Luka Matić
1. lipnja 2017.
Diskretni šarm revizije
Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
Postsocijalistička tranzicija, to jest restauracija kapitalističkih odnosa u zemljama bivše Jugoslavije, u skladu s uputama u rezolucijama 1096 i 1481 Vijeća Evrope, nije samo restituirala nacionalizirano vlasništvo potomcima njegovih kapitalističkih vlasnika i vjerskim zajednicama, već se odvijala i u smjeru preodgoja „umova i srdaca“ nekadašnjih samoupravljača. U gradu Osijeku, možemo razlikovati tri taktike historijskog revizionizma kojima je taj preodgoj vršen. Prva je preimenovanje ulica i trgova, izvršeno 1993. godine, prilikom kojeg su toponimi motivirani radničkim pokretom i Narodnooslobodilačkom borbom zamijenjeni nacionalističkim i kapitalističkim toponimima; druga je uklanjanje svih spomen-obilježja Narodnooslobodilačkoj borbi; treća je uvođenje novog narativa o periodu Drugog svjetskog rata kulturno-umjetničkim sredstvima. To, pak, nisu endemske pojave karakteristične bilo za Osijek bilo za Hrvatsku. Naime, kao što je izvijestio Todor Kuljić, nakon sloma evropskog socijalizma došlo je do izgradnje „integrativnih mitova radi ponovnog učvršćenja nacionalnog identiteta“ te je svuda „uzdrmana antifašistička kultura sećanja.“[1]
U ovom tekstu usredotočit ću se na treću od navedenih taktika, analizirajući Unterstadt, roman Ivane Šojat. Naime, to je roman-kronika koji pripovijeda više historija: na globalnom planu pripovijeda historiju „kratkog dvadesetog stoljeća“, kako ga naziva Hobsbawm; na lokalnom planu pripovijeda historiju Osijeka i njegova Donjeg grada (uz Tvrđu i Gornji grad, jedne od triju općina iz kojih je grad nastao 1786. godine); dočim u prvom planu pripovijeda historiju jedne donjogradske obitelji iz perspektive žena/majki (Viktorije Richter, Klare Meier, Marije Pavković i Katarine Pavković). Pripovijedanje se odvija tako što glavna junakinja, Katarina Pavković, nakon majčine smrti i svojeg dugogodišnjeg izbivanja iz Osijeka, otkriva skrivenu obiteljsku povijest uz pomoć stare obiteljske prijateljice, „Frau“ Jozefine Bittner. Pritom je Frau Jozefina na neki način „čuvarica prošlosti“. Naime, ona je ta koja, uglavnom tumačeći stare obiteljske fotografije ili kontekstualizirajući Katarinina sjećanja, tka historijski narativ.
Jedinstvena popularnost romana Unterstadt daje priliku da se razmotri formiranje suvremenog osječkog identiteta, barem u onom aspektu u kojem iz identitetske pozicije proizlaze stavovi prema povijesti prošlog stoljeća te različitim modelima društvenih odnosa
Dodatni razlog zbog kojeg smatram da je važno analizirati Unterstadt, činjenica je da je taj roman poslužio kao predložak za istoimenu predstavu osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, praizvedenu 29. lipnja 2012. godine i premijerno prikazanu 5. listopada iste godine. Predstava koju je režirao Zlatko Sviben, te je godine osvojila i nagradu publike za predstavu godine koju dodjeljuje web portal Teatar.hr, a ovjenčana je i Nagradama hrvatskog glumišta u kategorijama „najbolja predstava u cjelini“ i „najbolji redatelj“.
Prema podacima koje je kolovoza 2014. godine prenio Glas Slavonije, u anketi provedenoj u 38 gradskih i narodnih knjižnica diljem Hrvatske, roman Unterstadt zauzeo je 6. mjesto na ljestvici omiljenih knjiga te je najviše plasirana knjiga domaće autorice/autora. Istovremeno, u osječkoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici bilo je gotovo nemoguće doći do primjerka za posudbu. Jedinstvena popularnost tog romana, po mojem sudu, daje priliku da se razmotri formiranje suvremenog osječkog identiteta, barem u onom aspektu u kojem iz identitetske pozicije proizlaze stavovi prema povijesti prošlog stoljeća te različitim modelima društvenih odnosa.
Pored svih pohvala izrečenih na račun romana, njegove autorice ili kazališne predstave koja je uslijedila, bilo je i negativnih kritika. Najupečatljiviju od tih napisao je Boris Postnikov, za kojega su likovi Unterstadta tek glasnici ideološki nasaftanih poruka njegove autorice. Te poruke, kao što ću pokazati, kriminaliziraju Narodnooslobodilačku borbu i tekovine socijalističke revolucije i rehabilitiraju kapitalističke odnose viktimizirajući njemačku buržoaziju nad kojom je nakon Drugog svjetskog rata izvršena eksproprijacija i repatrijacija. Analizirat ću ih počevši od njihove klasne i nacionalne pozadine, u odnosu na koju se formira i pozicija klasnog Drugog za kojeg nema mjesta u sitnoburžoaskoj utopijici Ivane Šojat.
Grad Osijek u modernom smislu svoju je formaciju započeo 1786. godine kada su se tri općine – Gornji grad, Donji grad i Tvrđa – ujedinile. Do sljedećeg presudnog događaja za razvoj Osijeka došlo je 1809. godine, kada je stekao status slobodnog i kraljevskog grada. Pet, odnosno šest godina kasnije, dakle 1814./15., kako doznajemo iz članka „Demografska slika Osijeka od 1809. godine“ Dubravke Božić Bogović, obavljen je popis stanovništva, prema kojemu je grad imao 8,879 stanovnika. Već 1851. godine broj stanovnika povećao se za 67% te je iznosio 13,187. Taj popis stanovništva značajan je jer je stanovništvo bilo popisano i po nacionalnoj pripadnosti pa iz istog članka doznajemo da su Nijemci, njih 2,716 (oko 21%), nakon Slavonaca kojih je bilo 8,098 (61%), bili druga najbrojnija skupina, kao i da je najveći broj Nijemaca, njih 1,232 (oko 46%) bio nastanjen u Donjem gradu – Unterstadtu. Također, od Božić Bogović možemo doznati i to da se u sljedećih osamdesetak godina, zaključno s popisom stanovništva iz 1931. godine, broj Nijemaca nije previše mijenjao (štoviše, na tom popisu je i nešto niži nego 1851. – 2,469), ali da je udio njemačkog stanovništva pao na samo 6.3%.
U članku Zlate Živaković-Kerže „Utjecaji obitelji Reisner, Gilming, Blau i Hengl na gospodarski i kulturni razvoj grada Osijeka“ možemo doznati da se broj njemačkog stanovništva, „što novim doseljavanjem, što naravnim prirastom Nijemaca i Austrijanaca u Osijeku“, učetverostručio u razdoblju od 1851. do 1900. godine. Naime, najveći postotni udio njemačko je stanovništvo u Osijeku imalo 1890. godine, kada je njih 10,657 činilo 53.88% stanovništva, a najviše ih je u apsolutnom broju bilo 1900., kada je 12,436 Nijemaca činilo 49.9% stanovništva. Međutim, smanjenje broja njemačkog stanovništva uočljivo je već u godinama pred Prvi svjetski rat – 1910. godine u Osijeku je bilo 11,269 Nijemaca (35.9%).[2]
Do erozije socijalnih privilegija njemačke buržoazije počelo je dolaziti već tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su uslijed ekonomske krize i gubitka dijela tržišta brojni industrijalci bili prinuđeni djelomično prodati udjele u svojim tvornicama stranim „strateškim partnerima“
Prema karakterizaciji koju je iznijela Živaković-Kerže u istome članku, njemački doseljenici koji su se u Osijek doseljavali od sredine 19. stoljeća „bili su sposobni i marljivi ljudi odani radu i stvaranju što povoljnijih uvjeta za život“, te su postali „nova pokretačka snaga u svekolikom napretku Grada Osijeka“ na osnovu njihova širenja „novoga radnoga duha i odnosa prema radu, prikladnoga ranokapitalističkoj društvenoj i gospodarskoj strukturi.“[3] Kao pokretačka snaga napretka, Nijemci su zauzeli „vodeće pozicije u svim vidovima društvenoga života“ i zadržali ih do sredine prošlog stoljeća. Iz navedenog članka te iz niza drugih članaka koje je Živaković-Kerže pisala o essekerskim obiteljima za Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, možemo doznati da su se te pozicije temeljile na vlasništvu nad industrijom.
Uz privrednu dominaciju došla je dominacija Nijemaca u kulturnom i političkom životu koja se ostvarivala uzdržavanjem umjetnikā, doniranjem vjerskim zajednicama, obnašanjem političkih dužnosti, ali i time što se represivni aparat, kao i kler, regrutirao među mlađim sinovima njemačkih obitelji. Utoliko se može reći da je njemačka zajednica, koja je osim krupnih industrijalaca, prema spoznajama Živaković-Kerže, uključivala i obrtnike te trgovce, bila socijalno dominantna u Osijeku i privilegirana u odnosu na ostalo stanovništvo.
Do erozije socijalnih privilegija njemačke buržoazije počelo je dolaziti već tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su uslijed ekonomske krize i gubitka dijela tržišta brojni industrijalci bili prinuđeni djelomično prodati udjele u svojim tvornicama stranim „strateškim partnerima“. No kada Šojat u romanu tematizira gubitak privilegija, ona ignorira tu fazu, a cezuru između faze privilegiranosti i faze deprivilegiranosti čini socijalistička revolucija koja se odigrala tijekom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću, dakle u periodu nacionalizacije industrije.
U romanu, ranije spomenuta Jozefina, „čuvarica povijesti“, Katarini to objašnjava ovako: „Nije ta tvoja neka povijest Reisnerovima, Šeperovima, Povischilovima i drugima oduzela tvornice i kuće, nije me ona izbacila iz kuće i otjerala u logor, nego ljudi. Gramzivi, zavidni, prokleti ljudi koji su htjeli moje, kojima su okolnosti omogućile da u jednom danu steknu ono što su drugi stjecali godinama, generacijama. Lopovi!“ (str. 323)
To mukotrpno generacijsko stjecanje imutka, ako je vjerovati Živaković-Kerže, maksimalno blagonaklonoj prema njemačkim industrijalcima, imalo je, pojednostavljeno gledano, tri faze: 1) obrtničku akumulaciju kapitala pri doseljavanju, 2) razvoj i rast industrijske proizvodnje; 3) poteškoće u poslovanju nakon gubitka tržišta raspadom Austro-Ugarske Monarhije i uspostavom Kraljevine Jugoslavije. Pritom je zanimljivo navesti neke od podataka koje je u tekstu „Crtica o prvom generalnom štrajku u hrvatskoj povijesti“ iznio Luka Pejić. Naime, prvi generalni štrajk u hrvatskoj povijesti izbio je upravo u Osijeku i to među radnicima tvornice namještaja Kaiser&Povischil.
Neupitno je da je ekonomska osnova socijalne privilegiranosti njemačke buržoazije bila hipereksploatacija radničke klase, koja je bila preopterećena poslom, potplaćena i, zahvaljujući sprezi kapitala i vlasti, efektivno onemogućena u strukturnoj promjeni svojeg podređenog položaja
Do štrajka je, prema Pejiću, došlo zbog nezahvalnog položaja radnika koji se očitovao u sljedećem: „u pojedinim tvornicama zaposlenici [su] radili dvanaest i više sati, a među njima brojna su bila i djeca. Dnevnice su bile mizerne, ozljede na radu stvar svakodnevice, a prosjaci i beskućnici, osobe na marginama i izvan paradigme kapitalističke produkcije bili su novčano sankcionirani ili privođeni iza rešetaka. Osim toga, sva nastojanja radničkog organiziranja pomno su nadgledana i evidentirana.“[4] Štoviše, kako izvještava Pejić u članku „Kriminal i represivni sustav u Osijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće promatran kroz elemente bio-politike i socijalne povijesti“, „svaki pokušaj organiziranja radnika sprječavan je najstrožim kaznama. Protiv udruživanja i štrajkova bile su predviđene kazne tamnicom, protjerivanjem, a također i tjelesne, pa čak i smrtne kazne.“[5] Pejić u istom tekstu navodi da su radništvo donekle štitili zakoni koji su ograničavali radno vrijeme i propisivali minimalne uvjete rada, no i da su ti zakoni bili „prilično nejasni i slabo kontrolirani.“[6], a njegove uvide potvrđuju i podaci koje je u monografiji Ekonomski položaj radničke klase u Hrvatskoj i Slavoniji 1867-1914 iznio Ivan Kovačević.[7]
Dakle, neupitno je da je ekonomska osnova socijalne privilegiranosti njemačke buržoazije bila hipereksploatacija radničke klase, koja je bila preopterećena poslom, potplaćena i, zahvaljujući sprezi kapitala i vlasti, efektivno onemogućena u strukturnoj promjeni svojeg podređenog položaja. Ekonomske poteškoće njemačkog građanstva nisu pak bile uzrokovane socijalističkom revolucijom, već propašću austrougarskog tržišta i gospodarskom krizom, kao što navodi Živaković-Kerže. No da nije glorifikacije njemačkog „poduzetničkog duha“, ne bi moglo biti ni etičke osude socijalista. Stoga redukcija eksproprijacije kapitalističke klase i nacionalizacije industrije na karakternu slabost revolucionara (ranije navedenu gramzivost i zavist) predstavlja ništa drugo doli izgradnju kontrafaktičkog historijskog narativa, čime se onemogućuje uvid u strukturnu promjenu društvenih, političkih i ekonomskih odnosa koja se dogodila na ovim prostorima polovicom prošlog stoljeća.
Uz izjednačavanje sukobljenih strana u Drugom svjetskom ratu na liniji teorije o dvama totalitarizmima i rasističkom razlikovanju superiornih Nijemaca i neciviliziranih Slavena,[8] u Šojatinu romanu postoji i autorasistički moment. On se očituje kada, šetajući gradom, Katarina daje sljedeću opservaciju: „Strašno: i po dva stoljeća stare, gorde kuće nekadašnjih donjogradskih majstora, trgovaca, odvjetnika, liječnika, profesora, topli domovi ljudi zahvaljujući kojima je Essek, premda geografski u ‘pripizdini’, neprestano zapravo bio dijelić ‘mitteleuropskoga’ duha sada su se raspadali na očigled.“ (217)
Na navedenom se mjestu otkriva ono što bismo mogli nazvati geopolitikom Unterstadta, koja može poslužiti kao ključ za dešifriranje odnosa spram klasno eksploatiranog i isključenog Drugog. Geografska se periferija tu postavlja i kao „duhovna“ periferija, a nalikovanje i srodnost originalu iz Središta, dakle iz Mitteleurope, legitimacija su građanskog statusa. Dakle, prema toj logici ni pravi Osječani, echte essekeri, kojima je na čast i slavu Šojat ispisala Unterstadt, nisu, da se poslužim tipologijom koju je u djelu Prezreni na svijetu koristio Frantz Fanon, ništa više nego koloni – metropolitanska ekspozitura u zabačenoj koloniji. Kao takvi, oni su tek odraz metropolitanskog građanstva, a njihov Essek tek je odraz „pravih“ mitteleuropskih gradova. Time se pokazuje sva paradoksalnost Šojatine revizije – ispisujući laude Esseku i essekerima, ona ih je nehotice razotkrila kao laž.
Bilješke:
[1] Milivoj Bešlin i Petar Atanacković (ur.), Antifašizam pred izazovima savremenosti (Novi Sad: Alternativna kulturna organizacija – AKO, 2012), str. 55-56.
[2] Zlata Živaković-Kerže, „Utjecaji obitelji Reisner, Gilming, Blau i Hengl na gospodarski i kulturni razvoj grada Osijeka“ (1998)
[3] Isto, str. 11.
[4] Pejić, „Crtica o prvom generalnom štrajku u hrvatskoj povijesti“, h-alter.org, 7. veljače 2014.
[5] Pejić, „Kriminal i represivni sustav u Osijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće promatran kroz elemente bio-politike i socijalne povijesti“, Scrinia Slavonica (2015).
[6] Isto.
[7] Ivan Kovačević, Ekonomski položaj radničke klase u Hrvatskoj i Slavoniji 1867-1914 (Beograd: Institut za savremenu istoriju / Export-press, 1972)
[8] Vidi: „‘Essekerski’ revizionizam protiv oslobođenja Osijeka”, bilten.org, 14. travnja 2015.
Napomena: Tekst predstavlja prilagođenu verziju usmenog izlaganja održanog na 5. studentskom filozofskom simpoziju „Društvo, jezik, mit“.
