Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici

Pokušaj Dragana Markovine da dokaže kako, unatoč kritikama koje su joj upućene, Nova ljevica jeste ljevičarska stranka – štoviše, kako hrabro tvrdi njezin predsjednik, jedina istinski subverzivna i antisistemska opcija – završio je i prije no što je ozbiljno započeo. No, unatoč kratkom trajanju, taj nam pokušaj omogućuje da problematiziramo neke pretpostavke organiziranja na ljevici i političkog djelovanja u hrvatskom kontekstu. Stoga ću u ovome tekstu adresirati nekoliko pitanja koja se nisu pojavila u diskusiji između Markovine i Kapovića, iako tu diskusiju strukturiraju. Izdvojio bih sljedeća tri pitanja kao ključna: pitanje baze, pitanje normativnih ideala i pitanje historijskih (dis)kontinuiteta. Iako postavljena kao odvojena, sva tri pitanja, doduše iz različitih aspekata, daju odgovore o razvojnim tendencijama organiziranja na ljevici u hrvatskom postsocijalizmu.

Podrazumijevajući da je u postsocijalističkoj Hrvatskoj uspostavljen – i „svjetonazorski“ i „ekonomski“ – desni sustav,[1] u širokoj percepciji ljevica se poistovjećuje s opozicijom, a opozicija s ljevicom. Tu banalnu, iako rijetko artikuliranu,jednadžbu vidimo iz obaju Markovininih tekstova, napose kada svoju stranku proglašava lijevom na osnovu toga što što iritira nacionalistički establishment.[2] Taj je argument svoju ekstremnu manifestaciju

Ograničavanje političke pozicije na okvire građanstva razočaranog nacionalističkom agendom lijevog krila parlamentarne politike kontraproduktivno je za formuliranje ikakvog lijevog programa.

dobio u Markovininu proglašavanju jednog bivšeg Predsjednika Republike u dvama mandatima, predsjednika Sabora i Vlade te jedne bivše ministrice vanjskih poslova i potpredsjednice Vlade Republike antisistemskim i subverzivnim političkim radnicima.

Kao što Markovina uočava, građani razočarani općom ekspanzijom nacionalizma kojoj se SDP ni u jednom trenutku nije programatski suprotstavio reagirali su trovrsno: jedni su začepljenog nosa nastavili glasati za SDP kao „manje zlo“, drugi su odabrali trajnu apstinenciju od izbora i utočište potražili u Feralu, a treći se angažirali u javnom životu – bilo kroz organizacije civilnog društva ili marginalne lijeve partije. Međutim, Markovina se ne zamara biračima koji su ostali nezainteresirani za SDP-ovo, bilo latentno bilo manifestno, koketiranje s nacionalizmom u posljednjih četvrt stoljeća. Drugim riječima, ne zanimaju ga one društvene grupe koje uvođenjem višestranačja u Hrvatskoj svoju političku afilijaciju nisu našle u SDP-u, ili drugim tadašnjim opcijama lijevog krila parlamentarne politike.

Ograničavanje političke pozicije na okvire građanstva razočaranog nacionalističkom agendom lijevog krila parlamentarne politike pritom je iz najmanje dvaju razloga kontraproduktivno za formuliranje ikakvog lijevog programa. Prvi je da se time adresiraju životni problemi demografski, klasno i geografski homogene populacije koja ne može biti reprezentativna za opću populaciju. Naime, da je pozicija Nove ljevice komunikabilna samo prema „ostacima ostataka“ stare srednje klase,[3] čiji se udio u općoj populaciji smanjuje protokom vremena uslijed banalne činjenice smrtnosti čovjeka, ali i slijedom socio-ekonomskih činjenica osiromašenja i klasnog raslojavanja. Dok ta srednja klasa, koja je nosila otpor tuđmanizmu devedesetih, iz dana u dan odumire, a njezini potomci doživljavaju vertikalnu silaznu klasnu mobilnost, nova srednja klasa – socio-ekonomski formirana od devedesetih naovamo – svoje političke predstavnike nalazi u redovima klero-nacionalističke nove desnice, primjerice u MOST-u. Drugi je razlog primarno metodološke naravi s neizbježnim političkim implikacijama – naime, u historijatu građanske opozicije tuđmanizmu ne

Srednja klasa, koja je nosila otpor tuđmanizmu devedesetih, iz dana u dan odumire, a njezini potomci doživljavaju vertikalnu silaznu klasnu mobilnost.

iscrpljuje se historija opozicijskog političkog djelovanja u Hrvatskoj. Postoji i historijat borbe za radnička prava, koji je – za razliku od borbe za ljudska prava koja traje od osamdesetih do danas – ako ne računamo period prije socijalističke revolucije u Jugoslaviji, započeo s prvim radničkim štrajkovima januara 1958. godine, a svoj vrhunac dosegao u masovnim radničkim mobilizacijama osamdesetih.

Radničke borbe u socijalističkom periodu bile su – po sudu Nece Jovanova, njihovog prvog istraživača – izraz klasnog interesa radničke klase u socijalističkom sustavu nasuprot njegovim birokratskim tendencijama, a odvijale su se izvan formalnih institucija samoupravljanja.[4] Utoliko su one bile lijeva kritika sistema u praksi. Osamdesetih, nakon aranžmana između SFRJ i Međunarodnog monetarnog fonda dogodilo se preko pet tisuća samoorganiziranih radničkih borbi diljem Jugoslavije.[5] Te su borbe započele kao klasni sukobi da bi ih krajem osamdesetih počele preuzimati nacionalističke političke opcije,[6] što kontrira uvriježenim mišljenjima da je nacionalizam ili „prirodno stanje“ ili rezultanta sistematskog „potiskivanja nacionalnog osjećaja“ u razdoblju socijalizma. Štoviše, na analitičkoj razini, omogućuje nam da promatramo nacionalističko kidnapiranje radničkog pokreta u Jugoslaviji u paraleli s fašističkim suzbijanjem radničkog pokreta u Italiji početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Zanemarivanje historijata radničke klase i baštinjenje dominantno historijata građanskog organiziranja za zaštitu ljudskih prava dovodi do toga da se preuzimaju njegovi teorijski i praktični obrasci.[7] Jedan od tih je i, izvorno prosvjetiteljsko, razumijevanje političke borbe kao racionalne diskusije kojom se prevladava antagonizam početnih stajališta suprotstavljenih grupa.[8] U praksi, to znači da treba jasno i argumentirano izložiti svoja stajališta u sučeljavanju s drugom stranom, potom snagom urođene racionalnosti odbaciti

Dok ljevica vodi doktrinarne rasprave, radnička klasa ostaje bez adekvatnih političkih artikulacija.

nevaljane i usvojiti valjane argumente te, naposljetku, donijeti odluku koja će biti u općem interesu. Kao što pokazuje Kühnl, takvo razumijevanje politike ispražnjava je od antagonizama koji nisu „stvar čistog uma“, u prvom redu od klasnih antagonizama. Doktrinarne bi rasprave, kao što je i ova između Markovine i Kapovića, zato trebale poslužiti kao povod za postavljanje pitanja o adekvatnim propagandnim metodama, kao i o lijevim modelima proizvodnje, bilo normativnog bilo instrumentalnog znanja. U protivnom, lijevim pozicijama prijeti zadržavanje u onim demografskim okvirima kojima klasna privilegija omogućuje bavljenje „stvarima čistog uma“. Posljedično, radnička klasa kao historijski adresat ljevice ostaje bez političkih artikulacija koje su joj relevantne i životno primjenjive.

Naposljetku, može se reći da je Markovina uistinu pogodio bît stvari kada je u svojem inicijalnom tekstu istaknuo institucionalno nereprezentirani dio biračkog tijela kao adresat lijevog političkog djelovanja. No isto je tako bio u krivu kada je tu populaciju imenovao građanima koji su se razočarali u SDP. Štoviše, želi li se ljevica pomaknuti s političke margine, morat će napustiti iluziju da se radi o populaciji koja može nositi društvenu promjenu. Iako zvuči paradoksalno, čini se da put od političke margine prema radikalizaciji političkog mainstreama vodi samo preko drugih margina – socijalnih, ekonomskih i geografskih. Političko operacionaliziranje marginaliziranih sjećanja, poput onih na radničke borbe za „socijalizaciju socijalizma“, u tom se okviru čine kao prikladna strategija.