Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata

Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.

„LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.)
„LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.)

Kako bi definirao osnovnu razliku između lijevog i (neo)liberalnog feminizma?

Neoliberalni se feminizam zadovoljava kozmetičkim promjenama unutar kapitalističkog sustava i supostojeći s prevladavajućom ekonomskom doktrinom, omogućuje njegovu regeneraciju, nudeći nam tek još jednu varijantu „kapitalizma s ljudskim licem“, ovaj put s maskom rodne osviještenosti. U historijskom smislu reformistički napori liberalnog feminizma bili su usmjereni na realizaciju političke participacije žena, prava na obrazovanje i prava na pristup različitim profesijama, dok je danas (neo)liberalni feminizam angažiran i oko tema kao što su razvijanje ženskog poduzetništva te zastupljenost žena na menadžerskim pozicijama. U oba slučaja naglasak je na individualnim pravima klasno privilegiranih žena, bez propitivanja uzroka sistemske opresije koji mnogim ženama onemogućuju da realiziraju navedena prava. Izvan fokusa liberalnog feminizma ostaju životi onih žena koje su svakodnevno eksploatirane na tržištu rada i to ne samo kao uopćeno radništvo, već upravo kao žene radnice.
Izvan fokusa liberalnog feminizma ostaju životi onih žena koje su svakodnevno eksploatirane na tržištu rada
 
Lijevi feminizam, koji izrasta iz radničkog pokreta, razvija antikapitalističku, revolucionarnu strategiju. Borba za radnička prava i pravo na sindikalno organiziranje svih radnika i radnica, njihova politička edukacija i mobilizacija za klasnu borbu te internacionalizacija radničkog otpora, teme su kojima se lijevi feminizam bavio od samoga početka. Ovim temama svakako treba pridodati i analizu rodnog aspekta društvene reprodukcije – da bi tržište rada neometano bilo opskrbljivano radnom snagom, netko je mora proizvesti, odgajati do zrele dobi, a potom održavati u pogonu skuhanim ručkovima, opeglanom odjećom, zadovoljavanjem emocionalnih i seksualnih potreba. Stoga daleko od toga da govorimo o dva odvojena tipa eksploatacije, one patrijarhalne i one kapitalističke, koji se, eto, ponekada i preklope: govorimo o suštinskoj oslonjenosti kapitalističkog sustava o heteropatrijarhalni poredak. Upiranje prstom u ova, od strane liberalnog feminizma zanemarena pitanja te predlaganje konkretnih epistemoloških i praktičnih rješenja (primjerice, nadnica za kućanski rad, socijalizaciju kućanskog rada), od velike je važnosti ne samo za feministički, nego i lijevi pokret općenito.
 

Zanemarujući ulogu klasnih odnosa, Judith Butler, kao i brojni drugi queer teoretičari, u svojim analizama rodne i spolne opresije iz vida ispuštaju pitanje eksploatacije. Je li moguće izgraditi široku antikapitalističku frontu ako ne imenujemo zajedničkog neprijatelja i kritički sagledamo dosege identitarnih politika i praksi?

Queer teorija je u dobroj mjeri gurala materijalističku perspektivu u zapečak – no ne u potpunosti. Judith Butler je vrlo rano, upravo kada su s ljevice odašiljane kritike na račun individualizma njezine pozicije, odgovorila tekstom „Merely Cultural“ u kojem je pokušala približiti klasno i rodno pitanje. Foucault je također bio svjestan da je pojavljivanje homoseksualca kao političkog subjekta, iz kojega se onda mogao generirati gej pokret, bio moguć tek u okvirima ranog kapitalizma. Kasnije su neki drugi, kao npr. povjesničar John D’Emilio, podrobnije razrađivali tu temu, a liniju možemo pratiti i dalje, sve do pojave nečeg što se naziva queer materijalizmom.
 
Dakle, queer teorija u najširem smislu nije slijepa za materijalističku perspektivu, već joj ona nije u primarnom fokusu, što je sasvim legitimno. U trenutku rađanja queer teorije i pokreta, kada se glas konačno daje onima koji ga nisu imali (a bitno je naglasiti da ga nisu imali ni u okviru ljevice koja je ta pitanja smatrala nedovoljno relevantnima, čak buržoaskim, nakaradnim itsl.), queer pokret inzistira na onome što je za njega važno.
Kada homofobni sentimenti bivaju institucionalizirani (u kontekstu pravnog poretka, socijalne zaštite, zdravstvenog sustava itsl.), posljedice po LGBTIQ+ populaciju nisu ništa manje stvarne i materijalne od onih koje su rezultat usko ekonomske opresije
Međutim, isto je tako legitimno da s ljevice, naročito LGBTIQ+ ljevice, dolazi kritika o nedostatnosti queer teorije koja kaže da moramo uključiti klasni moment jer je on usko povezan s LGBTIQ+ i feminističkim zahtjevima.
 
Sve se ovo očituje kako u teoriji, tako i u aktivizmu. Tako će Nancy Fraser upravo rascjep između identitetskih i klasnih politika vidjeti kao moment kojega valja prevazići, predlažući okvir koji se odmiče od klasične distinkcije između baze i nadgradnje, primarne i sekundarne opresije. Naime, pitanje LGBTIQ+ politika nije samo pitanje obezvrjeđivanja i šikaniranja dijela populacije, već i pitanje oduzimanja elementarnoga prava sudjelovanja u socijalnoj interakciji i političkoj participaciji u najširem smislu. Onda kada homofobni sentimenti bivaju institucionalizirani (u kontekstu pravnog poretka, socijalne zaštite, zdravstvenog sustava itsl.), posljedice po LGBTIQ+ populaciju nisu ništa manje stvarne i materijalne od onih koje su rezultat usko ekonomske opresije.
 
Ovo je sve bilo jasno još i aktivistima ACT UP-a u prvoj velikoj LGBT kampanji, koja se ticala apsolutno neadekvatne reakcije tadašnjih američkih političkih vlasti na pošast HIV-a. Nije se tu radilo o omaški, nesnalaženju i zbunjenosti, radilo se o čistom strukturnom nasilju: dok su ljudi umirali u milijunima, nije postojao nikakav plan za nošenje s epidemijom, nisu razvijane terapije i lijekovi, i to sve isključivo zato što se radilo o „bolesti pedera“. Ne može materijalnije od ovoga.
 
Na kraju, dakako da nije moguće stvoriti široku frontu bez zauzimanja materijalističke perspektive kao jedne od osnovica, ali isto tako nije moguće biti dijelom ljevice koja, primjerice, u trenutku u kojem se u regionu queer partije napada suzavcem, a stotine činova fizičkog nasilja nad rodnim manjinama i dalje redovito ostaje neprijavljeno policiji, pitanja LGBTIQ+ prava svodi na „kulturalne ratove“. Radi se o preuzetnoj, nesolidarnoj i na koncu, politički apsolutno promašenoj poziciji koja, nemojmo se zavaravati, progovara iz neosviješteno privilegirane heteropatrijarhalne pozicije. Da pojednostavim: možda LGBTIQ+ aktivizam treba učiti od ljevice, no i sama ljevica prečesto pokazuje da nije svladala ni najelementarnije lekcije s druge strane.
 

Lijevi feminizam i danas mora ukazivati da pokretačka snaga lijevog pokreta i trajnost revolucije ovisi o uključenosti žena u taj proces. U tom kontekstu, je li moguća emancipacija žena bez emancipacije muškaraca i o kakvim procesima govorimo?

Odnos žena i muškaraca unutar feminističke teorije i prakse prilično je kompleksna tema. U jednom periodu pokreta, kada je najjači bio radikalni feminizam, patrijarhat je primarno definiran kao transhistorijski konflikt, pa je sukladno tome i oslobođenje žena pozicionirano u polje njegova razrješenja. Gledajući unatrag, ta mi se pozicija čini donekle razumljivom, u nekoj mjeri možda čak i potrebnom: aktivističkom i teorijskom žestinom radikalne feministkinje uprle su prstom u teme koje su dotad prelako prolazile ispod radara ili se zadržavale na periferiji kolektivne pozornosti (na primjer, obiteljsko nasilje, prava seksualnih i rodnih manjina i sl.).
 
U trenutku kada dobar dio muške populacije shvati da ne uživa samo privilegije, već i strašan teret bivanja muškarcem, feminizam će dobiti jedan dodatni zamah
No radikalni je feminizam propustio ključnu stvar: sve i da je patrijarhat transhistorijski, on nikada nije ahistorijski, odnosno ne može ga se izuzeti iz političkog i ekonomskog konteksta. Stoga nam je potreban feminizam koji je svjestan širih društveno-ekonomskih odnosa, koji se fokusira na drugi tip konflikta, onaj klasni – jer žene i muškarci imaju zajedničkog neprijatelja, a taj je, dakako, smješten u ekonomskoj sferi.
 
Također, mislim da je jako bitno izreći da muškarci isto tako ispaštaju unutar patrijarhata koji konstantno generira jednu vrlo specifičnu i opresivnu sliku poželjnog, ispravnog muškarca, dok svatko tko ne udovoljava tom idealu ispada iz matrice kao ne-muškarac. Ako ostaje u matrici, jer udovoljava njenim uvjetima, u konačnici je lišen cijelog seta iskustava. Prvenstveno govorimo o činjenici da muškarac nema priliku za puninu emocionalnog u ostvarivanju odnosa s ljudima oko sebe, a na kraju krajeva, vrlo često i za ostvarivanje punih odnosa sa svojim djetetom. Naprosto, unutar patrijarhalnog poretka cijela emocionalna sfera smještena je u polje ženskog, gdje služi neplaćenoj reprodukciji svakodnevice u kojoj žena pruža emocionalnu podršku i djeci i partneru koji zapravo ostaje lišen ravnopravnog participiranja u tom tipu odnosa. Mislim da će u trenutku kada dobar dio muške populacije shvati da ne uživa samo privilegije, već i strašan teret bivanja muškarcem, feminizam dobiti jedan dodatni zamah.
 

Gradeći antikapitalističku strategiju, lijevi feminizam kroz zagovor klasne solidarnosti ide kontra njezine kulturalizacije u okviru identitetskih politika. Možeš li u tom kontekstu pronaći poveznicu između krize maskuliniteta i (neo)liberalne ekonomske paradigme?

S jedne strane imamo nagrizanja heteropatrijarhata i pripadajućih mu tradicionalnih maskuliniteta kao posljedice različitih feminističkih nastojanja i ranije pobrojanih novih identitetskih politika koje zajedno podrivaju stroge rodne podjele i nude ponešto drugačije oblike novih maskuliniteta. Istovremeno, ideologija neoliberalnog kapitalizma (koja po potrebi besramno poseže i za analogijama iz polja evolucijske i sociobiologije) kao ultimativne vrijednosti i vještine potvđuje upravo one karakteristike tradicionalno pripisivane muškarcima – asertivnost, kompetitivnost, agresiju. Situacija je, dakle, pomalo kontradiktorna – s jedne strane podrivanje tradicionalne muškosti, a s druge inzistiranje na njenim vrijednostim kao onima koje jamče konkurentnost na navodno brutalno kompetitivnom tržištu rada.
 
U takvoj situaciji ne začuđuje da se muškarci povezuju unutar polja takozvanog „Men’s rights movement-a“ (Pokreta za prava muškaraca) gdje se angažiraju oko, primjerice, učestalih situacija da sudovi u brakorazvodnim parnicama djecu dominantno dodjeljuju majkama, a ne očevima. Ne sagledavajući širinu tog kompleksa previđaju da nije feminizam odgovoran za to što se majka shvaća kao roditeljica, a onda i roditelj kojem će u konačnici pripasti dijete – za takvu sliku oca, a onda posljedično i prava koja mu pripadaju nije kriv feminizam, već upravo patrijarhat. Također, baš kao i radikalne i liberalne feministkinje, propuštaju uvidjeti da im je, jednako kao i ženama, upravo neoliberalni poredak najveći neprijatelj.
 

U kontekstu sve intenzivnije retradicionalizacije društva, koje je strukturno mjesto heteronormativne obitelji i rodne podjele rada u sferi obitelji i tržišta?

Obitelj je inicijalna instanca koja provodi socijalnu kontrolu i proizvodi pojedince adaptirane na vrlo specifične ekonomske uvjete. Ono što se trenutno događa u Hrvatskoj donekle je ponavljanje priče iz 1990-ih, kada je domoljubni narativ, prizivajući tradicionalnu nuklearnu obitelj, zapravo stvarao zaštitnu mrežu za komodifikaciju javnih usluga. Jedini legitimitet političke elite u novoj hrvatskoj stvarnosti, onoj tranzicijskoj, jest ruka položena na grb – ta je poza sve drugo stavljala u sjenu, uključujući rasprodaju javnih dobara, gašenje tvornica, koloniziranje obale, deregulaciju tržišta, dosjetke kao što su javno-privatna partnerstva i sl. Nacionalistička ideologija, servirana u paketu s retradicionalizacijom rodnih odnosa, još se jednom pokazala komplementarna onoj neoliberalnoj.
 
U zadnjih se nekoliko godina u Hrvatskoj na neki način događa slična stvar – imamo samoprozvane branitelje obiteljskih vrijednosti koji neprijatelje prepoznaju u LGBTIQ+ pokretu, samohranim i „promiskuitetnim“ majkama, majkama koje su zbog nedostatka financijskih sredstava prisiljene na pobačaj itd., istovremeno zastupajući neoliberalne politike koje su zapravo jedina realna prijetnja obitelji za koju se, navodno, zalažu. Dakle, potplaćenost, nesiguran rad, manjak dječjih vrtića i domova za starije, privatizirano zdravstvo i sl. – to su ozbiljne prijetnje opstanku obitelji.
 

Zašto je borba za reproduktivna prava ujedno i borba za radnička i socijalna prava?

Za početak, pitanje reproduktivnih prava usko je vezano uz reprodukciju radne snage, pa je shodno tome kontrola ženskih tijela, odnosno kontrola rađanja djece zapravo kontrola konstantnog dotoka radne snage na tržište. No posrijedi je jedan još neposredniji moment, a to je činjenica da nam reproduktivna prava zajamčena unutar pravnog okvira zapravo ne znače ništa ako im nemamo pristup. Pod time naravno mislim i na pristup kontracepciji, na posredovanje informacija o reproduktivnom procesu kroz obrazovni sustav i tako dalje, ali prije svega na pitanje zdravstvenog sustava. Naime, kada je on privatiziran ili na dobrom putu da to postane, pravo na pobačaj postaje nedostupno ako nemamo financijske mogućnosti da taj pobačaj i platimo. Inzistirati na reproduktivnim pravima bez svijesti o postojanju cijelog ovog okvira, bez istovremenog inzistiranja na sigurnom i besplatnom pobačaju, dakle javno financiranoj usluzi koja je jednako dostupna svim ženama, za konsolidaciju budućeg feminističkog pokreta strateški je pogrešno.
 
Istovremeno, moderna hrvatska desnica, nakon preuzimanja aktivističkih praksi i ljudskopravaškog diskursa civilne scene, pokušava kooptirati i diskurs lijevog feminizma. U najavi drugog nacionalnog „Hoda za život“ možemo pročitati i zahtjev da se „pruži konkretna pomoć svakoj ženi koja razmišlja o pobačaju iz ekonomskih razloga, zbog neinformiranosti ili pritiska okoline“, što je u apsolutnom neskladu s njihovim inače neoliberalnim zahtjevima u polju ekonomije i socijalnog sustava. Ovakva populistička eksploatacija elementarnih zahtjeva lijevog feminizma dvostruko je opasnija ako feminizam svoju strategiju gradi primarno na retorici prava i autonomiji izbora.
 

U jednom od svojih tekstova analizirao si format romantičnih komedija te uvriježeni narativ koji plasiraju o ljubavi kao nečem iracionalnom i naddruštvenom, istovremeno je pozicionirajući u imperativne monogamne okvire. Što bi značilo pojmiti ljubav kao ekonomsku i socijalnu praksu?

Prečesto smo skloni na ljubav gledati kao na neuhvatljiv, apstraktan osjećaj koji egzistira u socijalnom vakuumu, kojeg ne tangiraju ni socijalni, ni ekonomski uvjeti u kojima boravimo. Naravno, tako nam je posredovana kroz sveutjecajni kompleks popularne kulture, ali i šire, kroz kulturu općenito – cijela klasična književnost prepuna je narativa o velikim ljubavima koje uspijevaju unutar zle okoline koja ih pokušava onemogućiti. Ovakav je pogled, dakako, iluzoran. Elementarni preduvjet erotske sfere – zahtjev za doživotnom monogamnom ljubavi – rođen je u vrlo konkretnom ekonomskom kontekstu unutar kojega je brak prije svega ekonomska zajednica koja se definira društvenim ugovorom,
Zahtjev za doživotnom monogamnom ljubavi rođen je u ekonomskom kontekstu unutar kojega je brak prije svega ekonomska zajednica uspostavljena zbog regulacije pitanja nasljeđivanja te u konačnici reprodukcije kapitalističkog sustava
uspostavljena zbog regulacije pitanja nasljeđivanja te u konačnici reprodukcije kapitalističkog sustava.
 
No čak i onda kada smo skloni prepoznati određenu socijalnu uvjetovanost naših ljubavnih praksi, najčešće je projiciramo u vrijeme koje je davno za nama, nazadno vrijeme kojega se pomalo i stidimo – mi smo iznad toga, nepovratno smo pobjegli tim mračnim, predmodernim vremenima u kojima su roditelji ugovarali naše brakove, a partneri bili odabirani s obzirom na njihovo porijeklo, ime, titulu i imovinski status. Simptomatično zaboravljamo da je danas, u vrijeme nominalno slobodnog ljubavnog izbora, bazen potencijalnih partnera/ica i dalje omeđen vrlo konkretnim koordinatama, prije svega onim ekonomskim, ali i drugim – rasnim, rodnim, seksualnim itd.
 
Daleko od toga da bih ovdje imao namjeru nuditi nekakav zajedljivo ciničan, isključivo materijalistički pogled na ljubav, oduzimati joj dio sjaja na koji je vječno pretplaćena – radi se o izuzetno bitnoj sili koja nam, pogotovo u životu koji je prožet ekonomskom eksploatacijom najgoreg tipa, može ponuditi svakodnevnu utjehu. No svakako je potrebno osvijestiti da je i ona rezultat socijalnih i ekonomskih uvjeta te da bi se nakon raskidanja s postojećim ekonomskim sustavom zasigurno otvorili neki novi oblici ljubavi koji su nam u ovom trenutku teško zamislivi.


Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o feminizmu jedanaeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 3.2.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
 
Intervju je nadopunjen četvrtim pitanjem koje je uslijed tehničke greške bilo izostavljeno pri inicijalnoj objavi. (13.5.2017.)




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 31. prosinca 2016. Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci). Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 30. lipnja 2012. John D’Emilio: Kapitalizam i gej identitet

    Početkom mjeseca lipnja održane su dvije povorke ponosa – splitska i zagrebačka što je ponovno aktualiziralo rasprave o zakonskim i svakodnevnim životnim problemima na koje LGBT populacija nailazi. Ulice i javni prostor općenito – još jednom su pokazali da zločin i govor (iz) mržnje jest naša realnost koja nije dobila konkretan odgovor institucija vlasti. John […]

  • 25. travnja 2014. Frédéric Lordon: Tko stvara radna mjesta?

    Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za ožujak 2014. godine prenosimo prijevod teksta Frédérica Lordona, uz urednički uvod: “Formula kojom se vlada Françoisa Hollandea rukovodi u svojoj ekonomskoj politici glasi: poduzeća stvaraju radna mjesta, želimo li radna mjesta, moramo pogodovati poduzećima. Ekonomist Frédéric Lordon prividnu samorazumljivost te logike dovodi u pitanje: u krajnoj instanci, uvijek […]

  • 11. svibnja 2015. Lise Vogel: Još jednom o kućanskom radu

    U svom predavanju naslova “Marksizam i podčinjavanje žena” (12.5., 21h, Kino Europa, 8. Subversive festival) – prema istoimenoj knjizi koja je 2013. godine doživjela i svoje reizdanje, autorica će se kritički osvrnuti na dualan sistem popularan među socijalističkim feministkinjama koje tvrde da su spol i klasa dvije odvojene autonomne jedinice proučavanja ženske potlačenosti i perspektive […]

  • 24. rujna 2016. Izvor: Zagreb Pride, 2015. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam

    Novo izdanje online Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi dio teksta iz knjige Reinharda Kühnla „Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam“ (str. 37-62). Liberalni koncepti ljudskih prava imaju vlastitu statističku povijest, a njihovi konkretni socijalni sadržaji od samog početka predmet su političke borbe. Za razumijevanje koncepata koji proizlaze iz liberalno-demokratskih tradicija i konkretnih uloga koji […]

  • 9. ožujka 2012. Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja

    Marko Kržan je student doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Njegov prilog o socijalnoj državi kao jedinom realno postojećem sustavu općeg blagostanja prvi je iz serije uvida u suvremenu društvenu, političku i ekonomsku problematiku koji će se redovito objavljivati na portalu Mi smo univerza.Ako hoćemo predvidjeti posljedice djelomično već provedenog i istovremeno […]

  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 31. prosinca 2016. Kućanski poslovi (izvor: Mario Mancuso prema Creative Commons licenci). Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve