Žensko i klasno – zaboravljeni historijat

„Govori se o navodnim Tvojim izjavama da je Konferencija [za društvenu aktivnost žena] gospojinsko društvo, i da su tamo dobro situirane žene. Nisam te nikada direktno upitala za ovaj stav, jer mi je teško vjerovati da bi bio Tvoj. Medjutim, odnos prema Konferenciji nije daleko od ovoga stava.“

Navedeni citat dio je pisma (pohranjenog u privatnom arhivu) koje je Marija Šoljan-Bakarić, članica Komisije za socijalnu politiku Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) te višegodišnja predsjednica Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske, „uz drugarski pozdrav“, uputila Milutinu Baltiću, narodnom heroju i članu CK SKH. Pismo je napisano 4. srpnja 1972. godine i problematizira dvogodišnji proces osmišljavanja nove politike u području odgoja i zaštite djece. Nakon što je krajem 1970. godine na sjednici Komisije za socijalnu politiku CK SKH, uz podršku Konferencije za društvenu aktivnost žena, ali i drugih društveno-političkih organizacija, donesena odluka o izradi novog zakonodavnog okvira, Konferencija je, u uskoj suradnji sa sindikalistkinjama, osmislila niz diferenciranih mjera. No, kada je informirana da je na sjednici Predsjedništva CK SKH izrečeno mišljenje kako „[k]onferencija nije kompetentna da o ovim stvarima raspravlja“, Marija Šoljan-Bakarić napisala je ovo pismo i prozvala članove za antisamoupravni i nedrugarski stav te zaključila da je sada, iako komunistkinja, „pred tim da razmišlja što [joj] je činiti!“

Historijsko-materijalistički eksplanatorni model od samog je početka, odnosno od prvog izdanja „Manifesta komunističke partije“ Marxa i Engelsa iz 1848. godine, adresirao problem društvenog položaja žena te preduvjet za njihovo oslobođenje prepoznao u klasnoj borbi protiv kapitalističkog načina proizvodnje. Žene su tako strukturno pozicionirane kao nezaobilazne akterke općedruštvene emancipacije, politički subjekt bez čijeg masovnog sudjelovanja revolucija nije moguća. Međutim, izmicanjem definicije patrijarhata iz sustava proizvodnih odnosa, feminizam 1970-tih i 1980-tih odvojio je pojmove spola i klase te prihvatio borbu unutar postojećeg ekonomskog sustava, pristao na metodološki individualizam i intersekcionalnost kao analitički alat, iscrpljujući se u juridičkim zahtjevima za egalitarnošću i zadovoljavajući se zavodljivom deskriptivnošću postpolitičkog identitetskog diskursa. Praksa masovnog ženskog političkog organiziranja u liberalno-demokratskom kontekstu otpisana je kao anakrona, a strateška rješenja „ženskog pitanja“ u okviru socijalističkog projekta istraživački neinteresantna.

Žene su bile uključene u proces gradnje novog jugoslavenskog socijalističkog društva od samog početka. Antifašistička fronta žena (AFŽ), prva masovna ženska socijalistička politička organizacija, osnovana je tijekom Narodnooslobodilačke borbe krajem 1942. godine u Bosanskom Petrovcu, a (samo)raspuštena u rujnu 1953. godine na Četvrtoj konferenciji AFŽ-a u Beogradu. Zahvaljujući, u prvom redu, istraživačkim naporima feminističkih historičarki kao što su L. Sklevicky, G. Stojaković i N. Božinović, AFŽ je danas prepoznata kao politički moćna organizacija koja je odigrala važnu ulogu u emancipaciji žena, od rješavanja njihovih svakodnevnih problema na terenu do osmišljavanja i provođenja politike opismenjavanja i obrazovanja, zaštite reproduktivnog zdravlja, socijalizacije kućanskog rada, političke participacije i participacije na tržištu rada. S druge strane, narativ o masovnim socijalističkim organizacijama, nasljednicama AFŽ-a koje su, uostalom, kao i sam AFŽ, organizirane u skladu s ciljevima i planovima KPJ/SKJ, istraživački je manjkav, ali nerijetko i negativnog predznaka. Progresivni gubitak organizacijske i političke autonomije ženskih socijalističkih organizacija – Saveza ženskih društava (1953. – 1961.), Konferencije za društvenu aktivnost žena (1961. – 1975.), Saveza za pitanja društvenog položaja žene (1975. – 1979.), Konferencije za aktivnost i ulogu žene u društvenom razvoju (1979. – 1985.) i Konferencije za društveni položaj žene i porodice (1985. – 1990.) –

najčešće se objašnjava jačanjem patrijarhata unutar socijalističkih struktura, ali i odanošću vodećih političkih i društvenih radnica partijskoj politici koja je „žensko pitanje“ supsumirala klasnom.

Pažnju na historiografsku šutnju o načinima rada i rezultatima djelovanja ženskih socijalističkih organizacija koje su se pojavile nakon AFŽ-a već su skrenule feministkinje mlađe generacije kao što su Chiara Bonfiglioli, Jelena Tešija i Ankica Čakardić. Ovaj tekst, potaknut sretnom i iznenadnom okolnošću koja mi je omogućila pristup javnosti nedostupnoj ostavštini Marije Šoljan-Bakarić, zamišljen je prvenstveno kao nagovor na daljnje istraživanje i kao skromna naznaka budućeg arhivskog rada. A poziv na istraživanje prešućene jugoslavenske socijalističke feminističke historije prvenstveno vidim kao poziv na povratak feminizma i „ženskog pitanja“ u antikapitalističke okvire te zauzimanje jedine relevantne političke pozicije za buduće „crveno-zelene“ saveze.

Marija Šoljan-Bakarić, važna politička i društvena djelatnica, koja je u okviru radničkog pokreta pola stoljeća kontinuirano radila na poboljšanju položaja žena u društvu i obitelji, danas je akademski, aktivistički, pa čak i biografski gotovo nevidljiva.

Tijekom dugogodišnjeg političkog i društvenog rada aktivno je sudjelovala u donošenju niza važnih zakona koji su za cilj imali poboljšanje položaja žena u društvu i porodici, no u trenutku sve žešćih napada na ženska reproduktivna prava svakako treba istaknuti Zakon o zdravstvenim mjerama o slobodnom odlučivanju o rađanju djece iz 1978. godine koji je liberalizirao pravo žena na pobačaj. Zakon je još uvijek na snazi, ali je već neko vrijeme pod velikim udarom konzervativnih aktivista koji su podnijeli i zahtjev Ustavnom sudu za njegovom revizijom. I dok svakako treba pozdraviti pokušaj konsolidiranja progresivnog dijela civilne scene oko njegove obrane, nužna je kritičnost prema narativu koji se primarno oslanja na liberalno-radikalnu feminističku tradiciju te naglasak stavlja na tzv. autonomiju ženskog tijela, odnosno pravo na izbor, zanemarujući pri tome socijalne i materijalne uvjete društvene reprodukcije.

„Ja sam za prevenciju, za kontracepciju, za poboljšanje uvjeta u bolničkom tretmanu pri obavljanju abortusa. Treba poboljšati uvjete u kojima rastu djeca, ja sam za intenzivnije uključivanje udruženog rada pri razvijanju svih uslova koji mogu koristiti boljem i uspješnijem radu oba roditelja. Znači treba dovoljno dječjih ustanova, osigurati bolju prehranu, proširiti asortiman industrijske gotove hrane, razvijati servise i druge usluge. A tu je i ono osnovno – bitka za dohodak, jer samo dohodak to može omogućiti.“

Ovo je citat iz intervjua koji je 1984. godine s Marijom Šoljan-Bakarić za Socijalnu misao vodila Lidija Orešković, a demonstrira argumentativnu snagu feminističke tradicije koja se izborila za ovaj zakon, promatrajući „žensko pitanje“ uvijek i kao klasno/radničko pitanje.

Upravo obrana ugroženih reproduktivnih prava žene i osmišljavanja strategije za vođenje bitke koja je mnogo šira od obrane prava na pobačaj, aktualnim čini pitanje revalorizacije dugogodišnje borbe za emancipaciju žena na prostoru bivše Jugoslavije, ali ne samo u okviru ahistorijskih istraživanja koja „na radaru love“ transhistorijske neprijatelje, nego istraživanja koja će rješavanje „ženskog pitanja“ iščitavati i u okviru odnosa između rada i kapitala.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.