Živo tkivo solidarnosti

Unutar konteksta različitih uloga koje su sindikati i druge radničke organizacije u Hrvatskoj imale od socijalizma do danas, treba imati na umu da je razvoj radničkog pokreta kod nas imao atipičnu putanju. Naime, u kapitalističkim zemljama Zapadne Evrope, sindikalni je pokret imao kontinuitet klasnih sukoba s kapitalom i njegovim političkim ekspoziturama, odnosno nosiocima političke vlasti, dok je na našim prostorima, nakon Drugog svjetskog rata, socijalizam uspostavio radničku državu u kojoj sindikati načelno nisu imali potrebu za sukobom. Međutim, 1980-ih, u zadnjem periodu Jugoslavije, nakon aranžmana s MMF-om, dolazi do vala radničkih štrajkova. Što se zapravo događalo otada do danas?

Kada se govori o sindikalnom organiziranju od 1990-ih do danas, treba razlikovati dvije razine. Prva je razina viših sindikalnih struktura, poput sindikalnih središnjica ili većih sindikata i njihovih vodstava, a drugu čine sindikati koji djeluju u nekoj bazi, bilo lokalnoj ili unutar poduzeća. U idealnom bi slučaju te dvije razine trebale funkcionirati jedinstveno, stvarajući zajednički sustav u kojemu svaki dio ima svoju ulogu i stvara dodanu vrijednost za cjelinu koja će postati snažni sindikalni pokret. Međutim, dosadašnja istraživanja te teme pokazala su da je i prije ’90-ih, a pogotovo nakon osamostaljenja Hrvatske i rascjepkavanja sindikatâ, između tih dviju razina postojao raskorak koji je zasigurno doprinio dezintegraciji cijelog pokreta. To je i brojčano mjerljivo, a ogleda se u činjenici da je od 1990. godine do danas sindikalno članstvo u Hrvatskoj u stalnom opadanju. Primjerice, Savez samostalnih sindikata Hrvatske od 1990. pao je s oko 700 000 na današnjih preko 100 000 članova, a paralelno s time gubila se i cjelokupna infrastruktura koja je pokrivala određene regije te pružala podršku radnicima i sindikatima na lokalu.

Ističem to zato što se doima da ’90-ih, u vrijeme pretvorbe i privatizacije, sindikati na višim razinama nisu smatrali da su pitanja vlasništva i upravljanja temeljna pitanja na kojima počiva sav daljnji razgovor o radničkim pravima, za što je, pretpostavljam, bilo više razloga. Dijelom je to vjerojatno bilo tako jer su neki od njih i vjerovali u novi sustav ili su barem imali povjerenja da bi se tijekom vremena mogla pokazati njegova obećana efikasnost i boljitak za cjelokupno društvo. Možda je bio prisutan i strah od posljedica suprotstavljanja novom poretku, jer im je u tom novom društvenom i političkom trenutku otvaranje pitanja vlasništva i upravljanja moglo donijeti stigmu jugonostalgičara, antihrvata, protivnika nove države, mrzitelja svega hrvatskog i slično. Ne treba smetnuti s uma da su ’90-ih takvi tipovi „zastranjenja“ od bilo kakvog unaprijed određenog obrasca bivali sankcionirani i prijetnjama i fizičkim nasiljem, za što su dokaz npr. zbivanja u željezničarskim sindikatima tijekom ’90-ih. Napokon, rekla bih da je dosta vjerojatan razlog sindikalnog nemiješanja u ova pitanja zasigurno i ratni sukob koji traje u to vrijeme, ne samo zbog praktičnog kaosa koji rat donosi nego i zbog pragmatičnog rezoniranja da neka pitanja treba odgoditi za mirnija vremena.

Ipak, pitanja vlasništva i upravljanja, iako nisu dignuta na višu razinu, itekako su problematizirana na razini baze koja je najviše osjetila posljedice vala privatizacije. Pod time mislim prvenstveno na aktivnosti koje je započeo sindikat EKN u kutinskoj Petrokemiji borbom protiv privatizacije koja sad već traje puna dva desetljeća. Važno je pritom istaknuti da se sindikalna aktivnost u tom slučaju, posredstvom novog modela Stožera za obranu Petrokemije, prelila i na brojne druge firme koje su se u idućem razdoblju pokušavale izboriti protiv privatizacije, odnosno za zadržavanje radnih mjesta i proizvodnje. U slučaju Petrokemije, Stožer je uspio okupiti sve zainteresirane strane, od sindikata i braniteljske udruge prisutne u firmi do lokalne zajednice, i svakako možemo reći da se radilo o najorganiziranijem i politički najzrelijem primjeru borbe za spas tvornice. Naposljetku, to dokazuje i činjenica da Petrokemija još uvijek radi. Iako većina drugih slučajeva koji su pokušali slijediti taj obrazac nije završila toliko uspješno, činjenica da je taj model prepoznat kao nešto što ima smisla i što bi trebalo kopirati isto je tako dokaz aktivnosti na terenu koja je radnička, ali i bazno sindikalna.

Dakle, možemo reći da je ’90-ih u Hrvatskoj, što se tiče sindikalnog organiziranja, stvoren model stožera za obranu poduzeća, koji je najuspješnije djelovao u kutinskoj Petrokemiji, gdje djeluje i dalje, te da je taj model preslikavan i u druga poduzeća s više ili manje uspjeha. Što se događa u dvijetisućitima sa sindikalnim organiziranjem? Postoje li neki noviteti? Čime se bavi baza, a čime se bave spomenute više razine?

Čini mi se da je kontinuitet veće ili manje razdvojenosti baze i sindikalnog vodstva prisutan do danas. Osim štrajkova i niza slučajeva organiziranja stožera za obranu poduzeća, radnici i sindikati u bazi poduzimali su i razne druge tipove aktivnosti čiji kontinuitet možemo pratiti od ’90-ih i kroz dvijetisućite: npr. zauzimanja firmi, blokade i slično.

U tom smislu, koliko god se činilo da su središnjice izgubile na snazi velikim padom članstva, što možda i kod njih proizvodi manjak vjere u vlastite kapacitete i doprinosi porivu da pragmatično pristaju na neka parcijalna rješenja, ostaje dojam i ocjena da one i dalje jesu relevantan društveni akter te da mogu biti nositelj društvene promjene. Mislim da je to vrlo bitno uzeti u obzir kada se govori o svakom društvenom organiziranju danas i to je razlog zbog kojeg vjerujem da sindikate općenito treba uvijek imati na mapi, u smislu zajedničkog djelovanja, ne samo po pitanju radničke nego i šire društvene problematike.

Peticiju za raspisivanje referenduma protiv izmjena ZOR-a potpisao je i predsjednik tada oporbenog SDP-a, Zoran Milanović. Međutim, nakon dolaska na vlast nastavio je antiradničke politike prethodne HDZ-ove vlade. Kako iz sindikalne perspektive, odnosno iz perspektive radničkog organiziranja, što na lokalu što na razini središnjice, izgledaju desna skretanja parlamentarne socijaldemokracije? Kakav je odnos uopće moguć s obzirom na opterećenost brojnim epizodama u kojima je socijaldemokracija iznevjerila radničke organizacije?

Iz pozicije sindikalnog organiziranja, i općenito, stvaranja sindikalnog pokreta, koji je trenutno i statistički i utiskom više u procesu opadanja nego rasta, možda je najbitnije uočiti da zapravo nema supstancijalne razlike između trenutno vodećih političkih opcija u Hrvatskoj kada se dođe do pitanja ekonomskog programa, na što se izravno naslanja i pitanje radničkih prava. Ako govorimo o temama poput dostupnosti i kvalitete javnih usluga, tretiranja obrazovanja, zdravstva, socijalnih i radničkih prava, očigledno je nepostojanje razlike, pogotovo u posljednjem razdoblju SDP-ove vlade koje je bilo ispunjeno privatizacijama i u kojima je radno zakonodavstvo deregulirano te se intenzivno radilo na tome da se radnička prava što brutalnije skrešu. Mislim da je dobar indikator toga da u principu nema razlike između HDZ-a i SDP-a inzistiranje na svjetonazorskim konfliktima, u čemu također dolazi do sve većeg približavanja dviju stranaka po principu patronizirajućeg podilaženja onome što u pojedinom trenutku savjetnici za odnose s javnošću procijene da bi moglo biti mišljenje većeg dijela građana. Međutim, ono što je ključno za živote ljudi, kao što su pitanja rada, stanovanja ili dostupnosti javnih usluga,

ni u SDP-ovu ni u HDZ-ovu taboru ne promišlja se na način koji bi iole odstupio od standardne neoliberalne matrice.

U tom je smislu problematično to što može djelovati da sindikati generalno možda nedovoljno uviđaju tu činjenicu i skloni su se pragmatično prikloniti ili podržati određene politike, prijedloge ili kozmetičke ustupke, naprosto zato što u situaciji snažnih napada vlasti na radnička prava svako njeno reteriranje dobro dođe. A sigurno je da je u tom kontekstu problematičan i opći nedostatak resursa i znanja u širem društvenom polju o tome na koji način organizirati političku opciju koja bi zagovarala i bila u stanju provesti alternative koje doista počivaju na drukčijim temeljima. Jedino što sindikati u bazi mogu s takvim stanjem, koje je uglavnom iznad njihove razine ingerencije i dometa utjecaja, jest igrati s kartama koje su im podijeljene najbolje što znaju i pokušati iskoristiti svako dostupno sredstvo za rješavanje svojih problema. To su sredstvo često lokalni političari svih boja koji su spremni u nekom trenutku podržati zahtjev iz bilo kojeg razloga, najčešće da bi skupili političke poene. Kada imaš problem koji je ogroman, koji može dovesti do zatvaranja firme, gubitka radnih mjesta, velikih rezova i socijalnih katastrofa u lokalnoj zajednici, mislim da je u postojećim uvjetima to realna i dobra taktika. Naposljetku, takvi pragmatični savezi sindikata s lokalnim političarima u nekom se trenutku mogu pokazati i kao jedino sredstvo borbe koje je preostalo, no pritom se ne smije zaboraviti da takvim rješenjima sindikati na lokalu pribjegavaju u pomanjkanju strukturnih alata kojima bi mogli rješavati svoje probleme.

Druga razina jest razina sudjelovanja u tijelima koja kreiraju, predlažu i donose zakone, dakle funkcioniraju na strukturnim razinama – mislim da bi u tom dijelu sindikati mogli i trebali biti mnogo samopouzdaniji te mnogo čvršće zagovarati alternative koje doista mogu donijeti neku promjenu. Međutim, oni to nemaju s kime raditi pa ako je tome tako, a jest, onda znači da i u tom smislu treba poduzeti neke druge tipove koraka, jer stalno reteriranje ili obrana postojećeg, koje se pomalo smanjuje, ne može biti dobra dugoročna strategija.

Što bi bila adekvatna socijaldemokratska pozicija? Drugim riječima, što bi to, iz sindikalne perspektive, trebalo tražiti od socijaldemokrata ili nekog drugog političkog subjekta koji bi predstavljao lijevo krilo parlamentarne politike?

Prije svega, stava sam da pitanje sindikalnog i političkog organiziranja nisu dva različita ili odvojena pitanja. Ono što u njihovu zajedničkom nastupu čini razliku jest pitanje kako se te dvije pozicije u pojedinom kontekstu odnose jedna spram druge, uvažavajući onaj dio koji je svakoj od te dvije razine poseban i u kojemu svaka razina treba zadržati autonomiju.

Politička organizacija stremi dominaciji u parlamentu, sindikalna organizacija bi trebala stremiti dominaciji na terenu, no oba ta prostora moguće je ispuniti istim zahtjevima. Odgovor o kakvim se zahtjevima zapravo radi treba potražiti u pitanju kakvo društvo želimo. U takvoj povezanosti mora postojati razumijevanje oko toga tko što radi, kada, na koji način i zašto, ali ključno je da među sindikatima i njima naklonjenim političkim opcijama postoji zajednička vizija toga što je politički sadržaj koji se zagovara te izgrađeno povjerenje da se prema tome cilju može raditi zajedno.

Iz perspektive organizacija koje se zalažu za radnička prava, mislim da bi taj politički sadržaj načelno trebao obuhvaćati potpunu promjenu trenutne ekonomske politike, dakle donošenje strategija u raznim sektorima i poljima u smjeru očuvanja resursa i javnih dobara, kao i njihovom korištenju na način koji je racionalan i zadovoljava potrebe lokalnog stanovništva. Zatim imamo i cijeli sklop zadovoljenja ljudskih potreba na razini stanovanja, dostojanstvenog rada, pitanje dostupnosti obrazovanja i javnog zdravstva, pitanje mirovina i mirovinskog sustava. Također, pitanje zaštite okoliša jedno je od bitnih pitanja koje bi trebalo dovesti u odnos s industrijalizacijom i politikama poticanja razvoja zelenih i održivih industrija.

S obzirom na to da je u svijetu, najkasnije od inauguracije „Trećeg puta“ došlo do razvoda između socijaldemokracije i sindikalnog pokreta, na mjesto socijaldemokracije, doduše u pretežito izvanparlamentarnim svojstvima, ušle su neke druge političke organizacije. Koliko one adekvatno mogu odgovoriti na potrebe radnika i sindikalnog pokreta za političkim artikuliranjem?

Mislim da to nije pitanje isključivo želje ili potrebe za takvim tipom reprezentacije, nego i ispunjavanja realnih preduvjeta u pogledu resursa i zrelosti da se stvore okviri i prostor za jednu takvu političku opciju.

Međutim, čini mi se da je u periodu od desetak godina nakon 2000. izostao bilo kakav pokušaj artikuliranja zajedničkih političkih pozicija i da je taj nedostatak razgovora i promišljanja onoga što je politički sadržaj kakvom težimo, kakve političke stranke želimo i na koji način uopće možemo zajedno intervenirati u to polje, jedan od glavnih problema civilnog društva u koje spadaju i sindikati. Izostao je, i još uvijek nedostaje, sustavniji zajednički rad na lociranju onih tema koje ljude naprosto zaokupljaju i brinu, koje ih egzistencijalno muče i za koje smatraju da su vrijedne nekog tipa borbe. Mislim da je takvo povezivanje oko tema koje mogu proizvesti mobilizaciju i koje ljudi mogu prepoznati kao sebi bliske, osobito važno u situaciji ograničenih resursa kakve mi trenutno i kao sindikati i kao udruge imamo. Naime, od izrazite je važnosti razumjeti da se te stvari ne događaju same od sebe. Netko se njima treba ozbiljno baviti i trebaju postojati ozbiljni resursi kako bi se bilo kakvi iskoraci uopće dogodili – i u vidu znanja o temama i u pogledu financiranja i u pogledu vremena i prostora za povezivanje raznih društvenih skupina, kao i za organiziranje akcija i mobiliziranje što većeg broja ljudi na podršku i uključivanje. Jednako vrijedi i za političku organizaciju koja želi biti iskrena u dopiranju do ljudi i rješavanju njihovih problema – poštenje je nužan preduvjet, ali daleko od toga da je jedini.

Nasuprot tome, u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina pojavom Živog zida možemo uočiti jednu drugačiju praksu. Ističem pitanje deložacija jer je to egzistencijalna tema bez premca i jer ostajanje bez doma vjerojatno spada među najgore stvari koje se čovjeku mogu dogoditi. S obzirom na to, zanimljivo je primijetiti da je Živi zid u javnosti isprva bio percipiran s odobravanjem zato što su ljudi generalno senzibilizirani za takav tip problema, što je ujedno i dokaz da još uvijek živimo u socijalno osjetljivom društvu. Ono što je s vremenom postalo razvidno jest da ne postoji nikakva ozbiljnija infrastruktura koju ta inicijativa, a sada i politička stranka, gradi na temi deložacija, nego je njena aktivnost ostala u formatu lokalnog terenskog istupa u trenutku kada se deložacija već događa i svela se na pokušaje sprečavanja deložacije primjenom pasivnog ili aktivnijeg otpora. Dakle, nasuprot Španjolskoj, u Hrvatskoj imamo tu situaciju da nije izgrađen pokret koji bi adresirao problem gubitka nekretnina za život u njegovom ishodištu, nego imamo tek solidarizaciju na završetku procesa kada je već sve više-manje izgubljeno. Međutim, proboj Živog zida u politički mainstream pomoću teme deložacija, kojom se zapravo nije na adekvatan način bavio, dobar je indikator da je za postajanje relevantnim doista iznimno nužno razumjeti koje su potrebe ljudi na terenu i staviti ih u primjeren organizacijski kontekst na kojemu se gradi baza. To što se u nastavku rada Živog zida na ovom pitanju izgradnja aktivne i educirane baze nije dogodila i što je cijeli program zašao u populizam drugi je set problema, ali čini mi se da je riječ o dobrom putokazu kako bi se politika trebala raditi ako želi proizlaziti iz potreba ljudi, ako želi biti povezana sa sindikalnim i drugim organizacijama civilnog društva i ako želi proaktivno mijenjati sliku postojećeg stanja.

Trenutno svjedočimo zanimljivom povezivanju sindikalnog i političkog polja u Velikoj Britaniji. Na koji su način sindikati uspjeli preokrenuti svoju dosadašnju politiku i stvoriti pretpostavke za mogućnost ostvarivanja značajnijih društvenih promjena?

Dakle, iz svega dosad rečenog proizlazi da bi plodno tlo za organiziranje prema društvenoj promjeni počivalo na sinergiji aspekta političke reprezentacije i aspekta sindikalnog i društvenog organiziranja u širem smislu te da bi ti aspekti trebali stremiti ka svojem jasnom povezivanju kroz lociranje konkretnih prilika za djelovanje koje se onda zajednički materijaliziraju i na temelju kojih se gradi baza. Međutim, u pretpostavci tog pokušaja razvoja sinergije postoje mnogi elementi koje treba zadovoljiti. Dobar je primjer pokušaja povezivanja sindikalnog i političkog polja ovo što se trenutno događa u Velikoj Britaniji s Laburističkom partijom, koja je na krilima sindikalnog pokreta došla u poziciju da može razmišljati o borbi za vlast. Ključna je činjenica da je upravo ujedinjeni i rastući sindikalni pokret poslužio kao baza ovome pokušaju političke nadogradnje koja se upravo događa u Britaniji, odnosno da se cijeli taj pothvat odvija na financijskoj i organizacijskoj infrastrukturi sindikalnog pokreta. Kroz rad s bazom sindikalni je pokret stvorio pretpostavke da se ljude ponovno privuče ili vrati Laburističkoj partiji kao političkoj opciji koja upravo njih predstavlja i treba predstavljati. Pritom treba uzeti u obzir da su sindikalne strukture u vodstvu tog projekta prethodno i same doživjele neke vrlo radikalne unutarnje promjene koje su im uopće dale mogućnost da vjerodostojno progovaraju. Naime, radikalno su demokratizirale svoje načine odlučivanja i strateškog planiranja uključivši u njih članstvo,

otvorile su se nezaposlenima i svim drugim marginaliziranim društvenim skupinama te su omogućile ljudima iz baze, dakle radnicima, da se politički obrazuju, profiliraju i uključuju u politički rad na višim razinama – npr. kao laburistički kandidati za parlament.

Dokaz da se doista uspijeva involvirati najširu bazu i da je to rezultat unutarnjeg otvaranja prije negoli puke slučajnosti jest to da se uspjelo napraviti neke vrlo značajne pomake na razini organiziranja npr. prekarnih radnika, o čemu se donedavno nije moglo ni pomišljati niti je bilo zamislivo da bi se na tom polju mogli požnjeti ozbiljniji uspjesi. Taj je uspjeh doveo do toga da se u Britaniji sada već govori i o promjeni radnog zakonodavstva u smjeru ukidanja nekih oblika prekarnog rada koji su za naše pojmove nezamislivi, kao što je primjerice rad bez zajamčenog radnog vremena na poziv poslodavca, i u onom radnom vremenu koje poslodavac u nekom trenutku zatreba (zero hour contracts). Radi se o izravnoj posljedici kombinacije aktivnosti i borbenosti te otvorenosti i stvaranja prostora za ljude koji trenutno nisu ili ne mogu biti članovi sindikata da se pridruže sindikalnom pokretu. Nekoliko je momenata koji proizlaze iz takvog otvaranja, a možemo ih promotriti na temelju spomenutog uspjeha kampanje podrške krajnje prekarnim radnicima lanca Sports Direct.

Ovdje dolazimo i do projekta političkog organiziranja. Ako se slažemo oko toga da je svaki sindikalni zahtjev nužno i politički jer ima svoje utemeljenje u nekoj politici koja jest ili nije reprezentirana u postojećem polju, onda je potpuno suvisao i razumljiv razlog zašto sindikati, a pogotovo Unite kao najveći britanski sindikat, ulažu toliko financija i resursa u rad i razvoj Laburističke partije i zašto su toliko uporni u nastojanju da vrate partiju u krilo radničkog pokreta. Važnost i poanta premreženosti tih dviju struktura, u ovom slučaju laburista i Unitea, leži u činjenici da se kroz zajednički rad i sinergiju mogu kvalitetnije rješavati problemi i proaktivno donositi politike koje idu u korist radnicima. Primjerice, kampanja oko Sports Directa, u kojoj se to dosad prvi put zorno pokazalo, donijela je mobilizaciju široke mreže terenskih aktivista koji su u raznim gradovima po Britaniji radili na aktivnostima prokazivanja izrazito loših, eksploatatorskih praksi u lancu trgovina Sports Direct. Na vrhuncu kampanje došlo je do laburističke parlamentarne akcije koja je primorala vlasnika tog trgovačkog lanca na davanje iskaza pred parlamentarnim istražnim povjerenstvom o praksama koje su dobrim dijelom bile nezakonite, što je presedan u recentnoj britanskoj povijesti.

Još važnije, to je dobar pokazatelj koliko takve akcije mogu biti svrhovite i koliko ljudima mogu dati motiva i vjere u to da ulaganje u rad na izgradnji boljeg društva ima smisla. Naime, uviđanje da njihov doprinos na terenu stvara razliku te da kroz protočnu sindikalnu strukturu danas-sutra mogu napredovati i do parlamenta, u kojemu već sada imaju zastupnike koji reprezentiraju vrijednosti za koje se zalaže i sindikat – to je već konstelacija koja daje nadu da su promjene moguće.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o socijaldemokraciji sedme epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 28.10.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.