Mira Bogdanović
16. srpnja 2017.
Komplementarnost u borbi za sekularnu državu
S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
Liberalizam se iz radikalno lijevih pozicija često predstavlja kao antagonist progresivnoj društvenoj promjeni ili kao nešto što valja denuncirati. U čemu leži razlog tome?
Ne mislim da liberalizam treba denuncirati, a on je u svakom slučaju antagonist u nekim svojim aspektima prema onome kako na ljevici shvaćamo društvenu promjenu i poželjno društvo. Rekla bih da je antikapitalistički stav ljevice osnovni kriterij koji je dijeli od liberalizma. Međutim, ljevica postoji u raznim formama. Neke struje na ljevici žele sve odmah, nasilnim sredstvima, neki postepeno, parlamentarnim sredstvima, ali u konačnici se uvijek radi o dokidanju kapitalizma i ostvarivanju nekog društva gdje će jednakost i sloboda, dva osnovna načela koja su zajednička za liberalizam i socijalizam, biti dovedena u nekakav harmoničan odnos. Prema tome, mislim da je „denunciranje“ krivi termin i da je jednostavno potrebno odnositi se kritički i afirmativno prema onim aspektima liberalizma koji su korisni u socijalističkoj borbi za pravednije društvo.
Koji su to aspekti liberalizma?
Radi se, primjerice, o dovođenju koncepata slobode i jednakosti u optimalnu ravnotežu. Iako liberalizam i socijalizam (i ljevica općenito) imaju zajednički korijen u prosvjetiteljstvu i racionalizmu, u jednom se povijesnom trenutku razilaze, jer na drugačiji način shvaćaju slobodu i jednakost, što je i danas slučaj. Za liberalizam, jednakost je zajamčena samo pred zakonom i za sve ljude vrijedi univerzalno. Međutim, za socijaliste jednakost mora imati i svojevrsno materijalno pokriće, mora postojati nekakva realna jednakost šansi svih ljudi da postignu svoj potencijalni optimum. Ukazala bih na jedan moment koji je čuveni francuski pisac Anatole France pomalo cinično istaknuo, a tiče se razlike između formalne i supstancijalne jednakosti, koja se ogleda u tome što „zakon, u svojoj veličanstvenoj jednakosti, i bogatima i siromašnima zabranjuje da spavaju pod mostovima, prose po ulicama i kradu kruh“.
Tko se i kako u takvom sustavu oslobađa? Što je ljudsko biće bez sredstava za proizvodnju u liberalnoj koncepciji?
Dakle, jednakost pred zakonima je samo prva točka, odnosno polazište za liberale ili prve ljude koji su krenuli da se bore pod tim programom protiv feudalnih staleških struktura. Oni su ostvarili civilizacijski skok time što su proglasili jednakost svih ljudi prirodnim pravom svih ljudi. No jedan od aspekata tog prirodnog prava za liberale je privatno vlasništvo, a ono se zapravo pokazalo kao osnovna prepreka jednakosti u supstancijalnom smislu.
Međutim, ako ja posjedujem automobil, je li to relevantna forma privatnog vlasništva? Sasvim sam sigurna da nije jer aute imaju mnogi. No ako je netko prinuđen da svoju radnu snagu prodaje nekomu drugome koji raspolaže sredstvima za proizvodnju, onda imamo potpuno drugačiju situaciju i drugačiji aspekt posjedovanja privatnog kapitala ili privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.
Možete li liberalizam kao politički projekt smjestiti u širu povijesnu perspektivu i naznačiti neke karakteristike njegova odnosa s konceptom demokracije? Je li liberalna demokracija sretan spoj, a ako ne sretan, onda barem funkcionalan, i za koga u najvećoj mjeri funkcionira?
Kada pogledamo povijest liberalizma, onda vidimo da on i danas nosi neke oblike svog porijekla i svog nastanka. Na primjer, sve ovo što nam danas izgleda potpuno normalno, uobičajeno i poželjno, poput trodiobe vlasti na sudbenu, zakonodavnu i izvršnu, nastalo je u borbi građanske, trgovačke klase koja se u Italiji formira već u 13. stoljeću. Radi se o kompliciranoj i dugačkoj priči, u koju ovom prilikom neću ulaziti, no u tom feudalnom društvu nastaje jedna snaga kojoj su okviri tog staleškog društva isuviše tijesni da bi se mogla razmahati – otkrivaju se novi prekomorski trgovački putevi, stječe se kapital i ulaže u industriju… Dakle, kapitalizam se razvija u različitim oblicima. Međutim, sada ta ojačana građanska klasa, koja nema političku moć, na sve načine pokušava potisnuti dotadašnji vladajući sloj, to staleško društvo koje je bilo opterećeno svim mogućim preprekama za slobodni razvoj kapitalizma.
Drugim riječima, trebalo je vlast, za koju se dotad smatralo da dolazi od Boga, spustiti na zemlju. Danas, u doba desekularizacije, još nismo uveli u naše ustave da je vlast po milosti Božjoj, ali tada je to bilo tako. Vladar je rođen, a rodoslovom se prenosila funkcija vladara koju mu je davala sama Božja milost. Međutim, građanska klasa proglašava načelo narodne suverenosti, dakle narod postaje izvor i ušće vlasti. Pošto građanska klasa u to vrijeme još nije dovoljno jaka da potpuno preuzme vlast, ona sklapa razne kompromise unutar postojećeg staleškog društva,
Građanska klasa koja je sebi već osvojila mjesto u parlamentu i utjecaj u donošenju važnih društvenih odluka, pokušava spriječiti nadiranje donjih slojeva u parlament time što postavlja prepreke u vidu imovinskog cenzusa ili cenzusa pismenosti
a kraljevska se vlast ograničava time što parlament postupno zadobiva sve važniju ulogu. Doduše, u tom je parlamentu koncept demokracije opet ograničen, jer građanin može biti samo onaj tko je vlasnik svojine, odnosno sredstava za vlastito uzdržavanje.
To me podsjeća na jednu misao Immanuela Kanta, čuvenog prosvjetiteljskog filozofa, koji je smatrao da je za postajanje građaninom „nužna kvaliteta (osim prirodne, da nije dijete, da nije žena) – da je on svoj vlastiti gospodar, odnosno da ima bilo kakvo vlasništvo (u što se može ubrojiti i svako umijeće, obrt, lijepa umjetnost ili znanost) koje ga hrani. Kućna posluga, trgovački pomoćnici, nadničari, čak i frizeri naprosto su operarii a ne artifices pa nisu članovi države, a time nisu kvalificirani ni da budu građani“.
Dakle, vidimo da iz nižih društvenih slojeva dolazi do pritiska prema gore, prema demokratizaciji, a građanska klasa koja je sebi već osvojila mjesto u parlamentu i utjecaj u donošenju važnih društvenih odluka, pokušava spriječiti nadiranje donjih slojeva u parlament time što postavlja prepreke u vidu imovinskog cenzusa ili cenzusa pismenosti. Međutim, ti isključeni ljudi ne mogu se opismeniti ako ne postoje škole i javna obaveza da svi ljudi budu pismeni. Tu uskače država koja, prvenstveno u interesu kapitala, opismenjava ljude koji su mu potrebni kao radna snaga.
Također, potrebno je imati ljude koji će biti manje-više zdravi, a ne posve izraubani, stoga parlament donosi zakone koji će zaštititi kapitalizam od njega samoga. Liberalizam je zapravo negacija države, iako on bez nje ne može, i zato je za opstojnost liberalne doktrine i efekata koje ona ima, kontinuirano potrebno uvlačiti državu u reguliranje društvenih odnosa, koji su prvobitno trebali da budu samo ugovorni odnosi između pojedinaca. Dakle, sve je ugovor – slobodni ljudi sklapaju ugovore. I brak je ugovor, iako je udešen raznim romantičnim ukrasima, no on je u suštini ugovor između dvoje ljudi s posljedicama koje iz njega slijede. Najamni radnik je u ugovornom odnosu prema poslodavcu. Posvuda se sklapaju neki ugovori, a nesporazume između sukobljenih strana rješava sudbena vlast.
Koje su struje unutar liberalne misli doraslije zadaći mapiranja terena društvenih odnosa ili bolje opremljenije da u tu svrhu vrše komplementarnu funkciju nekoj drugoj paradigmi? Je li liberalizam adekvatan kognitivni aparat za razumijevanje kontradikcija postojećeg političko-ekonomskog sustava?
Liberalizam je doktrina harmonije. Međutim, društveni odnosi su područje konflikata. Prema tome, liberalizam uopće nije epistemološki opremljen za mapiranje tih konfliktnih odnosa u društvu, zato što prvenstveno naglašava harmoniju. Upravo su doktrine poput marksizma u stanju dublje ući u društvene odnose koji su u principu odnosi prikrivenih i javnih sukoba. Naravno, u samom liberalizmu postoje različite struje, poput socijalnog liberalizma koji je na neki način blizak socijaldemokraciji, no ono što svaku formu liberalizma dijeli od drugih, alternativnih pogleda na društvo i na društveni ustroj, granica je koju postavlja privatno vlasništvo.
Postoje li za socijalistički projekt moguće ulazne točke u ostvarivanje privremenih ili trajnijih saveza s lijevim krilom liberalnih opcija?
Mislim da se dodirne točke nalaze u borbi za emancipaciju različitih obespravljenih skupina. Naravno, oko toga se i svaka liberalna duša može naći s ljevicom, imajući u vidu da je jedan od bitnih aspekata ljevice emancipacija svih potlačenih. Dakle, postoji određena komplementarnost i potreba da se pojača zajednički front u borbi za sekularnu državu. U trenutku kada se naša društva nakon propasti socijalizma pretvaraju u klerikalna društva, istinski liberalizam ima interes da demonstrira vlastitu dosljednost, a jedan od njegovih najvažnijih, najtrajnijih aspekata upravo je borba za sekularnu državu i nemiješanje crkve u javni život. Svatko je slobodan da vjeruje u što god hoće, u Paju Patka, u Djeda Božićnjaka, u Boga ili bogove i tako dalje, ali to neka ostane u privatnoj sferi, dok religiju treba konzekventno isključiti iz javne sfere. I tu liberalizam može biti suputnik ili suborac za društvo koje će biti oslobođeno opskurantizma.
Što bismo mogli reći o mobilizacijskom potencijalu druge generacije ljudskih prava, kao što su pravo na obrazovanje, stanovanje, zdravstvo..? Koji su potencijali, a koji problemi subjektivizacije pokreta (koji samog sebe vidi na trasi šireg projekta društvene transformacije) kroz pravnu matricu?
Pomalo se čudim nazivu „druga generacija“ prava jer mislim da je ta generacija bila prva još u vrijeme realnog socijalizma, kada su to bila potpuno normalna prava i sama po sebi razumljiva, poput prava na besplatno školovanje, na zdravstvo, na stanovanje i tako dalje. Bilo je tu i velikih propusta, nije sve bilo idealno kako je bilo propisano i zamišljeno, međutim, nalazimo se u vremenu u kojem se moramo boriti za iste one stvari za koje se borio radnički pokret na svome početku u 19. stoljeću – ako su sve te pravne norme postale mrtvo slovo na papiru, onda zbilja postoji velika potreba za time da se one stalno iznova oživljavaju i artikuliraju, ali i da se okupljaju ljudi koji će gurati tu stvar zajedničkim snagama.
Gdje biste povukli crte diferencijacije između klasičnog liberalizma, liberalizma iz sredine 20. stoljeća i neoliberalne kontrarevolucije koja traje od 1970-ih do danas?
Postoji nekoliko točaka u razvoju liberalizma. Imamo klasični liberalizam gdje se sve očekuje od samoregulirajuće snage tržišta. Ljudi su slobodni, svatko teži za svojim probitkom i u teoriji će iz toga proisteći određeno zajedničko dobro. Međutim, ako se sve prepusti tržišnim snagama, dolazi do sloma kompletnog sistema.
Do 1960-ih postoji ekonomski uzlet u suradnji između države i kapitala, no u tom je periodu profitna stopa počela opadati, stoga je državu i njezine izdatke, tzv. welfare state, bilo potrebno eliminirati iz društvenih i ekonomskih tokova
Nakon velike ekonomske krize između 1929. i 1932. godine, država uskače kao regulator tih odnosa i kao čuvar kapitalizma od vlastite propasti. Dakle, nakon velikog kraha, država sve više sudjeluje u regulaciji ekonomskih odnosa, kako bi se dobilo ono što se, primjerice u Njemačkoj (vrlo klasičnoj zemlji u tom pogledu) naziva „socijalna tržišna ekonomija“ – država i tržište moraju se nadopunjavati.
Do 1960-ih postoji ekonomski uzlet u toj suradnji između države i kapitala, između tzv. državnog dirižizma i liberalizma, no ekonomisti su ustanovili da je profitna stopa u tom periodu počela opadati. Osnovni smisao kapitalizma je profit, stoga je državu i njezine izdatke, tzv. welfare state, bilo potrebno eliminirati iz društvenih i ekonomskih tokova. Nastaje potpuna pomama za deregulacijom, a gubitak radnih mjesta smatra se normalnim, prirodnim i doživotnim. Dakle, to je koncept prekarnosti – nema sigurnih radnih mjesta i mirovina, a ljudi su općenito prepušteni sami sebi, kako bi se kapital mogao što više razmahati, ići tamo gdje mu najviše odgovara i ponovo podići profitnu stopu, zbog čega i postoji.
Ne čini se kao da liberalizam nominalno zauzima prominentno mjesto u parlamentarnoj politici zemalja bivše Jugoslavije. Dapače, nerijetko ga s ekstremno desnih pozicija prozivaju kao nepoželjno zastranjenje u globalizaciju i ljudskopravaške intervencije, ili ga miješaju s lijevom opcijom u nedostatku realnijih uspjeha radikalne ljevice. Kako se liberalna ideja manifestira na ovim prostorima – koje su metode i gdje su mjesta njezine političke intervencije te mogu li se sve odbaciti kao negativne iz radikalno lijeve pozicije?
Radi se o jednoj od velikih zabluda koja je nastala zbog toga što su se naša društva uslijed nacionalizma i kroz nedavne ratove potpuno raspala. U takvim je okolnostima postavljen okvir za liberalizam koji se predstavlja kao lijeva alternativa. U diskurs se uvodi postojanje dvaju totalitarizma – nacionalistički totalitarizam u kojem nacija guta sve drugo i komunizam koji tobože guta slobode.
Kada je u pitanju humanistički potencijal, kojega baštini i socijalizam, liberalizam se u ideološkoj, političkoj oblasti, mimo ekonomske sfere, može do određene mjere smatrati ljevičarskim. No ovdje se zapravo radi o podvali, jer se ispod te humanističke, antinacionalističke forme liberalizma šverca kapitalizam, a iza toga stoji izrabljivanje i stvaranje nekog potpuno novog proletarijata bez ikakvih prava i to je stvar o kojoj bi trebalo raspravljati. Treba vidjeti što je korisno i što je potrebno zadržati od te baštine, a ipak ostati socijalista koji se bori protiv kapitalizma.
Možemo li govoriti o ulozi liberalne ideologije u demoniziranju socijalističkog nasljeđa?
Apsolutno. Maloprije sam rekla nešto o tome. Nakon privremenog savezništva protiv fašizma za vrijeme Drugog svjetskog rata, ideološki liberalizam je 1950-ih doživio svoj uzlet, a zapadne su demokracije krenule da demoniziraju socijalizam Sovjetskog Saveza, koji je imao i svojih neugodnih aspekata. Nastaje teorija totalitarizma pa pojedini teoretičari tvrde da postoje dva totalitarizma – gdje je komunizam lijevi, a fašizam desni. Prema njihovu mišljenju, u suštini nema razlike između fašizma i komunizma. Kao odgovor na to nudi se liberalizam – doktrina slobode, demokracije i blagostanja, pomoću kojega se potpuno demonizira bivši socijalistički poredak. Ja smatram da postoji samo jedan totalitarizam.
Kako mislite da bi na to trebalo odgovoriti?
Potrebno je kritički sagledati socijalizam i ukazati na mrlje koje su ga opravdano izlagale liberalnoj kritici. Ako je realni socijalizam obećavao vjernost načelima koja je liberalizam iznevjerio, onda tu kritiku moramo shvatiti ozbiljno. Govorim o ulozi tajne policije, proizvodnji pravne nesigurnosti i ograničenjima slobode iskazivanja misli, odnosno kritike. Vlast se nepotrebno plašila kritike, koja je u to vrijeme uglavnom dolazila s još ljevije pozicije od one na kojoj je stajao režim – bila je svojevrsno podsjećanje ostvarenog socijalizma na njegovu lošu savjest, jer stvari nisu bile onakve kako ih se ideološki prezentiralo. Treba biti objektivan i ništa ne idealizirati.
Je li danas moguće graditi otpor na klasnoj solidarnosti ili je potrebno tražiti neka druga uporišta i zajedničke poveznice?
Poanta je u tome da se stvori šira fronta ljudi koji su svjesni da dijele zajedničku nepravdu i da je rješavanje pitanja eksploatacije u kapitalizmu teren zajedničke borbe. Identitetske politike parcelizirale su polje borbe, što nas dovodi do problema klasne svijesti i klasnog interesa. Primjerice, među LGBTIQ+ osobama ima i nezaposlenih te onih koji nisu u mogućnosti studirati ili riješiti stambeno pitanje. Ako se njihova čitava borba svede samo na aspekt njihove seksualne orijentacije koja se razlikuje od prosjeka, onda smo opet fragmentirali frontu. Njihovu borbu se apsolutno mora podržati jer je to borba za emancipaciju i društveno prihvaćanje, no postavlja se pitanje kako pronaći zajednički nazivnik koji će različite marginalizirane i opresirane grupe povezati i potaknuti da se bore zajedno na istom projektu, umjesto da prihvaćaju izvana nametnuti imperativ da se bore same za sebe.
Koje su razlike između dominantnih struja liberalnog feminizma i socijalističkih feminističkih projekata? Kako danas gledati na nasljeđe AFŽ-a?
U počecima liberalizma žene se smatra nižim bićima te su bile isključene iz političkog života, odnosno potpuno obespravljene. Među poznatijim liberalima, John Stuart Mill bio je jedan od rijetkih koji se zalagao za žensko pravo glasa, iako je i on smatrao da samo ljudi koji su pismeni i koji imaju svojinu mogu ući u parlament. Krajem 19. stoljeća, do 1914. godine, građanski feminizam na zapadu uglavnom se sastojao od borbe za žensko pravo glasa kao temeljno ljudsko i građansko pravo. Međutim, građanske feministkinje ne ulaze u savezništva sa ženama koje rade u tvornicama.
U principu, tek su se komunizam i socijalizam, preciznije socijalizam Druge internacionale krajem 1890-ih pa do 1914. godine, zalagali za jednaka prava muškaraca i žena. Nakon sovjetske revolucije, kada su žene odmah dobile pravo glasa, vidimo da u evropskim zemljama i muškarci i žene postepeno dobivaju aktivno i pasivno pravo glasa. Kod nas se to dešava nakon Drugog svjetskog rata, dakle komunisti su na tom planu djelovali i brže od liberalnih demokracija koje su bile na snazi u Francuskoj i Italiji, a u kojima se, kao katoličkim zemljama, smatralo da žena prije svega treba da sjedi doma, rađa i čuva djecu.
Pitanje reproduktivnih prava vrlo je konkretno povezano s ekonomskim položajem žena te njihovim nasilnim vraćanjem u stanje predmoderne podjele uloga i obnovom patrijarhata
Patrijarhalni moral i naboj u našem društvu ipak se zadržao nakon Drugog svjetskog rata, iako se određeni broj žena nametnuo kao važan agens antifašizma i kroz Antifašističku frontu žena opismenjavao te društveno, kulturno i politički uzdizao. Ne treba mitologizirati djelovanje i doseg AFŽ-a, no on je za vrijeme rata bio važan za otvaranje pitanja emancipacije, obrazovanja i organiziranja žena, što je također bilo dio komunističkog projekta. Mislim da je u tom pogledu socijalistički pokret promišljenom akcijom nadišao univerzalistička obećanja liberalizma, no nažalost, nedovoljno konzekventnim i ustrajnim djelovanjem, digao ruke od vlastitih obećanja. AFŽ je raspušten dosta rano pa je umjesto toga stvorena Konferencija za društvenu aktivnost žena. Mnogi problemi tada nisu bili riješeni i kroz organizaciju AFŽ-a nisu sasvim niti mogli biti. Žene se vraćaju kućanskom radu i privatnoj sferi, iako to uglavnom smatraju teretom na koji su prinuđene jer kućanstvo nema dovoljno novca.
Pravo raspolaganja svojim tijelima žene su u realnom socijalizmu dobile prije ostvarivanja istog prava u realnom liberalnom i demokratskom kapitalizmu, dok danas svjedočimo konzervativnoj revoluciji u kojoj se crkva još jednom sukobljava s konceptom sekularnog društva. Žene su primarna meta, ženski trbuh opet postaje nacionalni resurs. Žene se ne smiju dati zastrašiti pro-life aktivističkim grupama i upravo to može biti teren na kojemu mogu prepoznati zajednički interes, bez da se koriste velike politički nabijene fraze. Pitanje reproduktivnih prava vrlo je konkretno povezano s ekonomskim položajem žena te njihovim nasilnim vraćanjem u stanje predmoderne podjele uloga i obnovom patrijarhata.
Također, smatram da je problem emancipacije žena ujedno i problem emancipacije muškaraca. I žene i muškarci trebaju u istoj mjeri biti „feminizirani“ i „maskulinizirani“, iako koristeći ove izraze nažalost i sama perpetuiram uvriježene stereotipe. Zapravo mislim da je mozak bespolni organ: sve drugo je biološki redukcionizam obavijen društvenim naslagama kojima se zaobilazi ova temeljna činjenica te opravdava i racionalizira faktička diskriminacija.
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o liberalizmu devete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 23.12.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
