Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije

Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.

Karl-Marx-Hof, stambeni kompleks izgrađen u Beču između 1927. i 1930. godine tijekom vladavine austrijske socijaldemokratske partije (izvor: Dreizung prema Creative Commons licenci).
Karl-Marx-Hof, stambeni kompleks izgrađen u Beču između 1927. i 1930. godine tijekom vladavine austrijske socijaldemokratske partije (izvor: Dreizung prema Creative Commons licenci).

Što se danas događa sa socijaldemokracijom, je li socijaldemokracija mrtva, istrošena, je li u (kroničnoj) krizi? Koji modeli, perspektive i dijagnoze se tu nameću, ako ih ima?

Rekao bih da je kriza konstitutivno mjesto socijaldemokracije – od čekanja na konačnu krizu (kolaps, krah) kapitalizma i krize ortodoksnog („čekalačkog“) marksizma Druge internacionale, što je Eduard Bernstein registrirao 1896, a Tomáš Masaryk sintagmom zaokružio 1898. godine, pa sve do današnje, opće krize, koju Chantal Mouffe naziva civilizacijskom. Mouffe pritom apelira na sklapanje socijaldemokratskog ekološkog projekta.[1] Naravno, krizu ne treba nužno shvatiti kao (generalnu) sklerozu, paralizu; kriza može biti (i često jest) produktivno stanje, stanje vrenja, obnove, inovacije i eksperimentiranja; preispitivanja starih i traganja za novim modelima. Upravo u tome trebao bi biti poziv, ali i važnost socijaldemokracije kao političke platforme i projekta.

Uostalom, u krizi nije samo socijalna demokracija, u krizi je liberalna demokracija generalno, pogotovo onaj njezin oblik koji poznajemo iz trijumfalnih aranžmana 1989. godine. Izgleda zato da će 2017. biti godina velikih (i finalnih) prestrojavanja te konsolidacije jednog novog poretka, kojega bi se slobodno moglo nazvati „Iliberalnom internacionalom“.[2] Dolazi doba novog kneza Metternicha; Kissinger je u Kremlju.[3] A što se apela gore zazvane Chantal Mouffe tiče, socijaldemokracija bi – uz tradicionalno reguliranje odnosa rada i kapitala, ili (globalno, međunarodno) uravnoteženje dviju piramida Janisa Varufakisa
Krizu ne treba nužno shvatiti kao (generalnu) sklerozu, paralizu; kriza može biti (i često jest) produktivno stanje, stanje vrenja, obnove, inovacije i eksperimentiranja; preispitivanja starih i traganja za novim modelima
(duga; štednje) – trebala uravnotežiti i ključna „zelena pitanja“: hipereksploataciju mineralnih bogatstava, fosilnih goriva, hiperprodukciju otpada te hiperpotrošnju energije. Njezin prijedlog je sljedeći: borba za agonističku, pluralnu demokraciju.
 

Temeljni tekst, stara formula, jest Hegemonija i socijalistička strategija, knjiga koju je zajedno s Ernestom Laclauom Mouffe napisala 1985. godine i koja je imala velikih odjeka, ali uglavnom nije artikulirana kao (progresivni) politički projekt. Umjesto toga dobili smo slabi derivat: klintonističku ljevicu blerističkog tipa, filozofiju lorda Giddensa i drugih. Progresivistički apel (i emancipatorni gard) Chantal Mouffe razvija se u kliještima između „komunističkog“ (logika egzodusa – Badiouov mesijanizam, Hardt-Negrijev postoperaizam) i „liberalnog“ (logika deliberacije, konsenzualizma; Rawls-Habermas) modela. Produktivnost njezine pozicije u promišljanju progresivnih politika testira se. A što se civilizacijske/ekološke krize i rizika tiče, Antropocen udara po temeljnom dnevnom redu. Ili, kako se na spomenuti pojam, i dijagnozu, u jednoj kolumni nadovezao McKenzie Wark – #misanthropocene.[4]

Fabijanski/britanski i njemački model temelji su klasičnog socijaldemokratskog iskustva?

Da, s time da je njemački model klasičniji, i standardniji. Spojka je Bernstein, kojega su optuživali za pretjerano oduševljenje fabijanskim iskustvom (Friedrich Engels u pismu Augustu Bebelu, 20. kolovoza 1892). Bernstein je jedan od tvoraca Erfurtskog programa (1891), baze socijalističkog parlamentarizma, nastalog godinu dana nakon Bismarckova odstupanja s vlasti, zajedno s antisocijalističkim zakonom (1878-1890). Inače, Otto von Bismarck je prema radništvu igrao dvostruku igru (tzv. mrkve i batine; represije političkog angažmana uz izgradnju učinkovitog socijalnog zakonodavstva, na tragu lasalijanskog socijalističkog etatizma). A. J. P. Taylor tu je djelatnost podvukao na svoj način: da ništa drugo nije učinio osim stvaranja socijalne države, Bismarck bi bio upamćen kao veliki državnik.[5]

Socijaldemokratski pokret iz ilegale izlazi jak, čvrst i iskusan: program je štampan u 120 000 primjeraka, članstvo se utrostručilo, mandati u Reichstagu također. Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) bila je uzor i model, predvodnica Druge internacionale, ali s porastom pokreta rasli su i problemi. Jedan od problema bilo je usklađivanje marksističke ortodoksije sa stvarnosnom sirovinom, oko čega godinu dana nakon Engelsove smrti izbija tzv. revizionistička kontroverza, duel Bernstein – Kautsky, prvo nizom članaka u Die Neue Zeitu,
Rosa Luxemburg drži govor 1907. godine (izvor).
Rosa Luxemburg drži govor 1907. godine (izvor).
zatim pismom-obranom partijskom kongresu 1898, pa knjigom-komentarom i članaka i pisma, pa novim člancima u Die Neue Zeitu i listu Vorwärts koji su trebali rastumačiti knjigu, branivši je od „krivih razumijevanja“.[6]
 

Nakon svega Bernstein je „i dalje potpuno neshvaćen“; ironija Rose Luxemburg grizla je dublje od Kautskyjeve kazuistike. Dok Bernstein na rukovodstvo (Zentrum) udara zdesna, „po engleski“; Rosa udara slijeva, „na ruski“, posebno nadahnuta plamenom 1905.[7] Hobsbawm inače tu godinu uzima za razdjelnicu naglasaka modernog radničkog pokreta u dobu imperija (1870-1914). Naglasak se pomiče na male, mobilne i kompaktne organizacije radikalnih intelektualaca – profesionalnih revolucionara, unutarnjih i vanjskih egzilanata; pokušava se igrati na kartu loma, generalnog štrajka. Rosa Luxemburg ne priznaje razlike u institucionalnom i društvenom razvoju te socijalističkim strategijama europskog Istoka i Zapada, problem akutan barem od Bernsteina do Gramscija. Ona ga je razriješila odbacivanjem. Taman uoči ruske revolucije 1905. godine zgusnuto je i sindikalno gibanje u Njemačkoj, razriješeno konačnim paktom sindikata i partije. Njemački sistem bio je čvrst, ali i glomazan i nepokretan. Stvari će se posebno usložniti kada socijaldemokrati osvoje većinu u Reichstagu; prijelaz s inzularne na participacijsku liniju; iz paralelne države u onu stvarnu.

Unatoč ekscesima desnijeg krila njemačke socijaldemokracije (Noskeovi batinaši; Ebertova osveta za boljševizaciju revolucije), ljutu sezonu 1918-19. karakterizira jedna simptomatična i važna činjenica – osvajanje republikanske slobode:

„Hugo Preuss, tvorac Weimarskog ustava, bio je simbol revolucije. Kao Židov i ljevičarski demokrat bio je isključen iz sveučilišnog establišmenta usprkos svim svojim vrijednostima, a sad je on, isključenik, stvarao novu Republiku, svoju Republiku“.[8]

Unatoč svim svojim slabostima (koje su rezultirale i krahom), ta je republika (dosta) vrijedila.

Još jedna razdjelnica u povijesti SPD-a jest i Program iz Bad Godesberga (1959), koji definitivno raskida sa ekskluzivno proleterskom tradicijom i marksizmom kao (barem deklarativnim, i dekorativnim) horizontom očekivanja. SPD se tu otvara srednjoj klasi i podebljava pučku (umjesto klasnu) retoriku; trasirajući eru dvaju pobjednika – Willyja Brandta i Helmuta Schmidta (1969-1982). Mada, opet:

„Bernstein je bio taj koji je prvi upotrijebio pojam Volkspartei, ne Schumacher ili Brandt. Potraga za saveznicima inherentna je elektoralizmu.“[9]
Što se fabijanaca tiče, jedne od reprezentativnijih struja britanskog socijalizma i možda najčišćeg izraza reformizma,[10] simbol im nije uzalud kornjača, a ime kunktatorsko (Fabije Maksim „Oklijevalo“; rimski diktator koji je nakon velikih poraza Hanibalu uskratio odlučujuću bitku na tlu Italije). Udruženje je osnovano 1884, a sačinjavali su ga mahom srednjoklasni (radikalni) intelektualci i intelektualke, primjerice Sidney i Beatrice Webb, Annie Besant, H. G. Wells, G. B. Shaw, Emmeline Pankhurst, Graham Wallas itd. U ovoj varijanti socijalizma naglašena je utilitarna, liberalna tradicija na tragu Benthama i Milla, dok se engleski socijalizam generalno nakon pada čartizma – prema Asi Briggsu prvog modernog „nezavisnog organiziranog radničkog pokreta na svijetu“[11] – slio uglavnom u rad sindikata i kooperativa, a manjim dijelom u Socijaldemokratsku federaciju Henryja Hyndmana ili Socijalističku
Charlotte i George Bernard Shaw (sjede u sredini) te Beatrice i Sidney Webb (sjede sa strane), 1932. godine uoči polaska za Sovjetski Savez (<a href="https://www.flickr.com/photos/lselibrary/3835964657" target="_blank">izvor</a>).
Charlotte i George Bernard Shaw (sjede u sredini) te Beatrice i Sidney Webb (sjede sa strane), 1932. godine uoči polaska za Sovjetski Savez (izvor).
ligu Williama Morrisa i Eleanor Marx. Najdraži modus operandi fabijanaca bile su večere kod Webbovih, a na doručku je, navodno, u kasno ljeto 1894, dogovoreno i osnivanje Londonske škole za ekonomiju i političke znanosti, dugotrajnog LSE-a.
 

Unatoč Churchillovoj (i kasnijoj, tačerijanskoj) retorici da socijalizam čini ljude jednakima „tako što ih čini jednako siromašnima“, torijevci u „dugih 13 godina“ (1951-1964) nisu napustili laburistički koncept socijalne države (1945-51), a on je, opet, dobrim dijelom konsolidiran za vrijeme Drugog svjetskog rata i ratne privrede. Parola Aneurina Bevana, agilnog laburističkog ministra zdravstva, da „pravo na kuću, zdravlje, školu i socijalno osiguranje [treba držati za] prirodna prava“, našla je ekvivalent u devizi Konzervativne grupe za reformu kako cilj javnih službi jest garantirati „osnovni minimum socijalnog osiguranja, dom, jednake mogućnosti, posao i životne uvjete ispod kojih [se ne smije] dopustiti da itko padne“.[12] Raskid s viktorijanskim (i maltuzijanskim) zakonom o siromašnima (iz 1834; deviza Dickens) bio je potpun. Pa ipak, vlade torijevaca, iako nisu direktno rastakale socijalnu državu, nisu ništa učinile niti da je razviju i interveniraju u skladu s promjenama u sferi zaposlenosti, dohodovne nejednakosti i položaja radne snage. A već je to bilo dovoljno da se model polako potroši, smatra Andrew Martin.[13]

Što se općeg stanja (u tzv. Prvom svijetu) tiče, centar ravnoteže političkog mejnstrima 1960-ih grabi nominalno ulijevo; redom sa scene silaze Eisenhower (1960), Macmillan (1963), Adenauer (1965) i de Gaulle (1969). Krajem sedamdesetih šest država troši više od 60 posto ukupnih javnih izdataka na društveno blagostanje – Australija, Belgija, Francuska, Zapadna Njemačka, Italija i Nizozemska. Radi se o dekadi formiranja „socijalnih država u doslovnom smislu riječi“, što će „nakon završetka Zlatnog doba stvoriti znatne probleme“.[14]

Što je to municipalni socijalizam?

Komunalni socijalizam dosta je interesantan fenomen. U nedavnom tekstu,[15] Tom Crewe naglašava važnost decentralizacije i pionirske poteze lokalnih vlasti u sferi izgradnje sistema društvenog blagostanja: od čišćenja slumova, rješavanja stambenog pitanja, uređivanja parkova i brige za okoliš, podizanja bolnica, muzeja i (narodnih) biblioteka, kupališta i igrališta, plinovoda, vodovoda, transportne te elektroprivredne mreže, itd. „Izgradnja britanske [socijalne] države bio je municipalni projekt“, kaže Crewe; daleko prije podizanja nacionalnog (centralnog) osiguravajućeg, mirovinskog i zdravstvenog sustava (municipalni akti za Englesku i Wales, 1835; za Škotsku, 1833). Niz lokalno potegnutih usluga nadmašivao je u određenim aspektima i na specifičnim lokacijama centralističku uravnilovku (npr. autohtoni zdravstveni model okruga Bermondsey između ratova), a lokalni eksperimenti često su služili kao poticaj podizanju općeg modela: primjerice, sistem besplatnih školskih obroka u Birminghamu i javnog stanovanja u Glasgowu. Prije nacionalizacije postojala je municipalizacija. Važan aspekt tačerijanske nove desnice bio je udar na lokalnu autonomiju, dok je učvršćenjem središnje vlasti Britanija postala „najcentraliziranija zemlja u zapadnom svijetu“ – 91 peni od svake porezne funte alocira središnjica.

„Antiparohijalnu“, a više antimunicipalnu struju socijalizma mogla bi kondenzirati sintagma E. V. Debsa o „kanalizacijskim ljevičarima“. Debsa s Engleskom veže i jedan tekst Roberta Blatchforda, odnosno skup
Lokalni eksperimenti često su služili kao poticaj podizanju općeg modela: primjerice, sistem besplatnih školskih obroka u Birminghamu i javnog stanovanja u Glasgowu – prije nacionalizacije postojala je municipalizacija
članaka koji je izlazio u Clarionu 1891-93, a objavljen je pod naslovom Merrie England. Radi se o knjizi koja se čitala u velikim serijama te je imala širokog utjecaja na razvoj radničke pismenosti s obje strane Atlantika.
 

Ako bi William Morris bio svijetla strana engleskog radničkog pokreta, Robert Blatchford bio bi ona notorna i kontroverzna. Pa opet, koliko god Hobsbawmu Morris sa svojim Arts and Crafts pokretom bio drag, a E. P. Thompsonu najdraži, A. J. P. Tayloru dopao se krvavi Blatchford, „najbolji novinar nakon Cobbetta“, u slobodno vrijeme patriot, romantik i socijalni imperijalist. A socijalni imperijalizam je, ipak, bila prilično raširena dijagnoza onoga doba; u umivenijem obliku „civilizacijska misija“.

No, da se vratimo na komunalnu politiku – Crveni Beč. Crveni je Beč (1919-34), unatoč kontradikcijama koje je takav model nosio, ipak rezultirao nekim impozantnim postignućima u sferi javnih politika: izgrađeno je oko 64 000 stambenih jedinica, podignuta infrastruktura i razvijen temeljni sustav socijalne i zdravstvene zaštite, mreža vrtića, klinika, knjižnica, zadružnih dućana, vešeraja, bazena, igraonica i radionica. Za socijaldemokratske vladavine kodificirana su ženska prava. Isto tako, iako je vršeno progresivno oporezivanje i postojao visok porez na luksuz, bečki slučaj počivao je i na federalnim porezima te širokoj autonomiji glavnog grada, što bi – na lokalnom nivou – potezalo onu Therbornovu tezu o socijaldemokraciji kao „privilegiju prvog svijeta“.[16] A tu onda nije naodmet prisjetiti se jednog asimetričnog slučaja, koji je, uz onaj novozelandski, među prvim primjerima učinkovite (moderne) socijalne države. Radi se o Urugvaju.

Inače, u srcu Leedsa, na Quarry Hillu, izgrađen je „bečki“ stambeni blok, uporište Laburista. A što se plana i regulacije tiče, nije loše prisjetiti se i opisa Amsterdama kod Lewisa Mumforda; jer poplava je gadna stvar, to razvija komunalnu osjetljivost i pridonosi spektru pametnih lokalnih politika.[17]

Kakav je bio taj izmješteni, urugvajski model države blagostanja?

Dobar. Sitna ali silna, Republika Urugvaj bila je „glavni laboratorij socijalnog eksperimentiranja u Amerikama“ početkom dvadesetog stoljeća. Radilo se, uglavnom, o formativnom, drugom mandatu predsjednika Joséa Batlle y Ordóñeza, koji nije bio tipični latinoamerički caudillo, već uzoran pariški đak (u Parizu je proveo pauzu između prvog i drugog mandata, 1907-11). Urugvaj je bio komplementarna ekonomija u „britanskom solarnom sistemu“ (govedina), i daleko se bolje držao od nekih drugih komplementarnih ekonomija
José Batlle y Ordóñez tijekom drugog predsjedničkog mandata (sjedi desno), oko 1911. godine (izvor).
José Batlle y Ordóñez tijekom drugog predsjedničkog mandata (sjedi desno), oko 1911. godine (izvor).
(recimo, honduraška privreda ovisila je isključivo o otkriću bostonskih trgovaca da bi Amerikanci mogli jesti/trošiti banane; Paragvaj je pak pokušao izaći iz svjetskog tržišta pa je brutalno povraćen u masakru 1864-70).[18]
 

Indeks civilizacijskih dosega ere batllisma podvlači specijalist za Urugvaj, Henry Finch: ukinute su borbe s bikovima i smrtna kazna, a uvedeni osmosatni radni dan i pravo na rastavu braka za žene. Batlle je aktivan u ekonomskoj i socijalnoj politici: donekle diverzificira ekonomiju, ulaže u onu glavnu granu, industriju mesa, potiče državne monopole te zaštitne mjere protiv dominacije britanskog kapitala, standardizira 48-satni radni tjedan, regulira mirovinski sustav i sustav minimalnih nadnica. Početkom dvadesetog stoljeća poduzet je tako čitav niz socijalno progresivnih, avangardnih mjera. Prema sindikatima režim je bio benevolentan, osim ponekad. Ulagalo se u obrazovnu politiku; razvijao se školski sustav. Situaciju donekle možemo usporediti s Novim Zelandom, u kojemu su, recimo, žene dobile pravo glasa 1893. godine.

Vremenom je Batlleov model malo previše otklizao u korupciju i postao sklerotičan, a završni udarac uslijedio je neoliberalnom retorzijom i poluvojnom diktaturom 1973-85. godine. Stopa iseljavanja je bila golema.

Kako zaokružiti priču o socijaldemokraciji? Ima li motiva za rastanak?

Evo jednog: radi se o tekstu kojega je uoči pada Berlinskog zida (1988) napisao Perry Anderson. Omaž je to liberalnom socijalizmu Norberta Bobbija i zatvaranje kruga na liniji J. S. Mill – Chantal Mouffe.[19] Andersonov Bobbio fascinantan je lik u nizu preobraćenika: između ostalih, tu su klasici liberalne misli – Bertrand Russell, J. A. Hobson i John Dewey. Prvu dvojicu „resetirao“ je Veliki rat (isto kao J. S. Milla 1848);[20] zadnjega će dokusuriti Velika depresija 1930-ih. Dewey pritom posebno ističe razliku između Lockeovog (ortodoksnog) i Bentham-Millovog (socijalnog) liberalizma, isto onako kako to rade Chantal Mouffe i Ernesto Laclau u Hegemoniji i socijalističkoj strategiji.

Svi su preobraćenici imali „dodir sa socijalizmom“, dosegli sintezu, da bi se neki, kao Bobbio, i realistički srušili (pa i sasušili). Mada, kaže Anderson, pozivajući se na Bobbijev „nobilitet“ – „razočarenje nije nužno impotencija“. I još jedan motiv za rastanak, s onu stranu preobraćenika: osamnaestog bruimarea Napoleon Bonaparte došao je na vlast kako bi „zaštitio ljude od [pretjerano] liberalnih ideja“. U procesu konsolidacije revolucionarne baštine malo se, doduše, smrznuo, pa je morao nastupiti netko drugi. Došlo je doba kneza Metternicha. U Troppauu 1820. godine i nekad čudnovato liberalni car Aleksandar konačno je, kažu, poklekao pred „silama reakcije“.



Bilješke:

[1] Chantal Mouffe, Agonistics: Thinking the World Politically (London: Verso, 2013), 61.

[2] Sławomir Sierakowski, „The Illiberal International,“ Project Syndicate, 9. rujna 2016.

[3] Usp. pritom izjavu Sergeja Lavrova, inoministra Ruske Federacije, danu u Beogradu 19. prosinca 2016. godine: „Europska unija, kao nekad SSSR, u prvi plan ne stavlja ekonomske interese, korjenite interese svojih članica, nego ideologizirane postulate. I kada, kako je rekao Ivica, recimo, ona kičma naše suradnje – između Rusije i Europske Unije – energetski dijalog, onda on postaje žrtva apsolutno politiziranih ideoloških pristupa.“

[4] McKenzie Wark, „Chthulucene, Capitalocene, Anthropocene,“ Public Seminar, 8. rujna 2016.

[5] A. J. P. Taylor, Bismarck: The Man and the Statesman (New York: Vintage Books, 1967), 202-203.

[6] Peter Gay, The Dilemma of Democratic Socialism: Eduard Bernstein’s Challenge to Marx (New York: Columbia UP, 1952), 258.

[7] Eric Hobsbawm, The Age of Empire 1875-1914 (New York: Vintage Books, 1989), 134.

[8] Peter Gay, Weimarska kultura: Isključenik kao uključenik (Zagreb: Konzor, 1999), 30.

[9] Adam Przeworski, „Social Democracy as a Historical Phenomenon,“ New Left Review, I/122 (srpanj-kolovoz 1980), 41.

[10] Laclau i Mouffe raščišćavaju pojmove: reformizam je politička i sindikalna praksa, gradualizam je teorija o prijelazu u socijalizam, a revizionizam se razlikuje i od jednog i od drugog time što kritizira klasični marksizam autonomizacijom političkog polja. Temeljna deviza gradualizma: pokret je sve, cilj nije ništa; vrhunac revizionizma: stvarni pokušaj da se probije korporativistička izolacija radničke klase.

[11] Gareth Stedman Jones o čartizmu; naglasak na borbi za političke slobode ispred socijalnih zahtjeva: fundamentalan je utjecaj engleskog radikalizma, derivata Francuske revolucije, u konstituiranju čartističkog pokreta i određivanju njegovih ciljeva. Upravo zato je centralan zahtjev za općim pravom glasa, koji je donekle zanemaren u interpretacijama pokreta koje naglašavaju njegovu socijalnu dimenziju, u ključu refleksije klasne svijesti novog industrijskog proletarijata.

[12] Asa Briggs, Socijalna povijest Engleske (Zagreb: Barbat, 2003), 283.

[13] Przeworski, 55.

[14] Eric Hobsbawm, Doba ekstrema (Zagreb: ZN, 2009), 245.

[15] Tom Crewe, „The Strange Death of Municipal England,“ London Review of Books, 38/24, 15. prosinca 2016.

[16] Göran Therborn, „Social Democracy in One Country?Dissent, jesen 2000.

[17] Lewis Mumford, Grad u historiji: njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegovi izgledi (Zagreb: Naprijed, 1968), 444-451.

[18] Eric Hobsbawm, Doba kapitala 1848-75 (Zagreb: ŠK – Stvarnost, 1989), 66-67.

[19] Perry Anderson, „The Affinities of Norberto Bobbio,“ New Left Review, I/170 (srpanj-kolovoz 1988).

[20] Inače, standard J. S. Milla, bez dimenzije nesvjesnog: „bez pristojnih plaća i opće pismenosti, niti jedna javna vlast nije moguća“. Citirano prema: Adam Przeworski, Democracy and the Limits of Self-Government (Cambridge: CUP, 2010), xiii.



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.



Intervju je nastao na temelju razgovora vođenog za potrebe priloga o socijaldemokraciji sedme epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 28.10.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 17. studenoga 2016. Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor). Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 15. listopada 2016. Demontaža i zaborav. Petokraka zvijezda skinuta sa spomenika žrtvama fašizma u selu Slatinski Drenovac. Foto: LM. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 27. rujna 2016. Minirani spomenik Vuke Bombardellija posvećen borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koje su pogubili ustaše u okolici Sinja (izvor: maz.hr , foto: Igor Grubić) Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 21. rujna 2016. Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor) Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 15. travnja 2016. Reprodukcija portreta Johna Lockea iz 1697. godine (izvor: YouTube). John Locke protiv slobode Tekstovi Johna Lockea obično se smatraju utemeljujućim dokumentima liberalizma, no ako se uzmu u obzir Lockeov životni put i povijesni značaj, dolazimo do radikalno drukčijeg razumijevanja njegove političke filozofije. Locke je bio veliki ulagač u engleskoj trgovini robljem te je promovirao iskorištavanje ropstva (u određenim uvjetima), kao i eksproprijaciju zemlje starosjedilačkih populacija, što može djelovati kao nepomirljiva kontradikcija naspram njegove proklamirane filozofske pozicije (ili pozicije koja mu se naknadno pripisuje).
  • 22. siječnja 2016. Fotografija Ellen Meiksins Wood preuzeta je s web-stranice CanadianDimension.com. Grobari kapitalizma Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
  • 14. srpnja 2013. Stefan Treskanica: Ukrudbene povjesnice

    Donosimo tekst studenta povijesti Stefana Treskanice “Ukrudbene povjesnice”, objavljen u tematu Dekonstrukcija kulturnog polja 346. broja Zareza (pdf). “U epohi rastrzanih historizacija sitnoga dometa, u toj općoj maniji pabirčarskih tendencija, kada se bilježi sve, a ne bilježi ništa, kada neprohodna skladišta zakopanih ljudskih glasova bujaju iz dana u dan, a kult se oslobođenog individuuma razlijeva otajmlajnčenim Facebookom; […]

  • 16. studenoga 2011. Juraj Katalenac: Socijaldemokracijom protiv radnika

    Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. No, ako analiziramo hrvatsku socijaldemokraciju kroz predizborni program Kukuriku koalicije vidjet ćemo kako je politička realnost upravo suprotna.Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve