Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije

Kada govorimo o klasnoj borbi općenito, tj. podčinjenima unutar reprodukcije kapitalističkog sustava, ne možemo i ne smijemo govoriti isključivo o radnicama kao takvima, jer iako je klasna perspektiva osnova bavljenja političkim radom unutar različitih partija i pokreta, važno je imati u vidu da su različite marginalizirane skupine na različite načine opresirane. Pojedine su skupine dvostruko ili trostruko eksploatirane, što se unutar teorije i prakse uvijek mora uzeti u obzir. Konkretno, ženska tj. feministička borba u svojim bi temeljima uvijek trebala biti povezana s klasnom borbom, ali moramo uzeti u obzir i specifičnost položaja žena unutar i izvan samog tržišta rada. Također, kada govorimo o povezanosti feminističkog pokreta s ostalim marginaliziranim skupinama u društvu, treba voditi računa o činjenici da, primjerice, žene migrantkinje imaju svoje specifične probleme, kao i žene unutar LGBTIQ+ pokreta te transrodne osobe. Ti problemi nisu zahvaćeni srednjostrujaškim feminizmom, a smatram da oni ne smiju biti razdvojeni u političkoj borbi. Dakle, konstantno treba uzimati u obzir širu klasnu perspektivu, ali i specifičnosti različitih grupacija.

Reforme radnog zakonodavstva u Hrvatskoj od osamostaljenja naovamo kontinuirano su išle nauštrb radničke klase pa tako i radnica. Neke konkretne izmjene Zakona o radu (u već rasprodanoj i djelomično deindustrijaliziranoj zemlji) kreću već 2003. godine, kada ponajprije desnica, ali i nominalna ljevica tj. socijaldemokrati, u javnom diskursu i samoj zakonodavnoj praksi počinju isticati fleksibilnost radnog zakonodavstva kao nešto što će koristiti ne samo poslodavcima već i radnicima. Prilično je cinično da se reforma radnog zakonodavstva često prikazivala kao mjera koja pomaže ženama. Sama fleksibilizacija radnog zakonodavstva i poslovi na pola radnog vremena pravdani su time što će omogućiti ženi da istovremeno bude i majka i kućanica, ali i radnica.

Posljednjih 20-tak godina neprestano se srozavaju i krše radnička i socijalna prava, što na specifičan način utječe na žene i radnice. I to se odnosi na žene koje planiraju zasnovati obitelj, kao i na one koji ne žele obitelj, jer su radnice u svim dobnim skupinama marginalizirane. Ako govorimo o mladim samkinjama, poslodavci ih često opterete dodatnim poslom upravo zato što nemaju obitelj. Ako govorimo o trudnicama i ženama na rodiljnom dopustu, važno je istaknuti da su oni sve kraći, a pitanje je možete li uopće do njih doći ako se uzme u obzir da su preko 90% novosklopljenih ugovora – ugovori na određeno. U realnosti, kada poslodavac sazna da je žena trudna, ugovor se uglavnom ne produžava, što se naravno ne zove otkazom jer poslodavac nije dužan navesti razlog neprodužavanja ugovora. Postavlja se i pitanje agencijskog rada koji je zadnjim Zakonom o radu iz 2014. godine posebno reguliran, a poslodavcima je olakšana njegova primjena. Primjerice, ovisno o tome jesu li zaposlene preko agencije ili direktno unutar poduzeća, radnice mogu imati različitu visinu nadnice i različita radna prava. Sve se to prelijeva i na kućansku sferu. Uslijed krize, žene su bile primorane otplaćivati dugove i brinuti se o mikroekonomiji kućanstva te pristajati na potplaćene poslove ili poslove na pola radnog vremena.

Pitanje degradacije radnih prava iz feminističkog je rakursa iznimno kompleksno jer ono na različite načine utječe na žene različite dobi i različitog stupnja obrazovanja, međutim, rodna nejednakost na tržištu rada zastupljena je i evidentna u svim kategorijama. Kada govorimo o starijim radnicama, u kontekstu propasti tekstilne industrije i privatizacije državnih poduzeća na ovim prostorima, mnoge su žene slabijeg obrazovanja završile na ulici u svojim pedesetima i ne postoje nikakvi mehanizmi njihova ponovnog zapošljavanja. Završavaju na burzi jer u svojoj struci više ne uspijevaju pronaći posao i zato što poslodavci uglavnom odbijaju zaposliti starije radnice. Nadalje, poslove vezane uz edukaciju, njegu i brigu, češće rade žene. Nerijetko su to poslovi vezani uz javne i državne servise koji su danas pod udarom novog vala privatizacija i masovnih otpuštanja.

Čak i ako ostajemo u domeni liberalnog feminizma, te uzmemo li za primjer vertikalnu uspješnost, primjerice, u samom obrazovnom sustavu, puno je više učiteljica nego učitelja u osnovnim i srednjim školama, dok je na društveno-humanističkim fakultetima više žena u profesorskim zvanjima, ali manje dekanica i prodekanica. Dakle, i horizontalna i vertikalna nejednakost prilično je očigledna.

Pitanje borbe za nadnice za kućanski rad tiče se jednog specifičnog i prilično zanimljivog pokreta koji se rodio 1970-ih u Americi, Italiji i Britaniji, u razdoblju u kojem su žene tek počele izlaziti na tržište rada u većim brojevima. Primarna intencija dotadašnjih feministkinja bila je ukazati na to da žene moraju izaći iz privatne sfere u javnu sferu kako bi se uopće mogle boriti za vlastitu emancipaciju. Međutim, vrlo brzo nakon izlaska na tržište rada pokazalo se da to nije dovoljno, odnosno da time ne prestaju biti eksploatirane, kako od kapitalista na radnom mjestu zajedno s drugim radnicima, tako i kod kuće, vezano uz konkretni rad socijalne reprodukcije. Žene su tek tada osvijestile da su dvostruko eksploatirane, ali u tom trenu je još uvijek veliki broj žena radio kod kuće i muškarac je bio jedini hranitelj obitelji koji je donosio nadnicu na stol. Tadašnje feministkinje htjele su pokazati da je nadnica koju muškarac donosi kući dijelom i njihova zasluga, ali da ona kao takva nije dovoljna za život, već da osnovu po kojoj kapitalistički sustav funkcionira zapravo predstavlja sve ono što se radi kod kuće.

U Jugoslaviji se kućanski rad pokušavao kompenzirati kroz socijalizaciju, otvaranjem većeg broja javnih kuhinja, vrtića i različitih društveno-sportskih sadržaja za djecu, izmještajući taj rad iz umjetno stvorene privatne sfere

Smatrale su da je pitanje socijalne reprodukcije u direktnoj vezi s nadnicom koju dobiva muškarac. Reproduktivni rad uključuje rađanje, kućanske poslove, brigu za obitelj, emotivni i njegovateljski rad pa čak i seks kao rad unutar partnerskog odnosa. Zahtijevale su da kućanice, tj. domaćice, dobiju nadnicu, te da se na taj način valorizira i prizna njihov rad.

Sam projekt naišao je na različita negodovanja. Za liberalne feministkinje to nije bilo relevantno pitanje, smatrale su da se priča o izlasku žena na tržište rada mora nastaviti potencirati kao jedini mogući emancipatorni čin. Zapadni marksisti su pokušaj da se tzv. reproduktivni rad valorizira nadnicama smatrali problematičnim jer on ne stvara višak vrijednosti. Smatram da je sama teorija koja se bavi pitanjima kućanskog rada (kao rada koji na neki način treba valorizirati) nešto što nije riješeno do danas, i u različitim se historijskim kontekstima i sustavima rješavalo na različite načine. U Jugoslaviji se, primjerice, taj rad i ustavom tretirao kao rad te bio kompenziran kroz socijalizaciju. Naime, socijalizacijom, koja se odvijala kroz otvaranje većeg broja javnih kuhinja, vrtića i različitih društveno-sportskih sadržaja za djecu, kućanski se rad pokušavalo izmjestiti iz umjetno stvorene privatne sfere. Također, u skandinavskim zemljama i danas je na različite legislativne načine uređen njegovateljski rad (pogotovo briga o starijim ljudima), koji se ženama uračunava u mirovinski staž.

U zapadnim kapitalističkim društvima liberalni će mainstream ustvrditi da se taj problem rješava razvojem tehnologije i zapošljavanjem privatnih čistačica i dadilja kod imućnijih obitelji. No to i dalje ukazuje na klasni nesrazmjer, jer će si samo klasno privilegirane obitelji moći priuštiti ženu koja će obavljati kućanski rad. Ovakav je rad gotovo uvijek potplaćen i vezan za žene koje zapravo nemaju drugog izbora nego obavljati takve poslove. Spremačice i njegovateljice na tim radnim mjestima vrlo često rade na crno, nerijetko su to migrantkinje koje odlaze na zapad čuvati starije osobe ili žene koje su i same starije dobi, ali su ostale bez posla. Radi se o jednom od ključnih feminističkih pitanja koje se, barem u srednjostrujaškom feminizmu, nedovoljno ili uopće ne problematizira.

Treba reći da je osnovni problem buržoaskog liberalnog feminizma od 19. stoljeća naovamo to što u nijednom trenu nije pokušavao biti antikapitalistički. Radi se o feminizmu koji neprestano djeluje preko reformskih paradigmi, koje nisu samo sredstvo, nego i sâm cilj. Čak i kada govorimo o sufražetskom pokretu koji je iznimno važan u historiji feminizma, te su se žene borile i izborile za pravo glasa. Međutim, nikada nisu išle dalje od toga. Premda su se nazirali i brojni drugi problemi, i unatoč tome što je postalo jasno da sufražetski pokret ne bi trebao stati samo na borbi za pravo glasa, ispostavilo se da je to bio njihov maksimum.

Liberalni feminizmi danas se najčešće bave ženama liderkama i problemima mladih poduzetnica, što se može nazvati i vrstom neoliberalnog feminizma jer se ne radi o problemima koji utječu na većinu ženske populacije

Kada danas, stotinu godina kasnije razgovaramo o temama kojima se bavi liberalni feminizam, treba reći da one djelomično jesu bitne i oko njih se treba angažirati, ali iz potpuno drugačije perspektive. Najveći problem liberalnog feminizma zapravo je ustrajavanje na reformističkom pristupu bez sagledavanja pitanja ženske emancipacije i feminizma u društvenom, političkom i ekonomskom kontekstu, odnosno fokusiranje na specifične probleme koji se promatraju zasebno.

Liberalni feminizmi danas se najčešće bave ženama liderkama i problemima mladih poduzetnica, što se može nazvati i vrstom neoliberalnog feminizma jer se ne radi o problemima koji utječu na većinu ženske populacije, već na mali broj žena dominantno vezanih uz poduzetničke, kapitalističke i političke krugove, a što smatram da uopće nisu feministička pitanja. Međutim, liberalne feministkinje često se bave i iznimno važnim pitanjima poput prava na abortus ili prava na jednaku plaću za jednak rad, ali iz njihove je perspektive isključena klasna dimenzija. U središtu njihovih zahtjeva uglavnom su kvote i individualno osnaživanje žena. Stoga, iako je liberalni feminizam postavio neka važna pitanja, pa i doveo do nekih kratkoročnih rješenja, smatram da je dugoročno prilično štetan jer se opća percepcija o feminizmu često formira upravo kroz prizmu liberalnog feminizma koji je u mainstream medijima najzastupljeniji.

Problem feminističkih inicijativa koje su nastale zadnjih desetak godina je problem koji dijele sve progresivne društvene inicijative u tom periodu, bile one studentske, radničke ili one koje su se bavile javnim dobrima. Često nastaju ad hoc, vezane su uz neko goruće pitanje koje treba riješiti ili kampanju koju treba progurati. Drugim riječima, nastaju prekasno jer ne postoji dugoročna strategija. Također, te su inicijative često neformalne i najčešće nemaju nikakvih financijskih sredstava. U novije vrijeme većina problema unutar progresivnih feminističkih pokreta i kampanja u regiji ustvari kreće od nedostatka prostora,

Većina problema unutar progresivnih feminističkih pokreta i kampanja u regiji ustvari kreće od nedostatka prostora, financijskih sredstava i vremena za rad jer je mahom riječ o ženama koje rijetko imaju vremena sustavno se baviti određenim temama prije nego li krenu s kampanjom

financijskih sredstava i vremena za rad jer je mahom riječ o ženama koje rade različite prekarne poslove, i u slobodno vrijeme volontiraju, stoga rijetko imaju vremena sustavno se baviti određenim temama prije nego li krenu s kampanjom. Bilo je različitih sjajnih kampanja koje su donijele i konkretne rezultate, ali su na duže staze prilično nepotentne ako se pokreću stihijski.

Smatram da je jedna od značajnijih recentnih feminističkih kampanja ona Ženske fronte za radna i socijalna prava koja se bavila Zakonom o radu. Fronta je u mainstream progurala problem prijedloga novog ZOR-a, stavljajući ga u širi društveni kontekst, istovremeno jasno provlačeći feminističku nit, odnosno pitanje specifične podređenosti samih radnica. Konkretan problem s tom kampanjom bio je upravo taj što su u nju bile uključene različite žene iz ženskih sekcija sindikata, nevladinih organizacija te različite feministkinje pojedinke, koje nisu imale financijska sredstva za podržavanje kampanje.

Iz mojeg iskustva rada unutar Ženske fronte za radna i socijalna prava, problem je bio i u tome što se čelnicima sindikalnih središnjica, iako su se koristili argumenti koji su išli u smjeru i po liniji sindikalnih argumenata borbe protiv Zakona o radu, u jednom trenutku nije svidjela činjenica što su u medijima prisutne te žene više nego li oni sami, i što se feministička agenda provlačila u većoj mjeri nego što se to njima činilo relevantnim. Iz njihove je to perspektive vjerojatno predstavljalo svojevrsno gubljenje moći u medijskom polju. S jedne strane, bili su blagonakloni jer im je bilo u redu da netko „obavlja“ njihov posao, a s druge, u trenutku kada je stvar postala ozbiljnijom, kada se vidjelo da su te žene dovoljno jake i da njihovi argumenti nadilaze i problematične članke unutar Zakona, pokušali su suptilno sabotirati cijelu priču.

Nuklearna obitelj izgrađena je prije svega na heteronormativnom modelu te čini važnu ekonomsku i društvenu sastavnicu u kapitalizmu. Sve što izlazi iz obrasca heteronormativne nuklearne obitelji, što je „iščašeno“, drugačije ili je potencijalno dovodi u pitanje, nešto je protiv čega se konzervativne struje uporno bore.

Jedno od aktualnijih pitanja koja uzdrmavaju ideju nuklearne obitelji je i pitanje ženinog prava na abortus, odnosno pitanje reproduktivnih prava, koja se na različite načine pokušava napasti, pa i dovođenjem u pitanje ustavnosti postojećeg zakona. Pravo na abortus trebalo bi biti i radničko pitanje, pogotovo kada ga sagledavamo u širem kontekstu reproduktivnog zdravlja žena, u situaciji u kojoj su javni ginekolozi sve manje dostupni, a kvaliteta opreme u bolnicama sve lošija, tako da žene koje si to mogu priuštiti sve češće idu kod privatnih ginekologa.

Kada govorimo o reproduktivnom zdravlju žena, o planiranju ili neplaniranju obitelji, samom prekidu ili nastavku trudnoće, treba uvijek uzeti u obzir set ekonomskih pitanja, od radne legislative do samih pitanja povlačenja javnih servisa iz naših života

Također, postavlja se pitanje dostupnosti HPV cjepiva, pitanje edukacije vezane uz spolnost itd. Potrebno je neprestano imati u vidu da je sama nacionalna politika rađanja nešto što se razvija i dolazi u fokus u trenutku kada konzervativne struje preuzimaju vlast. Samo pitanje abortusa u Hrvatskoj je više puta dolazilo na dnevni red, ali nikada toliko aktivno i nasilno kao u zadnjih godinu dana.

Desnim konzervativnim strujama svakako treba priznati da pri bavljenju ovim temama uspješno preuzimaju ljudskopravaški, ali i lijevi diskurs. Oni (naravno, pod agendom brige za produžetak nacije) govore kako je abortus ekonomsko pitanje, i da se žene mahom odlučuju za prekid trudnoće jer nemaju dobro plaćene stalne poslove. Kada govorimo o reproduktivnom zdravlju žena, o planiranju ili neplaniranju obitelji, prekidu ili nastavku trudnoće, treba uvijek uzeti u obzir set ekonomskih pitanja, od radne legislative i načina na koji se mlade majke tretira na tržištu rada, do pitanja povlačenja javnih servisa iz naših života – nedostupnosti javnih vrtića, ginekologa, pa i obrazovanja mladih ljudi vezano uz seksualnu i zdravstvenu zaštitu. Ignoriranjem tih pitanja, što se nerijetko događalo u mainstream feminizmu, te ustrajanjem na argumentaciji usko vezanoj uz krilaticu „moje tijelo – moj izbor“, nastaje praznina koju je vrlo lako ispuniti ideološko-vjerskom pričom, preoteti određene argumente i preuzeti medijsko polje.

Smatram da je abortus jedno od pitanja kojim smo se trebali ponovno početi baviti jasnije i strukturiranije te mnogo ranije jer je bilo očigledno da će doći na dnevni red. Sada kada je u prvom planu, postoje i različite tendencije obrane reproduktivnih prava žena. No, kada pogledamo neke lijeve progresivne feminističke grupacije opet ćemo moći ustvrditi da im nedostaju osnovna infrastruktura i financijska sredstva, a to je ono što desno orijentiranim organizacijama civilnog društva, ali i desnici generalno ne nedostaje jer su financijski potkovani i međunarodno umreženi. Smatram da je abortus jedno od pitanja kojima se lijevi feminizam treba aktivno baviti, kontinuirano gurajući u prvi plan set ekonomskih argumenata koji trenutno u mainstream medijima ne postoje.

Kao što sam već bila spomenula, socijalnu reprodukciju moramo sagledati u kontekstu kapitalističkog načina proizvodnje. U vremenu ekonomske krize, kada se socijalna država sve više povlači, javno zdravstvo, starački domovi i vrtići postaju sve nedostupniji sve većem broju stanovništva, a niz poslova – od neplaćenog kućanskog rada do odgoja djece i njegovanja starijih i bolesnih – u sve većem se obimu vraća u kućansku, odnosno tzv. privatnu sferu i ponovno postaje neplaćen. „Baka-servisi“ zamjenjuju nedovoljni broj javnih vrtića. Jedna od notornih činjenica je i to da djeca samohranih i nezaposlenih roditelja puno teže dobijaju mjesto u vrtiću.

Čak i kada je njegovateljski rad plaćen, riječ je o jako niskim nadnicama i mahom starijim ženama koje ne mogu doći do neke druge vrste zaposlenja

Nezaposleni roditelji gotovo uopće i ne uspijevaju odvojiti vrijeme za traženje posla ili odlazak na razgovor za posao jer moraju ostati doma i brinuti za svoju djecu. Naravno, to nije problem samih vrtića ili odgajateljica, već nedovoljnog broja javnih vrtića i načina na koji se raspodjeljuje novac unutar lokalnog proračuna.

Što se tiče staračkih domova, liste čekanja beskrajno su duge i postaje sve normalnije da se žene bave najtežim oblicima njegovateljskog rada, poput brige o svojim i supružnikovim roditeljima, pri čemu opet svjedočimo tendenciji vraćanja te vrste posla u kućansku sferu, gdje ga žene obavljaju besplatno. Kao što sam već navela, čak i kada je takva vrsta rada plaćena, radi se o jako niskim nadnicama i mahom starijim ženama koje ne mogu doći do neke druge vrste zaposlenja. One često rade na crno ili odlaze u zemlje zapadne Europe te doista možemo reći da je ekonomska kriza utjecala na kućanstvo na različite negativne načine. U Grčkoj je napravljeno istraživanje čiji rezultati pokazuju da i nasilje u obitelji raste kako ekonomska kriza jača jer frustrirani hranitelji obitelji ostaju kod kuće i postaju nasilni. U tom kontekstu treba spomenuti da je i psihološko savjetovanje prilično nedostupno širem broju ljudi. Uglavnom, posljedice su prilično dalekosežne.

Po tom pitanju dijelim stajalište Silvije Federici koja kaže da patrijarhat počinje zauzimati značajnu ulogu u trenutku kada se javlja prva eksploatacije rada, a kapitalizam ga stoga aktivno prisvaja i prilagođava. Dvostruka opresiranost žena egzistira zbog sustavne i strukturne veze patrijarhata i kapitalizma. Ne postoji odgovor na pitanje je li za feminizam važniji rod ili klasa, patrijarhat ili kapitalizam. Odnosno, odgovor je da su iz perspektive lijevog feminizma to nedjeljivi pojmovi – davanje primata rodu ispred klase ili klasi ispred roda vodi nas u slijepu ulicu.

Govoriti o emancipaciji žena unutar kapitalističkog sustava, a ne uzimati u obzir specifičnosti patrijarhata i onoga što je on donio te na koji je način služio kao pomoćno kolo kapitalizmu, znači ne razumjeti pravu problematiku feminističkog pitanja. S druge strane, tretirati rod kao jedino feminističko pitanje znači gotovo potpuno zanemarivati dvostruku potlačenost žena.

Jedan od mogućih problema koji često nastaju unutar marksističkih i općenito unutar lijevo orijentiranih pokreta upravo je to što oni nisu inherentno feministički, odnosno ne uvode feminizam kao nešto s čime programatski rade od početka, nego ga pokušavaju, kao da je neko strano tijelo, prilijepiti u trenu kada shvate da bi to trebali učiniti. Također, različitim se ženskim pokretima često dogodi upravo suprotna stvar – fokusiraju se na rodnu priču i utjecaj patrijarhata na svakodnevlje, da bi potom kroz analizu shvatili kako bez klasne perspektive cijela priča jako brzo pada u vodu. U suprotnom se zapletu u identitetsku paradigmu.

Smatram da širi lijevi pokret ne može postojati bez feminizma – on nije samo važan, već bi trebao biti sastavni dio svakog pokreta koji se naziva lijevim. Krajnje je vrijeme da se na feminizam prestane gledati kao na neko strano tijelo ili tek nadopunu – programi lijevih pokreta trebali bi u svojoj srži biti feministički. Kako uopće razgovarati o stvaranju baze, o kapitalističkoj eksploataciji ili o alternativama, bez da govorimo o položaju radnica u društvu i socijalnoj reprodukciji? Historija lijevog feminizma donosi brojne odgovore i postavlja neka ključna pitanja koja mogu činiti dobar temelj programima suvremenih lijevih grupacija. Također, treba naglasiti da današnja ljevica ne smije ignorirati feministička, kao ni LGBTIQ+ ili migrantska pitanja. Ne postoje teme koje otvaramo „nakon revolucije“ jer su sve ovo pitanja koja proizlaze iz kapitalističke opresije i eksploatacije na koja moramo paralelno i sustavno odgovarati te pokušati ponuditi alternative.