Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije

Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.

Šiljci ispred dućana Harrods u Londonu, postavljeni kako bi se smanjila vidljivost problema beskućništva (izvor: SAITOR prema Creative Commons licenci).
Šiljci ispred dućana Harrods u Londonu, postavljeni kako bi se smanjila vidljivost problema beskućništva (izvor: SAITOR prema Creative Commons licenci).

U jednom od svojih zadnjih tekstova govoriš o diskreditaciji lijevih radikalnih politika kao „umjetnosti nemogućeg“ naspram onih liberalnih koje se prezentiraju kao prostor mogućeg. Gdje je diferencijacija između tih dvaju projekata i o kakvim se medijskim reprezentacijama najčešće radi?

Jedna od strategija u diskreditaciji levih, utopističkih i radikalnih politika očituje se u izreci: „Politika je umetnost mogućeg“. No, radi se o ključnom problemu – tako koncipirana politika zapravo nikada ne dovodi u pitanje okvir u kojemu se ona događa. Jedan od ključnih elemenata tog okvira je strukturalna nejednakost, koja je ujedno i najbolji pokazatelj postojećih klasnih razlika. Dakle, u kontekstu političke sfere, postoji strukturalna nejednakost u pristupu kapitalu i njegovu odnosu prema radu. Pošto savremena liberalna politika, između ostalog, uvek služi kao mehanizam odbrane interesa buržoaske klase, dolazimo do očiglednog problema. Naime, ta će liberalna politika, shvaćena kao umetnost, potencijalno završiti kao pokušaj odbrane statusa kvo. Unutar tih će okvira u jednom trenutku neminovno doći do kraja u kojemu nikakvi manevri neće biti mogući niti će ikakva „umetnost mogućeg“ više moći da proizvede održivost tog mehanizma. Pošto je reprodukcija klasnih odnosa, radnih odnosa i specifične kapitalističke hijerarhije u samom centru interesa kapitalističkog društva, nužno će doći do jedne vrste autoritarizacije društva i to je fenomen kojemu prisustvuju i evropski novokonzervativni vladari kalibra Orbana, Erdogana, Putina, ali i Vučića u Srbiji.

Radi se o mehanizmu, odnosno pokušaju da se unutrašnjom autorizacijom i manipulacijom ova socijalna hijerarhija održi te da se omogući reprodukcija kapitala. Osnova liberalizma uvek znači favorizovanje individue, odnosno pojedinca koji u nekom slobodnom polju interaguje s drugim ljudima i u političkoj sferi deluje po sopstvenoj savesti. Dakle, ključni problem je jedna od onih „kao da“ pretpostavki koje liberalizam svako malo ponavlja – kao da je pojedinac koji učestvuje u političkom životu od početka sasvim formiran, kao da s Marsa pada na Zemlju u jedno čisto polje jednakosti. Takva imaginacija pojedinca je ono što je zamišljeno kao gradivni element javne sfere. Međutim, ona je uvek tako infrastrukturno uređena da postoji radikalna nejednakost ljudi koji međusobno interaguju. Vivek Čiber je na nedavno održanom predavanju u Zagrebu demistificirao pitanje jednakosti govoreći o strukturnoj nejednakosti u trenutku prodaje rada,
Nikada se ne radi samo o individualizmu – uvek postoji neko društvo koje individuu formira i stvara – a sama individua nikada ne funkcioniše izvan postojećeg odnosa moći
što je ključna odlika kapitalizma. U tom slučaju pojedinac se nalazi u jednom infrastrukturno uređenom polju koje će ponoviti i reprodukovati upravo spomenutu nejednakost.
 

Žarko Puhovski je u raspravi o liberalizmu i antifašizmu spomenuo i poznatu rečenicu koju je Derida koristio u Politikama prijateljstva: „Prijatelji moji, prijatelja nema!“ Koliko sam shvatio, glavni argument Žarka Puhovskog je da se otpor autoritarizmu, fašizmu i njegovim suvremenim oblicima nalazi na individualnom nivou i da im se samo individualnim činovima otpora možemo odupreti. Puhovski upravo iz Deridine rečenice izvlači ovaj zaključak. Ukratko: ako „nema prijatelja“ sve strategije koje se oslanjaju na zajednicu i kolektiv su besmislene. Puhovski je rečenicu izgovorio kao da njezin drugi deo („prijatelja nema“) negira prvi. Međutim, u pitanju je svojevrsna Mebijusova rečenica koja može na samu sebe da se nastavlja i čita kao beskonačni niz („prijatelji moji, prijatelja nema, prijatelji moji…“) u kom slučaju zapravo ukazuje na daleko kompleksniji odnos društva i individue, da je za izgradnju individue potreban kolektiv (prijatelji) i društvo. Bez tog kolektiva individua bi bila nesposobna za politički angažman, ali i za individualni otpor različitim oblicima autoritarizama. Naime, interpretacija Puhovskog tek je djelomično tačna, jer za formiranje individue kadre za politički angažman nužan je kolektiv koji će tu i takvu individuu stvoriti. Dakle, nikada se ne radi samo o individualizmu – uvek postoji neko društvo koje individuu formira i stvara – a sama individua nikada ne funkcioniše izvan postojećeg odnosa moći, i s time liberalizam tek mora izaći na kraj.

Nadalje, Puhovski je također izjavio i kako je pravo pitanje levice da li će se udružiti sa fašizmom protiv liberalizma ili sa liberalizmom protiv fašizma. Te riječi nekako reflektuju izvesnu aroganciju liberala jer se identično pitanje može postaviti liberalima – da li biste vi pre sa levicom protiv fašizma ili sa fašistima protiv levice? Ovde dolazimo do zanimljivog fenomena da se nova autoritarizacija društva o kojoj govorimo upravo događa, odnosno stvara i koncipira u okviru tzv. liberalnih zapadnih društava. Primeri su nam fenomeni poput Donalda Trampa, Brexita, sve izraženijeg uspona autoritarnih novokonzervativnih lidera u Evropi itd.

Može li socijalistička ljevica s pojedinim liberalnim političkim snagama stvoriti savezništvo protiv neokonzervativizma i neoliberalizma? Koja je uopće razlika između liberalizma i neoliberalizma?

Naravno, veliko je pitanje kako se suprotstaviti neokonzervativnom autoritarizmu, odnosno fašizmu te da li se možemo osloniti na neke elemente liberalizma kada govorimo o, primerice, ponovnom izmišljanju nekog socijalizovanijeg društva, tj. društva koje neće težiti hiperekonomizaciji svakog aspekta života, karakterističnoj za neoliberalizam. No tu se ne radi samo o neoliberalizmu, nego i o takozvanom ordoliberalizmu kao specifičnom obliku savremenih kapitalističkih društava. Kada govorim o liberalima i liberalizmu, sve više gubim nadu da se na njih možemo osloniti kao na neku vrstu saveznika. Originalno, liberalizam jeste nastao kao ideologija vlasnikâ kapitala. Doduše, u svojim je počecima podrazumevao, kao što pojedini teoretičari tvrde, da nisu samo vladari oni koji imaju slobodu i imovinu, već je imamo i mi, građani. Međutim, zaboravlja se činjenica da je i to „mi, građani“ u velikoj meri bilo poprilično ograničeno, ponajviše na vlasnike kapitala, što je podrazumevalo buržoaziju.

Zbog toga velik deo ljudi nije imao pravo glasa sve do početka 20. veka dok su ga žene u Švajcarskoj dobile tek 1971. godine. Dakle, taj univerzalizam nije u tolikoj meri fiksiran, niti čvrsto uvezan sa liberalizmom. Međutim, bilo je liberala koji su insistirali i na jednakosti kao nužnoj komponenti liberalnog demokratskog društva. Gašpar Mikloš Tamaš često navodi koliko je važna i ekonomska jednakost. Naime, liberalizam pati od dosta tih tačaka „kao da“. Jedna od tih pretpostavki tiče se već spomenutog političkog subjekta koji pada na Zemlju niotkud, formiran i kompletan. Ukratko, „kao da“ specifična društvena i politička pozicija nije već duboko vezana uz klasnu poziciju. Druga „kao da“ pretpostavka navodi „kao da“ vlasništvo nad kapitalom nije u istom trenutku i politička moć, tj. kao da vlasništvo kapitala
Liberalizam podrazumeva slobodu pojedinca da radi šta hoće. Demokratija je suprotna tome – ona je mehanizam kolektivnog odlučivanja. Oni se u jednom trenutku moraju negde sukobiti.
ne znači i veliku političku moć svih pojedinaca koji su vlasnici kapitala. Radi se o prilično bitnim stvarima… Bilo je liberala koji su insistirali na tome da je ekonomska jednakost također jedna od bitnih komponenti u dostupnosti i pristupu političkoj sferi društva i moći uopšte.
 

Još jedan problem sa liberalizmom je taj što, kada je dogovoren do kraja, zapravo nije kompatibilan sa demokratskim uređenjem jer liberalizam podrazumeva slobodu pojedinca da, banalizujmo do kraja – radi šta hoće. Demokratija je suprotna tome – ona je mehanizam kolektivnog odlučivanja. Oni se u jednom trenutku moraju negde sukobiti. U poslednjih 40 godina, politički pokret koji se naziva neoliberalizmom bitno je obeležen upravo pokušajem da se demokratski mehanizmi odlučivanja minimalizuju da bi se sloboda pojedinca, a zapravo sloboda kapitala i kapitalista, mogla razmahati.

Odatle ti strukturni potezi, sa jedne strane, obesmišljavanja političke sfere čija je jedna od manifestacija otpor prema glasanju, taj resantiman prema samoj sferi političkog i ceo konglomerat diskursa o politici kao o prostoru prljavštine, ideje da se radi samo o pokvarenim tipovima koji hoće da namaknu pare ili da steknu društvenu moć. To je jedan deo, a drugi deo je centralizacija političkog života. Kod nas na Balkanu to je bilo vidljivo kada je došlo do izvesnog razvlašćivanja mikropolitičkih institucija kao što su, recimo, mesne zajednice pa onda onih malo manje mikro kao što su opštine, gradovi itd. Sada već dolazi do toga da se sve koncentriše u jednu tačku i da se kaže: „Politika – to je samo ono što se dešava u parlamentu.“ Moglo bi se dodati da je i transformacija političkih sistema u neke vrste despotija, sa novokonzervativnim vladarima, samo još jedan korak u toj centralizaciji.

Koliko nasilja pretpostavlja liberalizam i na kojim se razinama ono odvija?

Odakle uopšte u liberalizmu nasilje koje se reprodukuje svojevrsnim paralegalnim putevima kao što su, recimo, komunalne policije? Ključ se nalazi u tome da kapitalizam proizvodi neke viškove, otpatke. Jedan od tih otpadaka je siromaštvo, a ima i raznih drugih kao što su smanjena potražnja, nemogućnost realizacije itd. No, zadržimo se na otpacima koji se danas, na globalnom nivou, formiraju kao mase prekarnih i egzistencijalno nesigurnih radnika, onih koji nemaju pristup obrazovanju i zdravstvu, onih koji nemaju pristup tim osnovnim sigurnosnim mrežama
Vozilo komunalne policije grada Valjeva u Srbiji (izvor: Boris Dimitrov prema Creative Commons licenci).
Vozilo komunalne policije grada Valjeva u Srbiji (izvor: Boris Dimitrov prema Creative Commons licenci).
pa čak ni građanskom statusu, u velikoj meri. Oni su na izvesan način i opasni jer žive neposredno blizu izvora kapitala – a to su danas, primerice, veliki urbani centri – što nosi opasnost smanjivanja cene nekretnina.
 

Onda se puno ulaže upravo u mehanizme disciplinacije ponašanja, ali i disciplinacije izvesne estetike. Odatle imamo čitavu plejadu tehnokratskih mehanizama od kojih je jedan i komunalna policija, koja bi trebala negde da transgresira ograničenja tradicionalne policije i kojoj je zadatak upravo da ne reaguje na kriminal, nego na ono što je identifikovano kao „ružno“ ili „prljavo“, a zapravo su u pitanju drugačija klasa, tipovi ponašanja, načini obezbeđivanja egzistencije onih koji se nalaze na socijalnom dnu, onih koji su trajno prekarni i nemaju dostupnost ključnim društvenim mehanizmima i polugama moći. Tako na kraju dolazimo do jedne komponente džentrifikacije koja je zapravo efektivno čišćenje urbanih centara od sirotinje.

Kako klasična liberalna teorija poima čovjeka te kako se ona do danas mijenjala pod pritiskom odozdo? Radi li se o materijalističkom pristupu?

Jedna od bitnih komponenti tog celog projekta, koji traje već nekoliko decenija, jesu administrativni, tehnokratski i brojni drugi pokušaji manipulacije sadržajem pojma građanina. On je nastao kao univerzalan pojam i trebao je da bude neutralan, da uvek za sve znači isto. Međutim, usled povećane mobilnosti ljudi, prvenstveno uslovljene razvojem tehnologije, došlo je do mogućnosti povećane migracije ljudi između država, a kako je građansko pripadanje ovoj ili onoj državi sve više refleksija klasnog statusa u okviru globalnog kapitalizma, to se migracije pokazuju kao veoma opasne po globalni status kvo i raznim se tehnokratskim potezima pokušavaju sprečiti.

Uvođenje paralegalnih administrativnih statusa koji se u zapadnoj Evropi sada proizvode i ubrzano izmišljaju, prvenstveno za migrante, ukazuju na to da se stvaraju paralelni sistemi, mehanizmi, administrativno pripadanje, ali sa različitim nivoima prava.
Gáspár Miklós Tamás, rujan 2012. godine (izvor: Európa Pont prema Creative Commons licenci).
Gáspár Miklós Tamás, rujan 2012. godine (izvor: Európa Pont prema Creative Commons licenci).
Sa druge strane tog novčića je ono što se dešava, koliko znam, u Portugaliji i Španiji, možda u Hrvatskoj, a mislim da će takav predlog vrlo uskoro postojati i u Srbiji, a to je da se investitorima po nekoj vrsti automatizma dodeljuje državljanstvo. Naravno, njima to treba da bi izbegli različite legalističke probleme, odnosno da bi mogli na ovaj ili onaj način da izbegnu zakonsko gonjenje za pojedina kriminalna dela. Definitivno je jasno da dolazi do administrativnog menjanja sadržaja pojma građanina.
 

Jedna od komponenti je i ukidanje jasnih standarda šta je potrebno da se ispuni da bi netko bio građanin. Druga je ono o čemu smo već govorili, a to je tehnokratsko zaprečavanje pristupa javnim prostorima, mehanizmima moći, a na koncu i fizičko zaprečavanje urbanim centrima koji se ubrzano proizvode pomoću tehnokratskih mehanizama. Gašpar Mikloš Tamaš dosta govori o tome, a njegov koncept postfašizma do izvjesne mere reflektuje težnju da se univerzalnost građanskog statusa uništi i da građansko pripadanje postane privilegija. Postfašizam funkcioniše bez bitnih označitelja fašizma kao što su veliki vođa ili hegemonski koncept nacije, a glavna mu je odlika težnja ka negaciji univerzalnosti građanskog pripadanja. Danas vidimo da je u pitanju projekat izgradnje građanskog statusa kao privilegije za kojeg su najbitniji upravo resantiman i prezir prema univerzalnom konceptu građanina, odnosno pripadanja, a to je administrativno menjanje sadržaja pojma građanstva što je iznimno opasno.

Kakav je odnos liberalnog imaginarija prema političkom djelovanju, angažmanu, mobilizaciji ili ukratko – prema inicijativi?

Problem je proces centralizacije vlasti gde se politički angažman koncentriše u jednoj potencijalnoj tački, a to je glasanje na izborima i biranje za parlament koji, pošto je otuđen, recimo to tako, od građana, od ljudi koji glasaju, on zapravo postaje i samoodrživi mehanizam koji potompostaje ispražnjen upravo iz te mogućnosti da ljudi demokratskim procesom utječu na odluke koje vlast donosi. A sve ovo zajedno ne mora da znači da su sve vrednosti liberalizma zapravo loše, da su liberali ultraneprijatelji i zli ljudi koji su nam doneli i neoliberalizam. Ne, postoje neke komponente koje su bitne i na koje treba obratiti pažnju. Jedno je građansko pripadanje, drugo je set tih vrednosti, kao što je recimo jednakost koja je u nekim momentima bila jako bitna za liberalizam.

Kako se odupreti ovome što sada proživljavamo, na globalnom nivou? Mislim da je zadatak levice da stvori i održava paralelni život, odnosno paralelni sistem političkih i ekonomskih institucija koji će – ako ikada dođe do radikalnog sloma sadašnjeg dominantnog političko-ekonomskog sistema – moći da se postavi kao onaj koji može da ga zameni. On bi prvenstveno trebao da bude obeležen demokratijom odozdo, tj. mogućnošću ljudi da neposredno učestvuju u političkom životu, a sobom bi donio i paralelnu ekonomiju utemeljenu na nekoj novoj vrsti samoupravljanja, neposrednog učešća u proizvodnji, međusobnog solidarnog delenja resursa itd.

Mogu li liberalizam i njegovi politički proponenti biti saveznici u radničkoj borbi protiv eksploatacije i koje su granice takve suradnje? Što treba spasiti od pitanja kojima se liberalizam politički bavio?

Liberalizam se bavio građanskim pripadanjem, a bavi se i nivoom univerzalizma i to valja braniti. No, ponovo dolazimo do sadržine onoga što predstavlja termin građanina. Ako on nema neku vrstu sigurnosne mreže – pod čime podrazumevamo ono što je država blagostanja donekle izgrađivala kroz relativno univerzalni pristup školstvu, zdravstvu, socijalnoj sigurnosti itd. – bez toga građansko pripadanje zapravo nije inherentno i ne može da bude ustrojeno po egalitarnom principu. Ako nemate ništa od te sigurnosti, vi ste praktično ostavljeni sami sebi. Kao jedinu mogućnost imate da prodajete radnu snagu koja je sve manje plaćena i onda dolazimo do jednog velikog, možda i nerazrešivog problema.

Kakve vrste kolektiva favorizira liberalna ideja? Obitelj, partnerstvo ili nešto šire?

Problemom reda u liberalizmu trebalo bi da se nekako pozabavimo jer svuda vidimo ponovno oživljavanje potpuno deregulisanog, devetnaestovekovnog kapitalizma, kakav se često zamišlja, a koji je zamenio državu blagostanja. Njegova rekonstrukcija, naročito u istočnoj Evropi, obeležena je izvesnom težnjom i zahtevom za ponovnim uspostavljanjem nekog „pravog reda“. Taj je red uvek bio negde istorijski lociran, zamišljen i idealizovan, negde u dvadesetom, a negde u devetnaestom veku, što je iznimno problematično polje za analizu jer je u pitanju jedna vrsta hamletovskog problema. Ključna je rečenica u Hamletu: „Vreme je ispalo iz zgloba.“ Naime, za vreme inicijalnog naleta novokonzervativne ideologije, dominantan društveno-ekonomski sistem bila je država blagostanja, dok je to u istočnoj Evropi od 1917. godine pa sve negde do pada Berlinskog zida bio socijalizam.
Hijerarhija uvek vuče sa sobom i neku vrstu estetike, neku vrstu svakodnevnih odnosa, i zato paralelno uz rekonstrukciju kapitalističkih odnosa ide i radikalna rekonzervativizacija društva
Predvodnici spomenutog naleta ovaj su period videli kao „ispadanje iz zgloba“. Znači, vreme je ispalo iz zgloba onda „kada nije postojao kapitalistički red i kapitalistička hijerarhija“ i stoga se puno ulagalo u ponovnu obnovu tog zamišljenog „reda“.
 

Međutim, hijerarhija uvek vuče sa sobom i neku vrstu estetike, neku vrstu svakodnevnih odnosa, i zato paralelno uz rekonstrukciju kapitalističkih odnosa ide i radikalna rekonzervativizacija društva. Neke stvari koje se danas dešavaju u okviru te rekonzervativizacije čak predstavljaju potpuno izmišljanje, kao što je, recimo, sumanuto da sve veći broj ljudi veruje da je Zemlja ravna ploča. Sada je ta besmislena politika došla do zaista neverovatno iracionalnih momenata. Dakle, dolazi do rekonzervativizacije i  ponovnog izmišljanja „pravog“ društva, „pravog“ reda, „prave“ estetike itd. Primerice, odatle izvire fetišizacija tzv. porodičnih vrednosti.

Te ključne komponente mogu se uočiti i iz javnih nastupa Ronalda Regana i članova njegove administracije koji su ponavljali da je cilj njihovog političkog projekta da se otarase prljavih hipika i pankera. Radilo se zapravo o bitnoj odlici – on želi da se oslobodi te prljavštine koja „kao da“ je izvršila invaziju na urbane centre, na prostore te buržoaske estetike i mora se reći da je ceo projekat neoliberalizma prilično efikasno „očistio“ te centre od siromaštva i onoga što ekonomske elite identifikuju kao ružnoću. To se primerice odnosi i na seksualne prakse i rodno varijantne identitete koji odstupaju od normativa i dominantne patrijarhalne paradigme, pa čak i na načine organizovanja i preživljavanja. Dakle, radi se o nivoima na kojima funkcioniše neoliberalizam, ordoliberalizam i savremeni liberalizam.

Kako napadati liberalizam s ljevice, a braniti pozitivne aspekte liberalnog projekta (ukoliko smatraš da postoje) od desnice?

Postoji i geografska razlika u tretiranju pojma liberalizma. Kada u Sjedinjenim Američkim Državama kažete „liberal“, to ne podrazumeva isto značenje pojma „liberal“ u Nemačkoj ili u Engleskoj. Recimo, za Bernija Sandersa su tvrdili da je liberal jer se obično uzima da je liberalizam delovanje u onim poljima gde se dešava upravo reprodukcija tih kulturnih modela. Dakle, da li si liberalan ili konzervativan obično reflektuje način na koji se netko odnosi prema tim društvenim vrednostima, ali se retko kada u SAD-u liberalizam shvata kao nešto što referiše na proizvodne odnose, odnosno na kapitalizam. Kada kažete da ste liberal u smislu reprodukcije proizvodnih odnosa i kapitalističke proizvodnje, onda znači da se zalažete za slobodno tržište i, zapravo, za održavanje i reprodukciju kapitalističkog sistema. U Evropi je to nešto jednostavnije.
Retko se kada u SAD-u liberalizam shvata kao nešto što referiše na proizvodne odnose, odnosno na kapitalizam
I meni je pomalo teško da svarim razne načine na koje se tih nekoliko termina mešaju jedan sa drugim, teško ih je precizno definirati.
 

Stoga prvo valja izdvojiti one „pozitivne“ aspekte liberalnog projekta. Po mojem mišljenju, u pitanju je gorepomenuta univerzalnost građanskog pripadanja (citizenship). No s obzirom da se sam taj koncept nalazi pod velikim pritiskom transformacije u privilegiju – i to prvenstveno klasnu privilegiju, tako što će ovo ili ono državljanstvo reflektovati klasni status u okviru globalnog kapitalizma – utoliko se prvenstveno valja protiviti svim političkim projektima koji imaju za cilj ukidanje građanskog statusa kao univerzalnog. U taj okvir ulaze pokušaji centralizacije politike, pokušaji diskreditacije i ukidanja politike i demokratije kao mehanizama odlučivanja, kao i privatizacije onih sigurnosnih mreža (zdravstvo, školstvo i slično) koje omogućavaju neku vrstu jednakosti u pristupu resursima.

Kako bi lijevo orijentirani feministi i feministkinje trebali odgovoriti na liberalni feminizam, koje su ulazne točke za promjenu još uvijek dominantne paradigme?

Rekao bih da možda dolazi trenutak u kojemu će taj liberalni feminizam izgubiti svoj primat i da će neki levlji feminizam negde u budućnosti postati dominantniji. Da bi se to dogodilo, moramo da se setimo reči Viveka Čibera da mora postojati nivo uključivanja ljudi koji se nalaze u tim ekonomskim problemima, i koji su nezavisno od svoje boje kože, rodnog ili rasnog identiteta svesni da postoji mehanizam uključivanja ljudi koji se nalaze u velikim problemima nezavisno od sopstvenog rodnog ili rasnog identiteta. To je zapravo ključ – moramo da smislimo mehanizam da ljudi na nekom svakodnevnom, temeljnom nivou učestvuju u politici, društvu i ekonomiji. Mislim da će i liberalizam dobiti poticaj da ode nešto više ulevo.

Inače, liberalizam se u poslednjih 20 godina neverovatno koncentrisao na tzv. glass ceiling. Dakle, razvio je fiksaciju na taj stakleni strop, a u tom je procesu zaboravio na one koji čiste podove – tko i kako uopšte živi od čišćenja podova, a to su u najvećoj meri upravo žene. Stoga će revolucionarne snage budućnosti možda baš biti žene koje se sistemski nalaze u problemu. Liberalizam jeste ideologija buržoaske klase i zato je sa njom teško praviti saveze. Međutim, postoje neke komponente sa kojima moramo računati i koje su zapravo veoma pozitivne, kao što je spomenuta univerzalnost građanskog pripadanja koja je veoma bitna stvar. Uznapredovala ekonomska kriza i konzervativna kontrarevolucija otvorila je prostor za levi feminizam i potencijalno dovela do završetka relevantne istorijske uloge liberalnog feminizma (i pratećih identitarnih politika). Čini mi se da je liberalni feminizam iscrpio gotovo sav svoj potencijal, i da levi feminizam pokazuje da će u budućnosti biti dominantniji.

Kratki intervju s Wolfgangom Streeckom (izvor)

 

Taj bi se prelaz mogao desiti kroz prisustvo snažnog levog pokreta koji bi potaknuo uspon levog feminizma, iako će možda biti i obrnuto. Možda će levi feminizam značajno osnažiti levi pokret. Mislim da će avangardnu ulogu najpre imati levi feminizam, iako je on sa širom levicom definitivno isprepleten te je stoga možda bolje govoriti u terminima međusobnog kauzaliteta. Naravno, pad liberalnog feminizma može i da potraje. Inače, kada govori o kapitalizmu, i Volfgang Štrik ima „sjajnu“ distopičnu teoriju da kapitalizmu neće uskoro doći kraj, nego će nastaviti da se konstantno kruni i da ništa neće biti na horizontu što će ga zameniti. Moramo i sa tim da računamo. Možda to zapravo jest tačno, možda će levica trajnije ostati zatvorena i nesposobna da razreši realne društvene probleme. Međutim, treba imati optimizma jer se politička sfera dešava kao kumulativni efekat. Skupi se dovoljna količina problema, resantimana i nezadovoljnika koji naprave radikalnu razliku ako u tom momentu preloma postoji levica koja to može da kapitalizuje. Posao levice je da bude spremna za taj momenat, a za sve ostalo ćemo videti kako će se odvijati.

A kako bi leve feministkinje i feministi trebali da odgovore na praktičnu hegemoniju liberalnog diskursa unutar mejnstrim feminističkog pokreta jako je nezgodno pitanje. Po mom mišljenju, na liberalni diskurs valja odgovarati koristeći upravo liberalni diskurs, odnosno korišćenjem liberalnog jezika, i u okviru njega tražiti kontradikcije. Naposletku, Karl Marks je tadašnji političko-ekonomski mejnstrim kritikovao upravo korišćenjem mejnstrim jezika i pojmovnog aparata. On je na neki način ustvrdio da čak i ako pretpostavimo da postoje tržišta i „nevidljiva ruka“ koja sve dovodi u ravnotežu, kapitalizam će samog sebe dovesti do propasti. Doduše, termin „nevidljive ruke“ Marks nije koristio jer je isti do relativno nedavno bio gotovo neprepoznat jer su njegovi eksplanatorni dometi radikalno ograničeni, a Adam Smit ga, suprotno uverenju libertarijanaca, nije praktično ni koristio.

U toj je situaciji korisno ukazivati upravo na načine na koje savremena društva globalizovanog kapitala ugrožavaju one temeljne vrednosti liberalizma – što u fokus ponovno stavlja pitanje pripadanja i građanskog statusa. Također, valja ukazivati da klasni rasedi, kao po pravilu, prate identitetske linije pa ispada da su marginalizovane grupe sve marginalizovanije (među njima su svakako najbrojnije žene), a da su privilegovane grupe (beli muškarci) sve privilegovaniji. To je stoga što je kapitalizam ustvari mehanizam reprodukcije hijerarhije i dominacije, pored toga što je i mehanizam reprodukcije različitog položaja u proizvodnji. Stoga on ima inherentno usađenu „kvaku 22“ zbog koje teži da sve više marginalizuje marginalizovane, a liberalni je feminizam, u svojoj političkoj naivnosti, to sasvim zaboravio. Na takve stvari valja iznova ukazivati.



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o liberalizmu devete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 23.12.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 29. prosinca 2016. Karl-Marx-Hof, stambeni kompleks izgrađen u Beču između 1927. i 1930. godine tijekom vladavine austrijske socijaldemokratske partije (izvor: Dreizung prema Creative Commons licenci). Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice

    Razina organiziranosti globalne ljevice i njezin odgovor na ekonomsku krizu iz 2007/8 oscilirali su u svojem intenzitetu i sadržaju. Možete li komentirati aktualne lijeve snage s obzirom na kontekst iz kojega dolazite – postoje li razlozi za optimizam ili pesimizam te što bi trebalo poduzeti? RS: Moja je polazna točka pesimizam. Ne nalazimo se u […]

  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović

    Latinka Perović, naslovna junakinja Bogdanovićinog teksta vjerojatno je najpoznatija srbijanska historičarka, k tome bivša politička radnica. Naime, Perović je 1972. godine smijenjena s dužnosti sekretarke CK SK Srbije, zajedno sa svojim bliskim suradnikom Markom Nikezićem, tadašnjim predsjednikom CK SK Srbije. Perović i Nikezić uklonjeni su sa svojih dotadašnjih pozicija u sklopu „obračuna“ s „liberalnom strujom“ […]

  • 15. listopada 2016. Demontaža i zaborav. Petokraka zvijezda skinuta sa spomenika žrtvama fašizma u selu Slatinski Drenovac. Foto: LM. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 21. rujna 2016. Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor) Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 19. rujna 2016. Vasina ulica, Beograd
07.11.2012.
Za BESPLATNO OBRAZOVANJE!
 (Izvor: Facebook Zahtevamo BESPLATNO OBRAZOVANJE u Srbiji. Obrazovanje jeftine radne snage Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
  • 18. rujna 2016. Prosvjed „Britain Needs a Pay Rise“ u Londonu 18. 10. 2014. godine. Foto: MB. Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
  • 18. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Balkanska ljevica

    Na konferenciji „Politike prijateljstva“ u sklopu 9. Subversive festivala održan je okrugli stol „Balkanska ljevica“. Na ovom su okruglom stolu, uz moderatora Dragana Markovinu, nastupili komentator tportala Vuk Perišić, istraživačica na ljubljanskom Institutu za kulturalne studije i studije sjećanja Tanja Petrović te Nenad Porobić iz inicijative Ne rehabilitaciji. Polazišna pozicija tribine pretpostavka je, koju je […]

  • 5. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“

    Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata FPZG-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te Centra za politike emancipacije predstavljen je zbornik „Bilans stanja – Doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, u izdanju Centra za politike emancipacije iz Beograda uz financijsku potporu fundacije Rosa Luxemburg Stiftung. Izlaganje je započeo Vladimir Simović koji […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve