazati kako je dovoljno transrodna ne bi li njezina potencijalna potreba za tranzicijom bila zadovoljena kroz mukotrpna seciranja fizičkih i psihičkih aspekata dotične pod paskom većinom cisrodnih psihijatara, endokrinologa i niza drugih stručnjaka kojima redovito nedostaje življeno iskustvo transrodnosti, što ih stavlja u zahvalnu poziciju čuvara dominantne paradigme. Navedeno pak izlaže transrodne osobe raznim oblicima nasilja, gdje čak i autoriteti koji bi morali moći pojmiti kompleksnosti transrodne stvarnosti inzistiraju na ostvarivanju transrodne žene isključivo kao utjelovljenja hiperfemininosti i transrodnoga muškarca kao hipermaskulinog.
Uz činjenicu da takve prakse postavljaju nedostižne i toksične ciljeve za binarne transrodne osobe, u potpunosti negiraju sâm potencijal postojanja nebinarnih transrodnih osoba. Ako transrodna osoba koja pronalazi prostor samoaktualizacije u kontekstu dvaju polova mora proći sve od navedenog kako bi opravdala vlastitu potrebu za postojanjem, koje su mogućnosti osoba koje takav prostor ne nalaze na krajevima spektra, već u njegovoj sredini, izvan istoga ili na sasvim desetom mjestu? Određene struje suvremenoga radikalnog feminizma, uz aktivno isključivanje transrodnih žena iz dijaloga, sklone su pitanje nebinarnih identiteta čitati kao internaliziranu mizoginiju, točnije, kao egocentrično inzistiranje žena koje mrze žene na tome da se odricanjem ženskosti diferenciraju od istih.[6] Osim što opisano u potpunosti negira postojanje nebinarnih osoba kojima je pri rođenju pripisan muški spol te interspolnih osoba uopće, također djeluje i kao još jedna od raznovrsnih taktika transfobije da poljulja validnost transrodnosti kao takve.
Upravo se identitetska politika pokazala manjkavom za širu mobilizaciju potlačenih skupina, među kojima su transrodne osobe samo jedan od brojnih utišanih glasova s margine
društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.
Iako u ovome tekstu koristim teorijski aparat identitetske politike uslijed nepostojanja adekvatne lijeve teorijske trajektorije, važno je ne zanemariti činjenicu da se upravo identitetska politika pokazala manjkavom za širu mobilizaciju potlačenih skupina, među kojima su transrodne osobe samo jedan od brojnih utišanih glasova s margine. Naime, treba naglasiti da svi identiteti, pa tako i oni transrodnih osoba, imaju svoju materijalnu osnovu u kapitalističkim procesima. Primjerice, izostaje ekonomska perspektiva iz koje bi bilo moguće problematizirati dominantno patrijarhalnu paradigmu institucije obitelji – inicijalnog mjesta odbacivanja/isključivanja transrodnih osoba kada se one pokušaju takvima artikulirati. Posljedica ovog izopćenja izostanak je materijalne sigurnosti te prepuštenost nesigurnom tržištu rada. Nadalje, iako radnička depriviranost u kapitalizmu ide uzduž roda, spola i rase, kapitalizam je kroz aproprijaciju i komodifikaciju queer i drugih identiteta ponudio simulakrum jednakih šansi i uključivosti svih različitosti, na taj način amortizirajući svaki, pa i najmanji otpor, te premještajući pitanje kolektivne borbe u okvir individualnih strategija na podlozi analize koja pati od metodološkog individualizma. Međutim, realno nepostojanje transrodnih osoba u jeziku, izmještenost i isključenost iz svih društvenih i socijetalnih konvencija, otvara prostore konstantne patnje i pulsirajuće tjeskobe za transrodne osobe. Njihova trajna izvanjskost, kao i izostanak samopercepcije uvijek iznova tjeraju u izolaciju i svojevrsni eskapizam unutar kojega se tek trebaju ostvariti i razviti prostori za solidarizaciju s drugim potlačenim skupinama.
Bilješke:
[1] Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity (New York: Routledge, 1990).
[2] Judith Butler, Undoing Gender (New York: Routledge, 2004).
[3] Simone de Beauvoir, Drugi spol (Zagreb: Naklada Ljevak, 2016). Online lokacija engleskog prijevoda.
[4] Robert Stoller, Sex and Gender: The Development of Masculinity and Femininity (London: Karnac Books, 1984).
[5] Kao izvrstan izvor informacija o ovoj temi vidi: Sarah S. Richardson, Sex Itself: The Search for Male and Female in the Human Genome (Chicago: UCP, 2013).
[6] Susan Cox, „Coming out as ‘non-binary’ throws other women under the bus,“ Feminist Current, 10. kolovoza 2016.
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Bijah/bila/bio – Konstrukcija identiteta trans osoba kojima je materinski jezik rodno određen“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.