Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici

Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.

Živili samoupravljači! (foto: LM, eksponat na izložbi iz 2016-e "Dizajn za novi svet", Muzej istorije Jugoslavije, Beograd)
Živili samoupravljači! (foto: LM, eksponat na izložbi iz 2016-e "Dizajn za novi svet", Muzej istorije Jugoslavije, Beograd)
Pokušaj Dragana Markovine da dokaže kako, unatoč kritikama koje su joj upućene, Nova ljevica jeste ljevičarska stranka – štoviše, kako hrabro tvrdi njezin predsjednik, jedina istinski subverzivna i antisistemska opcija – završio je i prije no što je ozbiljno započeo. No, unatoč kratkom trajanju, taj nam pokušaj omogućuje da problematiziramo neke pretpostavke organiziranja na ljevici i političkog djelovanja u hrvatskom kontekstu. Stoga ću u ovome tekstu adresirati nekoliko pitanja koja se nisu pojavila u diskusiji između Markovine i Kapovića, iako tu diskusiju strukturiraju. Izdvojio bih sljedeća tri pitanja kao ključna: pitanje baze, pitanje normativnih ideala i pitanje historijskih (dis)kontinuiteta. Iako postavljena kao odvojena, sva tri pitanja, doduše iz različitih aspekata, daju odgovore o razvojnim tendencijama organiziranja na ljevici u hrvatskom postsocijalizmu.
 
Podrazumijevajući da je u postsocijalističkoj Hrvatskoj uspostavljen – i „svjetonazorski“ i „ekonomski“ – desni sustav,[1] u širokoj percepciji ljevica se poistovjećuje s opozicijom, a opozicija s ljevicom. Tu banalnu, iako rijetko artikuliranu,jednadžbu vidimo iz obaju Markovininih tekstova, napose kada svoju stranku proglašava lijevom na osnovu toga što što iritira nacionalistički establishment.[2] Taj je argument svoju ekstremnu manifestaciju
Ograničavanje političke pozicije na okvire građanstva razočaranog nacionalističkom agendom lijevog krila parlamentarne politike kontraproduktivno je za formuliranje ikakvog lijevog programa.
dobio u Markovininu proglašavanju jednog bivšeg Predsjednika Republike u dvama mandatima, predsjednika Sabora i Vlade te jedne bivše ministrice vanjskih poslova i potpredsjednice Vlade Republike antisistemskim i subverzivnim političkim radnicima.
 
Kao što Markovina uočava, građani razočarani općom ekspanzijom nacionalizma kojoj se SDP ni u jednom trenutku nije programatski suprotstavio reagirali su trovrsno: jedni su začepljenog nosa nastavili glasati za SDP kao „manje zlo“, drugi su odabrali trajnu apstinenciju od izbora i utočište potražili u Feralu, a treći se angažirali u javnom životu – bilo kroz organizacije civilnog društva ili marginalne lijeve partije. Međutim, Markovina se ne zamara biračima koji su ostali nezainteresirani za SDP-ovo, bilo latentno bilo manifestno, koketiranje s nacionalizmom u posljednjih četvrt stoljeća. Drugim riječima, ne zanimaju ga one društvene grupe koje uvođenjem višestranačja u Hrvatskoj svoju političku afilijaciju nisu našle u SDP-u, ili drugim tadašnjim opcijama lijevog krila parlamentarne politike.
 
Ograničavanje političke pozicije na okvire građanstva razočaranog nacionalističkom agendom lijevog krila parlamentarne politike pritom je iz najmanje dvaju razloga kontraproduktivno za formuliranje ikakvog lijevog programa. Prvi je da se time adresiraju životni problemi demografski, klasno i geografski homogene populacije koja ne može biti reprezentativna za opću populaciju. Naime, da je pozicija Nove ljevice komunikabilna samo prema „ostacima ostataka“ stare srednje klase,[3] čiji se udio u općoj populaciji smanjuje protokom vremena uslijed banalne činjenice smrtnosti čovjeka, ali i slijedom socio-ekonomskih činjenica osiromašenja i klasnog raslojavanja. Dok ta srednja klasa, koja je nosila otpor tuđmanizmu devedesetih, iz dana u dan odumire, a njezini potomci doživljavaju vertikalnu silaznu klasnu mobilnost, nova srednja klasa – socio-ekonomski formirana od devedesetih naovamo – svoje političke predstavnike nalazi u redovima klero-nacionalističke nove desnice, primjerice u MOST-u. Drugi je razlog primarno metodološke naravi s neizbježnim političkim implikacijama – naime, u historijatu građanske opozicije tuđmanizmu ne
Srednja klasa, koja je nosila otpor tuđmanizmu devedesetih, iz dana u dan odumire, a njezini potomci doživljavaju vertikalnu silaznu klasnu mobilnost.
iscrpljuje se historija opozicijskog političkog djelovanja u Hrvatskoj. Postoji i historijat borbe za radnička prava, koji je – za razliku od borbe za ljudska prava koja traje od osamdesetih do danas – ako ne računamo period prije socijalističke revolucije u Jugoslaviji, započeo s prvim radničkim štrajkovima januara 1958. godine, a svoj vrhunac dosegao u masovnim radničkim mobilizacijama osamdesetih.
 
Radničke borbe u socijalističkom periodu bile su – po sudu Nece Jovanova, njihovog prvog istraživača – izraz klasnog interesa radničke klase u socijalističkom sustavu nasuprot njegovim birokratskim tendencijama, a odvijale su se izvan formalnih institucija samoupravljanja.[4] Utoliko su one bile lijeva kritika sistema u praksi. Osamdesetih, nakon aranžmana između SFRJ i Međunarodnog monetarnog fonda dogodilo se preko pet tisuća samoorganiziranih radničkih borbi diljem Jugoslavije.[5] Te su borbe započele kao klasni sukobi da bi ih krajem osamdesetih počele preuzimati nacionalističke političke opcije,[6] što kontrira uvriježenim mišljenjima da je nacionalizam ili „prirodno stanje“ ili rezultanta sistematskog „potiskivanja nacionalnog osjećaja“ u razdoblju socijalizma. Štoviše, na analitičkoj razini, omogućuje nam da promatramo nacionalističko kidnapiranje radničkog pokreta u Jugoslaviji u paraleli s fašističkim suzbijanjem radničkog pokreta u Italiji početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća.
 
Zanemarivanje historijata radničke klase i baštinjenje dominantno historijata građanskog organiziranja za zaštitu ljudskih prava dovodi do toga da se preuzimaju njegovi teorijski i praktični obrasci.[7] Jedan od tih je i, izvorno prosvjetiteljsko, razumijevanje političke borbe kao racionalne diskusije kojom se prevladava antagonizam početnih stajališta suprotstavljenih grupa.[8] U praksi, to znači da treba jasno i argumentirano izložiti svoja stajališta u sučeljavanju s drugom stranom, potom snagom urođene racionalnosti odbaciti
Dok ljevica vodi doktrinarne rasprave, radnička klasa ostaje bez adekvatnih političkih artikulacija.
nevaljane i usvojiti valjane argumente te, naposljetku, donijeti odluku koja će biti u općem interesu. Kao što pokazuje Kühnl, takvo razumijevanje politike ispražnjava je od antagonizama koji nisu „stvar čistog uma“, u prvom redu od klasnih antagonizama. Doktrinarne bi rasprave, kao što je i ova između Markovine i Kapovića, zato trebale poslužiti kao povod za postavljanje pitanja o adekvatnim propagandnim metodama, kao i o lijevim modelima proizvodnje, bilo normativnog bilo instrumentalnog znanja. U protivnom, lijevim pozicijama prijeti zadržavanje u onim demografskim okvirima kojima klasna privilegija omogućuje bavljenje „stvarima čistog uma“. Posljedično, radnička klasa kao historijski adresat ljevice ostaje bez političkih artikulacija koje su joj relevantne i životno primjenjive.
 
Naposljetku, može se reći da je Markovina uistinu pogodio bît stvari kada je u svojem inicijalnom tekstu istaknuo institucionalno nereprezentirani dio biračkog tijela kao adresat lijevog političkog djelovanja. No isto je tako bio u krivu kada je tu populaciju imenovao građanima koji su se razočarali u SDP. Štoviše, želi li se ljevica pomaknuti s političke margine, morat će napustiti iluziju da se radi o populaciji koja može nositi društvenu promjenu. Iako zvuči paradoksalno, čini se da put od političke margine prema radikalizaciji političkog mainstreama vodi samo preko drugih margina – socijalnih, ekonomskih i geografskih. Političko operacionaliziranje marginaliziranih sjećanja, poput onih na radničke borbe za „socijalizaciju socijalizma“, u tom se okviru čine kao prikladna strategija.




Bilješke:

[1] Luka Matić, „Stranački duopol i državotvorni konsenzus“.

[2] Taj argument Markovina u tekstovima nije iskoristio po prvi puta. Nešto drugačije artikuliranog koristio ga je u obranu „građanskog antifašizma“ od lijeve kritike maja 2016. godine na Subversive festivalu. Vidi: http://slobodnifilozofski.com/skripta-tv/kritika-gradanskog-antifasizma.

[3] Luka Matić, „Između dvaju antikomunizama: građanski sat sužavanja područja borbe“.

[4] Neca Jovanov, Radnički štrajkovi u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji od 1958. do 1969. godine.

[5] Jake Lowinger, Economic Reform and the ‘Double Movement’ in Yugoslavia: an Analysis of Labor Unrest and Ethno-Nationalism in the 1980s.

[6] To je na primjeru Borova detaljno prikazala istraživačka grupa Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju. Vidi: borovo1988.radnickaprava.org.

[7] O kontinuitetu građanskog aktivizma i njegovim razvojnim fazama vidi: Paul Stubbs, „Networks, Organisations, Movements: Narratives and Shapes of Three Waves of Activism in Croatia“. O diskontinuitetima u radničkim borbama vidi: Marina Ivandić, Igor Livada, Lines of (Dis)Continuity: Forms and Methods of Labour Struggle in Croatia 1990-2014. Hrvatska verzija istraživanja Ivandić i Livade je ovdje.

[8] Reinhard Kühnl, Oblici građanske vladavine. Liberalizam – fašizam, str. 29-30.





Polemika na Novom Plamenu:

Dragan Markovina, „Što je ljevica danas?“, 6. 1. 2017.

Mate Kapović, „Što je ljevica i druga pitanja“, 7. 1. 2017.

Dragan Markovina, „Još par riječi o ljevici“, 9. 1. 2017.

Mate Kapović, „O ekonomiji, nacionalizmu i nacionalizaciji“, 11. 1. 2017.



Vezani članci

  • 9. rujna 2016. Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci). Perspektive ljevice u Hrvatskoj Imajući u vidu da definicija ljevice u hrvatskoj politici odavno podrazumijeva „najmanje desnu“ parlamentarnu poziciju, predstoje nam još jedni u nizu parlamentarnih izbora nakon kojih ona neće imati saborske predstavnike. Time je naglašena diskrepancija između razvoja ljevice u oblastima teorijskog i medijskog rada u odnosu na političko organiziranje na terenu i konkretne političke borbe. U ovom prilogu donosimo analizu trenutnog stanja ljevice u Hrvatskoj, čime nastojimo otvoriti prostor za raspravu o njezinom daljnjem organizacijskom razvoju.
  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović

    Latinka Perović, naslovna junakinja Bogdanovićinog teksta vjerojatno je najpoznatija srbijanska historičarka, k tome bivša politička radnica. Naime, Perović je 1972. godine smijenjena s dužnosti sekretarke CK SK Srbije, zajedno sa svojim bliskim suradnikom Markom Nikezićem, tadašnjim predsjednikom CK SK Srbije. Perović i Nikezić uklonjeni su sa svojih dotadašnjih pozicija u sklopu „obračuna“ s „liberalnom strujom“ […]

  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu

    Sa stranice radnickaprava.org prenosimo snimku tribine “Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu”, na kojoj su o terenskom radu i praksama Crnih pantera, usponu turske Stranke pravde i razvoja (AKP) te izazovima slovenske Inicijative za demokratični socijalizam (IDS) govorile/i Marija Ćaćić, Nikolina Rajković i Dragan Nikčević. Ujedno, iz četvrtog broja časopisa […]

  • 31. listopada 2016. Povorka ponosa u Zagrebu 2016. godine (izvor). Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice

    Razina organiziranosti globalne ljevice i njezin odgovor na ekonomsku krizu iz 2007/8 oscilirali su u svojem intenzitetu i sadržaju. Možete li komentirati aktualne lijeve snage s obzirom na kontekst iz kojega dolazite – postoje li razlozi za optimizam ili pesimizam te što bi trebalo poduzeti? RS: Moja je polazna točka pesimizam. Ne nalazimo se u […]

  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.