Čin balansiranja

Kretali ste se 1980-ih po njujorškoj, a potom i londonskoj kulturnoj sceni. Možete li nam ukratko reći kako ste započeli svoju umjetničku karijeru i što se odonda promijenilo?

S velikim koferom i kartom u jednom smjeru 31. prosinca 1980. godine zaputila sam se u New York. Čim sam stigla osjećala sam kao da tamo pripadam iako se dogodilo da osoba kod koje sam trebala doseliti više nije bila u New Yorku i nitko nije znao gdje se nalazi. Otišla sam na zabavu umjetnika koji je svake srijede organizirao događanja (Wednesdays at Eight), na kojima su se odigravali performansi, svirke bendova, umjetničke izložbe, a svake bi Nove godine bilo upriličeno i nešto posebno veliko. Počela sam tamo živjeti i nisam morala plaćati stanarinu jer sam pomagala s organiziranjem spomenutih večeri, brinući se za njihovo oglašavanje. U tom sam se periodu počela baviti i performansom. Često sam bila na ulici, ponekad izvodeći ulične performanse kako bih došla do nešto novca. Nije bilo lako, ali bila su to dobra vremena.

Neko sam se vrijeme bavila i glazbom, a posebno me zanimao eksperimentalni zvuk kojega sam istraživala s nekim ljudima iz Beča. Nekoliko sam godina izvodila glazbene performanse s grupom „8 of 9“, s kojom sam snimala i filmove. Nakon toga sam 1987. godine otišla u London, uglavnom zbog tamošnje lezbijske scene. Družila sam se s ljudima koji su se bavili umjetnošću, filozofijom i fotografijom, i u to sam vrijeme započela i svoj drugi dugometražni film Dandy Dust u kojemu je sudjelovao zaista velik broj ljudi. Tijekom snimanja smo nailazili na brojne probleme pa je projekt trajao pet i pol godina, završen je 1998. godine. S tim sam filmom prošla brojne queer festivale, iako sam požalila što se nisam otpočetka bavila slikarstvom jer je snimanje filmova skupo i komplicirano. Na raspolaganju sam imala jednu industrijsku zgradu s puno svjetla u kojoj sam započela slikati. Otada se mnogo toga promijenilo. I ja sam se mijenjala, prolazeći kroz različite životne faze u kojima su me na umjetničkoj i osobnoj razini zaokupljala pitanja vlastita identiteta, roda i spola.

Kako da vam se obraćam? Pitao bih koje zamjenice preferirate, no dio s „preferiranjem“ me oduvijek smetao, kao da su cis zamjenice uklesane u kamen, dok su naše nešto o čemu se može pregovarati. Što mislite o tome?

Glavni problem je u jeziku. Kada govorimo o sebi ili nekom drugom opetovano donosimo odluku radi li se o njemu ili njoj. Za mene je to oduvijek bio varijetetan čin iz „ona“ u „on“, i sada sam se ponovo prebacila iz „on“ u „ona“. Sve je započelo dosta rano, u New Yorku sam već odlučila da mi je potrebno drugo ime. Još sam se ranih 1980-ih iz Angele Scheirl preimenovala u Angela Hans Scheirl. Nakon toga sam bila dio drag king scene u Londonu gdje su me ljudi sve češće oslovljavali s Hans. Za 40. rođendan prijatelj fotograf poklonio mi je injekciju testosterona, nešto što su on i neki drugi ljudi iz San Francisca, koje sam tada upoznala, isprobavali. Oni su ujedno bili i prvi ljudi koje sam upoznala koji su se javno deklarirali kao transrodne, a ne kao transseksualne osobe.

Nisu željeli nikakve operacije, eventualno modificirati glas testosteronom. Probala sam testosteron i jako mi se svidio, tako da sam ga nastavila uzimati idućih nekoliko godina.

Budući da je njemački jezik izuzetno rodno određen, koliko vam je teško navigirati kroz njega, pogotovo u govoru? Postoje li pokušaji kreiranja nebinarnih opcija u njemačkom ili se snalazite sa zamjenicama on/ona te njihovim varijacijama?

Čovjek se navikne navigirati kroz jezik. Dok sam bila u Londonu s prijateljima, puno toga smo isprobavali. Zapravo, igrala sam se rječju „shit“ (she-he-it), a u svojem se radu volim poigravati izmetom i analnim jer je Freud rekao da je analna faza ona u kojoj dijete još nije odlučilo u kojem smjeru će se rodno usmjeriti – radi se o predrodnoj fazi. No zaključila sam da korištenje riječi „shit“ možda i nije toliko zahvalno pa sam napustila tu ideju. Bilo je i drugih pokušaja, npr. umjesto da kažemo „her“ ili „his“ govorili smo „hern“, a u engleskom ako pričate o nekom možete reći „they“, ili jednostavno ponavljati ime osobe umjesto da je oslovite rodno određujućim zamjenicama. Dakle, tih je pokušaja bilo naročito puno dok sam bila u Londonu, ali danas to više nije slučaj. Uglavnom, kadgod je to moguće, izbjegavam oslovljavati rodno varijantne osobe zamjenicom „on“ ili „ona“.

Ovo pitanje je škakljivo i počiva na pretpostavkama pa me slobodno ispravite ako griješim. Služi li vaša promjena imena iz Angela u Ashley Hans kao hommage vašoj nebinarnosti ili naprosto projiciram? Je li preuzimanje nebinarnog identiteta bila umjetnička odluka? Na koji način svoju nebinarnost izražavate kroz radove?

U pravu ste. Radi se o pokušaju kompliciranja pitanja roda. Za mene je postojanje kao Ashley Hans Scheirl definitivno nebinarna gesta i ljudima govorim da sam također i Hans, mogu me oslovljavati s „on“ i meni je to u redu. Kod mene „ona“ uvijek odjekuje s „on“, a „on“ uvijek odjekuje s „ona“. Moj „on“ je drukčiji od „on“ cis osobe, kao i moja „ona“. Netko bi mogao pomisliti da sam na neki način cis jer nisam išla na operacije i još uvijek imam žensko tijelo (iako se zbog testosterona moj glas promijenio, donekle i genitalije, a možda i lice), no ja se ne identificiram kao cis. Također, koristim jezik na način koji nije određen, fiksiran.

Kao što sam rekla, postoje i trenuci nelagode, no to je do jezika i konstrukcije binarnosti. Moramo naučiti tolerirati i razumjeti ove nesigurnosti. Međutim, svjesna sam da se radi o privilegiranoj poziciji, kao umjetnici i profesorici na Akademiji lakše mi je živjeti ovaj eksperiment. Moj je rad oduvijek bio usko vezan uz moj privatni život, i usudila bih se reći da je moj najveći umjetnički projekt upravo moj eksperimentalni život, opetovano isprobavanje različitih stvari, posjećivanje različitih mjesta, seljenje, kretanje i rad na različitim scenama… Također, od 1973. godine pišem i dnevnike, imam ih preko stotinu.

Sami predajete na sveučilištu, a događaj kojemu ste prisustvovali ovdje u Zagrebu istražuje ulogu institucija i način na koji operiraju kroz mehanizme socijalne reprodukcije i kontrole. Kako koristiti ove prostore i mehanizme kao prostore otpora i subverzije?

Akademija u Beču trenutno je vrlo zanimljivo mjesto na kojem uglavnom žene obnašaju funkcije, djelomično queer osobe. Imamo i više ženskih nego muških profesora. Moja je uloga studentima i studenticama iz cijeloga svijeta koji su zainteresirani za queer i trans tematiku otvoriti prostor da o njima slobodno promišljaju, a sve ih više ciljano dolazi na moja predavanja. Iz Sirije, Irana, Brazila… Imam veliku sreću da imam priliku predavati na mjestu gdje je to moguće, čak i podržavano. Mislim da je to trenutno subverzivnije nego moj umjetnički rad. Još uvijek pokušavam otvoriti galeriju i afirmirati se,

a radim to u hetero umjetničkom svijetu, tako da mislim da zapravo kroz podučavanje mogu postići nešto što otvara mogućnosti koje prije nisu postojale.

Vaš umjetnički rad obiluje humorom – vidite li humor danas kao političko oruđe unatoč tome što se isti često koristi kao oblik eskapizma ili reakcionarna apologija?

Humor je prostor dvosmislenosti, a smijeh vrlo fizička stvar, čak i kada se radi tek o smješkanju. Dakle, smijeh ima veze s tijelom, a moj je rad uvelike usmjeren na tijelo. Na mene je u velikoj mjeri utjecao rad Georgesa Bataillea koji se također bavi humorom kao načinom otvaranja mogućnosti i nadilaženja onoga što je moguće. Zaigranost je također važna, a volim se igrati i riječima, ismijavati primjerice novinske napise, jezik koji se koristi za opis ekonomije. Radim to jer se volim igrati libidinalnom ekonomijom, a taj utjecaj dolazi od Jean-Françoisa Lyotarda, čijim se radom o libidinalnoj ekonomiji još uvijek bavim kroz svoje slikarstvo u pokušaju da kroz boju i forme, zaigranim asocijativnim povezivanjem, udružim čežnju, ekonomiju, moć i identitet.

To jest riskantno jer može biti iskorišteno na bilo koji način, kapitalizam to uvijek može aproprirati, no nema drugog puta nego riskirati. U trenutku kada riskirate nešto za sebe zapravo mijenjate svoj život i život ljudi oko sebe, otvarate mogućnosti, tako da uvijek postoji transgresivni potencijal, no to ima veze sa surađivanjem. I dalje vjerujem da se kapitalističkom načinu proizvodnje može suprotstaviti kroz eksperimente sebstva, posebno kroz oblike suradnji. Također, vjerujem da će publika na koncu uvijek samostalno odlučiti, kroz svoj rad pokušavam pomicati postojeće granice diskusa i razumijevanja određenih tema jer što više o njima raspravljamo to su one više moguće. Treba se odlučno uhvatiti u koštac s idejom da nešto možemo i moramo učiniti iako postoji opasnost od aproprijacije.

Gregory Sholette u svojem radu govori o „tamnoj tvari“, a politički angažirani umjetnici sve više progovaraju o ekonomiji umjetnosti, umjetničkoj proizvodnji i „administraciji estetskog“, svim tim koracima koji prethode konačnom momentu predstavljanja umjetnosti. Sukladno tomu, smatrate li da je klasno pitanje važno u polju umjetnosti? Izražavate li to na neki način u svojem radu?

Klasno pitanje je vrlo bitno, ali zapostavljeno, što možemo vidjeti i kroz nedavni izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Što se tiče mojeg osobnog rada, rad na Akademiji i u tom je smislu vrlo značajan, primjerice, u mogućnosti sam pomoći i dati priliku da studiraju i onima koji to inače ne bi mogli. U mojem umjetničkom radu klasno pitanje ispoljava se više kroz ironiju i humor, ne toliko na svjesnoj razini.

U kojoj je mjeri moguće (bilo u estetskom, bilo u distributivnom smislu) približiti se mainstreamu bez gubitka autonomije? Ako uzmemo u obzir ograničeni doseg i stratifikaciju koji dolaze s pokroviteljstvom, može li gradualizam tihe subverzije zadovoljiti potrebe pojedinaca ili postoji čežnja da se ponire u oblike koji su više mainstream? Možemo li pomiriti autentičnost s tržišnim mehanizmima?

Da, uvijek postoji čežnja da se bude dijelom mainstreama. Mislim da više nije ni moguće biti stvarno izvan mainstreama, no ustvari se radi o pregovaranju, načinu na koji pregovarate svoje pozicioniranje unutar i izvan mainstreama. To je rizik o kojemu smo govorili, a javlja se jer pojedinac djelomično podržava sustav dok ga istovremeno ruši. Pregovaranje je ovdje ključno, pregovaranje i dopuštanje ambivalencija, jer jedna gesta koju učinite u određenoj situaciji podržava sustav, ali ista bi ga gesta u nekoj drugoj situaciji mogla transgresirati. Nema druge opcije nego na neki način ići tim prljavim i rizičnim putem.

Mislim da nije moguće zaustaviti trend komercijalizacije, no u svojim se životima možemo naučiti nositi s tom činjenicom na drugačiji način. Možemo odlučiti osnivati platforme unutar kojih je autentičnost moguća za ljude koji su uključeni. Međutim, za to je ključno organiziranje, poduzimanje određenog djelovanja, jer u trenutku kada radimo nešto zajedno, bilo da se radi o događanjima ili izložbama, mi generiramo i plodove naše suradnje koje će tržište teže komodificirati.

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Bijah/bila/bio – Konstrukcija identiteta trans osoba kojima je materinski jezik rodno određen“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.