Studentski aktivizam nije dovoljan

Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor)
Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor)

Osam razloga zbog kojih sveučilišta ne mogu biti primarno mjesto organiziranja na ljevici

 
Amber A’Lee Frost je u pravu kada kaže da sveučilište ne može biti ključno mjesto ljevičarskog (i zapravo bilo kojeg drugog) organiziranja. (Ako mislite da je riječ o naivnom argumentu, pozivam vas da pročitate deklaraciju iz Port Hurona.)
 
Uzmite u obzir da je ono što slijedi niz empirijskih, a ne normativnih tvrdnji. Ne kažem da bi bilo dobro, niti da bi bilo loše kada bi kampus bio ključno mjesto organizacijske strategije određenog pokreta. Tvrdim da to neće funkcionirati, neovisno o tome je li to dobro ili loše.
 
1. Na kampusima nema puno ljudi.
 
Broj sveučilišta je velik, stoga nije za zamjeriti precjenjivanje brojnosti studentske populacije. Međutim, prema NCES-u (National Center for Education Statistics), tek je nekih 20 milijuna studenata upisano na predidplomske i diplomske razine obrazovanja na visokoškolskim institucijama koje izdaju diplome. Također, otprilike je 4 milijuna ljudi zaposleno u tim institucijama.
 
Ostavimo li po strani obrazovanje koje se odvija isključivo online, prema gruboj procjeni 7,5 posto američke populacije svakodnevno boravi na sveučilištima na ovaj ili onaj način.
 
Je li 7,5 zanemariv postotak? Naprotiv. Riječ je o značajnom broju ljudi. No čak i kada bi se svi oni bili u stanju politički organizirati – što je, naravno, daleko od istine – još uvijek se izostavlja ogromnu većinu stanovništva odrasle dobi.
 
2. Sveučilišni aktivizam je sezonski.
 
Narednih nekoliko mjeseci nećete previše čuti o prosvjedima na kampusima. Zašto? Zbog ljetne pauze. Notorna je činjenica da praznici otežavaju djelovanje studentskih prosvjednih skupina. Zašto se „sveučilišni ustanak“ otprije nekoliko godina ugasio? To se u velikoj mjeri dogodilo zbog zimskih praznika – aktivnosti tijekom proljetnog semestra nisu bile ni izbliza toliko intenzivne – a potom je uslijedila ljetna pauza.
 
Aktivizmu je potreban zamah i kontinuitet prakse, a redovitost praznika uvelike to otežava. Organizacije koje su oprezne te imaju snažno vodstvo mogu poduzeti određene korake ne bi li se prilagodile sezonskoj naravi organiziranja na kampusu, u okviru kojega će, pod diktatom akademskog kalendara, naprosto uvijek biti velikih zatišja. Politika se, pak, događa cijele godine.
 
3. Studenti su populacija u tranzitu.
 
Govoreći o kontinuitetu prakse, političke skupine na kampusima neprestano će morati mijenjati svoje članstvo i vodstvo jer će studenti (nadamo se) s vremenom diplomirati. Problem se i u ovom slučaju može ublažiti promišljenošću i napornim radom ovih skupina, no iznimno je teško dosljedno održavati visoku brojnost i koherentnu političku viziju kada vam se u vremenskom periodu od 5-6 godina članstvo stopostotno promijeni.
 
4. Sukobi između lokalnog stanovništva i sveučilišne populacije mogu dovesti do poteškoća pri organiziranju.
 
Nažalost, brojni su sveučilišni gradovi mjesta napetosti i međusobnog nepovjerenja između sveučilišne i lokalne zajednice. Razina ovih napetosti uvelike oscilira od kampusa do kampusa, a postoje i načini da ih se ublaži. Štoviše, ulaganje napora u premošćivanje takvih razlika potencijalno je najbolji oblik sveučilišnog aktivizma.
 
No složeni konflikti između fakulteta i gradova u kojima su smješteni, često će otežati izgradnju značajnije solidarnosti izvan granica kampusa, koje često funkcioniraju kao nevidljivi zid, ograđujući zajednicu kojoj se pridaje posebna pažnja.
 
5. Studenti su prezauzeti i stoga ne uspijevaju posvetiti previše vremena organiziranju.
 
Sedamdeset posto studenata radi. Četvrtina ih ima djecu koja o njima ovise. Ovi studenti također moraju obaviti sav posao neophodan za njihovo studiranje. Trebali bismo biti realistični i pošteni kada je njihovo slobodno vrijeme u pitanju te uvidjeti da većina studenata neće biti u mogućnosti odvojiti previše sati tjedno da bi se politički angažirala.
 
6. Studentima je zapošljavanje prirodan i opravdan prioritet.
 
Naravno, svatko tko radi riskira profesionalne posljedice svojeg političkog angažmana, ali studentima vjerojatno prijeti jedinstven set briga koje sa sobom nosi javni politički angažman, osobito u eri interneta.
 
U današnje vrijeme neprestano nadograđujemo lako pretraživu, javno dostupnu arhivu naših prošlih misli i djela. Ovo je problematično prije svega za one koji još nisu imali svoje prvo zaposlenje i tek trebaju akumulirati potreban društveni kapital koji će im moći osigurati radno mjesto uz kontroverznu političku prošlost.
 
Dojma sam da je popriličan broj studenata političan, ali osjeća da si to naprosto ne mogu dopustiti, što je bojazan koju bismo trebali poštovati, imajući u vidu moderno tržište rada.
 
7. Studentski aktivizam može biti mjesto niskih uloga, gdje studenti uče i sigurno se razvijaju, ili esencijalno mjesto organiziranja – ali ne može biti oboje.
 
Kada studenti aktivisti naprave pogrešku (primjerice, angažiraju se na ukidanju besplatnog tečaja joge za studente s poteškoćama, jer se navodno radi o „kulturnoj aproprijaciji“), oni koji ustaju u njihovu obranu često će reći da se radi o mlađoj, fakultetskoj populaciji – koja mora imati priliku zaribati, pogriješiti, imati slobodu podbaciti. I u tome ima nešto istine.
 
Problem leži u tome što ovakav stav ne može supostojati s idejom prema kojoj bi kampus trebao biti središnji društveni prostor ili barem centralno mjesto ljevičarskog političkog organiziranja. Ako je ono što se događa na kampusu od presudne važnosti za širi lijevi pokret, nemoguće je tvrditi da se oko toga ne treba zamarati; ako se organiziranje na kampusima odvija na mjestu koje dobrim dijelom ne nosi nikakve posljedice za mlade aktiviste, onda se ne može raditi o mjestu na kojem će se odvijati esencijalni politički rad. Ove ideje nisu kompatibilne.
 
8. Organizirajte radnice/ke na sveučilištu prema radničkim principima.
 
Ništa od navedenog ne znači da se organiziranje ne bi trebalo događati na kampusu; ono je apsolutno nužno. No kao i Frost, smatram da je ljevica previše usmjerena na ono što se događa unutar sveučilišnih prostora, vjerojatno jer su to jedni od rijetkih prostora u kojima se čini da ljevica ima ikakav značajniji utjecaj. Studente aktiviste trebalo bi poticati da se angažiraju politički kako bi učili te se razvijali, no ne bismo trebali biti pod dojmom da su oni nužno avangarda mlade ljevice, imajući u vidu da tek trećina Amerikanaca uopće diplomira.
 
Unatoč tome, apsolutno je nužno nastaviti organizirati kampus kao radno mjesto. (Napomenuo bih da je Frost članica sveučilišnog sindikata, kao i ja.) No to organiziranje trebalo bi se odvijati prema radničkim principima, a ne prema nekim specijalnim diktatima akademske kulture. Time se vraćamo na temeljnu tezu Amber A’Lee Frost: primarni fokus i cilj američke ljevice trebalo bi biti organiziranje radništva, a ne studenata.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 6. ožujka 2012. Primož Krašovec: Realna supsumpcija u hramu duha – klasna borba u univerzitetskom polju

    Primož Krašovec piše o masovnim antikapitalističkim borbama na europskim i američkim sveučilištima “protiv narastajuće nezaposlenosti i povećanja socijalnih razlika uopće” pitajući se kako to su društveno-humanističke znanosti koje nisu korisne za reprodukciju kapitalističkog sistema uopće na životu. Tekst je objavljen u zborniku Kroz tranziciju. Prilozi teoriji privatizacije koji su uredili Željko Popović i Zoran Gajić.Posljednji […]

  • 24. rujna 2014. Alen Sućeska: Koga obrazuje obrazovanje? Gramsci i hegemonijska funkcija obrazovanja

    Na koji način obrazovanje vrši bitnu hegemonijsku ulogu u reprodukciji cjeline socijalne strukture kroz naslijeđeni klasni jezik, klasna značenja i klasni svjetonazor, te ga utoliko svaki progresivan društveni pokret treba postaviti u središte svojeg revolucionarnog političkog projekta, analizira Alen Sućeska u tekstu objavljenom u listopadu 2013. u zborniku “Političko-Pedagoško: Janusova lica pedagogije” udruge Blaberon. Moderni […]

  • 25. veljače 2015. Ivana Perica: Jacques Rancière i nevolje univerzalne pedagogije

    Rasprava o zborniku “Političko ↔ Pedagoško: Janusova lica pedagogije” udruge Blaberon na kojoj će autori tekstova Alen Sućeska, Ivana Perica i Hrvoje Tutek govoriti o visokoškolskom obrazovanju i znanosti s aspekta “konformizam znanstvenika – akademska proizvodnja nezaposlenosti – bolonjska pedagogija” održat će se 5. ožujka u 20 h u “Škveru” (Zvonimirova 31, Zagreb). Sućeskin prilog […]

  • 31. listopada 2016. Skup Antifašističkog fronta žena u selu kraj Splita, svibanj 1944. godine (izvor: Znaci.net). Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitarnog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 7. listopada 2016. Svečana promocija doktora znanosti i umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (izvor: Hina / Tomislav Pavlek - 25.9.2016). Autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine. Napamet naučeni tržišni refren Obrazovanje u Hrvatskoj stiješnjeno je između optimističnog utopijskog liberalno-pluralističkog koncepta koji zagovaraju pobornici Cjelovite kurikularne reforme, permanentnih pritisaka za daljnjom komercijalizacijom i ekonomizacijom sustava i njegovih aktera te impulsa klerikalizacije obrazovnog sustava, uslijed čega brojne teme vezane uz obrazovanje ostaju neotvorene u široj javnosti. S Hrvojem Tutekom s Odsjeka za anglistiku FFZG-a razgovarali smo o prelamanju političkih silnica u obrazovanju, položaju studenata i akademskih radnika te manje vidljivim problemima desnog napada na sekularnu i humanističku obrazovnu, napose sveučilišnu tradiciju.
  • 4. prosinca 2015. Osnove akademskog poduzetništva Neoliberalna logika financiranja visokog obrazovanja pretvara akademske radnike u poduzetne birokrate. Sve je manje mjesta za kritički dijalog, a pritisku kompetitivnih tržišnih zakona najviše su podložne društveno-humanističke znanosti koje se smatra neisplativima, te studenti, na koje pada sve veći teret financiranja sveučilišta. Promjena je najvidljivija u anglosaksonskom svijetu: „Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe.“
  • 8. lipnja 2016. Prizor polaganja prijemnog ispita za stipendije već u osnovnoškolskoj dobi; snimljeno 1940. godine u Australiji (izvor: commons.wikimedia.org). Čemu toliko ispita? Marksistički odgovor Pitanje obrazovanja nemoguće je adresirati parcijalnim reformama u okviru kapitalističkog realizma. Vjera u sustav koji se navodno temelji na nepristranosti i nepolitičnosti stručnjakâ te na inherentnoj dobronamjernosti autoritetâ, ostaje slijepa za političko-ekonomsku dimenziju obrazovanja. Autor nudi drukčiju perspektivu razmišljanja i djelovanja, koja zahtijeva širi društveni angažman.
  • 19. rujna 2016. Vasina ulica, Beograd
07.11.2012.
Za BESPLATNO OBRAZOVANJE!
 (Izvor: Facebook Zahtevamo BESPLATNO OBRAZOVANJE u Srbiji. Obrazovanje jeftine radne snage Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
  • 9. svibnja 2010. Michael D. Yates: Mi protiv njih – Radnička klasa u akademskoj tvornici

    Donosimo prijevod teksta Michaela D. Yatesa objavljenog u Monthly Reviewu, koji je održao kao govor profesorima na Državnom koledžu Jamestown za vrijeme teške borbe za novi kolektivni ugovor. Yates govori o problemima u američkom visokom školstvu i nužnosti profesorske organizacije te odgovara na pitanje je li i akademski kadar dio radničke klase na današnjim sveučilištima?Deset […]

  • 2. rujna 2011. G. Albo, S. Gindin, L. Panitch: Mrtva točka radničkog pokreta i ljevica

    Autori knjige In and Out of Crisis: The Global Financial Meltdown and Left Alternatives, Greg Albo, Sam Gindin i Leo Panitch predaju političku ekonomiju na Sveučilištu York u Torontu. Panitch i Albo su urednici časopisa Social Register, dok je Sam Gindin godinama bio voditelj istraživanja u Kanadskom sindikatu zaposlenih u autoindustriji. U 6. poglavlju autori […]

  • 19. travnja 2015. John Murray: Akademska prekarnost i šest posljedica osnivanja nove agencije za privremeni akademski rad pri Sveučilištu Warwick

    Uz dosadašnju agenciju Unitemps, koja je namijenjena prekarnom zapošljavanju studenata na ‘privremene zadatke’, a koja se sa Sveučilišta Warwick već proširila na 13 drugih sveučilišta u Velikoj Britaniji, Sveučilište Warwick sada pokreće sličnu agenciju imena Teach Higher koja bi rad akademskih radnika učinila u potpunosti prekarnim. Ona bi ukinula ugovore o radu za predavače, a […]

  • 1. travnja 2009. Arhiva studentske borbe

    OSNOVNE INFORMACIJE: Prva izjava za medije Najvažnije odluke plenuma Pravila i smjernice plenuma FFZG Kodeks ponašanja za vrijeme blokade Važni zakoni, statuti i pravilnici FAQ (Često postavljana pitanja) Arhiva izjava za medije Arhiva izvještaja s plenuma Arhiva programa blokade Arhiva isječaka iz medija Arhiva: Skripta Arhiva fotografija Dokumenti Publikacije Kontakti 2016-2017

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve