Čin balansiranja

Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.

Intervju s Ashley Hans Scheirl u izložbenom prostoru stana Softić, Zagreb, 16. prosinca 2016. godine (foto: SF).
Intervju s Ashley Hans Scheirl u izložbenom prostoru stana Softić, Zagreb, 16. prosinca 2016. godine (foto: SF).

Kretali ste se 1980-ih po njujorškoj, a potom i londonskoj kulturnoj sceni. Možete li nam ukratko reći kako ste započeli svoju umjetničku karijeru i što se odonda promijenilo?

S velikim koferom i kartom u jednom smjeru 31. prosinca 1980. godine zaputila sam se u New York. Čim sam stigla osjećala sam kao da tamo pripadam iako se dogodilo da osoba kod koje sam trebala doseliti više nije bila u New Yorku i nitko nije znao gdje se nalazi. Otišla sam na zabavu umjetnika koji je svake srijede organizirao događanja (Wednesdays at Eight), na kojima su se odigravali performansi, svirke bendova, umjetničke izložbe, a svake bi Nove godine bilo upriličeno i nešto posebno veliko. Počela sam tamo živjeti i nisam morala plaćati stanarinu jer sam pomagala s organiziranjem spomenutih večeri, brinući se za njihovo oglašavanje. U tom sam se periodu počela baviti i performansom. Često sam bila na ulici, ponekad izvodeći ulične performanse kako bih došla do nešto novca. Nije bilo lako, ali bila su to dobra vremena.

Neko sam se vrijeme bavila i glazbom, a posebno me zanimao eksperimentalni zvuk kojega sam istraživala s nekim ljudima iz Beča. Nekoliko sam godina izvodila glazbene performanse s grupom „8 of 9“, s kojom sam snimala i filmove. Nakon toga sam 1987. godine otišla u London, uglavnom zbog tamošnje lezbijske scene. Družila sam se s ljudima koji su se bavili umjetnošću, filozofijom i fotografijom, i u to sam vrijeme započela i svoj drugi dugometražni film Dandy Dust u kojemu je sudjelovao zaista velik broj ljudi. Tijekom snimanja smo nailazili na brojne probleme pa je projekt trajao pet i pol godina, završen je 1998. godine. S tim sam filmom prošla brojne queer festivale, iako sam požalila što se nisam otpočetka bavila slikarstvom jer je snimanje filmova skupo i komplicirano. Na raspolaganju sam imala jednu industrijsku zgradu s puno svjetla u kojoj sam započela slikati. Otada se mnogo toga promijenilo. I ja sam se mijenjala, prolazeći kroz različite životne faze u kojima su me na umjetničkoj i osobnoj razini zaokupljala pitanja vlastita identiteta, roda i spola.

Kako da vam se obraćam? Pitao bih koje zamjenice preferirate, no dio s „preferiranjem“ me oduvijek smetao, kao da su cis zamjenice uklesane u kamen, dok su naše nešto o čemu se može pregovarati. Što mislite o tome?

Glavni problem je u jeziku. Kada govorimo o sebi ili nekom drugom opetovano donosimo odluku radi li se o njemu ili njoj. Za mene je to oduvijek bio varijetetan čin iz „ona“ u „on“, i sada sam se ponovo prebacila iz „on“ u „ona“. Sve je započelo dosta rano, u New Yorku sam već odlučila da mi je potrebno drugo ime. Još sam se ranih 1980-ih iz Angele Scheirl preimenovala u Angela Hans Scheirl. Nakon toga sam bila dio drag king scene u Londonu gdje su me ljudi sve češće oslovljavali s Hans. Za 40. rođendan prijatelj fotograf poklonio mi je injekciju testosterona, nešto što su on i neki drugi ljudi iz San Francisca, koje sam tada upoznala, isprobavali. Oni su ujedno bili i prvi ljudi koje sam upoznala koji su se javno deklarirali kao transrodne, a ne kao transseksualne osobe. Nisu željeli nikakve operacije, eventualno modificirati glas testosteronom. Probala sam testosteron i jako mi se svidio, tako da sam ga nastavila uzimati idućih nekoliko godina.

Svidjela mi se ideja da sam „on“ i donijela sam odluku da želim biti slikar. Nikada se nisam identificirala kao muškarac, ali bila sam „on“, jednostavno sam odlučila da želim da me se oslovljava na taj način. Ispočetka sam mislila da neće biti problem što sam istovremeno i „on“ i „ona“ – oslovi me kako želiš. No to se nije pokazalo tako jednostavnim, ljudi postanu nesigurni kada vas netko oslovi s „on“, a potom druga osoba s „ona“. Počnu se ispričavati na pogrešci. No, zapravo se više radi o drugima kojima je neugodno jer ne znaju kako da vas klasificiraju. Tada sam odlučila biti „on“. U međuvremenu sam krenula na psihoanalizu i zadnjih nekoliko godina detaljno pročešljavam vlastiti život te sam došla do zaključka da ću opet biti „ona“. Radi se o činu balansiranja. Nazvala sam se Ashley i zapravo je smiješno koliko se iznenadim kada mi ljudi kažu „ona“. Radi se o konstantnom eksperimentu, društvenoj konstrukciji, samoj sam sebi najbolji primjer. Radim ove eksperimente i znam da ne postoji biološka podloga mojega odabira. Naravno, promjena glasa pomaže – mnogi ljudi misle da sam „on“, a kako sada nosim i šminku, mnogi misle da sam transrodna žena. Dakle, biološka činjenica da imam dubok glas navodi ljude da misle kako sam muškarac, ili da imam penis, itd, no to je u potpunosti konstruirano. Kako će me percipirati ovisi o tome gdje se nalazim, jesam li u sauni, WC-u, iako sam zapravo uvijek ista osoba.

Budući da je njemački jezik izuzetno rodno određen, koliko vam je teško navigirati kroz njega, pogotovo u govoru? Postoje li pokušaji kreiranja nebinarnih opcija u njemačkom ili se snalazite sa zamjenicama on/ona te njihovim varijacijama?

Čovjek se navikne navigirati kroz jezik. Dok sam bila u Londonu s prijateljima, puno toga smo isprobavali. Zapravo, igrala sam se rječju „shit“ (she-he-it), a u svojem se radu volim poigravati izmetom i analnim jer je Freud rekao da je analna faza ona u kojoj dijete još nije odlučilo u kojem smjeru će se rodno usmjeriti – radi se o predrodnoj fazi. No zaključila sam da korištenje riječi „shit“ možda i nije toliko zahvalno pa sam napustila tu ideju. Bilo je i drugih pokušaja, npr. umjesto da kažemo „her“ ili „his“ govorili smo „hern“, a u engleskom ako pričate o nekom možete reći „they“, ili jednostavno ponavljati ime osobe umjesto da je oslovite rodno određujućim zamjenicama. Dakle, tih je pokušaja bilo naročito puno dok sam bila u Londonu, ali danas to više nije slučaj. Uglavnom, kadgod je to moguće, izbjegavam oslovljavati rodno varijantne osobe zamjenicom „on“ ili „ona“.

Ovo pitanje je škakljivo i počiva na pretpostavkama pa me slobodno ispravite ako griješim. Služi li vaša promjena imena iz Angela u Ashley Hans kao hommage vašoj nebinarnosti ili naprosto projiciram? Je li preuzimanje nebinarnog identiteta bila umjetnička odluka? Na koji način svoju nebinarnost izražavate kroz radove?

U pravu ste. Radi se o pokušaju kompliciranja pitanja roda. Za mene je postojanje kao Ashley Hans Scheirl definitivno nebinarna gesta i ljudima govorim da sam također i Hans, mogu me oslovljavati s „on“ i meni je to u redu.

Kod mene „ona“ uvijek odjekuje s „on“, a „on“ uvijek odjekuje s „ona“. Moj „on“ je drukčiji od „on“ cis osobe, kao i moja „ona“. Netko bi mogao pomisliti da sam na neki način cis jer nisam išla na operacije i još uvijek imam žensko tijelo (iako se zbog testosterona moj glas promijenio, donekle i genitalije, a možda i lice), no ja se ne identificiram kao cis. Također, koristim jezik na način koji nije određen, fiksiran.

Kao što sam rekla, postoje i trenuci nelagode, no to je do jezika i konstrukcije binarnosti. Moramo naučiti tolerirati i razumjeti ove nesigurnosti. Međutim, svjesna sam da se radi o privilegiranoj poziciji, kao umjetnici i profesorici na Akademiji lakše mi je živjeti ovaj eksperiment.

Moj je rad oduvijek bio usko vezan uz moj privatni život, i usudila bih se reći da je moj najveći umjetnički projekt upravo moj eksperimentalni život, opetovano isprobavanje različitih stvari, posjećivanje različitih mjesta, seljenje, kretanje i rad na različitim scenama… Također, od 1973. godine pišem i dnevnike, imam ih preko stotinu.

Sami predajete na sveučilištu, a događaj kojemu ste prisustvovali ovdje u Zagrebu istražuje ulogu institucija i način na koji operiraju kroz mehanizme socijalne reprodukcije i kontrole. Kako koristiti ove prostore i mehanizme kao prostore otpora i subverzije?

Akademija u Beču trenutno je vrlo zanimljivo mjesto na kojem uglavnom žene obnašaju funkcije, djelomično queer osobe. Imamo i više ženskih nego muških profesora. Moja je uloga studentima i studenticama iz cijeloga svijeta koji su zainteresirani za queer i trans tematiku otvoriti prostor da o njima slobodno promišljaju, a sve ih više ciljano dolazi na moja predavanja. Iz Sirije, Irana, Brazila… Imam veliku sreću da imam priliku predavati na mjestu gdje je to moguće, čak i podržavano. Mislim da je to trenutno subverzivnije nego moj umjetnički rad. Još uvijek pokušavam otvoriti galeriju i afirmirati se, a radim to u hetero umjetničkom svijetu, tako da mislim da zapravo kroz podučavanje mogu postići nešto što otvara mogućnosti koje prije nisu postojale.

Utječem na proizvodnju znanja, a ono što mi je posebno važno jest udruživanje ljudi. Uvijek govorim studentima da ja zapravo nisam profesorica jer im ne govorim ništa, ali mislim da sam jako dobra u povezivanju i nagovoru na kolaborativni rad. Govorim im da moraju raditi zajedno jer jednostavno ne postoji drugi način za stvaranje umjetnosti. Potrebno je udruživati se i organizirati stvari samostalno jer ako samo čekate da za vas sustav pronađe mjesto, izgubljeni ste.

Vaš umjetnički rad obiluje humorom – vidite li humor danas kao političko oruđe unatoč tome što se isti često koristi kao oblik eskapizma ili reakcionarna apologija?

Humor je prostor dvosmislenosti, a smijeh vrlo fizička stvar, čak i kada se radi tek o smješkanju. Dakle, smijeh ima veze s tijelom, a moj je rad uvelike usmjeren na tijelo. Na mene je u velikoj mjeri utjecao rad Georgesa Bataillea koji se također bavi humorom kao načinom otvaranja mogućnosti i nadilaženja onoga što je moguće. Zaigranost je također važna, a volim se igrati i riječima, ismijavati primjerice novinske napise, jezik koji se koristi za opis ekonomije. Radim to jer se volim igrati libidinalnom ekonomijom, a taj utjecaj dolazi od Jean-Françoisa Lyotarda, čijim se radom o libidinalnoj ekonomiji još uvijek bavim kroz svoje slikarstvo u pokušaju da kroz boju i forme, zaigranim asocijativnim povezivanjem, udružim čežnju, ekonomiju, moć i identitet.

To jest riskantno jer može biti iskorišteno na bilo koji način, kapitalizam to uvijek može aproprirati, no nema drugog puta nego riskirati. U trenutku kada riskirate nešto za sebe zapravo mijenjate svoj život i život ljudi oko sebe, otvarate mogućnosti, tako da uvijek postoji transgresivni potencijal, no to ima veze sa surađivanjem. I dalje vjerujem da se kapitalističkom načinu proizvodnje može suprotstaviti kroz eksperimente sebstva, posebno kroz oblike suradnji. Također, vjerujem da će publika na koncu uvijek samostalno odlučiti, kroz svoj rad pokušavam pomicati postojeće granice diskusa i razumijevanja određenih tema jer što više o njima raspravljamo to su one više moguće. Treba se odlučno uhvatiti u koštac s idejom da nešto možemo i moramo učiniti iako postoji opasnost od aproprijacije.

Gregory Sholette u svojem radu govori o „tamnoj tvari“, a politički angažirani umjetnici sve više progovaraju o ekonomiji umjetnosti, umjetničkoj proizvodnji i „administraciji estetskog“, svim tim koracima koji prethode konačnom momentu predstavljanja umjetnosti. Sukladno tomu, smatrate li da je klasno pitanje važno u polju umjetnosti? Izražavate li to na neki način u svojem radu?

Klasno pitanje je vrlo bitno, ali zapostavljeno, što možemo vidjeti i kroz nedavni izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Što se tiče mojeg osobnog rada, rad na Akademiji i u tom je smislu vrlo značajan, primjerice, u mogućnosti sam pomoći i dati priliku da studiraju i onima koji to inače ne bi mogli. U mojem umjetničkom radu klasno pitanje ispoljava se više kroz ironiju i humor,ne toliko na svjesnoj razini.

U kojoj je mjeri moguće (bilo u estetskom, bilo u distributivnom smislu) približiti se mainstreamu bez gubitka autonomije? Ako uzmemo u obzir ograničeni doseg i stratifikaciju koji dolaze s pokroviteljstvom, može li gradualizam tihe subverzije zadovoljiti potrebe pojedinaca ili postoji čežnja da se ponire u oblike koji su više mainstream? Možemo li pomiriti autentičnost s tržišnim mehanizmima?

Da, uvijek postoji čežnja da se bude dijelom mainstreama. Mislim da više nije ni moguće biti stvarno izvan mainstreama, no ustvari se radi o pregovaranju, načinu na koji pregovarate svoje pozicioniranje unutar i izvan mainstreama. To je rizik o kojemu smo govorili, a javlja se jer pojedinac djelomično podržava sustav dok ga istovremeno ruši. Pregovaranje je ovdje ključno, pregovaranje i dopuštanje ambivalencija, jer jedna gesta koju učinite u određenoj situaciji podržava sustav, ali ista bi ga gesta u nekoj drugoj situaciji mogla transgresirati. Nema druge opcije nego na neki način ići tim prljavim i rizičnim putem.

Mislim da nije moguće zaustaviti trend komercijalizacije, no u svojim se životima možemo naučiti nositi s tom činjenicom na drugačiji način. Možemo odlučiti osnivati platforme unutar kojih je autentičnost moguća za ljude koji su uključeni. Međutim, za to je ključno organiziranje, poduzimanje određenog djelovanja, jer u trenutku kada radimo nešto zajedno, bilo da se radi o događanjima ili izložbama, mi generiramo i plodove naše suradnje koje će tržište teže komodificirati.



Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Bijah/bila/bio – Konstrukcija identiteta trans osoba kojima je materinski jezik rodno određen“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.

minikult

Vezani članci

  • 31. prosinca 2016. „Candy colors“ (izvor: Stig Nygaard prema Creative Commons licenci). Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 31. prosinca 2016. Vizualna predodžba dviju rodno binarnih ličnih zamjenica na švedskom jeziku: „hon“ – „ona“ i „han“ – „on“, uz rodno neutralni „hen“ (izvor). O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci). Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. listopada 2016. Povorka ponosa u Zagrebu 2016. godine (izvor). Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 24. rujna 2016. Izvor: Zagreb Pride, 2015. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 19. travnja 2016. "Bacimo seksizam, rasizam i homofobiju u smeće" (izvor: commons.wikimedia.org). Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. siječnja 2016. Fotografija Bijele kuće obasjane reflektorima u duginim bojama u svrhu proslave legalizacije gej brakova 26. lipnja 2015. godine iz uvoda u post preuzeta je s Flickr računa Teda Eytana po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve