Solidarnost u prostorima nevidljivosti

Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.

Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci).
Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci).

Kako inzistiranje na instituciji obitelji kao temeljnoj instanci društvene reprodukcije utječe na LGBTIQ+ populaciju?

Pretpostavka postojanja obiteljske strukture duboko prožima rad državnih institucija. Naime, na obitelji leži odgovornost za sve one o kojima država ne brine ili kojima se adekvatno ne posvećuje, poput starijih osoba, djece i mladih te ljudima koji se uključuju u sve prisutnije oblike potplaćenog ili neplaćenog rada od kojih ne mogu preživjeti. Unutar feminističke teorije od 1970-ih naovamo problematizira se način na koji se ta odgovornost prelama primarno na leđima žene unutar klasičnog, heteroseksualnog, cisrodnog scenarija obitelji. Silvia Federici će na početku svojega članka Wages Against Housework iz 1975. godine, u kojemu zagovara nadnice za neplaćeni kućanski rad, istaknuti rečenicu koja je posebno zanimljiva u kontekstu ovoga razgovora:

„Homoseksualnost i heteroseksualnost spadaju u radne uvjete … ali homoseksualnost je radnička kontrola proizvodnje, a ne dokidanje rada.“
 

Iako se njezin tekst neće dalje doticati iskustava LGBTIQ+ osoba ostavit će za sobom dovoljno otvorenih pitanja – primjerice, postoje li neke specifičnosti rada LGBTIQ+ osoba, u prvome redu LGBTIQ+ žena, u obitelji i izvan nje, ali i što to znači posjedovati (i posjeduju li doista) kontrolu nad proizvodnjom. Rečenica odiše slobodom i obećanjem neokovanosti obrascima koji su nametnuti ženama u heteroseksualnim partnerskim odnosima, u toj mjeri da može navesti neopreznoga čitatelja na zaključak da su emancipacijske težnje zadovoljene.

Ne treba se dati zavarati kako je podjela rada u LGBTIQ+ odnosima išta manje orodnjena, ona i dalje pada pretežno na osobe na čija su tijela upisani feminiteti (koja ne trebaju biti nužno ženska). Ekonomska nesigurnost onemogućava „autanje“ i odlazak iz obiteljskog doma, a LGBTIQ+ osobe koje su uglavnom bez djeteta i/ili heteroseksualnog partnera, preuzimaju dužnost poput kuhanja, pranja, peglanja za članove_ice primarne obitelji – roditelje, braću i sestre. Iste godine kada je objavljen članak, osnovan je ogranak inicijative Wages for Housework, Wages Due Lesbians koji,
Od LGBTIQ+ osoba traži se da poduče svoju okolinu o vrijednosti svojih života, da se izbore za vlastiti opstanak u društvu, tamo gdje su za njih izostale ili zakazale obrazovne, pravne i druge institucije socijalne države
osim priznavanja neplaćenog kućanskog rada, zahtijeva i priznavanje dodatnog emocionalnog i obrazovnog rada koje lezbijke obavljaju kako bi preživjele.
 

Iskustva LGBTIQ+ osoba, izguranih s tržišta rada, bilo nemogućnošću zapošljavanja ili nemogućnošću ostanka na radnome mjestu zbog izloženosti homofobnom i/ili transfobnom nasilju, ukazuju na fabriciranost međusobne autonomnosti obiteljske i tržišne sfere. Naime, osoba koja si ne može priuštiti hranu ili prenoćište, prisiljena je potražiti utočište u obitelji kojoj je prepušteno odgajanje roda i seksualnosti, kao i prosudbu tko, kada i u kojim okolnostima zaslužuje podršku. Od LGBTIQ+ osoba se traži da je tek zasluže, a u protivnome su tretirane kao neželjeni teret koji je potrebno socijalizirati, ugurati u postojeće modele roda i seksualnosti. Ako se socijalizacija pokaže neuspješnom, nerijetko se događa da sasvim izgube podršku, što rezultira izrazito visokom zastupljenosti LGBTIQ+ osoba u populaciji koja živi na ulici, bez vlastita doma.

Iz tog razloga obrazovni i aktivistički rad (na mikro i makrorazini), za LGBTIQ+ osobe nije izbor nego način preživljavanja, a jedan od prototipnih oprimjerenja toga rada svakako je ono što se naziva „autanjem“. Objasniti i približiti sebe onima koji žive jezgrena, društveno afirmirajuća iskustva, podrazumijeva izboriti se za vlastitu humanost koja nije unaprijed pretpostavljena, a povijest kriminalizacije, patologizacije, stigmatizacije te isključivanja podsjetnik je na ono što se događa kada se ta humanost negira. Od LGBTIQ+ osoba traži se da poduče svoju okolinu o vrijednosti svojih života, da se izbore za vlastiti opstanak u društvu, tamo gdje su za njih izostale ili zakazale obrazovne, pravne i druge institucije socijalne države. Opiranje koje kreće u obitelji grana se i izvan nje, u neprofitni sektor koji se održava često na prekarnom i slabo reguliranome radu pripadnika_ica marginaliziranih grupa.

Na koje bi načine trebalo adresirati problem gubitka podrške obitelji?

Postoji nekoliko kratkoročnih, privremenih modela zbrinjavanja, a odnose se ili na transformaciju i proširenje postojećih skloništa za beskućnike_ice i osobe koje su preživjele obiteljsko nasilje ili na pokretanje paralelnih projekata koji će se primarno otvoriti onima koji se nalaze izvan dosega prvih. Postojeća su skloništa za beskućnice_ke nerijetko vezana uz religijske institucije koje upotrebljavaju svaku priliku da poruče LGBTIQ+ osobama da nisu dobrodošle. Stoga ni boravak na mjestima čije funkcioniranje počiva na politikama tih istih institucija ne kreira osjećaj povjerenja i sigurnosti, zbog čega je nužno inzistirati na sekularizaciji takvih prostora. Također, osjetan je i nedostatak educiranoga kadra za rad s LGBTIQ+ osobama, kao i s drugim ranjivim grupama. Alternativa ili dopuna skloništima mogu biti i stambene zajednice koje su zaživjele za osobe s kognitivnim ili tjelesnim teškoćama te za mlade koji izlaze iz domova za djecu bez (odgovarajuće) roditeljske skrbi. U posljednjem se ogleda i iskustvo LGBTIQ+ mladih, što omogućuje solidarno povezivanje narativa prema proširenju i poboljšanju tih modela.

Koju funkciju ima dihotomija odnosa između privatnog i javnog u formiranju društvenog iskustva i na koji se način ona prelijeva u domenu političkog? Koji su, po vama, prostori za suradnju različitih grupacija u borbi za transformaciju prema solidarnom, emancipiranom društvu?

Opreka između koncepata privatnog i javnog pitanje je (ne)mogućnosti participacije u dijeljenom životnom prostoru, odnosno pitanje ponora između kolektivne, integrativne razmjene ili izolacije. Feministička teorija i praksa upozorava da je domena privatnosti domena obiteljskog doma u kojemu se odvija sav rad koji nije vrednovan, a koji pretežno obavljaju žene, i tu domenu uglavnom promatra iz funkcionalističke perspektive, na razini posljedica koje polučuje. Mislim da bi takvo shvaćanje trebalo dodatno proširiti i razložiti. Konflikt između privatnog i javnog podcrtan je napetošću između vidljivog (ono što jest i što smije biti) i nevidljivog (ono čega nema i što treba ostati zakopano). Imajući to na umu, moguće je izoštriti sposobnost prepoznavanja i promišljanja kako se ta opreka upotrebljava da bi se distancirale žene i marginalizirane grupe te im se uskratili mehanizmi koji bi im osigurali samoodrživost.

Privatnost ne mora nužno biti kuća, već bilo koji prostor nevidljivosti. Dakle, kada govorimo o seksualnim radnicama, beskućnicima_ama, osobama koje su na ulici „gurnute u mrak“ i mi ih ne vidimo kada izađemo na ulicu – te osobe ne koegzistiraju unutar ispupčenih, zajedničkih interakcija i one se tada nalaze upravo u prostorima privatnoga, koji su podjednako opresivni kao i u prototipnoj predodžbi heteroseksualne žene koja cijeli dan skrbi o djeci i kućanstvu, bez ikakve naknade. U tu su nametnutu privatnost potisnuti svi životi koji su određeni kao nepoželjni, koji se nastoje izbrisati, pri čemu ona nikada nije homogena i identična kada su u pitanju drugi i drugačiji.
Naziru se obrasci funkcioniranja dominantnih mehanizama opresije koje postojeći sustav sprovodi nad različitim skupinama, što stvara nove točke otpora i dovodi do otvaranja novih prostora solidarnosti
Unatoč tomu, naziru se obrasci funkcioniranja dominantnih mehanizama opresije koje postojeći sustav sprovodi nad različitim skupinama, što stvara nove točke otpora i dovodi do otvaranja novih prostora solidarnosti.
 

Tako, primjerice, domena privatnosti može izgledati na jedan način kada su u pitanju cisrodne, heteroseksualne žene u partnerskom odnosu, u stanu ili kući, a drugačije kada su u pitanju žene koje preživljavaju na ulici. I ulica je nevidljiva, ona nije javni prostor – zabačeni uglovi obavijeni mrakom, uz stalnu prijetnju policijskog nasilja, u sebi sadrže jezu getoizacije i prepuštenosti samoj sebi. Tu se naziru mogućnosti savezništva, zajedničkog probijanja kroz ucrtane granice. Jedan je od načina njihova prevladavanja i pronalazak točaka oko kojih se moguće organizirati. Destigmatizacija seksualnog rada, a samim time i stvaranje uvjeta za njegovu dekriminalizaciju, može biti pomaknuta njegovim asociranjem s kućanskim radom, gdje se on također odvija, uz njegovateljski i emocionalni rad, iako se ne doživljava kao rad, već kao neizrečeno očekivanje koje je moguće konfrontirati upravo kroz ovakve suradnje.

Drugi primjer je ispreplitanje borbi trans osoba i osoba koje bježe iz ratnih zona, iz područja koja su nesigurna i u kojima im prijeti ugroza života. Obje se grupe, zbog toga što ne posjeduju valjane dokumente, suočavaju s ograničenjem kretanja, pristupa radu te cijelom spektru ekonomskih i socijalnih sloboda. Trans osobe kojima je otežana prilagodba oznake roda u dokumentima, susreću se s teškoćama prilikom prijelaza granice jer ono što je navedeno na papiru, nije u skladu s realitetom, koji je opasno mjesto i za one koji se nastoje domoći sigurnosti, boreći se za goli život. Svima nam je u interesu propitivati društvenu ulogu dokumenata, čemu oni služe, trebamo li ih uopće, i ako da, u kakvom obliku, te jesu li oni sredstvo tlačenja upravo onih među nama koji su najmanje zaštićeni. Bez obzira pristupimo li ovoj tematici iz jedne ili druge pozicije, radi se samo o različitim ulaznim točkama promatranja jednog te istog problema.

Zašto je važno da feminizam bude LGBTIQ+ osjetljiv? Jesu li LGBTIQ+ pokret i politike ujedno i feminističke politike?

Rekla bih da je upravo u drugome dijelu pitanja sadržan odgovor. Ne samo da feminizam treba biti osjetljiv za LGBTIQ+ iskustva, već i da nema feminizma bez supstancijalnog obuhvaćanja LGBTIQ+ iskustava. Ne radi se o solidarnosti dvaju odvojenih entiteta, ne radi se o susretu feminističkih i LGBTIQ+ težnji – radi se o tome da su te težnje identične. Ako bi se pretpostavila neka razlika među njima, feminizam bi se tada odredio kao borba isključivo cisrodnih, heteroseksualnih žena, a LGBTIQ+ aktivizam kao borba gej i biseksualnih muškaraca, trans muškaraca i trans maskulinih osoba. Takva bi prisvajanja dovela (kao što su i dovodila tijekom povijesti obaju pokreta) do propadanja lezbijki, biseksualnih, trans žena i trans femininih osoba na samo dno agende.

Strogim razgraničenjima, pokušajima stavljanja onog što radimo u ladice, ostavljamo jako puno ljudi između, onih čije se potrebe ne mogu negdje jednoznačno strpati, gdje se odgovornost potom konstantno prebacuje na jednu ili na drugu stranu. Načelo koje proizlazi iz „ladičnog“ organiziranja svijeta, načelo je koje nazivam načelom „minus jedan“. Djeluje tako da se dominantnom iskustvu oduzme samo jedno obilježje koje ga privilegira, a sve ostalo ostane onako kako jest i tada taj produkt postaje osnovicom izgradnje društvenog pokreta. To je razlog zašto dolazi do paradoksa feminističkog pokreta s izraženim iskustvom heteroseksualnih žena (minus rod) kao i paradoksa LGBTIQ+ pokreta s naglaskom na iskustva gej muškaraca (minus seksualnost). I to je rezultat kategorizacije koju kompulzivno nameće jezik, a od kojega kritički rad i treba krenuti.



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 24.6.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2016. Marija Šoljan-Bakarić u svojoj radnoj sobi, 1957. godine (fotografija je dio privatnog arhiva obitelji Šoljan-Bakarić). Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 31. prosinca 2016. „Candy colors“ (izvor: Stig Nygaard prema Creative Commons licenci). Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 31. prosinca 2016. Vizualna predodžba dviju rodno binarnih ličnih zamjenica na švedskom jeziku: „hon“ – „ona“ i „han“ – „on“, uz rodno neutralni „hen“ (izvor). O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Intervju s Ashley Hans Scheirl u izložbenom prostoru stana Softić, Zagreb, 16. prosinca 2016. godine (foto: SF). Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
  • 31. prosinca 2016. Kućanski poslovi (izvor: Mario Mancuso prema Creative Commons licenci). Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 31. listopada 2016. Povorka ponosa u Zagrebu 2016. godine (izvor). Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 31. listopada 2016. Skup Antifašističkog fronta žena u selu kraj Splita, svibanj 1944. godine (izvor: Znaci.net). Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitarnog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 24. rujna 2016. Izvor: Zagreb Pride, 2015. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 19. travnja 2016. "Bacimo seksizam, rasizam i homofobiju u smeće" (izvor: commons.wikimedia.org). Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. siječnja 2016. Fotografija Bijele kuće obasjane reflektorima u duginim bojama u svrhu proslave legalizacije gej brakova 26. lipnja 2015. godine iz uvoda u post preuzeta je s Flickr računa Teda Eytana po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve