Solidarne prakse kao baza ljevice

Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci).
Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci).

Kako razumiješ pojam paralelnih struktura i njihovu ulogu? Bi li rekao da one imaju kompenzacijsku ili transformacijsku funkciju u odnosu na dominantni političko-ekonomski sistem? Drugim riječima, imaju li paralelne strukture veći potencijal od tek ublažavanja i saniranja štetnih posljedica sistema?

Sve zavisi od toga kako razumijemo pojam paralelnih struktura. Ako ga shvatimo kao zamjenu za ono što trenutno obavljaju država i javni sektor, onda smo zasigurno na krivom putu. Međutim, ako paralelne strukture definiramo kao alat čija je svrha povećati društveno-politički utjecaj nekih grupacija, odnosno pomoći im da uopće krenu na takav put, tada paralelne strukture mogu biti i jesu korisne. To pokazuje više primjera, primarno iz Europe. Jedan od najboljih je španjolski pokret Plataforma de Afectados por la Hipoteca (PAH), platforma stanovnika ugroženih hipotekama, koji pomaže ljudima u očuvanju domova i borbi protiv bankarskog sistema. Ovaj pokret izuzetno je bitan zbog toga što je stvorio ozbiljnu infrastrukturu koja je zaista uspjela pomoći ljudima, kako u neposrednoj borbi kada ih ovršitelji žele izbaciti iz domova, tako i pri drugom bitnom momentu – omogućivanju pravne borbe, time što je izgrađena snažna pravna i aktivistička mreža ljudi koji na tome rade. Pokret je u Europi postao vrlo poznat tijekom njegovog kasnijeg političkog razvoja, kao dio širih platformi Barcelona en Comú, odnosno Ahora Madrid koje su pobijedile na lokalnim izborima u Barceloni i Madridu 2015. godine.

Drugi primjer, manjih razmjera i popularnosti od ovoga, ali jednako zanimljiv, onaj je Komunističke partije Austrije (KPÖ) u Grazu. U Austriji ona ne čini bitnu snagu, postoci koje dobiva su izuzetno mizerni – radi se o otprilike 1 % na saveznoj razini, ali u gradu Grazu posljednjih 20-ak godina ta stranka bilježi stabilan izborni uspjeh od 15-20 % glasova. Postoje različite teorije zašto je tome tako, ali jedan od momenata koji mi se čini bitnim, možda čak i presudnim, jest činjenica da je KPÖ,
Ako paralelne strukture definiramo kao alat čija je svrha povećati društveno-politički utjecaj nekih grupacija, odnosno pomoći im da uopće krenu na takav put, tada paralelne strukture mogu biti i jesu korisne
prvi put kada je ušla u gradsku skupštinu Graza 1998. godine, preuzela upravljanje gradskim sektorom stanovanja. Od tada do danas ona upravlja tim sektorom, u njemu provodi politike koje smatra korisnima i direktno utječe na živote svojih birača, građana Graza. Drugi bitan moment je to što su opsežnu gradsku infrastrukturu, naslijeđenu od nekad velike i dosta snažne stranke, ti zastupnici stavili u službu naroda. U njihovim prostorima organiziraju se razna kulturna događanja, sastanci, aktivnosti brige za starije i slično.
 

Takvih primjera ima još, a ova dva možda su najplastičniji i najzanimljiviji za prikazivanje što se izgradnjom paralelnih struktura može postići, pogotovo kada znamo da se u slučaju Graza radi o službenoj stranci s dugom poviješću, a u Španjolskoj o društvenim pokretima koji su imali za cilj ući u službenu politiku i transformirati institucije, što se u međuvremenu i počelo događati, prvenstveno njihovim preuzimanjem uprave u dva najveća grada.

Kada se govori o paralelnim strukturama, onda se uglavnom misli na ekonomiju. Međutim, možemo li govoriti i o paralelnim strukturama u polju društvenog i političkog organiziranja? Uzmemo li za primjer BRID te njegovu mrežu kontakata i suradnika kao formaciju koja je paralelna naslijeđenim sindikalnim strukturama, koju dodanu vrijednost ta organizacija donosi u ime radničkog (samo)organiziranja i na koje načine mijenja njegove modele pa i kroz interakciju sa starim sindikatima, odnosno naslijeđenim strukturama?

Možemo, čak i neovisno o polju organiziranja u kojemu djelujemo. Međutim, ako kao cilj postavimo zamjenu postojećih struktura onda nećemo daleko dospjeti jer postoji gomila zamki u koje možemo upasti. Nadopuna i preuzimanje su daleko bolja strategija. Postoje jako dobri primjeri toga što se događa kada se neki pokret odluči povući iz šireg društva i na neki način otpisati državu kao ozbiljnog pružaoca socijalnih ili zdravstvenih usluga – to nije nešto što dovodi do optimalnih rezultata. Ako govorimo o nekom tipu društveno-političke promjene, mislim da nadopuna treba biti primarni cilj takvog tipa organiziranja. Pod nadopunom mislim na to da izgradnja mreže može dovesti do aktiviranja postojećih resursa i do njihovog udruživanja, sinergijskog efekta koji može postati ozbiljna protusnaga dominantnim društvenim odnosima, tržišnim silama ili nečemu trećem. Osnovni korak je analizirati koji elementi već postoje u nekom polju. Recimo, u našem slučaju postoje sindikalna mreža, mreža civilnih udruga, mreža grassroots društvenih pokreta itd. Te mreže jako često ne samo da nisu međusobno povezane, nego se u puno slučajeva doživljavaju kao konkurenciju. Ako se konkurentski odnosi uspiju prevladati, može doći do potpuno nove dinamike što bi omogućilo da se počnu uključivati novi ljudi koji možda prije nisu bili aktivni itd. Time se može doći do ozbiljne snage na koju ranije možda nismo računali niti mislili da bi mogla biti moguća.

U oktobru 2013. godine, tijekom izlaganja na konferenciji „Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive“, identificirao si tri bitna preduvjeta za svako uspješno organiziranje – znanje, širenje baze i financiranje. Također, istaknuo si i definiranje cilja kao nužnu pretpostavku za ikakvo udruživanje. Kakvo znanje nam je potrebno i koji se problemi pritom javljaju u praksi?

Najprije o cilju. Ne treba biti suviše pametan da bi se zaključilo kako bez definiranja cilja udruživanja teško da može doći do stvaranja ozbiljne inicijative, platforme ili organizacije jer ako cilj nije jasno postavljen, onda silnice suprotstavljenih interesa uglavnom vode u smjeru rasapa. Problem znanja je vezan uz bilo koji cilj ili područje na kojemu želimo djelovati. Da bismo išta mogli započeti, a pogotovo da bismo ostvarili ikakav tip uspjeha, kako god ga definirali, moramo znati gdje se nalazimo. Dakle, jedno takvo polje djelovanja moramo najprije dobro proučiti, utvrditi što se događa, kako na tome polju trenutno izgledaju odnosi moći te gdje postoje kratki spojevi na kojima bi se moglo raditi kako bi se probleme premostilo. Naravno, da bismo bilo što od toga mogli napraviti potrebne su nam teorije, ideje, neki tip objašnjenja situacije u kojoj se nalazimo.

Dakle, s jedne nam je strane potrebno vrlo apstraktno, teorijsko znanje, a s druge je strane taj tip znanja nužno operacionalizirati na praktičnoj razini svakodnevice. Primjerice, kad se pitamo zašto neki sindikat ne radi onako kako mislimo da bi trebao ili zašto neka stranka ne zastupa politiku koju bi prema svom nominalnom programu trebala zastupati, ovo nam znanje treba omogućiti da razumijemo zašto se to u praksi događa i da temeljem njega možemo ponuditi alternativno objašnjenje. Problemi koji se javljaju pri pokušaju stvaranja znanja su očekivani: manjak financijskih resursa, manjak ljudi, prethodna zadatost polja, nemogućnost intervencije u institucije koje bi mogle i trebale biti katalizator širenja znanja
S jedne nam je strane potrebno vrlo apstraktno, teorijsko znanje, a s druge je strane taj tip znanja nužno operacionalizirati na praktičnoj razini svakodnevice
kao što su škola, sveučilište, sindikat… Ne treba zaboraviti da polje djelovanja nije prazna ploča, nego je premreženo određenim tipom postojećeg znanja, svjetonazora i interesa.
 

Širenje baze je još teže pitanje jer, za razliku od stvaranja znanja, pothvata u koji se možete upustiti individalno, teško ćete proširiti bazu ako već niste nekakav tip ozbiljnije organizacije koja je u stanju omogućiti aktivaciju novim ljudima. Mi smo uglavnom učili kroz sudjelovanje na primjeru organiziranja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. A da ja ne bajam dalje, budući se na tom istom fakultetu već godinu dana odvija izuzetno snažno organiziranje nastavnika i studenata koji se u suštini, iako se to tako možda ne zove ili u javnosti nije prepoznato, bore protiv sistemskih učinaka postojećeg sistema. Tako da svakome tko je zainteresiran za pitanja proizvodnje i operacionalizacije znanja te širenja baze preporučam da baci pogled na navedeno gibanje.

BRID ima veliko iskustvo suradnje na aktivnostima s akterima vrlo različitih ideoloških i klasnih pozadina. Kako gledaš na izgradnju pokreta sa sudionicima koji se razilaze u ideologijama? Što se dobiva takvom suradnjom i razjedinjuje li to pokret ili ga osnažuje? Koji je ključ za mogućnost takve suradnje?

Da, te suradnje definitivno osnažuju pokret jer u trenutku kada postoji ozbiljno znanje oko problema na kojemu se želi raditi, kako svijet izgleda, zašto tako izgleda i kako bismo htjeli da izgleda, onda se može ići samo prema van, prema ljudima koji s vama možda ne dijele isto stajalište. Bez obzira je li to zato što nisu dovoljno informirani ili možda vjeruju u nešto potpuno drugo, možda su čak ideološki izgrađeni, ali do njih nikad nisu doprijeli stavovi za koje bismo mi željeli da dopru, mislim da je nužna pretpostavka širenja i društvenog djelovanja upravo ta da se ide prema ljudima koji ne dijele stavove s vama.

Mi smo ovdje u Hrvatskoj zatekli dosta loše stanje po pitanju toga da lijeve ideje velik broj godina nisu dobro prolazile i da su se čak i ljudi koji su djelovali temeljem ideja naslijeđenih iz socijalizma ograđivali od njih. U ratnom periodu to je bio jedan oblik difamiranja ljudi kao socijalista, zarobljenika stare ideologije i tome slično. Taj stav preuzeli su i srednjostrujaški mediji te je za bilo kakav oblik organiziranja npr. radničke akcije bilo nužno ograditi se od lijevih ideja, da se radnike koji su se borili za očuvanje svojih radnih mjesta i firmi ne bi označilo kao samoupravljače, socijaliste, nostalgičare itd. Nije bilo jednostavno intervenirati u takvo polje. Ako se u takvo polje kakvo je kod nas krene s idejom da našu poruku želimo prenijeti samo onima koji se već ideološki slažu s našim pozicijama, bojim se da nećemo daleko stići.

Na koje je probleme BRID naišao tijekom rada na širenju baze?

Na aktivnosti širenja baze automatski se nadovezuju financije, dakle tu je situacija značajno teža jer bez ozbiljnije financijske podloge jako je teško proširiti bazu onoliko koliko je potrebno za ikakav tip društvene promjene. Izuzetno je važno napomenuti da u koje god polje interveniramo, nužno dolazimo na područje u kojemu već postoje određeni društveni odnosi i odnosi moći pa s njima treba računati kada se nešto želi postići. U koje god područje želite intervenirati, u najvećem broju slučajeva nećete biti dočekani s prevelikim entuzijazmom, što je na neki način i očekivano jer je za rukovodeće strukture primarna stvar da se zaštite naslijeđene pozicije i odnosi moći. To je, naravno, nešto što može prouzročiti mnogo frustracija i što ljude može znatno obeshrabriti. Međutim, naprosto je takva situacija, teško je očekivati da ćete se negdje pojaviti i da će vam reći „samo vas smo čekali, hajmo, krenimo u bolje sutra“ jer se to ne događa. Ono što se događa, to je gomila ponekad i trivijalnih problema kao što je nalaženje dovoljno povoljnog prostora,
U koje god polje interveniramo, nužno dolazimo na područje u kojemu već postoje određeni društveni odnosi i odnosi moći pa s njima treba računati kada se nešto želi postići
iako je grad prepun praznih prostora. Međutim ako u njih ne uđete ilegalno, nitko vam ih neće dati. Ne samo besplatno, nego ni pod normalnim uvjetima najma.
 

Velik je problem što volonterska osnova rada i organizacije ima vrlo jasne limite i gabarite. Ako nismo u mogućnosti osigurati novac da se ljudi nečime mogu baviti „profesionalno“, odnosno da mogu neki dio svog radnog vremena posvetiti radnom organiziranju, jako teško se može prijeći te volonterske gabarite. Naravno, tu dolazimo do problema da ako želite raditi na nekome tipu društvene promjene, koliko god ga možda skromno postavili, teško je doći do financija.

U već spomenutom izlaganju iz 2013. godine istaknuo si neodrživost tadašnje financijske situacije i projektnog financiranja društvenih pokreta, što je postalo posebno vidljivo pri posljednjoj promjeni vlasti u državi. Kakvo je, po tvome mišljenju, trenutno stanje financiranja i održivosti lijevog pokreta u Hrvatskoj?

Ako razmišljamo odakle uopće financije mogu doći ili odakle su one historijski za lijevi pokret dolazile, jedna mogućnost su samodoprinosi, odnosno izdvajanje iz džepova istih ljudi koji u tome pokretu sudjeluju. Zato je tu izuzetno bitan moment širenja baze. Kad pogledamo kolika je baza kod nas danas, čak i ako njezinu definiciju shvatimo vrlo široko, ona je izuzetno mala i takav tip financiranja u principu kod nas, a i šire, ima samo jedan način organizacije – sindikalni. Slična je stvar i s civilnim udrugama – kod nas trenutno nema nijedne civilne udruge koja se financira primarno donacijama građana, a kada udruga ima neki tip takvih financija, to su zaista vrlo mala sredstva. Jedino se sindikati dominantno, preko 90 %, financiraju upravo sredstvima svojih članova. Ta sredstva se isplaćuju kao dijelovi mjesečnih plaća sindikalnih zaposlenika i to funkcionira. S druge strane, kod nas postoji jako velik oblik solidarnosti koji se primarno izražava kroz humanitarne akcije. Najveći broj humanitarnih akcija zapravo skuplja sredstva koja su za tu akciju potrebna, međutim neki oblik društveno-političkog djelovanja tako nešto još uvijek nije uspio i pitanje je kada će to uspjeti.

Vraćamo se na početak – ako sredstava nema dovoljno, što nam onda preostaje? Prvi moment je probati uzeti ona sredstva koja jesu na raspolaganju, a to su recimo kod nas donedavno bila sredstva od raznih zaklada za financiranje civilnog društva. Drugi moment je volonterski rad, a treći moment je sindikalni aktivizam tamo gdje je on moguć.

Postoje li dobra rješenja po pitanju institucionalnog i organizacijskog ustroja paralelnih struktura (primjerice, poput zadruga) koja bi adresirala problem njihovog dugoročnijeg kontinuiteta ili rješenja za to treba tražiti u drugim aspektima, vezanima uz projekt izgradnje paralelnih struktura? Pruža li projekt Etične banke razlog za optimizam i u kojem aspektu on adresira probleme održivosti postojećih paralelnih struktura?

Zadruge su sigurno jedna jako dobra početna točka za izgradnju nečega što bi bilo održivo, primarno iz dva razloga. Prvi razlog je vezan uz upravljanje zadrugom – princip zadružnog funkcioniranja je „jedan čovjek – jedan glas“ i u nju se ulazi s jednakim suvlasničkim udjelima. Drugi razlog je pravilo da se iz zadruge izlazi s onim s čim se u nju ušlo. U slučaju da zadruga prestane djelovati, sve ostalo se uglavnom prosljeđuje u lokalnu zajednicu. Dakle, zadruga putem više principa prakticira zajedničko djelovanje i djelovanje koje stremi nekom zajedničkom cilju pa zato može biti dobar početak.

Međutim, problem prisutan i kod nas, a zbog kojeg je i nastala inicijativa za etičnim bankama, problem je potrebe šireg objedinjavanja takvih struktura u zajedničku instituciju koja će ujediniti zadruge različitih profila – od poljoprivrednih i socijalnih zadruga preko zadruga koje se bave medijskim radom do industrijskih i ostalih zadruga.
Nadajmo se da će projekti poput Etične banke zaživjeti i da će oni zapravo postati financijski instrumenti pomoću kojih se može utjecati na višoj skali i na smjer razvoja
Nadajmo se da će projekti poput Etične banke zaživjeti i da će oni zapravo postati financijski instrumenti pomoću kojih se može utjecati na višoj skali i na smjer razvoja, na primjer prema održivoj poljoprivredi, zelenoj industriji itsl.
 

Već i sama Zadruga za etično financiranje (ZEF), iz koje bi, nadajmo se, Etična banka uskoro trebala izrasti, izuzetno je bitan projekt jer je po prvi put uspješno povezan ogroman broj različitih subjekata, što zadrugara, što pojedinaca. S obzirom da ZEF postoji već dvije i pol godine, mogu se izvući neki zaključci i pouke oko funkcioniranja takvog tipa udruživanja. Svi ti ljudi i organizacije koje su se udružile tijekom ovog perioda, trebale bi biti infrastruktura buduće banke, odnosno ako oni to ne budu ta banka neće funkcionirati, skupila ona sredstva ili ne.

Postoje li, i o čemu ovise, dugoročne ambicije da se ekonomsku i političku logiku, prisutnu u projektima solidarnih paralelnih struktura, generalizira i učini dominantnom? Pružaju li već postojeće strukture javnih servisa realniji okvir u smislu dostupnih resursa za poopćivanje takve logike (i njezinu subjektivizaciju kroz pravne mehanizme) ili je izvjesnija ulazna točka mimo države, kroz autonomaške prakse i kontrakulturnu legitimaciju?

Kao što sam već rekao na početku, ne vidim da će stvar funkcionirati na način opreke ta dva pristupa. Paralelne strukture mogu i trebaju funkcionirati prvenstveno kao nadopuna. Uzmimo za primjer slučaj SYRIZA-e, koja je u zadnje dvije godine, nakon svih događaja, došla na zao glas. Međutim, razvoj SYRIZA-e, njezin nastanak u periodu prije dolaska na vlast imao je izuzetno važnu komponentu direktnog djelovanja u zajednici, koje se baziralo i na proizvodnji paralelnih struktura.

SYRIZA je bila široki pokret raznih organizacija i aktera, a jedan dio tog pokreta je organizirao zdravstvenu zaštitu po kvartovima u kojima ona nije bila adekvatna za migrantsko stanovništvo. To je bio izuzetno bitan moment rješavanja nekih konkretnih problema koje je narod imao. S obzirom na to da su nakon nekog vremena došli na vlast, za pretpostaviti je da je to bio moment nadopune gdje se želi prvenstveno pomoći ljudima, ali i izvršiti neki tip pritiska na državu, u ovom slučaju da se zdravstvena zaštita proširi na cijelo stanovništvo i da se poboljša njezina kvaliteta, da se napravi nešto po pitanju prehrane i tome slično. Meni se to čini kao bitan moment svake paralelne strukture, onaj koji proizvodi pritisak na državu i na javne servise kako bi oni možda i vratili svoju primarnu socijalnu ulogu tamo gdje je ona izgubljena, uništena ili je u procesu uništenja.

Što bi se moglo učiniti po pitanju bolje koordinacije rada lijevo usmjerenih organizacija, koje se generalno doimaju nepovezanima i fragmentiranima?

U zadnjih 7-8 godina, otkad je lijevi pokret opet izašao na površinu, morali smo se suočiti s posvemašnjom devastacijom infrastrukture nastale u vremenu socijalizma. Skoro pa ništa nije preživjelo, niti po pitanju društvenih pokreta niti po pitanju partijskog organiziranja, a jako malo toga je preživjelo i po pitanju društvene infrastrukture koja je postojala u vidu domova kulture, društvenih centara, centara za mlade i drugih. Nije da nije ništa preživjelo, ali ta infrastruktura je bila izuzetno oskudna, pogotovo što se tiče lijevog predznaka. Ne treba zanemariti niti teorijsku proizvodnju. Institut za historiju radničkog pokreta je ukinut, a marksistički su sadržaji izbačeni iz kurikula skupa s radničkom kulturom i poviješću pokreta. Dakle, situacija je zapravo na svim poljima bila dosta loša, gomilu stvari je trebalo graditi od nule ili s vrlo niske razine, a takva je situacija tražila
Gomilu stvari je trebalo graditi od nule ili s vrlo niske razine, a takva je situacija tražila i još uvijek traži zaista velik broj ljudi i radnih sati te puno napora
i još uvijek traži zaista velik broj ljudi i radnih sati te puno napora. Kada je situacija toliko složena, oskudna i teška, za očekivati je da će se raditi na vrlo širokom tematskom području.
 

S te strane, ne vidim kao neprelazan problem činjenicu da postoji dosta grupacija koje se bave različitim aspektima, od zaštite okoliša i zelene politike, preko radničkih prava do radničke umjetnosti, medija itd. Meni se to zapravo čini kao nužan preduvjet da bismo mogli govoriti o složenijim strukturama. Tako da odgovor na konkretno pitanje o tome je li koordinacija moguća i da li bi ona bila poželjna, glasi – koordinacija bi definitivno bila poželjna, a da li je moguća – ja mislim da jest. Zaista je teško reći u kojem će se to trenutku odviti jer mi se čini da se takvo nešto može desiti tek kada imate dovoljan broj elemenata za izgradnju ozbiljnijeg tipa šire organizacije.

Postoje li dodirne točke za poduzimanje obuhvatnijeg političkog projekta, kakav bi u ovom trenutku mogao biti njegov politički sadržaj i koju bi ulogu u tome mogle imati paralelne strukture? Drugim riječima – može li se paralelnim strukturama do partije?

To ćemo sada vidjeti, trenutno imamo dvije partije s pretenzijama da izađu na izbore i na tim izborima nešto naprave. Koliko će one biti uspješne, to ćemo vidjeti. Ono što definitivno mislim da je presudno jest neki tip suradnje, sinergije, koordinacije između društvenih pokreta – opet, vrlo široko shvaćenih – u koju bi ušli i sindikati i civilne udruge i grassroots i studentske inicijative, te njihovo organizirano političko djelovanje. Bez toga će ići jako teško, međutim, to je puno lakše reći nego učiniti.

Mislim da je primjer Španjolske tu opet instruktivan i inspirativan. Velikim dijelom u već spomenutim najvećim gradovima, Barceloni i Madridu, cijela je priča preuzimanja gradske vlasti išla otprilike na taj način – aktivisti društvenih pokreta su zapravo bili ti koji su se uz podršku, u ovom slučaju Podemosa kao i šire koalicije lijevo od socijaldemokrata, izborili za vrlo ozbiljne društvene promjene. Tamo je to uspjelo, vjerujem, velikim dijelom i zbog infrastrukture koja je u Španjolskoj građena ne godinama nego desetljećima i na različitim područjima, od alternativne kulture do vrlo ozbiljnog rada po pitanju socijalne politike, odlučivanja u gradovima i gradskog planiranja. Bilo je jako puno elemenata koji su se u nekom trenutku uspješno povezali na način da stvore ozbiljnu društvenu snagu, kasnije prepoznatu i na lokalnom i na nacionalnom nivou. Taj je primjer vjerojatno dobar putokaz.

Nama, naravno, ostaje pitanje na kojoj je razini cijela ta infrastruktura kod nas trenutno, a to ćemo vrlo vjerojatno vidjeti s obzirom na to kako će političke inicijative prolaziti u sljedećem periodu. To ne moraju biti političke stranke, one mogu biti širi pokreti poput onih čije smo uspjehe već vidjeli, recimo, na primjeru sprečavanja privatizacije autocesta. Sad nas čeka privatizacija HEP-a i vidjet ćemo koliko će se društvene snage angažirati i uspjeti izboriti u tom kontekstu. Slične situacije doživjeli smo i u vrijeme najave mijenjanja zakona o referendumu i outsourcinga javnih službi – ti događaji su na kraju spriječeni, što znači da ovdje ipak postoji društveni pokret koji je u stanju dovesti do određenih promjena.



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o paralelnim strukturama desete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 13.1.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2016. Šiljci ispred dućana Harrods u Londonu, postavljeni kako bi se smanjila vidljivost problema beskućništva (izvor: SAITOR prema Creative Commons licenci). Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 29. prosinca 2016. Karl-Marx-Hof, stambeni kompleks izgrađen u Beču između 1927. i 1930. godine tijekom vladavine austrijske socijaldemokratske partije (izvor: Dreizung prema Creative Commons licenci). Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 17. studenoga 2016. Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor). Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 31. listopada 2016. Povorka ponosa u Zagrebu 2016. godine (izvor). Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 18. listopada 2016. Izvor: Ohranimo Tovarno Rog Solidarnost u praksi Prihvat izbjeglica na takozvanoj „balkanskoj ruti“, aktiviranoj 2015. godine, pokazala je različite strategije suočavanja s izbjegličkim valom koje su demonstrirali različiti akteri. Među njima se ističu samoorganizirane grassroots volontersko-aktivističke grupe. Nasuprot onim akterima koji su se u prihvat izbjeglica uključili po službenoj dužnosti ili tražeći strukturna rješenja za problem prihvata, takvi su kolektivi u fokus svojeg djelovanja postavili izgradnju solidarnosti na svakodnevnoj razini. O pozadini grassroots angažmana, ali i o izazovima koji pred njima stoje razgovarali smo s Aigul Hakimovom iz Protirasistične fronte brez meja.
  • 30. listopada 2015. Emma Graham-Harrison: Neizvjesna sudbina sve rasprostranjenijih oblika solidarne ekonomije u Grčkoj

    Godine krize i neoliberalnih politika u Grčkoj dovele su do masovne nezaposlenosti i propadanja javnih usluga, a iz otpora mjerama štednje iznikle su različite inicijative – strategije za uspostavljanje paralelne ekonomije orijentirane prema ljudskim potrebama, umjesto profitu: “Neke su u potpunosti izbacile novac iz upotrebe, poput Vremenske banke i Helleniki klinike, centra u Ateni koji […]

  • 20. veljače 2014. Pitanja organizacije

    Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja 2013. godine) prenosimo tekst Jovice Lončara Pitanje organizacije. “Pred sindikatima se nalazi izazov da iznađu nove načine organiziranja i pružanja solidarnosti koji bi mogli dovesti do promjene nabolje analizom uspješnih praksi radničke borbe.” Militantnost, u bilo kojem području ljudske aktivnosti, iziskuje iznimnu dozu velikodušnosti: jednostavni egoizam […]

  • 2. rujna 2011. G. Albo, S. Gindin, L. Panitch: Mrtva točka radničkog pokreta i ljevica

    Autori knjige In and Out of Crisis: The Global Financial Meltdown and Left Alternatives, Greg Albo, Sam Gindin i Leo Panitch predaju političku ekonomiju na Sveučilištu York u Torontu. Panitch i Albo su urednici časopisa Social Register, dok je Sam Gindin godinama bio voditelj istraživanja u Kanadskom sindikatu zaposlenih u autoindustriji. U 6. poglavlju autori […]

  • 24. prosinca 2010. Solidarnost je sredstvo u zajedničkoj borbi protiv eksploatacije

    “Solidarnost s radnicima i studentima u Grčkoj, Italiji, Engleskoj… FIGHT BACK!” Ovo je poruka koju su posredstvom transparenta spuštenog s gradskih bedema koji, usput budi rečeno, nose naziv “Bedemi zadarskih pobuna”, prošlog petka uputili članovi zadarskog neformalnog udruženja studenata i radnika. Okruženi smo slikom društva u kojoj se svake godine najavljuje kako će sljedeća godina […]

  • 28. ožujka 2010. Intervju – Lev Centrih: Socijalizam nije raj na zemlji

    Povodom izlaska hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog prijevoda knjige francuskog filozofa Alaina Badioua “Mračni raspad: kraj državne istine“, u Zagrebu je održan skup na temu “Mračni raspad: mišljenje Jugoslavije“. Sudionici, među njima i naš sugovornik, slovenski sociolog i povjesničar Lev Centrih, različito su tumačili razaranje zajedničke države, ono što mu je prethodilo, kao i ono što je […]

  • 20. ožujka 2010. Boris Buden: Deca postkomunizma

    Prenosimo prijevod na srpski jezik teksta Borisa Budena: “Children of postcommunism” (u originalu: “Als die Freiheit Kinder brauchte”). Autor piše o paradoksu postkomunizma, tj. tranzicije u kojoj smo/su postali djeca – pučkoškolci liberalno-demokratskog i kapitalističkog tutora. Preko (anti)kantovske emancipacije, Freudova Denkverbota do Nancyeva bijesa i Adornova “nemoćnog” djelovanja, Buden provodi simptom naučene infantilnosti roditelja – […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve