Klasno cvijeće

U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.

Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci)
Što je „Dan žena“? Je li stvarno neophodan?
Tim je pitanjima Aleksandra Kolontaj, ruska komunistkinja i revolucionarka, započela tekst koji je objavljen u časopisu „Pravda“ 1913. godine, uoči prvog obilježavanja 8. marta (23. februara) u Rusiji. Samo tri godine ranije, na prijedlog Clare Zetkin, istaknute članice međunarodnog ženskog i radničkog pokreta, na drugom Međunarodnom kongresu socijalistkinja u Kopenhagenu proglašen je Međunarodni dan žena, dok će četiri godine kasnije, osmomartovskim štrajkom za „kruh i ruže“, u Rusiji započeti Februarska revolucija.
 
I dok je prva dva pitanja lako zamisliti u kontekstu nacionalističkog preispisivanja i potrošačkog kooptiranja Osmog marta kao kombinacije Dana majki i Valentinova, politička platforma za imaginiranje sljedeća dva pitanja gotovo da ne postoji – kao, uostalom, ni marksistički eksplanatorni model te njemu pripadajući kategorijalni aparat koji na njih može pružiti odgovor.
Nije li to ustupak ženama srednje klase, feministkinjama i sufražetkinjama? Ne nanosi li to štetu jedinstvu radničkog pokreta?
Prije više od stotinu godina kada je Kolontaj pisala svoj tekst, ženski je pokret, za razliku od danas, za početak – postojao. Pokret za ekonomska i politička prava žena tada je bio dio međunarodnog radničkog pokreta, a tzv. žensko pitanje dio klasnog pitanja. Imajući u vidu promjene u proizvodnim odnosima u kapitalizmu, odnosno snižavanje nadnica radnika zbog masovnog izlaska žena na tržište rada, Kolontaj je istaknula važnost njihova masovnog sindikalnog organiziranja te naglasila nužnost partijskog zagovaranja univerzalnog, o privatnom vlasništvu neovisnog prava glasa. Obilježavanje Osmog marta u tom je kontekstu bilo važno ne samo za formiranje klasne svijesti među ženama, nego i zbog solidarnog djelovanja radničke klase kao cjeline.
 
No Kolontaj je istovremeno diferencirala borbu žena iz radničke klase od zahtjeva „feministkinja“, odnosno zahtjeva žena iz srednje klase:
Što je cilj feministkinja? Njihov je cilj da unutar kapitalističkog društva steknu jednake prednosti, jednaku moć, jednaka prava koja sada uživaju njihovi supruzi, očevi i braća. Što je cilj radnica? Njihov cilj je ukidanje svih privilegija uspostavljenih rođenjem ili bogatstvom. Radnicama je svejedno je li „gospodar“ muškarac ili žena. Zajedno s cijelom radničkom klasom, žena može poboljšati svoj radnički položaj.
U današnje vrijeme, kada u mnogim feminističkim strujama prevladava diskurs kulturalne teorije i identitetskih politika te fragmentarnog šarenila svakodnevnih praksi, pitanja koja je postavila Kolontaj jednako su teško misliva kao i odgovori koje je ponudila. S promjenom ekonomske paradigme sedamdesetih godina prošloga stoljeća, započeo je i proces strateške marginalizacije crvenog feminizma: promišljanje patrijarhata kao ekonomske kategorije zamijenjeno je upiranjem prsta u Muškarca kao transhistorijskog neprijatelja, sistemsku kritiku kapitalizma potisnule su diskurzivne analize, a transformativne prakse svedene su na reformističke napore unutar postojećeg sustava. Izmještanjem iz socijalističke baze, ženski je pokret prestao biti pokret, borba žena je partikularizirana i depolitizirana te u velikoj mjeri svedena na zahtjeve liberalnog feminizma, kojega su prokazivale marksistkinje poput Kolontaj i Zetkin.
 
U situaciji u kojoj se kao uzroci za rastuće socioekonomske nejednakosti često navode individualne razlike i loši pojedinačni odabiri, a kao rješenje za strukturnu diskriminaciju žena na tržištu rada predlaže daljnja deregulacija radnog zakonodavstva i komodifikacija javnih servisa, dok se istovremeno rasprave o emancipaciji žena sve češće svode na priče o ženskom poduzetništvu, prisutnosti žena na izbornim listama i nedovoljnoj zastupljenosti žena na upravljačkim pozicijama, više je nego nužno stalno podsjećati na socijalistički i revolucionarni historijat Osmog marta.
Promišljanje patrijarhata kao ekonomske kategorije zamijenjeno je upiranjem prsta u Muškarca kao transhistorijskog neprijatelja, sistemsku kritiku kapitalizma potisnule su diskurzivne analize, a transformativne prakse svedene su na reformističke napore unutar postojećeg sustava
 
Proslava Međunarodnog dana žena inspirirana je borbom tekstilnih radnica u New Yorku, koje su se 8. marta 1857. pobunile protiv loših radnih uvjeta, niskih nadnica i dugog radnog vremena. Protesti na 8. mart nastavili su se i idućih godina, a nakon što je 1909. godine na poziv američkih socijalista tisuće radnica i radnika izašlo na ulice New Yorka, Zetkin je 1910. na sastanku Druge internacionale predložila njegovo obilježavanje, ali i stvaranje zajedničke socijalističke platforme oko borbe za ekonomska i politička prava radnica. Prijedlozi su prihvaćeni, a već sljedeće godine Osmi mart na različite je načine obilježen u većini europskih gradova.
 
Tome je prethodio intenzivni teorijski rad i put od socijalističkog utopizma do historijskog dijalektičkog materijalizma. Od programatskog Komunističkog manifesta Marxa i Engelsa (1848.) i knjiga Žena i socijalizam Augusta Bebela (1879.) te Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države Friedricha Engelsa (1884.), sve do Sovjetske Rusije i razgovora Clare Zetkin i Lenjina (1920.), pitanje oslobođenja žena sastavni je dio marksističke revolucionarne društvene teorije. Također, odvijao se i ozbiljan terenski rad na politizaciji djelovanja žena koje su s razvojem industrijskog kapitalizma kao jeftina radna snaga masovno izašle na tržište rada.
 
Slaba sindikalna organiziranost žena pokazala se velikom preprekom u organiziranju ženskog proleterskog pokreta i njegovog povezivanja s međunarodnim radničkim pokretom. Primjerice, kako navodi Zetkin, prema izvješću Opće komisije njemačkih radničkih sindikata, od 52 organizacije samo njih 14 broji i članove i članice (Ženski rad i organizacija radničkih sindikata, Gleichheit, 1893.). Iz tog je razloga, kao jedna od glavnih govornica Socijaldemokratske partije Njemačke za sindikate i ženske organizacije, u godinu dana znala održati i do 300 govora.
 
S obzirom na razrađenu teorijsku konceptualizaciju uloge žena u društvenoj reprodukciji, odnosno svijest o spolnoj podjeli uloga u kućanstvu, uz borbu za radnička prava i univerzalno pravo glasa pojačano se radilo na promišljanju, a potom i stvaranju preduvjeta za ekonomski i politički angažman žena. Primjerice, u Rusiji nakon revolucije:
Ženama omogućavamo pristup u područje društvene ekonomije, zakonodavstva i upravljanja. Sve su im obrazovne ustanove otvorene kako bi mogle povećati svoje profesionalne i društvene kapacitete. Osnivamo društvene kuhinje i javne menze, praonice rublja i popravljaone, jaslice i dječje vrtiće, dječje domove, obrazovne institucije svih vrsta. Ukratko, ozbiljno provodimo zahtjeve iz našeg programa za prijenosom ekonomskih i obrazovnih funkcija s pojedinačnih kućanstava na društvo. Za ženu će to značiti slobodu od dotadašnjeg dirinčenja u kućanstvu i ovisnosti o muškarcu, što će joj omogućiti da u potpunosti razvije svoje talente i sklonosti.
 
(Lenjin o „ženskom pitanju“, Clara Zetkin, 1920.)
Politika socijalizacije neplaćenog kućanskog rada, odnosno svijest o tome da ženu treba rasteretiti skrbi o djeci, bolesnima i starijima, ako se želi povećati njezin politički i ekonomski angažman, bila je dio službene politike Komunističke partije i na prostoru bivše Jugoslavije. Teorijska historizacija pojma „obitelj“ omogućila je izmještanje teme materinstva u sferu društva, te razvijanje različitih socijalnih strategija (otvaranje jaslica, vrtića i menzi, stambena politika) koje su pružile materijalnu osnovu legislativnom napretku na polju planiranog roditeljstva (pravo na kontracepciju i pravo na pobačaj).
 
Prilikom osmišljavanja aktualne strategije obrane zakona o pravu na abortus iz 1978., treba imati u vidu koliko je klasna interpretacija integracije žena u društvo pridonijela legalizaciji pobačaja (Sovjetska Rusija, prva zemlja na svijetu koja je ozakonila abortus, legalizirala ga je 1920. godine). Koliko god nam se činilo da silina konzervativnih napada legitimira „vatrogasni“ način djelovanja, partikularizacija borbe u niz iscrpljujućih retroaktivnih prosvjednih akcija s vrlo široko postavljenim političkim ciljem obrane različitih ugroženih prava, dugoročno stabilizira ekonomski sustav unutar kojeg emancipacija žena, ali i svih ostalih deprivilegiranih skupina, nikada neće biti moguća.
Karanfil je radnički simbol. S karanfilima u zapučku smo se borili. Neka bude cvijeće za Osmi mart, ali smeta mi danas iskrivljavanje klasne suštine Osmog marta.
 
(„Klasno cvijeće“, razgovor s Marijom Šoljan-Bakarić povodom obilježavanja 8. marta, „Svijet“, Sarajevo, 1981.)
Dok god precizno ne smjestimo rastuću socijalnu i ekonomsku nejednakost unutar postojećeg odnosa rada i kapitala, te feminističku teoriju i praksu ne repozicioniramo unutar šireg antikapitalističkog pokreta, na strateškom ćemo planu biti neadekvatno postavljenei s obzirom na težinu zadatka. Osmi mart – revolucionaran, radnički, internacionalan, antiimperijalistički – prvenstveno je međunarodni dan borbe žena za vlastitu emancipaciju, ali i dan klasne solidarnosti svih radnika i radnica u borbi protiv kapitalizma.


* Naslov članka reaproprijacija je naslova intervjua s Marijom Šoljan-Bakarić za sarajevski „Svijet“ iz 1981. godine (v. citat u tekstu).




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 8. ožujka 2013. Žene plaćaju krizu
  • 24. srpnja 2013. Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 14. lipnja 2015. Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga vratiti natrag
  • 8. ožujka 2017. Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 8. ožujka 2015. Deset stvari koje feminizam može bolje
  • 19. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor o knjizi „Garments Against Women“
    Anne Boyer američka je pjesnikinja, esejistica i predavačica na Kansas City Art Institutu. Objavila je nekoliko knjiga poezije, a u zagrebačkoj Booksi predstavila je svoju posljednju, višestruko nagrađenu knjigu „Garments Against Women“ – zbirku pjesama inspiriranih autoričinim životnim iskustvima u kontekstu razornih posljedica recentne financijske krize. Nakon čitanja nekoliko pjesama iz knjige, Boyer je s Dunjom Kučinac i publikom razgovarala o temama svoje književnosti, borbi za glas u muškom (spisateljskom) svijetu, mizoginiji nekih kultnih filozofa, strategijama opstanka u kapitalističkom sustavu, društvenoj reprodukciji, biopolitici te odnosima tijela i pisanja, javnog i privatnog, individualnog i kolektivnog.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 15. srpnja 2013. “Eksploatacija u naša četiri zida – neproduktivni ženski rad od socijalizma do danas” 19. travnja 2013.
  • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve