Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
U okviru kritike ustroja Europske unije često se pojavljuje motiv demokratskog deficita njezinih institucija, uz paralelne pretenzije na fiskalnu suverenost država-članica. Bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis kaže kako su EU institucije u startu i zamišljene kao izvandemokratske zone. U kojim je aspektima demokratski deficit EU najočitiji te iz čega EU izvlači legitimitet svojeg postojanja?
Na tragu Varoufakisove izjave, sviđalo nam se to ili ne, svi demokratski uspjesi borbe odozdo, sve demokratske procedure koje su osvojene u zadnja dva stoljeća, institucionalizirane su gotovo isključivo u nacionalnim državama. Prvenstveno mislim na radnička prava, ali i na čitav niz drugih demokratskih prava. Kroz povijest EU, a pogotovo u zadnjih 20-ak godina otkako je Europska zajednica postala Europska unija, odnosno od potpisivanja Ugovora u Maastrichtu, europska konstrukcija, tj. institucije EU poslužile su kao sredstvo svojevrsnog zaobilaženja nacionalnih parlamenata, kao i nekih drugih institucionalnih oblika u kojima bi demokratski upliv odozdo mogao biti prisutan. Dakle, demokratski deficit unutar EU nije zasnovan samo na formalnom načinu funkcioniranja njenih institucija.
Primjerice, Varoufakis je ustvrdio da Eurogrupa, kao neformalna institucija unutar kompleksa EU, odlučuje o svemu. No netko bi mogao prigovoriti da se ona sastoji od ministara financija zemalja-članica Eurozone koje su građani izabrali, pa da zato ne možemo govoriti o demokratskom deficitu. Analiziramo li djelovanje i ovlasti Eurogrupe ili puno jače institucije poput Europske komisije, moguće je posredno
Ideja Europe kao nekakve normalnosti i ekonomskog napretka uz auru ekspertize, koja historijski odavno ne funkcionira, omogućila je institucionalni korak zaobilaženja demokratskih procedura
doći do nekakvog indikatora demokratskog legitimiteta. Međutim, zapravo je bitna podjela rada između demokratskih institucija nacionalnih država (koliko god one bile krnje) i onoga što nazivamo europskom razinom.
Naime, upravo se na europskoj razini odlučuje o nekim tipovima okvira unutar kojih se odvija ekonomska, fiskalna ili monetarna politika država-članica, a odluke o tim okvirima nisu podložne demokratskoj legitimaciji, tj. one se uglavnom smatraju tehnokratskim, stručnim odlukama koje zapravo limitiraju demokratske procese unutar zemalja-članica. Time se velik dio ključnih ekonomskih i političkih pitanja izdvaja iz demokratske arene ili onoga što razumijevamo kao javni i politički prostor, koji je usko vezan uz nacionalne okvire, i postavlja na europsku razinu, koja se legitimira pomoću dva ključna momenta. Prvi je već spomenuta stručno-tehnokratska razina prema kojoj, primjerice, proračunski deficit ne smije prelaziti tri posto BDP-a. Postavlja se pitanje zašto baš tri posto, ali koju god brojku odabrali u tako postavljenom kontekstu izoliranih institucija EU, ona će zvučati kao tip stručne procjene koji uokviruje čitavu političku dinamiku. Radi se o momentu ekspertize koji služi ideološkoj legitimaciji.
Drugi moment predstavlja ideja ujedinjene Europe koja, samim time što nacije na vrlo banalnoj razini više nisu suprotstavljene, navodno mora podrazumijevati da se stvar odvija na nekom demokratskom nivou. Međutim, teško je uopće prisjetiti se kada je u političkoj povijesti Europa kao takva funkcionirala kao progresivni faktor. Ova ideja i dalje ima neki tip legitimiteta jer je nakon Drugog svjetskog rata podrazumijevala eliminaciju svih budućih ratova, što je nedvojbeno predstavljalo snažan apel prema građanima. Međutim, treba podsjetiti da EU, započevši kao konglomerat industrijskih kartela za čelik i ugljen, nije nastala u svrhu sprečavanja budućeg rata (koliko god neki diplomati o tome sanjali), nego u svrhu aranžiranja novog tipa svjetskog ekonomskog poretka. Naravno, ne u smislu mističnih teorija zavjere, već u kontekstu rekonstrukcije europskog kapitalizma
„Koga briga za demokraciju – tu je Europska unija“ (izvor: aesthetics of crisis prema Creative Commons licenci).
nakon Drugog svjetskog rata u kojemu su glavnu riječ imale Sjedinjene Američke Države. Sljedećih 30-ak godina tzv. zlatnog doba europskog kapitalizma, koje završava početkom 1970-ih, i danas posjeduje vrlo jak ideološki naboj, pogotovo na periferiji gdje se ono još uvijek smatra nekim tipom normalnosti kapitalizma. No, zaboravlja se da Europska unija danas provodi potpuno drugačije politike od kejnzijanskih ili socijaldemokratskih, koje su se provodile u većini zemalja-članica tijekom tog zlatnog perioda.
S obzirom na dugogodišnje iskustvo diktatura u zemljama poput Grčke, Španjolske i Portugala, ne treba čuditi ovakav stav mnogih zemalja na periferiji. Logično je da su im dosadile lokalne korumpirane elite te su možda pomislili da će ih neki drugi tip upravljanja napokon ukloniti s vlasti. Naravno, radilo se o iluziji. Ova je legitimacija u istočnoj Europi bila drukčijeg porijekla, iako je šarm političke normalnosti Europe ponovno igrao ključnu ulogu. Zapravo, ideja o Europi kao nekakvoj normalnosti i ekonomskom napretku uz auru ekspertize, koja historijski odavno ne funkcionira, omogućila je taj institucionalni korak zaobilaženja demokratskih procedura.
U svrhu osnaživanja paneuropskog identiteta, EU nominalno promiče jednakost svih država-članica, no neravnomjeran odnos moći između europskog ekonomskog centra i periferije nameće potrebu za kompenzacijskim mehanizmima. Koji ekonomski instrumenti EU pojačavaju nejednakosti između država-članica, a koji su predviđeni kao protuteža? Što u tom kontekstu predstavlja dominantnu pokretačku snagu Europske unije?
Europsku uniju i Eurozonu snažno karakteriziraju ishodišne razlike u produktivnosti i ekonomskoj razvijenosti zemalja centra, predvođenih Njemačkom, naspram zemalja periferije. U ovom kontekstu teško može doći do nekog tipa konvergencije, iako ju europski birokrati i ekonomisti vrlo često koriste kao poštapalicu. Prvih desetak godina uoči krize Eurozone, kada su stvoreni uvjeti da se inicijalni krizni udar koji je uslijedio nikako ne može amortizirati, ta se razlika nadoknađivala kreditima iz banaka centra, pogotovo iz Njemačke i Francuske, koji su se slijevali prema europskom jugu. Oni su bili potrebni da se na periferiji osigura potražnja za proizvodima iz europskog centra, nakon što su kompanije iz centra zapravo pomele konkurenciju na europskom jugu. U trenutku kada se to dogodilo, pala je i razina zaposlenosti na periferiji, što je posljedično dovelo do uništavanja efektivne potražnje za tim proizvodima.
Da bi se to nadoknadilo i osiguralo potražnju za uvoznim proizvodima iz centra, korišteni su krediti kojima se ustvari „pumpalo“ ekonomije, platežnu moć građana, poduzeća i države na periferiji, a naročito Grčku. Naravno, Njemačka tu potražnju nije mogla osigurati na unutarnjem tržištu jer glavni razlog ostvarivanja dominacije njemačke ekonomije i njemačkih kompanija nad ostatkom Europe nije bio briljantni rast tehnološke produktivnosti u zadnjih 20 godina (zapravo se radilo o stagnaciji), već činjenica da su tzv. Hartzove reforme s početka 2000-ih uspjele sniziti cijenu rada u Njemačkoj.
Iz racionalne perspektive onoga što bi se moglo nazvati općim interesom europskog kapitala, zbog sukoba njegovih različitih frakcija, na europskoj razini zasad ne postoji nikakav koherentan politički institucionalni mehanizam za stabilizaciju.
To je automatski značilo da radnici na svojim računima imaju manje novaca da bi kupovali domaću robu. Stvoren je začarani krug kojeg je bilo vrlo teško nadomjestiti jednom kada je prekinut.
Ovakav tip nesrazmjera u ekonomskoj snazi održavao se bankarskim mehanizmima, putem kredita, umjesto „političkim recikliranjem“ tih viškova, kao što to naziva Varoufakis, u smjeru razvojne konvergencije. Kako bi se spomenuti procesi nastavili odvijati, osnivani su krizni fondovi da se bailoutima na neki način pomogne zemljama europskog juga, ali to nije bilo ni blizu koherentnom odgovoru na razini cijele EU. Zapravo se inzistiralo na mjerama štednje koje su krizu samo dodatno produbile, što najbolje vidimo na slučaju Grčke. Zasad na europskoj razini ne postoji nikakav koherentan politički institucionalni mehanizam za stabilizaciju koji bi „inspiraciju“ crpio iz racionalne perspektive onoga što bi se moglo nazvati općim interesom europskog kapitala.
Situacija trenutno djeluje relativno stabilno, ali kao što vidimo po zadnjim procjenama Eurostata, iako je rast njemačkog BDP-a u drugom kvartalu nešto viši od očekivanog (sa 0,2 na 0,4 %), Italija i Francuska stagniraju, stoga se ne čini da nam u bližoj budućnosti predstoji snažniji oporavak. Izgleda kao da se trgovinska bilanca između Njemačke i zemalja periferije donekle popravila, te da je među njima došlo do konvergencije. Dojam je i da su se prihodi od državnih obveznica oporavili, iako su njemačke, pogotovo desetogodišnje, potonule čak i ispod negativne kamatne stope. Ovo dovoljno govori u prilog tome da je investitorima draže dati novce njemačkoj državi iako će na kraju dobiti manje, nego ulagati u konkretnu proizvodnju u kojoj je profit postao vrlo neizvjestan. Međutim, iako se dogodio moment konvergencije i stabilizacije te oporavka trgovinske bilance, to je ponajprije rezultat činjenice da su njemačke kompanije donekle uspjele preorijentirati izvoz na zemlje izvan Eurozone. Glavni povod takvom potezu jest to da na europskoj periferiji, nakon isušivanja kreditnih linija za zemlje periferije, naprosto više nema dovoljno potražnje. Dakle, trgovinska bilanca na taj se način „stabilizirala“, ali kada bi se potražnja iz bilo kojeg razloga opet vratila, nejednakost i potpuni disparitet ekonomija ponovno bi se pojavio.
Kako klasni aranžmani unutar pojedinih država-članica figuriraju u odnosu na institucionalni prostor Europske unije? Nastupa li EU kao komplementarna interesima rada ili kapitala i može li se to tvrditi jednako u odnosu na sve države-članice i u svim aspektima EU politika?
Nacionalne države putem sustava financiranja i oporezivanja u priličnoj mjeri ovise o ekonomskoj aktivnosti, tj. strukturno su na strani kapitala. Ako ekonomska aktivnost u kapitalizmu ovisi o odlukama i investicijama kapitalista, one za opsluživanje bilo kojih interesa putem socijalnih davanja i proračunskih transfera ovise o investicijama kapitala. Naravno da tu postoji prostor za nešto drukčiji način redistribucije, ali određena strukturna ovisnost o kapitalu je nedvojbena. EU funkcionira kao zaobilazni mehanizam izbjegavanja brojnih pritisaka koji su dolazili na nacionalne proračune i nacionalne države odozdo. Primjerice, osvrnemo li se na nedavnu predizbornu debatu između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, tijekom koje se u dijelu posvećenom ekonomskim pitanjima svako malo napadalo protivnika tvrdnjama o kojima nije bilo daljnje rasprave: „Ali Europska komisija kaže tako!“, „Ali deficit je ovakav!“ –
Situacija u kojoj postoji zajedničko tržište, zajednička valuta i konkurentske ekonomije, pogotovo konkurencija među radničkom klasom, takva je da ustroj Europske unije strukturno prisiljava radničke klase pojedinih zemalja u konkurentski, neprijateljski odnos
okvir funkcioniranja mainstream političkog polja trebao bi nam postati sasvim jasan. Na tom se primjeru najbolje vidi koliko je cijela priča depolitizirana te kako EU funkcionira kao depolitizirajući faktor, s ciljem servisiranja interesa kapitala.
Naravno, priča postaje kompleksnija kada postavimo pitanje o kojem se kapitalu radi. Naime, na nekoj bi generalnoj razini opći interes kapitala bio održavanje kapitalističkog načina proizvodnje. Međutim, postoji i sukob između različitih frakcija kapitala, primjerice, u Europskoj uniji trenutno je dominantan njemački kapital. No ako nas zanimaju klasni aranžmani u pojedinim državama, moramo izvršiti konkretnu analizu koja se razlikuje od države do države. Recimo, zanimljiv je bio primjer Hrvatske prije ulaska u EU i netom nakon, kada je među političko-ekonomskim elitama postojao svojevrsni opći konsenzus da se na referendumu glasa za ulazak. Ubrzo nakon referenduma na kojem je izglasan ulazak u EU, pojavila se grupa poslodavaca, kapitalista koji su se odjednom počeli žaliti jer ulaskom u EU slijedi izlazak iz CEFTA-e, što za njih konkretno znači gubitak tržišta i pojačavanje konkurencije s kojom se nisu u stanju nositi. Oni su ustvari bili predstavnici frakcije kapitala koja je bila preslaba u odnosu na neke druge i to je u medijima potrajalo nekoliko dana, dok se prije referenduma nisu uopće usudili izaći s bilo kakvim problematiziranjem samog ulaska.
Za klasne je aranžmane bitno da je ova situacija u kojoj postoji zajedničko tržište, zajednička valuta i konkurentske ekonomije, pogotovo konkurencija među radničkom klasom, takva da ustroj Europske unije strukturno prisiljava radničke klase pojedinih zemalja u konkurentski, neprijateljski odnos – primjerice, privlačenjem investicija i konkuriranjem nižim cijenama rada, kako bi se postiglo barem nekakvu sigurnost zaposlenja. Radi se zapravo o jednom od ključnih momenata u kojem se generira današnji rast desnog populizma, odnosno ekstremne, ksenofobne desnice u Europi.
Koliko je održiva pozicija prema kojoj Europsku uniju treba mijenjati iznutra u socijalističkom smjeru? Koje bi političke snage bile u stanju potaknuti takvu transformaciju? Na kojoj razini i kojim bi metodama imalo smisla pokušati potaknuti disenzus o ideji ujedinjene Europe i kako izbjeći zamku zapostavljanja ostatka svijeta u toj nominalno progresivnoj kalkulaciji?
Uzevši u obzir trenutni raspored političkih snaga u državama-članicama, čini mi se da bilo kakvo mijenjanje Europske unije iznutra nije moguće, što ne znači da se ne treba boriti unutar tih institucija, pozivati ih na demokratski legitimitet i koristiti se takvim tipom političkog oružja. Međutim, EU je konstruirana tako da funkcionira kao moment zaobilaženja demokratskih standarda, uspostavljenih kroz političke borbe u zadnjih 150 do 200 godina, koliko god oni bili manjkavi. Naime, određene političko-ekonomske promjene odozgo nisu bile izvedive unutar zakonodavnih okvira pojedinih zemalja. Primjerice, švedske su elite kao jedan od razloga za ulazak u EU navele nemogućnost donošenja određenih zakona, za koje nije postojala podrška u parlamentu zbog njihove nepopularnosti i bojazni političara da bi njihova implementacija značila i poraz na idućim izborima. No ulaskom u EU postavlja se makroekonomski okvir unutar kojega se takvi zakoni, neovisno o tome je li ih ratificirao parlament, moraju početi primjenjivati kako bi se ispunili određeni uvjeti koje ta zajednica postavlja.
Naravno, treba djelovati i na nacionalnoj i na europskoj razini kroz suradnju progresivnih snaga u svim zemljama, ali bez neke bitne političke promjene, pogotovo u Njemačkoj i u ostalim zemljama centra, sumnjam da može doći do ozbiljnijih promjena. Mislim da su projekti koji su usredotočeni na europske institucije i njihovo mijenjanje vrlo kratkog dosega. Ako na primjeru Brexita i mnogih drugih pojava na europskoj političkoj sceni možemo vidjeti da radnička klasa svoju depriviranost i krizu pretvara u antieuropski sentiment, mislim da to ljevica treba prepoznati i ne smije dozvoliti desnici da hegemonizira ovo pitanje.
Demonstracije povodom grčkog referenduma o MMF-ovim uvjetima za ekonomski bailout, srpanj 2015. godine (izvor: Ggia prema Creative Commons licenci).
Iz toga ne proizlazi da ljevica odustaje od internacionalizma, nego da mora razmotriti kako ljudi doživljavaju njezino djelovanje kroz određene institucije, te koji je politički doseg istih, ali izvan okvira svojevrsnog apstraktnog internacionalizma koji na operativnom nivou ne može ponuditi ništa upotrebljivo.
Čini mi se da bez većih preslagivanja snaga na nacionalnoj razini neće doći do supstancijalne promjene. Naravno, ukoliko dođe do nekih bitnih lijevih pomaka na nacionalnim razinama, to će otvoriti prostor da se situacija radikalno preoblikuje kroz neki tip multilateralnih pregovora. No sumnjam da će se to dogoditi uskoro jer trenutno ne postoje ozbiljnije lijeve političke snage za izvršenje takvog projekta. Institucionalni prostor Europske unije njezinim građanima već odavno ne predstavlja mjesto znatnije političke promjene i oni spontano osjećaju da je njihov utjecaj ondje gotovo ništavan, o čemu najviše govore podaci o izlaznosti na europske parlamentarne izbore koja je uglavnom nešto viša od 20 posto. Naravno, problem je nemoguće spustiti samo na nacionalnu razinu u trenutku kada Europska unija efektivno još uvijek postoji i diktira situaciju. Međutim, usredotočiti se na ideju mijenjanja europskih institucija koje su konstruirane upravo tako da bi kočile bilo kakve progresivne promjene odozdo u neku je ruku naivno, iako i razumljivo.
Ako želi biti politički utjecajna, ljevica prije svega mora proširiti svoju masovnu bazu i ostvariti veću podršku u društvu, nakon čega će kalkulacije i rasprave o nacionalnom ili europskom kontekstu postati konkretnije. Dotad ostajemo na razini gotovo pa akademske rasprave u trenutku kada ljevica niti na nacionalnoj razini ne može ništa napraviti. Naravno, možemo se vratiti na slučaj Grčke koji je ponajprije pokazao da se institucije Europske unije ne mogu mijenjati. Međutim, to je naprosto primjer male ekonomije na periferiji koja nije imala podršku drugih država, i čija bi budućnost nakon eventualnog izlaska iz Eurozone stoga bila neizvjesna.
Koja je razlika između progresivnog i regresivnog izlaza iz Europske unije? Je li tzv. delinking plauzibilnija opcija, u smislu djelomičnog izuzimanja iz pojedinih komponenti ekonomskog ustroja EU poput Eurozone i njezina zakonodavstva, npr. u pogledu vraćanja fiskalne suverenosti državama-članicama? Je li to uopće moguće izvesti unutar trenutnih okvira EU?
Na međunarodnoj ljevici postoje ambivalentni stavovi o potencijalnim posljedicama izlaska iz Europske unije, pogotovo u grčkom slučaju. Dok jedni smatraju da bi Grexit signalizirao začetak socijalizma, drugi upozoravaju na opasnost buktanja nacionalizma. Mislim da se prvo treba riješiti tih sudbonosnih etiketa, iako bi izlazak iz EU svakako bio prilično sudbonosan, a pogotovo za zemlju poput Grčke. Procjene o tome da li bi izlazak bio progresivan ili regresivan vrlo su teške i u svakoj je situaciji potrebno uzeti u obzir više faktora. U slučaju Grčke, neki od njih bi bili: postoji li za to dovoljna društvena podrška među stanovništvom koja bi se bila u stanju održati i tijekom teškog perioda; koliko je Grčka ili bilo koja druga država ovisna o uvozu raznih roba iz EU i što se događa kada mora nadoknaditi 60 posto uvoza koji je u međuvremenu zbog devalvacije nove valute postao puno skuplji; koji su ekonomski kapaciteti i postoji li potreba za otvaranjem novih pogona; od koga možeš računati na pomoć, a kome si se prisiljen obratiti za pomoć kako bi normalizirao stanje; što s poljoprivredom; razne situacije… Vezano uz nedavni britanski referendum o Brexitu, odnosno izlasku iz EU,
Sve su zemlje-članice taoci prijeđenog puta i svaki bi tip izlaska morao uzeti u obzir zadnjih 30 godina institucionalne, ekonomske i političke prilagodbe koja se dogodila i koja se ne može poništiti jednim potezom izlaska iz EU
mogli smo primijetiti da u Britaniji nije postojala koherentna politika zagovornikâ izlaska – nije se dogodilo to da su predstavnici britanskog kapitala odlučili da im je lakše izaći, nego je zapravo sve proisteklo iz razmirica unutar torijevske partije.
Ako govorimo o regresivnom izlasku u smislu da ga predvode stranke ekstremne, populističke desnice, primjerice kada bi na vlast u Francuskoj došla Marine Le Pen, teško je procijeniti što bi se dogodilo, a odgovor u svakom slučaju opet varira za svaku pojedinu državu. Međutim, mislim da ni ove stranke nemaju nikakav ekonomski plan kojeg bi u takvoj situaciji primijenile te da bi u tom trenutku ustvari opet nastao kaos, a izlasci pojedinih zemalja vjerojatno bi vodili urušavanju Europske unije. Potom bi pitanje bilo što će političke i ekonomske elite pojedinih država pragmatično odlučiti s obzirom na vlastiti interes i pritisak odozdo. Naravno, sve su ove zemlje-članice taoci prijeđenog puta i svaki bi tip izlaska morao uzeti u obzir zadnjih 30 godina institucionalne, ekonomske i političke prilagodbe koja se dogodila i koja se ne može poništiti jednim potezom izlaska iz EU. Zato svi oni koji zagovaraju ostanak u EU imaju „argumentacijsku prednost“ jer bi poništavanje tih pravila i pokušaj uvođenja nekih drugih, tj. pokušaj funkcioniranja izvan okvira koji se nameće u zadnjih nekoliko desetljeća, nužno bio prožet mnogim poteškoćama. Tko god se odluči krenuti u tom smjeru, regresivno ili progresivno, pred velikom je neizvjesnošću i rizikom. S tim da valja napomenuti da ni u jednoj europskoj državi ne postoji niti socijaldemokratska niti socijalistička ljevica blizu osvajanja vlasti, koja bi to bila u stanju izvesti koherentnije u suradnji s ljevicama iz drugih država. Perspektive su vrlo sužene i pomalo demoralizirajuće.
Na koji se način mijenja dinamika među državama-članicama nakon referenduma o Brexitu i kako se to odražava na poziciju perifernih, a osobito balkanskih članica Unije? Doprinosi li EU svojim politikama jačanju radikalne desnice na nacionalnim razinama i ako da, kojim politikama?
Teško je procijeniti. Nakon inicijalne histerije koja je trajala tjedan-dva, sljedećih mjesec dana vladao je dojam kao da je sve po starom. Još ni oni sami ne znaju kako se postaviti prema izlasku iz EU, razmatraju je li moguće ignorirati cijelu stvar i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Glavni političari koji su godinama zastupali izlazak, poput Faragea, uglavnom su odstupili sa svojih pozicija. U svakom slučaju, bit će zanimljivo promatrati daljnji razvoj događanja. Sama Europska unija i glavne države poput Njemačke u početku su se postavile vrlo odrješito, potičući Veliku Britaniju da smjesta izađe, ali mislim da bi trebalo pričekati s procjenama. Možda je to zbog „sezone kiselih krastavaca“ [intervju je vođen tijekom ljeta, op. ur.] pa nema puno zbivanja, ali čini se da u Velikoj Britaniji još ne znaju što napraviti i da se trenutno nalaze u limbu, međuprostoru, svojevrsnom stanju poricanja stvarnosti. Čini se izvjesnim da se puno toga neće promijeniti: jednako kao što je Velika Britanija ranije ispregovarala izniman status unutar EU, sada će ispregovarati izniman status zemlje koja nije članica, tako da se stvari zaobilazno poklope. Naravno, situacija u Velikoj Britaniji uvelike ovisi i o zbivanjima u Laburističkoj partiji. Što se tiče pozicije perifernih zemalja, iz onoga koliko sam pratio službene perspektive u Hrvatskoj i par drugih zemalja, trenutno ne vidim neki opipljivi učinak Brexita.
Vezano uz pitanje generira li Europska unija radikalno desne politike, ona to čini posredno, upravo kroz svoju strukturu, odnosno kroz Eurozonu kao strukturu slobodnog tržišta sa zajedničkom valutom i fiskalnim ograničenjima. Jedina stvar koju države-članice mogu ponuditi potencijalnim investitorima snižavanje je cijene radne snage i prilagodba porezne strukture, što dovodi do postavljanja radničkih klasa pojedinih zemalja u konkurentske, neprijateljske odnose. Ovo se zasad ne očituje toliko u smislu političkih programa ekstremno desnih stranaka,
Europska unija svojim ustrojem pogoduje jačanju radikalne desnice, a osim što ne uspijeva suzbiti krizu, na sve moguće načine suzbija svaku lijevu politiku
barem ne na taj način. Iako je u Velikoj Britaniji povodom Brexita povedena hajka na radnike iz istočne Europe, dok je grčki slučaj doveo do kontrastiranja njemačkih i grčkih radnika, u političkim programima desnih stranaka ne postoji neki tip jasnog političkog optuživanja drugih europskih naroda. Pretežno su usmjereni protiv imigranata koji dolaze izvan EU, i koje se navodi kao uzroke takvih problema, što je politički jednostavnije, no političko-ekonomski potpuno pogrešno.
Naravno, pritom je aktivna i cijela islamofobna priča koja se na krizi Europske unije uspijeva dodatno generirati. Treba naglasiti da se ovo ne odvija mehanički, po principu odabiranja skupina koje će predstavljati objekt mržnje u vrijeme krize, već zato što ne postoji prostor za drugi tip političkog ili ekonomskog organiziranja unutar vrlo skučenog političkog okvira koji zadaje Europska unija. Iz toga proizlazi da se mnogi priklanjaju desnim populističkim opcijama jer one smjesta nude akciju, koliko god ona bila isključiva, šovinistička i rasistička. One nude nekakva instantna rješenja, dok je svaku suvislu i koherentnu političku akciju – koja bi kao podtekst vlastitom programu uključivala analizu strukture Europske unije, ekonomskih odnosa, porijekla krize itsl. – puno teže izvesti i ona zahtijeva vrijeme, a zbog trenutnog manjka podrške lijevim opcijama, izgleda kao neprovediva.
Tu se približavamo momentu u kojemu se lijeve političko-ekonomske opcije proglašavaju nelegitimnima ili čak ilegalnima. Primjerice, kejnezijanizam je postao ilegalan donošenjem paketa zakona o fiskalnom upravljanju i sličnih aranžmana. Prostor za djelovanje ljevice potpuno se zatvara, centar se pomiče udesno, čime liberali u određenom smislu postaju ljevica, a desnica ima otvoren prostor za svoje politike. Na taj način EU svojim ustrojem pogoduje jačanju radikalne desnice, a osim što ne uspijeva suzbiti krizu, na sve moguće načine suzbija bilo kakvu lijevu politiku, što je najočiglednije na primjeru Grčke.
Postoji li u globaliziranom društvu potreba za nadnacionalnim političkim strukturama ustrojenima po drugim načelima? Kakvi su izgledi za njihovu uspostavu? Koliko se postojeći nadnacionalni savezi, primjerice u Južnoj Americi, približavaju poželjnom idealu?
Naravno da su ti projekti u Južnoj Americi bili vrlo dobrodošli, zanimljivi i progresivni, ali vidimo da i tamo upravo dolazi do skretanja udesno. Nisu svi slučajevi isti, ali neki od tih socijalističkih projekata nisu uspjeli ili su zapeli na nekim nivoima, što desnica nastoji eksploatirati, vjerojatno uz pomoć mehanizama američke vanjske politike. Ono što su oni tada napravili kroz različite oblike multilateralnog udruživanja južnoameričkih zemalja bilo je naprosto nužno kako bi ojačali, pogotovo u odnosu na već desetljećima prisutnu američku dominaciju. Treba vidjeti kako će se stvar odvijati s obzirom na trenutno nepovoljan trend za ljevicu, ali to je barem bio razuman inicijalni korak u stvaranju neke nadnacionalne strukture, pogotovo za zemlje koje se ne mogu same oduprijeti imperijalističkim centrima moći.
Organiziranje na nadnacionalnom nivou itekako je nužno, a vidimo da se ono pretežno ostvaruje kroz trgovinske sporazume i ekonomske organizacije poput EU koje se ne vode načelom kooperacije i solidarnosti između različitih država. Slogan Europske unije „Ujedinjeni kroz različitost“ zapravo je trebao glasiti „Ujedinjeni kroz konkurenciju“, koja ustvari produbljuje razlike unutar i između pojedinih zemalja. Internacionalizam i izgradnju nadnacionalnih struktura nikako se ne smije zaobići, jer drukčije naprosto nije moguće funkcionirati – od razine samog političko-vrijednosnog sustava, do činjenice da pojedine države ne mogu opstati kao izolirane i autarkične u trenutnom ekonomskom poretku.
Kako bi se to postiglo, prvenstveno je potrebno, ali ne u smislu logičkog ili mehaničkog koraka, zadobiti neki tip političke snage unutar pojedinih država. Na najbanalnijoj razini, primjerice, kada bi u Italiji postojala neka socijalistička stranka koja ostvaruje podršku 30 posto birača, ona bi u izbornom programu mogla ponuditi da će u slučaju pobjede na izborima stvoriti nekakav sustav uzajamne ekonomske pomoći kroz kooperaciju s drugim državama juga (npr. Španjolskom, Portugalom, Grčkom) u kojima bi također hipotetski postojale socijalističke stranke blizu vlasti. U tom trenutku stvari zadobivaju političku plauzibilnost i o njima se može razgovarati na nekom konkretnom političkom nivou, umjesto današnjeg prisilnog svođenja svake rasprave na iznošenje vrijednosnih sudova i izvođenje apstraktnih logika o poželjnim ili nepoželjnim opcijama s obzirom na makroekonomski okvir.
Što u kontekstu hrvatske ekonomije znači ulazak preostalih država-članica u europsku monetarnu uniju, na čemu trenutno ustraje predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker?
Iako nismo u Eurozoni, naša valuta je već dugi niz godina vezana uz euro i učinci su manje-više isti, samo što eventualno postoje dodatni problemi zato što funkcioniramo u ekonomiji s dvije valute. Ulazak Hrvatske u Eurozonu možda bi i olakšao neke stvari, pogotovo što se tiče prijetnji valutnim klauzulama, ali s druge strane potpuno bi zabetonirao svaku buduću ekonomsku politiku, tako da tu sigurno nema dobrog rješenja. Kakva god bila dinamika, sasvim je sigurno da se u manjim zemljama poput Hrvatske neće dogoditi bitni politički pomaci koji bi mogli značajnije utjecati na Europsku uniju – nije to uspjelo ni Grčkoj. Dakle, Hrvatska kao članica Europske unije i eventualno kao članica Eurozone i dalje će ovisiti o političkim i ekonomskim dinamikama u centru, o kojima smo na neki način i sada ovisni kroz ekonomsku uvezanost, činjenicu da su nam banke u potpunosti u stranom vlasništvu, i sve druge aspekte ekonomskih odnosa s Europom. U tom pogledu sami ne možemo previše napraviti, tako da ne mislim da bi eventualna promjena ulaskom u Eurozonu suviše toga promijenila.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o Europskoj uniji pete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 26.8.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
21. rujna 2016.Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu
Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
6. rujna 2016.Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe
S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
25. lipnja 2016.Ako želi izaći iz krize, Europa mora napustiti politike štednje
Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.
9. veljače 2016.Makroekonomske politike u klasnom kontekstu
Pogledajte snimku predavanja Marka Kržana (21. prosinca 2015., MAZ), održanog u sklopu prošlogodišnjeg programskog ciklusa Centra za radničke studije posvećenog klasi i klasnoj teoriji. Kržan daje globalni presjek uspona i padova socijalističkih parlamentarnih političkih grupacija i ukazuje na njihove granice, koje su u trenutnom kontekstu određene jedinstvenim tržištem i monetarnom unijom u Europi, kao i logikom međunarodnog financijskog i drugih globalnih tržišta. Kao korekciju i profilaciju socijalističke strategije, Kržan predlaže zalaganje u parlamentu za radikalan socijalni program protiv bijede i marginalizacije te za radničko upravljanje u granicama sadašnjeg sustava; protiv prenošenja suvereniteta na međunarodne organizacije i sustave, a u suradnji s drugim državama koje zastupaju multipolarnost u međudržavnim odnosima; te prebacivanje težišta političkog rada s parlamentarnog na vanparlamentarni i formiranje vlastitih komunikacijskih kanala, istraživačkih centara i ostalih institucija za idejnopolitički i aktivistički rad.
2. siječnja 2016.Propala strategija
Donosimo analizu političkog puta Syrize od izbora 25. siječnja, do pred Tsiprasovo raspuštanje vlade 20. kolovoza i novih izbora 20. rujna 2015., na kojima Syriza osvaja skoro apsolutnu većinu i ponovno formira vladu koja se sukladno sporazumu s „institucijama“ ograničila na administriranje mjera štednje: „Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu.“
8. veljače 2015.Sve ono dobro što se ne da izmjeriti
S novim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom razgovarali smo 2013. godine tijekom njegova gostovanja na 6. Subversiveu. Pročitajte što nam je rekao o ekonomskom redukcionizmu, konceptu BDP-a, problemu kvantifikacije upotrebnih vrijednosti, razlici između rasta i razvoja, ekonomiji darivanja, antagonizmu između radnika privatnog i javnog sektora, te perspektivama za Europsku uniju. Prilažemo i video snimku intervjua.
