1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune

Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.

„Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1)
„Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1)

Pozivanja Ruske revolucije na Parišku komunu

Pariška komuna slomljena je 28. V. 1871. Već 30. V. 1871. Marx je na Generalnom vijeću Prve internacionale ističe kao prvu socijalističku revoluciju. Brojni povjesničari naglašavali su značenje Pariške komune za Rusku revoluciju – od Lenjinovih članaka (1908; 1911) do revolucionarnog kontinuiteta na koji su se pozivali:
„Po idealima kojima su se rukovodili, boljševici su se osjećali baštinicima svega onoga najnaprednijeg što je proizvela ljudska misao. Veliki povijesni događaji što su se za mjeseci njihove pobjede stalno spominjali bili su francuska revolucija i Pariška komuna.“ (G. Boffa, Povijest Sovjetskog Saveza, Opatija 1985, sv. I, 57);
„Začetnici Ruske revolucije bili su duboko impresionirani – moglo bi se reći, čak i opsjednuti – poukama Francuske revolucije, revolucijâ 1848. i Pariške komune 1871. godine“ (E.H. Carr, Što je povijest?, Zagreb 2004, 56).
Taj je kontinuitet jugoslavenska socijalistička revolucija zatim povlačila sve do sebe. Primjerice Mile Joka, koji je opširno objavljivao o Francuskoj revoluciji, priredio je 1959. knjigu Diktatura proletarijata: Pariska komuna i Oktobarska revolucija (izabrani izvori).
 

Kao vizualni materijal pozivanja Ruske revolucije na Parišku komunu jest i boljševički plakat iz 1921. o mučenicima Pariške komune koji uskrsavaju pod crvenom zastavom Sovjeta.

Zanimljiv je i sovjetski film – jedan od filmova snimljenih povodom desetogodišnjice Oktobarske revolucije – „Novi Babilon“ iz 1929. koji izravno tematizira povijest Pariške komune.

Branimir Janković


Novi Babilon (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg
Izvor: Faces of Classical Music – 1, engleski titlovi dostupni su klikom na ‘CC’.


Jedna refleksija o Komuni

O percepciji iskustva Pariške komune u boljševičkom rukovodstvu poseban trag ostavio je Trocki, posebno u zapisu Terorizam i komunizam (1920), a naročito poglavlju „Pariška komuna i sovjetska Rusija“. Djelo je reakcija na pamflet („učeni paskvil“) Karla Kautskog, patrijarha njemačke socijaldemokracije i čuvara marksističke ortodoksije, čiji utjecaj na Lenjina prije revolucije nije bio beznačajan (o tome više kod Larsa T. Liha, jednog od vodećih suvremenih lenjinologa, koji rusku socijaldemokraciju situira i interpretira na pozadini njezine matice, kao kontrapunkt onima koji prenaglašavaju nativistički moment, primjerice Nečajeva i Černiševskog). Kautsky je sada nastupao kao jedan od glavnih kritičara boljševičke inicijative, u Lenjinovom prijevodu same proleterske stvari („renegat Kautsky“).

Trocki već u uvodu persiflira Kautskijevu „rad je započet prije godinu dana ali je obustavljen zbog rezultata revolucije od 9. studenog; naime, Revolucija mi je zadala druge obaveze osim samog teorijskog i povijesnog istraživanja. Tek protekom nekoliko mjeseci mogao sam se djelu vratiti kako spada, s povremenim prekidima, te završiti knjigu“ (Terorizam i komunizam: prilog prirodnoj povijesti revolucije, Charlottenburg, lipanj 1919):
„Rad na knjizi bio je započet u vrijeme ogorčenih bitaka s Denikinom i Judeničem i više puta je bio prekidan zbog događaja na frontu. Tih veoma teških dana, kada su bila pisana prva poglavlja, svu pažnju Sovjetske Rusije zaokupljali su čisto vojni zadaci. […] Monstruozne tvrdnje Kautskog da su ruski radnici tobože nesposobni za radnu disciplinu i samoodricanje, mogli smo na početku rada na ovoj knjizi – nekako prije jedne godine – pobiti pretežno ukazivanjem na visoku disciplinu i borbeno junaštvo ruskih radnika na bojištima građanskog rata.“ (Terorizam i komunizam, Moskva, 29. svibnja 1920).

Arno Mayer, jedan od bitnijih autora iz polja revolucionarne komparatistike (usp. The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions, Princeton, PUP, 2000) motiv Komune varira u odnosu na elementarne činjenice boljševičkog iskustva: odnos grada i sela (centra/centara i provincije), pitanje nasilja pri preuzimanju (i zadržavanju) vlasti (diktatura, demokracija), logiku građanskog rata i pravodobnu (re)orijentaciju unutar vanjskog rata, itd.

U master-studiji revolucionarne epohe (A People’s Tragedy: The Russian Revolution 1891-1924, London, Jonathan Cape, 1996) Orlando Figes naglasak stavlja na komunarski motiv izolacije, odsječenosti, pitanje prehrane, snabdijevanja, tako urgentno boljševicima, gradskim momcima i djevojkama. Urbana kriza s proljeća 1918. vodila je do opsesivnih komparacija s iskustvom Pariške komune; bijeg radnika na selo, štrajkovi i protesti zbog nestašica kao simptomi kolapsa nove vlasti doveli su do krajnjeg zaoštravanja – Rata za žito: konfiskacija, monopola, povojničenja industrije, obuzdavanja šverca – ratnog komunizma. Koji je, unatoč dosezima aktera iz odgovora Trockoga Kautskome, toliko iscrpio zemlju i narod (ali i privredu) da je teško bilo izlaza van (ništa manje dubioznog) NEP-a.

Inače, Trocki, glava Crvene armije, na gore spomenute motive iz revolucionarne komparatistike odgovara terenski, živo i žestoko:

Široka usporedba Komune sa Sovjetskom Rusijom Kautskome je zatrebala samo da okleveta i ponizi živu i pobjedonosnu diktaturu proletarijata u korist pokušaja diktature koji pripada već prilično dalekoj prošlosti. (Iz revolucije, Rijeka, Otokar Keršovani, 1971, 193)
Neprestana trogodišnja borba petrogradskih radnika – isprva za preuzimanje vlasti, a zatim da je očuva i učvrsti – predstavlja izuzetan ljetopis kolektivnog herojstva i samoprijegora usred neviđenih muka gladovanja, smrzavanja i vječnih opasnosti. Kautsky, što će nam postati jasno u drugom jednom kontekstu, za usporedbu sa cvijetom komunara uzima najmračnije elemente ruskog proletarijata. On se i u tom pogledu ne razlikuje od buržoaskih sikofanata kojima su se mrtvi komunari uvijek činili daleko privlačnijima od živih.
 
Petrogradski proletarijat došao je na vlast četiri i po desetljeća poslije pariškog. Ovo razdoblje pružilo nam je goleme prednosti. Obrtničke sitno-buržoaske značajke starog, a dijelom i novoga Pariza potpuno su strane Petrogradu, središtu najkoncentriranije industrije na svijetu. Ova posljednja okolnost neobično nam je olakšala agitaciju i vršenje organizacije, kao i uspostavljanje sovjetskog sistema. (Isto, 205)
Marx je uoči preokreta savjetovao komunarima stvaranje organizacije, a ne ustanak! (192)
Naš proletarijat nije imao ni u dalekoj mjeri tako bogate revolucionarne tradicije kao francuski proletarijat. Ali zato je u sjećanju starijeg naraštaja naših radnika prije početka sadašnje revolucije bilo još i suviše svježe veliko iskustvo iz 1905. godine, njezini neuspjesi i nenaplaćeni dug osvete. (205)
Da Pariška komuna nije pala, već da se održala u neprestanoj borbi, nema nikakve sumnje u to da bi ona bila prisiljena poduzimati sve oštrije i oštrije mjere radi ugušivanja kontrarevolucije. Doduše, pri tome Kautsky ne bi bio u mogućnosti suprotstavljati humane komunare nečovječnim boljševicima. Ali i Thiers ne bi, vjerojatno, mogao izvršiti svoj monstruozni pokolj pariškog proletarijata. (196)
Drug Lenjin bio je već tumačio Kautskom da su pokušaji da se Komuna prikaže kao izraz formalne demokracije obično teoretičarsko šarlatanstvo. Komuna je po tradiciji po zamisli svoje rukovodeće političke stranke, blankista, bila izraz diktature revolucionarnog grada nad zemljom. […] Činjenica da je u Parizu vlast bila izabrana na temelju općih izbora ne zasjenjuje drugu, daleko važniju činjenicu: vojne operacije Komune – jednog grada protiv seljačke Francuske, tj. protiv cijele zemlje. Da bi zadovoljili velikog demokrata Kautskog, revolucionari Komune trebali su prethodno ispitati preko općih izbora cjelokupno stanovništvo Francuske hoće li im ono dopustiti da ratuju s bandama Thiersa. (199)
Komuna je bila živa negacija formalne demokracije jer je u svom punom razvoju označavala diktaturu radničkog Pariza nad seljačkom zemljom. Ova činjenica dominira nad svim ostalim činjenicama. (203)
Vođenje rata nije bilo jaka strana Komune. I upravo je zato doživjela poraz. I kakav nemilosrdan poraz! (207)
Za borbeno spremnu armiju bio je prije svega potreban centraliziran i preciziran zapovjednički aparat. Tome u Komuni nije bilo niti spomena.
 
Vojna uprava Komune bila je, po riječima jednog autora, poput zamračene sobe gdje su se svi sudarali. Kancelarija ministarstva bila je puna oficira, običnih gardijaca koji su zahtijevali da im se dade municija, živež; koji su se žalili što im ne dolazi smjena. Otpravljali bi ih u komandaturu…
 
„Jedni bi bataljoni ostajali u rovovima po 20 i po 30 dana, dok bi drugi bili stalno u rezervi… Ova je nebriga ubila gotovo svu disciplinu. Odvažni ljudi uskoro su zaželjeli da ovise jedino o sebi; drugi su izbjegavali vršenje službe. Jednako su postupali i oficiri: jedni bi napuštali svoje položaje da pomognu susjedu na kojega se osula paljba, drugi bi odlazili u grad…“ [„Pariška komuna 1871. godine“, P. L. Lavrov, 1919, str. 100].
 
Takav režim nije mogao ostati nekažnjen: Komuna je bila ugušena u krvi. Ali na ovo Kautsky ima predivnu utjehu:
 
„Vođenje rata – govori on klimajući glavom – uopće nije jaka strana proletarijata“ (str. 76). (206)
Brod Kautskoga gradi se za ribnjake i mirne zatone, a nipošto ne za otvoreno more ni za burna vremena. Ako je taj brod napukao, počeo propuštati pa sada sretno tone na dno, onda je tome kriva bura, prekomjerna količina vode, preveliki valovi i niz drugih nepredviđenih okolnosti, za koje Kautsky nije namijenio svoje velebno plovilo.
 
Međunarodni proletarijat vidio je svoj cilj u osvajanju vlasti. Nezavisno od toga da li građanski rat „općenito“ ulazi u neizostavne atribute revolucije, ostaje činjenica da je proletersko gibanje, barem u Rusiji, Njemačkoj, u dijelovima bivše Austro-Ugarske, poprimilo oblik žestokog građanskog rata, i to ne samo na unutrašnjoj nego i na vanjskoj fronti. (207)
Ovdje je učinjen divovski korak naprijed u usporedbi s Komunom. Ovo nije odreknuće od Komune jer tradicije Komune nisu u njezinoj bespomoćnosti – nego nastavak njezina djela. Komuna je bila slaba. Da bismo dovršili njezino djelo, mi smo postali snažni. (207-208)

U ožujku 1921. ugušena je pobuna revolucionarnih maksimalista, kronštatskih mornara. Brod Petropavlovsk postao je Marat, a Sevastopolj – Pariška komuna.

 
Stefan Treskanica


Moskva, srpanj 1920: Trocki, Rikov i Jules Humbert-Droz, Drugi kongres Kominterne
Moskva, srpanj 1920: Trocki, Rikov i Jules Humbert-Droz, Drugi kongres Kominterne

Vezani članci

  • 14. srpnja 2013. Stefan Treskanica: Ukrudbene povjesnice

    Donosimo tekst studenta povijesti Stefana Treskanice “Ukrudbene povjesnice”, objavljen u tematu Dekonstrukcija kulturnog polja 346. broja Zareza (pdf). “U epohi rastrzanih historizacija sitnoga dometa, u toj općoj maniji pabirčarskih tendencija, kada se bilježi sve, a ne bilježi ništa, kada neprohodna skladišta zakopanih ljudskih glasova bujaju iz dana u dan, a kult se oslobođenog individuuma razlijeva otajmlajnčenim Facebookom; […]

  • 29. prosinca 2016. Karl-Marx-Hof, stambeni kompleks izgrađen u Beču između 1927. i 1930. godine tijekom vladavine austrijske socijaldemokratske partije (izvor: Dreizung prema Creative Commons licenci). Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 17. studenoga 2016. Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor). Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 12. travnja 2014. Boris Buden: Ideologija postkomunističke tranzicije

    Iz časopisa Up&Underground iz 2010. godine prenosimo prijevod razgovora Ozrena Pupovca s Borisom Budenom: “Meni je bilo prilično lagano (i to je nešto što zapravo nisam činio u tolikoj mjeri) razotkriti tu glupost jer je u pitanju bila glupost po sebi, posve očita glupost. No, način na koji je funkcionirala je zanimljiv, jer je te […]

  • 14. kolovoza 2014. Christoph Hesse: Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici

    Christoph Hesse, istraživač na Institutu za medije i komunikacije berlinskog Freie univerziteta piše o povijesti političkog filma kao, prema Benjaminu, revolucionarnom mediju masa čiji nastanak je vezan uz Sovjetsku Rusiju i danas zaboravljene autore Pudovkina, Dovčenka, Trauberga, Kosinceva, Vertova s najpoznatijim predstavnikom u Ejzenštejnu i njegovoj Oklopnjači Potemkin iz 1925. Nadrealistički film je, smatra Hesse, […]

  • 27. rujna 2016. Minirani spomenik Vuke Bombardellija posvećen borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koje su pogubili ustaše u okolici Sinja (izvor: maz.hr , foto: Igor Grubić) Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 7. svibnja 2009. Metelkova ulica, Ljubljana (izvor).
Foto: Zairon. Dani komune Primož Krašovec nakon nekoliko dana provedenih na blokiranom FFZG analizira glavna obilježja studentskog pokreta. Krašovec najprije ukazuje na uklapanje sveučilišta u postpolitičku koncepciju svijeta posredstvom provođenja bolonjske reforme. Zatim ukazuje na političke novitete koje je studentski pokret uveo, de facto suspendirajući političku kulturu postsocijalističkih društava. Naposljetku, ukazuje na transformativne političke potencijale studentskog pokreta u odnosu na postsocijalističko političko polje.
  • 6. kolovoza 2016. Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia). Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 16. listopada 2016. Detalj s murala u Cable Streetu (izvor: Nick prema Creative Commons licenci). Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu

    Mozaik: [00:00:57] Danijela Dolenec / Uvodna riječ zimskog seminara Zelene akademije | integralna snimka [00:03:35] Andreas Novy / Avenues of Alternative Economic Thought/Policy in Europe | integralna snimka [00:03:59] Marko Kostanić / Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji | integralna snimka [00:04:32] Vladimir Simović / Bilans stanja [00:05:09] Jelena Veljić / Bilans stanja […]

  • 31. prosinca 2016. Marija Šoljan-Bakarić u svojoj radnoj sobi, 1957. godine (fotografija je dio privatnog arhiva obitelji Šoljan-Bakarić). Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 15. ožujka 2016. Rafael Boban s mještanima i pripadnicima ustaške mladeži u Đurđevcu, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića; Kralja Tomislava 11, Đurđevac) Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 15. prosinca 2013. Lev Centrih: Dugo 20. stoljeće seljačkih ratova (I. dio)

    Uoči predavanja Leva Centriha „Povijest agrarnog pitanja i prekarizacija“ koje će u sklopu ovogodišnjeg ciklusa predavanja u organizaciji Centra za radničke studije održati 19. prosinca 2013. u 19 sati u Savezu antifašističkih boraca i antifašista, Hatzova 16, donosimo u dva dijela prijevod njegova teksta o povijesti prekarijata s posebnim osvrtom na agrarno pitanje u povijesti […]

  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 17. lipnja 2010. Primož Krašovec: Svi antikomunisti su tigrovi od papira

    U devetnaest godina, koliko je prošlo od njenoga raspada, bilo je sjećanje na Jugoslaviju ako već ne temeljni, onda barem značajan sastojak ideoloških bitaka novih vladajućih klasa. Zajedno sa državnim socijalizmom u univerzitetskom prostoru ukinut je i marksizam kao osnovna znanstvena paradigma u društvenim znanostima i humanistici – ulogu pisanja o povijesti tako su preuzeli […]

  • 29. prosinca 2016. Vojnici Viet Minha, zajedno s generalom Vo Nguyen Giapom, razgledavaju olupinu francuskog F8F Bearcata (američke proizvodnje) nakon pobjede kod Dien Bien Phua, svibanj 1954. godine (izvor: manhhai prema Creative Commons licenci). Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve