Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije

Što se danas događa sa socijaldemokracijom, je li socijaldemokracija mrtva, istrošena, je li u (kroničnoj) krizi? Koji modeli, perspektive i dijagnoze se tu nameću, ako ih ima?

Rekao bih da je kriza konstitutivno mjesto socijaldemokracije – od čekanja na konačnu krizu (kolaps, krah) kapitalizma i krize ortodoksnog („čekalačkog“) marksizma Druge internacionale, što je Eduard Bernstein registrirao 1896, a Tomáš Masaryk sintagmom zaokružio 1898. godine, pa sve do današnje, opće krize, koju Chantal Mouffe naziva civilizacijskom. Mouffe pritom apelira na sklapanje socijaldemokratskog ekološkog projekta.[1] Naravno, krizu ne treba nužno shvatiti kao (generalnu) sklerozu, paralizu; kriza može biti (i često jest) produktivno stanje, stanje vrenja, obnove, inovacije i eksperimentiranja; preispitivanja starih i traganja za novim modelima. Upravo u tome trebao bi biti poziv, ali i važnost socijaldemokracije kao političke platforme i projekta.

Temeljni tekst, stara formula, jest Hegemonija i socijalistička strategija, knjiga koju je zajedno s Ernestom Laclauom Mouffe napisala 1985. godine i koja je imala velikih odjeka, ali uglavnom nije artikulirana kao (progresivni) politički projekt. Umjesto toga dobili smo slabi derivat: klintonističku ljevicu blerističkog tipa, filozofiju lorda Giddensa i drugih. Progresivistički apel (i emancipatorni gard) Chantal Mouffe razvija se u kliještima između „komunističkog“ (logika egzodusa – Badiouov mesijanizam, Hardt-Negrijev postoperaizam) i „liberalnog“ (logika deliberacije, konsenzualizma; Rawls-Habermas) modela. Produktivnost njezine pozicije u promišljanju progresivnih politika testira se. A što se civilizacijske/ekološke krize i rizika tiče, Antropocen udara po temeljnom dnevnom redu. Ili, kako se na spomenuti pojam, i dijagnozu, u jednoj kolumni nadovezao McKenzie Wark – #misanthropocene.[4]

Fabijanski/britanski i njemački model temelji su klasičnog socijaldemokratskog iskustva?

Da, s time da je njemački model klasičniji, i standardniji. Spojka je Bernstein, kojega su optuživali za pretjerano oduševljenje fabijanskim iskustvom (Friedrich Engels u pismu Augustu Bebelu, 20. kolovoza 1892). Bernstein je jedan od tvoraca Erfurtskog programa (1891), baze socijalističkog parlamentarizma, nastalog godinu dana nakon Bismarckova odstupanja s vlasti, zajedno s antisocijalističkim zakonom (1878-1890). Inače, Otto von Bismarck je prema radništvu igrao dvostruku igru (tzv. mrkve i batine; represije političkog angažmana uz izgradnju učinkovitog socijalnog zakonodavstva, na tragu lasalijanskog socijalističkog etatizma). A. J. P. Taylor tu je djelatnost podvukao na svoj način: da ništa drugo nije učinio osim stvaranja socijalne države, Bismarck bi bio upamćen kao veliki državnik.[5]

Socijaldemokratski pokret iz ilegale izlazi jak, čvrst i iskusan: program je štampan u 120 000 primjeraka, članstvo se utrostručilo, mandati u Reichstagu također. Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) bila je uzor i model, predvodnica Druge internacionale, ali s porastom pokreta rasli su i problemi. Jedan od problema bilo je usklađivanje marksističke ortodoksije sa stvarnosnom sirovinom, oko čega godinu dana nakon Engelsove smrti izbija tzv. revizionistička kontroverza, duel Bernstein – Kautsky, prvo nizom članaka u Die Neue Zeitu,

zatim pismom-obranom partijskom kongresu 1898, pa knjigom-komentarom i članaka i pisma, pa novim člancima u Die Neue Zeitu i listu Vorwärts koji su trebali rastumačiti knjigu, branivši je od „krivih razumijevanja“.[6]

Nakon svega Bernstein je „i dalje potpuno neshvaćen“; ironija Rose Luxemburg grizla je dublje od Kautskyjeve kazuistike. Dok Bernstein na rukovodstvo (Zentrum) udara zdesna, „po engleski“; Rosa udara slijeva, „na ruski“, posebno nadahnuta plamenom 1905.[7] Hobsbawm inače tu godinu uzima za razdjelnicu naglasaka modernog radničkog pokreta u dobu imperija (1870-1914). Naglasak se pomiče na male, mobilne i kompaktne organizacije radikalnih intelektualaca – profesionalnih revolucionara, unutarnjih i vanjskih egzilanata; pokušava se igrati na kartu loma, generalnog štrajka. Rosa Luxemburg ne priznaje razlike u institucionalnom i društvenom razvoju te socijalističkim strategijama europskog Istoka i Zapada, problem akutan barem od Bernsteina do Gramscija. Ona ga je razriješila odbacivanjem. Taman uoči ruske revolucije 1905. godine zgusnuto je i sindikalno gibanje u Njemačkoj, razriješeno konačnim paktom sindikata i partije. Njemački sistem bio je čvrst, ali i glomazan i nepokretan. Stvari će se posebno usložniti kada socijaldemokrati osvoje većinu u Reichstagu; prijelaz s inzularne na participacijsku liniju; iz paralelne države u onu stvarnu.

Unatoč ekscesima desnijeg krila njemačke socijaldemokracije (Noskeovi batinaši; Ebertova osveta za boljševizaciju revolucije), ljutu sezonu 1918-19. karakterizira jedna simptomatična i važna činjenica – osvajanje republikanske slobode:

„Hugo Preuss, tvorac Weimarskog ustava, bio je simbol revolucije. Kao Židov i ljevičarski demokrat bio je isključen iz sveučilišnog establišmenta usprkos svim svojim vrijednostima, a sad je on, isključenik, stvarao novu Republiku, svoju Republiku“.[8]

Unatoč svim svojim slabostima (koje su rezultirale i krahom), ta je republika (dosta) vrijedila.

Još jedna razdjelnica u povijesti SPD-a jest i Program iz Bad Godesberga (1959), koji definitivno raskida sa ekskluzivno proleterskom tradicijom i marksizmom kao (barem deklarativnim, i dekorativnim) horizontom očekivanja. SPD se tu otvara srednjoj klasi i podebljava pučku (umjesto klasnu) retoriku; trasirajući eru dvaju pobjednika – Willyja Brandta i Helmuta Schmidta (1969-1982). Mada, opet:

„Bernstein je bio taj koji je prvi upotrijebio pojam Volkspartei, ne Schumacher ili Brandt. Potraga za saveznicima inherentna je elektoralizmu.“[9]

Što se fabijanaca tiče, jedne od reprezentativnijih struja britanskog socijalizma i možda najčišćeg izraza reformizma,[10] simbol im nije uzalud kornjača, a ime kunktatorsko (Fabije Maksim „Oklijevalo“; rimski diktator koji je nakon velikih poraza Hanibalu uskratio odlučujuću bitku na tlu Italije). Udruženje je osnovano 1884, a sačinjavali su ga mahom srednjoklasni (radikalni) intelektualci i intelektualke, primjerice Sidney i Beatrice Webb, Annie Besant, H. G. Wells, G. B. Shaw, Emmeline Pankhurst, Graham Wallas itd. U ovoj varijanti socijalizma naglašena je utilitarna, liberalna tradicija na tragu Benthama i Milla, dok se engleski socijalizam generalno nakon pada čartizma – prema Asi Briggsu prvog modernog „nezavisnog organiziranog radničkog pokreta na svijetu“[11] – slio uglavnom u rad sindikata i kooperativa, a manjim dijelom u Socijaldemokratsku federaciju Henryja Hyndmana ili Socijalističku

ligu Williama Morrisa i Eleanor Marx. Najdraži modus operandi fabijanaca bile su večere kod Webbovih, a na doručku je, navodno, u kasno ljeto 1894, dogovoreno i osnivanje Londonske škole za ekonomiju i političke znanosti, dugotrajnog LSE-a.

Unatoč Churchillovoj (i kasnijoj, tačerijanskoj) retorici da socijalizam čini ljude jednakima „tako što ih čini jednako siromašnima“, torijevci u „dugih 13 godina“ (1951-1964) nisu napustili laburistički koncept socijalne države (1945-51), a on je, opet, dobrim dijelom konsolidiran za vrijeme Drugog svjetskog rata i ratne privrede. Parola Aneurina Bevana, agilnog laburističkog ministra zdravstva, da „pravo na kuću, zdravlje, školu i socijalno osiguranje [treba držati za] prirodna prava“, našla je ekvivalent u devizi Konzervativne grupe za reformu kako cilj javnih službi jest garantirati „osnovni minimum socijalnog osiguranja, dom, jednake mogućnosti, posao i životne uvjete ispod kojih [se ne smije] dopustiti da itko padne“.[12] Raskid s viktorijanskim (i maltuzijanskim) zakonom o siromašnima (iz 1834; deviza Dickens) bio je potpun. Pa ipak, vlade torijevaca, iako nisu direktno rastakale socijalnu državu, nisu ništa učinile niti da je razviju i interveniraju u skladu s promjenama u sferi zaposlenosti, dohodovne nejednakosti i položaja radne snage. A već je to bilo dovoljno da se model polako potroši, smatra Andrew Martin.[13]

Što se općeg stanja (u tzv. Prvom svijetu) tiče, centar ravnoteže političkog mejnstrima 1960-ih grabi nominalno ulijevo; redom sa scene silaze Eisenhower (1960), Macmillan (1963), Adenauer (1965) i de Gaulle (1969). Krajem sedamdesetih šest država troši više od 60 posto ukupnih javnih izdataka na društveno blagostanje – Australija, Belgija, Francuska, Zapadna Njemačka, Italija i Nizozemska. Radi se o dekadi formiranja „socijalnih država u doslovnom smislu riječi“, što će „nakon završetka Zlatnog doba stvoriti znatne probleme“.[14]

Što je to municipalni socijalizam?

Komunalni socijalizam dosta je interesantan fenomen. U nedavnom tekstu,[15] Tom Crewe naglašava važnost decentralizacije i pionirske poteze lokalnih vlasti u sferi izgradnje sistema društvenog blagostanja: od čišćenja slumova, rješavanja stambenog pitanja, uređivanja parkova i brige za okoliš, podizanja bolnica, muzeja i (narodnih) biblioteka, kupališta i igrališta, plinovoda, vodovoda, transportne te elektroprivredne mreže, itd. „Izgradnja britanske [socijalne] države bio je municipalni projekt“, kaže Crewe; daleko prije podizanja nacionalnog (centralnog) osiguravajućeg, mirovinskog i zdravstvenog sustava (municipalni akti za Englesku i Wales, 1835; za Škotsku, 1833). Niz lokalno potegnutih usluga nadmašivao je u određenim aspektima i na specifičnim lokacijama centralističku uravnilovku (npr. autohtoni zdravstveni model okruga Bermondsey između ratova), a lokalni eksperimenti često su služili kao poticaj podizanju općeg modela: primjerice, sistem besplatnih školskih obroka u Birminghamu i javnog stanovanja u Glasgowu. Prije nacionalizacije postojala je municipalizacija. Važan aspekt tačerijanske nove desnice bio je udar na lokalnu autonomiju, dok je učvršćenjem središnje vlasti Britanija postala „najcentraliziranija zemlja u zapadnom svijetu“ – 91 peni od svake porezne funte alocira središnjica.

Ako bi William Morris bio svijetla strana engleskog radničkog pokreta, Robert Blatchford bio bi ona notorna i kontroverzna. Pa opet, koliko god Hobsbawmu Morris sa svojim Arts and Crafts pokretom bio drag, a E. P. Thompsonu najdraži, A. J. P. Tayloru dopao se krvavi Blatchford, „najbolji novinar nakon Cobbetta“, u slobodno vrijeme patriot, romantik i socijalni imperijalist. A socijalni imperijalizam je, ipak, bila prilično raširena dijagnoza onoga doba; u umivenijem obliku „civilizacijska misija“.

No, da se vratimo na komunalnu politiku – Crveni Beč. Crveni je Beč (1919-34), unatoč kontradikcijama koje je takav model nosio, ipak rezultirao nekim impozantnim postignućima u sferi javnih politika: izgrađeno je oko 64 000 stambenih jedinica, podignuta infrastruktura i razvijen temeljni sustav socijalne i zdravstvene zaštite, mreža vrtića, klinika, knjižnica, zadružnih dućana, vešeraja, bazena, igraonica i radionica. Za socijaldemokratske vladavine kodificirana su ženska prava. Isto tako, iako je vršeno progresivno oporezivanje i postojao visok porez na luksuz, bečki slučaj počivao je i na federalnim porezima te širokoj autonomiji glavnog grada, što bi – na lokalnom nivou – potezalo onu Therbornovu tezu o socijaldemokraciji kao „privilegiju prvog svijeta“.[16] A tu onda nije naodmet prisjetiti se jednog asimetričnog slučaja, koji je, uz onaj novozelandski, među prvim primjerima učinkovite (moderne) socijalne države. Radi se o Urugvaju.

Inače, u srcu Leedsa, na Quarry Hillu, izgrađen je „bečki“ stambeni blok, uporište Laburista. A što se plana i regulacije tiče, nije loše prisjetiti se i opisa Amsterdama kod Lewisa Mumforda; jer poplava je gadna stvar, to razvija komunalnu osjetljivost i pridonosi spektru pametnih lokalnih politika.[17]

Kakav je bio taj izmješteni, urugvajski model države blagostanja?

Dobar. Sitna ali silna, Republika Urugvaj bila je „glavni laboratorij socijalnog eksperimentiranja u Amerikama“ početkom dvadesetog stoljeća. Radilo se, uglavnom, o formativnom, drugom mandatu predsjednika Joséa Batlle y Ordóñeza, koji nije bio tipični latinoamerički caudillo, već uzoran pariški đak (u Parizu je proveo pauzu između prvog i drugog mandata, 1907-11). Urugvaj je bio komplementarna ekonomija u „britanskom solarnom sistemu“ (govedina), i daleko se bolje držao od nekih drugih komplementarnih ekonomija

(recimo, honduraška privreda ovisila je isključivo o otkriću bostonskih trgovaca da bi Amerikanci mogli jesti/trošiti banane; Paragvaj je pak pokušao izaći iz svjetskog tržišta pa je brutalno povraćen u masakru 1864-70).[18]

Indeks civilizacijskih dosega ere batllisma podvlači specijalist za Urugvaj, Henry Finch: ukinute su borbe s bikovima i smrtna kazna, a uvedeni osmosatni radni dan i pravo na rastavu braka za žene. Batlle je aktivan u ekonomskoj i socijalnoj politici: donekle diverzificira ekonomiju, ulaže u onu glavnu granu, industriju mesa, potiče državne monopole te zaštitne mjere protiv dominacije britanskog kapitala, standardizira 48-satni radni tjedan, regulira mirovinski sustav i sustav minimalnih nadnica. Početkom dvadesetog stoljeća poduzet je tako čitav niz socijalno progresivnih, avangardnih mjera. Prema sindikatima režim je bio benevolentan, osim ponekad. Ulagalo se u obrazovnu politiku; razvijao se školski sustav. Situaciju donekle možemo usporediti s Novim Zelandom, u kojemu su, recimo, žene dobile pravo glasa 1893. godine.

Vremenom je Batlleov model malo previše otklizao u korupciju i postao sklerotičan, a završni udarac uslijedio je neoliberalnom retorzijom i poluvojnom diktaturom 1973-85. godine. Stopa iseljavanja je bila golema.

Kako zaokružiti priču o socijaldemokraciji? Ima li motiva za rastanak?

Evo jednog: radi se o tekstu kojega je uoči pada Berlinskog zida (1988) napisao Perry Anderson. Omaž je to liberalnom socijalizmu Norberta Bobbija i zatvaranje kruga na liniji J. S. Mill – Chantal Mouffe.[19] Andersonov Bobbio fascinantan je lik u nizu preobraćenika: između ostalih, tu su klasici liberalne misli – Bertrand Russell, J. A. Hobson i John Dewey. Prvu dvojicu „resetirao“ je Veliki rat (isto kao J. S. Milla 1848);[20] zadnjega će dokusuriti Velika depresija 1930-ih. Dewey pritom posebno ističe razliku između Lockeovog (ortodoksnog) i Bentham-Millovog (socijalnog) liberalizma, isto onako kako to rade Chantal Mouffe i Ernesto Laclau u Hegemoniji i socijalističkoj strategiji.

Svi su preobraćenici imali „dodir sa socijalizmom“, dosegli sintezu, da bi se neki, kao Bobbio, i realistički srušili (pa i sasušili). Mada, kaže Anderson, pozivajući se na Bobbijev „nobilitet“ – „razočarenje nije nužno impotencija“. I još jedan motiv za rastanak, s onu stranu preobraćenika: osamnaestog bruimarea Napoleon Bonaparte došao je na vlast kako bi „zaštitio ljude od [pretjerano] liberalnih ideja“. U procesu konsolidacije revolucionarne baštine malo se, doduše, smrznuo, pa je morao nastupiti netko drugi. Došlo je doba kneza Metternicha. U Troppauu 1820. godine i nekad čudnovato liberalni car Aleksandar konačno je, kažu, poklekao pred „silama reakcije“.

Bilješke:

[1] Chantal Mouffe, Agonistics: Thinking the World Politically (London: Verso, 2013), 61.

[2] Sławomir Sierakowski, „The Illiberal International,“ Project Syndicate, 9. rujna 2016.

[3] Usp. pritom izjavu Sergeja Lavrova, inoministra Ruske Federacije, danu u Beogradu 19. prosinca 2016. godine: „Europska unija, kao nekad SSSR, u prvi plan ne stavlja ekonomske interese, korjenite interese svojih članica, nego ideologizirane postulate. I kada, kako je rekao Ivica, recimo, ona kičma naše suradnje – između Rusije i Europske Unije – energetski dijalog, onda on postaje žrtva apsolutno politiziranih ideoloških pristupa.“

[4] McKenzie Wark, „Chthulucene, Capitalocene, Anthropocene,“ Public Seminar, 8. rujna 2016.

[5] A. J. P. Taylor, Bismarck: The Man and the Statesman (New York: Vintage Books, 1967), 202-203.

[6] Peter Gay, The Dilemma of Democratic Socialism: Eduard Bernstein’s Challenge to Marx (New York: Columbia UP, 1952), 258.

[7] Eric Hobsbawm, The Age of Empire 1875-1914 (New York: Vintage Books, 1989), 134.

[8] Peter Gay, Weimarska kultura: Isključenik kao uključenik (Zagreb: Konzor, 1999), 30.

[9] Adam Przeworski, „Social Democracy as a Historical Phenomenon,“ New Left Review, I/122 (srpanj-kolovoz 1980), 41.

[10] Laclau i Mouffe raščišćavaju pojmove: reformizam je politička i sindikalna praksa, gradualizam je teorija o prijelazu u socijalizam, a revizionizam se razlikuje i od jednog i od drugog time što kritizira klasični marksizam autonomizacijom političkog polja. Temeljna deviza gradualizma: pokret je sve, cilj nije ništa; vrhunac revizionizma: stvarni pokušaj da se probije korporativistička izolacija radničke klase.

[11] Gareth Stedman Jones o čartizmu; naglasak na borbi za političke slobode ispred socijalnih zahtjeva: fundamentalan je utjecaj engleskog radikalizma, derivata Francuske revolucije, u konstituiranju čartističkog pokreta i određivanju njegovih ciljeva. Upravo zato je centralan zahtjev za općim pravom glasa, koji je donekle zanemaren u interpretacijama pokreta koje naglašavaju njegovu socijalnu dimenziju, u ključu refleksije klasne svijesti novog industrijskog proletarijata.

[12] Asa Briggs, Socijalna povijest Engleske (Zagreb: Barbat, 2003), 283.

[13] Przeworski, 55.

[14] Eric Hobsbawm, Doba ekstrema (Zagreb: ZN, 2009), 245.

[15] Tom Crewe, „The Strange Death of Municipal England,“ London Review of Books, 38/24, 15. prosinca 2016.

[16] Göran Therborn, „Social Democracy in One Country?“ Dissent, jesen 2000.

[17] Lewis Mumford, Grad u historiji: njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegovi izgledi (Zagreb: Naprijed, 1968), 444-451.

[18] Eric Hobsbawm, Doba kapitala 1848-75 (Zagreb: ŠK – Stvarnost, 1989), 66-67.

[19] Perry Anderson, „The Affinities of Norberto Bobbio,“ New Left Review, I/170 (srpanj-kolovoz 1988).

[20] Inače, standard J. S. Milla, bez dimenzije nesvjesnog: „bez pristojnih plaća i opće pismenosti, niti jedna javna vlast nije moguća“. Citirano prema: Adam Przeworski, Democracy and the Limits of Self-Government (Cambridge: CUP, 2010), xiii.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Intervju je nastao na temelju razgovora vođenog za potrebe priloga o socijaldemokraciji sedme epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 28.10.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.