Studentski aktivizam nije dovoljan

Amber A’Lee Frost je u pravu kada kaže da sveučilište ne može biti ključno mjesto ljevičarskog (i zapravo bilo kojeg drugog) organiziranja. (Ako mislite da je riječ o naivnom argumentu, pozivam vas da pročitate deklaraciju iz Port Hurona.)

Uzmite u obzir da je ono što slijedi niz empirijskih, a ne normativnih tvrdnji. Ne kažem da bi bilo dobro, niti da bi bilo loše kada bi kampus bio ključno mjesto organizacijske strategije određenog pokreta. Tvrdim da to neće funkcionirati, neovisno o tome je li to dobro ili loše.

Broj sveučilišta je velik, stoga nije za zamjeriti precjenjivanje brojnosti studentske populacije. Međutim, prema NCES-u (National Center for Education Statistics), tek je nekih 20 milijuna studenata upisano na predidplomske i diplomske razine obrazovanja na visokoškolskim institucijama koje izdaju diplome. Također, otprilike je 4 milijuna ljudi zaposleno u tim institucijama.

Ostavimo li po strani obrazovanje koje se odvija isključivo online, prema gruboj procjeni 7,5 posto američke populacije svakodnevno boravi na sveučilištima na ovaj ili onaj način.

Je li 7,5 zanemariv postotak? Naprotiv. Riječ je o značajnom broju ljudi. No čak i kada bi se svi oni bili u stanju politički organizirati – što je, naravno, daleko od istine – još uvijek se izostavlja ogromnu većinu stanovništva odrasle dobi.

Narednih nekoliko mjeseci nećete previše čuti o prosvjedima na kampusima. Zašto? Zbog ljetne pauze. Notorna je činjenica da praznici otežavaju djelovanje studentskih prosvjednih skupina. Zašto se „sveučilišni ustanak“ otprije nekoliko godina ugasio? To se u velikoj mjeri dogodilo zbog zimskih praznika – aktivnosti tijekom proljetnog semestra nisu bile ni izbliza toliko intenzivne – a potom je uslijedila ljetna pauza.

Aktivizmu je potreban zamah i kontinuitet prakse, a redovitost praznika uvelike to otežava. Organizacije koje su oprezne te imaju snažno vodstvo mogu poduzeti određene korake ne bi li se prilagodile sezonskoj naravi organiziranja na kampusu, u okviru kojega će, pod diktatom akademskog kalendara, naprosto uvijek biti velikih zatišja. Politika se, pak, događa cijele godine.

Govoreći o kontinuitetu prakse, političke skupine na kampusima neprestano će morati mijenjati svoje članstvo i vodstvo jer će studenti (nadamo se) s vremenom diplomirati. Problem se i u ovom slučaju može ublažiti promišljenošću i napornim radom ovih skupina, no iznimno je teško dosljedno održavati visoku brojnost i koherentnu političku viziju kada vam se u vremenskom periodu od 5-6 godina članstvo stopostotno promijeni.

Nažalost, brojni su sveučilišni gradovi mjesta napetosti i međusobnog nepovjerenja između sveučilišne i lokalne zajednice. Razina ovih napetosti uvelike oscilira od kampusa do kampusa, a postoje i načini da ih se ublaži. Štoviše, ulaganje napora u premošćivanje takvih razlika potencijalno je najbolji oblik sveučilišnog aktivizma.

No složeni konflikti između fakulteta i gradova u kojima su smješteni, često će otežati izgradnju značajnije solidarnosti izvan granica kampusa, koje često funkcioniraju kao nevidljivi zid, ograđujući zajednicu kojoj se pridaje posebna pažnja.

Sedamdeset posto studenata radi. Četvrtina ih ima djecu koja o njima ovise. Ovi studenti također moraju obaviti sav posao neophodan za njihovo studiranje. Trebali bismo biti realistični i pošteni kada je njihovo slobodno vrijeme u pitanju te uvidjeti da većina studenata neće biti u mogućnosti odvojiti previše sati tjedno da bi se politički angažirala.

Naravno, svatko tko radi riskira profesionalne posljedice svojeg političkog angažmana, ali studentima vjerojatno prijeti jedinstven set briga koje sa sobom nosi javni politički angažman, osobito u eri interneta.

U današnje vrijeme neprestano nadograđujemo lako pretraživu, javno dostupnu arhivu naših prošlih misli i djela. Ovo je problematično prije svega za one koji još nisu imali svoje prvo zaposlenje i tek trebaju akumulirati potreban društveni kapital koji će im moći osigurati radno mjesto uz kontroverznu političku prošlost.

Dojma sam da je popriličan broj studenata političan, ali osjeća da si to naprosto ne mogu dopustiti, što je bojazan koju bismo trebali poštovati, imajući u vidu moderno tržište rada.

Kada studenti aktivisti naprave pogrešku (primjerice, angažiraju se na ukidanju besplatnog tečaja joge za studente s poteškoćama, jer se navodno radi o „kulturnoj aproprijaciji“), oni koji ustaju u njihovu obranu često će reći da se radi o mlađoj, fakultetskoj populaciji – koja mora imati priliku zaribati, pogriješiti, imati slobodu podbaciti. I u tome ima nešto istine.

Problem leži u tome što ovakav stav ne može supostojati s idejom prema kojoj bi kampus trebao biti središnji društveni prostor ili barem centralno mjesto ljevičarskog političkog organiziranja. Ako je ono što se događa na kampusu od presudne važnosti za širi lijevi pokret, nemoguće je tvrditi da se oko toga ne treba zamarati; ako se organiziranje na kampusima odvija na mjestu koje dobrim dijelom ne nosi nikakve posljedice za mlade aktiviste, onda se ne može raditi o mjestu na kojem će se odvijati esencijalni politički rad. Ove ideje nisu kompatibilne.

Ništa od navedenog ne znači da se organiziranje ne bi trebalo događati na kampusu; ono je apsolutno nužno. No kao i Frost, smatram da je ljevica previše usmjerena na ono što se događa unutar sveučilišnih prostora, vjerojatno jer su to jedni od rijetkih prostora u kojima se čini da ljevica ima ikakav značajniji utjecaj. Studente aktiviste trebalo bi poticati da se angažiraju politički kako bi učili te se razvijali, no ne bismo trebali biti pod dojmom da su oni nužno avangarda mlade ljevice, imajući u vidu da tek trećina Amerikanaca uopće diplomira.

Unatoč tome, apsolutno je nužno nastaviti organizirati kampus kao radno mjesto. (Napomenuo bih da je Frost članica sveučilišnog sindikata, kao i ja.) No to organiziranje trebalo bi se odvijati prema radničkim principima, a ne prema nekim specijalnim diktatima akademske kulture. Time se vraćamo na temeljnu tezu Amber A’Lee Frost: primarni fokus i cilj američke ljevice trebalo bi biti organiziranje radništva, a ne studenata.