Administracija klasnog sukoba

Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.

Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci).
Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci).

Kako biste definirali pojam civilnog društva? Je li to društvena formacija, društvena sfera ili nešto treće? Iz kakvog političkog imaginarija potječe, je li autonomno ili zavisno, što mu osigurava legitimitet?

Priča o civilnom društvu zapravo je priča o strukturiranju kapitalističkog društva, i ona je neizbježno dio političkog imaginarija liberalnog kapitalističkog društvenog uređenja, u kojemu možemo napraviti podjelu između kapitalista, koji iz ekonomske perspektive drže moć nad sredstvima za proizvodnju, države, koja drži moć pravnog i represivnog organa, i naposljetku civilnog društva, organiziranog kao mreže različitih heterogenih i fragmentiranih društvenih subjekata koji su također u međusobno konfliktnim pozicijama. Naime, civilno je društvo strukturno mjesto koje je u kapitalističkim društvima otvoreno za mobiliziranje i formiranje određenog javnog mnijenja, čime osigurava legitimitet u imaginariju liberalnog poretka.
 
Važno je razumjeti civilno društvo kao historijski, ali i politički koncept kapitalističkih društava. Samoorganizacija civilnog društva i njegova razvijenost ovisi o ekonomskim uvjetima, o njegovoj historijskoj putanji i historijskom iskustvu, dakle, ne možemo pričati o civilnom društvu kao o jednoobraznom, ahistorijskom konceptu – nužno ga je specificirati i promišljati unutar konkretnih društvenih borbi.
 
Pitanje autonomije civilnog društva politički je pogrešno i analitički neproduktivno jer društvo kao cjelina podrazumijeva isprepletenost različitih procesa i odnosa među različitim društvenim akterima. Dakle, nije moguće pričati ni o autonomiji same države kao generalne društvene metainstitucije, niti o autonomiji civilnog društva. Treba se probuditi iz liberalnog sna o autonomnim društvenim sferama.
 

U Jugoslaviji su kao relativno razvijene političke i teorijske platforme djelovali različiti alternativni društveni pokreti (feministički, ekološki, mirovni, LGBT…), dok je sam koncept civilnog društva kakvog danas poznajemo uvezen dosta kasno… U tom kontekstu, kakva je situacija 80-ih u Sloveniji?

Važno je imati u vidu da se kritika samoupravnog socijalizma vršila unutar njegovih organizacija i struktura, no i da su organizacije, koje su vršile ovu tek nominalno lijevu kritiku, ujedno doprinijele uništenju tog socijalizma i te institucionalne strukture. Socijalistički sistem nije imao civilno društvo u klasičnom smislu iz jednostavnog razloga – bio je drukčije institucionalno i ideološki organiziran. No to ne znači da ga nije bilo moguće kritizirati. Trebali bismo posvetiti veću pozornost analizi kakve je političke imaginarije upotreba označitelja „civilno društvo“ aktivirala, te do koje je mjere to utjecalo na društvenu dinamiku u Sloveniji u 80-ima, a potom i na kasniju reinstitucionalizaciju i događaje u 90-ima.
 
Promocija ideje civilnog društva unutar socijalizma, artikulirana kao kritika političkog uređenja socijalističkog poretka, korespondirala je u 80-ima s promocijom ideje slobodnog tržišta kao kritike ekonomskog socijalističkog poretka
Na primjeru socijalističke Jugoslavije, ili barem onoga što se događalo u Sloveniji u 1980-ima, možemo vidjeti kako uvoz ideoloških koncepta, poput civilnog društva, koje se u Sloveniji kao teorijski koncept pojavljuje ranih 80-ih, za političku artikulaciju društvenih problema ima ambivalentne društvene implikacije. Iako su civilno društvo uveli marksistički educirani teoretičari, ne može se reći da je ono bilo sasvim marksistički kritički pozicionirano. Promocija ideje civilnog društva unutar socijalizma, artikulirana kao kritika političkog uređenja socijalističkog poretka, korespondirala je u 80-ima s promocijom ideje slobodnog tržišta kao kritike ekonomskog socijalističkog poretka. Obje ideje su krajem 80-ih dobile svoju pravno-formalnu podlogu; na ekonomskom području, u promjeni zakonâ o društvenoj svojini (1989.), radnim odnosima (januar 1989.), vanjskim investicijama (decembar 1988.) i poduzećima (decembar 1988.), dok u političkoj sferi dolazi do stranačkog pluralizma i izborne borbe. Rekla bih da je uspješnost civilnodruštvene kritike socijalističkih poredaka i problema u 80-ima, iz marksističke perspektive vrlo dvojbena.
 
Kada govorimo o Sloveniji, civilno društvo je 80-ih uglavnom bilo organizirano preko infrastrukture koju je uspostavio socijalizam, a djelovalo je na nekim posve drukčijim organizacijskim temeljima i kroz znatno drukčije društvene odnose. Solidarni moment kojega često glorificiramo i danas za njim čeznemo, odnosno činjenica da se među raznolikim inicijativama – feminističkim, LGBT, mirovnim pokretom, alternativnim kulturnim produkcijama – uspostavila suradnja i formirala zajednička politička linija, bio je izvediv zbog specifičnog institucionalnog aranžmana koji je omogućio taj tip organiziranja kroz strukture samoupravnog socijalizma, primjerice, Saveza omladine Slovenije. Potonji je brojnim inicijativama na raspolaganje dao svoju fizičku i financijsku infrastrukturu. U Ljubljani su to bili ŠKUC i Forum, kao prostori za aktivističko i umjetničko djelovanje, te prostori omladinskih centara u kojima su se održavale različite produkcije, ali i artikulirale neke nove teme. Primjerice, značajni cross-over događaj tzv. ljubljanske alternative, naslova „Kaj je alternativa?“, događa se pod okriljem omladinskih organizacija i u njihovim prostorima, a rezultirao je artikulacijom aktualnih društveno-političkih tema.
 

Koja je temeljna razlika između ustroja civilnodruštvene sfere u socijalizmu i današnje situacije? Mislite li da je unutar okvira civilnog društva danas moguće uspostaviti vezu s društvenim pokretima i klasnim pitanjem?

Zanemarivanje radničkog i klasnog pitanja unutar ljudskopravaškog imaginarija proizlazi iz toga što u kapitalizmu prevladavaju zahtjevi za političkim pravima, dok je socijalizam davao prednost ekonomskim i socijalnim pravima. U postjugoslavenskim zemljama, ljudskopravaški diskurs bio je vodeći diskurs kojim se osporavalo socijalizam kao legitiman društveni sistem, a na isti je način sudjelovao i u njegovu uništenju. Isti se diskurs još uvijek koristi za osporavanje ponovnog promišljanja socijalizma kao alternative kapitalizmu. U našim lokalnim kontekstima, posebno je važno naglasiti da nas zaborav razvijenog dijela naše povijesti, koji se uvriježio u ljudskopravaškom diskursu (a riječ je o periodu koji je na određenoj razini predstavljao avangardu i u odnosu na današnja društva), vraća na kritike koje više nemaju legitimitet. Diskvalificiranje političke artikulacije borbe za veću ekonomsku jednakost i demokraciju, kao puta u totalitarizam, u kontekstu naglog sužavanja političkog prostora od krize nadalje, stoga više nema agitacijsku moć.
 
Danas, u vrijeme dubinskih društvenih promjena i traženja alternativa, distinkcija između socijalnih i političkih prava ponovno zadobiva na značaju. Kao korisnici i vlasnici političkih prava, mi se možemo udruživati u raznovrsne političke aktere, dok se prostor za postavljanje pitanja o našim ekonomskim i socijalnim pravima zatvara. Uzmimo za primjer tzv. izbjegličku krizu, gdje se ljudima koji dolaze sistemski osporavaju njihova ekonomska i društvena prava – pravo na rad i blagostanje, tj. podmirenje osnovnih životnih potreba, a istovremeno ih se klasificira kao „ekonomske migrante“.
 
Socijalizam, a osobito jugoslavenski socijalizam, bio je konglomerat koji se sastojao od delegatskog sistema i institucija kroz koje se moglo sprovoditi neko javno mnijenje. Ne smijemo zaboraviti da su akteri tzv. civilnog društva u Sloveniji zapravo bili malobrojni. Dakle, radilo se o relativno malim grupama, ali one su mogle nametnuti svoje probleme i lakše ući u javni diskurs jer su imale mogućnost djelovati kroz institucionalne kanale, poput organizacije Saveza omladine Slovenije.
Financijska i infrastrukturna podrška za koju se današnje civilnodruštvene organizacije u kapitalističkim društvima neumorno bore i zbog toga imaju ogromne probleme, u samoupravnom socijalizmu drugačije je bila osigurana
Naime, Savez omladine u samoupravnom je sistemu ipak bio jedna od pet temeljnih društveno-političkih organizacija.
 
Pitanje je koliko bi civilnodruštvene inicijative dobile na vidljivosti i održivosti da nije bilo te institucionalne podrške. Priča o panku u Sloveniji priča je o usuglašavanju. Kratka epizoda represije nad pankerima početkom 80-ih brzo se pretvorila u „konstruktivnu opoziciju“ pod okriljem Saveza omladine. Omladinske organizacije upravljale su prostorima koji su bili dostupni tzv.alternativi na korištenje. Financijska i infrastrukturna podrška za koju se današnje civilnodruštvene organizacije u kapitalističkim društvima neumorno bore i zbog toga imaju ogromne probleme, u samoupravnom socijalizmu drugačije je bila osigurana.
 
Temeljna razlika između djelovanja civilnog društva u socijalizmu i danas, vidljiva je u stupnju autonomije političkog odlučivanja. Danas je u državama članicama Europske unije moguće uočiti dva problema koji pogađaju organizacije civilnog društva (OCD). Od početka krize iz 2007-8. godine naovamo, suočavamo se s dramatičnom erozijom političkog prostora, autoritarnim zaokretom na razini države i problemom lociranja mjesta odgovornosti za ono što nam se događa. S jedne se strane donošenje odluka pojačano internacionalizira kroz institucije Europske unije i odvaja od mjesta implementacije, čime se lokalni parlamenti sve više pretvaraju u administrativna implementacijska tijela, a time gubimo mjesta na kojima se donose odluke o lokalnom društvenom uređenju. S druge pak strane, vrši se decentralizacija javnog diskursa – klasični mediji gube na značaju, a društvene mreže narušavaju preostale novinarske standarde kvalitete i javne komunikacije.
 
Zbog spomenutih procesa, civilnodruštvenim organizacijama puno je teže doći do utjecaja jer je njihov politički momentum posve zanemariv. Međutim, njihova se djelatnost u brojnim primjerima koristi kao argument za demontažu socijalne države. Budući da su pojedine republike i njihove institucije u samoupravnom socijalizmu imale jaku autonomiju političkog odlučivanja, mislim da je zapravo nemoguće raditi komparaciju između sfere „civilnog društva“ u 80-ima i danas.
 

Na koji se način transformiralo djelovanje organizacija civilnog društva u Sloveniji od 80-ih naovamo, s naglaskom na transformativne procese koji su se odvili u polju kulture? Možemo li uspostaviti analogiju između seta ekonomskih i društvenih odnosa koji su doveli do zaokreta u načinima kulturne reprodukcije i silnica koje su utjecale na modus institucionalne proizvodnje civilnodruštvene sfere?

Jedan od važnijih događaja koji su se već početkom 1990-ih odvili u Sloveniji, bilo je usvajanje Zakona o zavodima, kojim se uspostavila razlika između privatnih i javnih zavoda. Od kraja 80-ih više nije postojalo društveno vlasništvo i bilo je potrebno uvesti razliku između privatnog i javnog. Zakon o zavodima je time omogućio uspostavljanje civilnodruštvene sfere i njezino institucionalno organiziranje. Dakle, razlikujemo klasične organizacije kao privatne subjekte, tj. pravno-formalne organizacije civilnog društva, nasuprot kojih stoje javne institucije kroz koje se država reproducira kao totalitet. Smatram da je donošenje tog zakona bio važan događaj jer je pravno-formalna podjela na javno i privatno, s jedne strane uspostavila civilno društvo, a s druge kapitalističku državu. Koliko je ovaj akt bio značajan najbolje vidimo u polju kulture, gdje je ova podjela prije svega legalizirala djelovanje kulturnih producenata koji su dobili status privatnih aktera, a time i pravnu osnovu za svoju produkciju, tj. ekonomski opstanak. Istovremeno, ova je transformacija imala povratni učinak na razmišljanje o kulturi i njezinom društvenom statusu.
 
Dok u socijalizmu kultura ima velik značaj za emancipaciju i edukaciju ljudi, s prijelazom u kapitalizam novi produkcijski uvjeti počinju diktirati društvenu ulogu kulture i njezine učinke. Podjela na javne i privatne kulturne institucije i borba za (ponajviše javna) proizvodna sredstva, određuje društveni položaj i političku artikulaciju kulturnih aktera. U kontekstu lokalnog nacionalizma, podjela na javno-privatno dobiva novu dimenziju kroz podjelu na konzervativno-liberalnoj osovini. Potrebno je naglasiti da u Sloveniji, početkom 90-ih, dolazi do jakog nacionalističkog, konzervativnog zaokreta, u sklopu kojeg javne (ali i neke privatne) kulturne institucije reproduciraju uglavnom nacionalistički diskurs. U tom je kontekstu djelovanje liberalno orijentiranih kulturnih institucija većinom iz tzv. nezavisne kulturne scene, organizirane uglavnom kroz privatne organizacije, vrlo značajno za oblikovanje antinacionalističkih i mirovnih pozicija. Ipak, unatoč velikoj razlici u svjetonazoru, obje opcije ignoriraju posljedice produkcijske nejednakosti, što ima svoje početke još u 80-ima.
 

Brojne organizacije civilnog društva radi financijske održivosti danas su neizbježno usmjerene na tržište projekata, čime se vizija njihovog društvenog angažmana strukturno uvjetuje i oblikuje kroz parcelizirane narative, umjesto iskustvom rada na terenu ili temeljem problematiziranja totaliteta društvenih odnosa u procesu političke edukacije. Kako se to odražava na prakse regrutiranja, educiranja i mobiliziranja kadrova, i do koje je mjere ovakva reprodukcija angažiranih segmenata civilnog društva u stanju sudjelovati u dubokoj transformaciji društvenih odnosa?

U Sloveniji danas vlada velika nostalgija za određenom vrstom udruženog pokreta i djelovanja. Razlog tome je što od 1990-ih naovamo privatni akteri gotovo u cijelosti postaju ovisni o vlastitoj realizaciji na tržištu, gdje, s obzirom na to da se uglavnom radi o neprofitnom organiziranju, i najčešće aktivističkim temama, jednostavno nema dovoljno mjesta. Međutim, ovi akteri vrlo često i ne žele biti dionici na tržištu, i zato se radije priklanjaju javnom financiranju ili privatnim donacijama, zakladama i sl. Na djelu je neprestana neizvjesnost, kako organizacijska, tako i produkcijska. Posljedično, OCD-i su upravo zbog načina financiranja prisiljeni sprovoditi kapitalističke odnose u svojoj produkciji. No pitanje je na koji način neka antikapitalistička organizacija civilnog društva uopće može djelovati u uvjetima kapitalističke proizvodnje. To je problem za lokalne, kao i za globalne, velike antikapitalističke OCD-e, i zbog toga ih se često smatra izdajnicima određenih ideja, agentima održavanja sistema itsl. To u određenom smislu stoji, ali se istovremeno postavlja niz ozbiljnih pitanja – na koji način adresirati taj problem u vrlo suženom političkom prostoru, te kako se održati i raditi na pojedinim temama kada nemaš materijalnu bazu, institucionalnu bazu, financijsku bazu, i kada konstantno iznova moraš promišljati i uspostavljati nove organizacijske modele?
 
Nadalje, natječaji za dobivanje javnih financija oblikovani su tako da organiziraju tržište. To je možda najvidljivije u polju kulture, gdje je strukturna činjenica da su individualni OCD-i unutar natječajne infrastrukture jedni drugima konkurencija. Odnosi kompeticije uvode se kroz same zahtjeve natječaja, odnosno kriterije koji uspostavljaju te odnose, onemogućavajući svaku solidarnost i nove modele djelovanja. Treba reći da networking nije solidarnost, jednako kao što ni kooperacije nisu solidarni modeli produkcije. Radi se o dva vrlo problematična oblika suradnje, posebno u kulturi, koji promoviraju svojevrsno osnaživanje kulturnog sektora, iako ni jedan od njih ne proizvodi odnose solidarnosti, niti se na njima temelji. Networking i cooperation ključne su riječi svih natječaja za dobivanje financijskih sredstava na razini Europske unije. No, evaluacijske studije tih programa, kao i znanstvene analize, pokazuju da oba oblika organizacije imaju samo formalni učinak. Naime, povezivanje je za kulturne organizacije prije svega taktika preživljavanja, i primjenjuje se samo kao forma sprovođenja vlastitih ciljeva, dok bi uvođenje odnosa solidarnosti među različitim kulturnim organizacijama utjecalo i na stvaranje sadržaja, a u bitnome promijenilo i način produkcije svih uključenih. Dakle, unatoč ključnim riječima, odnosi kompeticije koji su u temelju svih natječaja strukturno onemogućavaju organiziranje neke šire društvene platforme.
 

Državni grantovi u regiji usmjereni prema organizacijama civilnog društva, zapravo su tek mrvice u usporedbi s kapacitetima uglavnom rastočenih socijalnih država. Unatoč tome, segmenti civilnog društva pokušavaju dijelom nadomjestiti pojedine podfinancirane ili odumrle usluge kako bi humanitarno intervenirali kod onih dijelova stanovništva koji vlastitu reprodukciju ne uspijevaju ostvariti kroz tržišne opcije. Koliko ovakve prakse uspostavljanja paralelnih struktura mogu biti dio odgovora na odumiranje javnih mehanizama društvene reprodukcije?

Od kasnih 90-ih, civilno društvo i organizacije civilnog društva doživljavaju veliki zaokret. Ako su prije imale značajno mjesto u akademskim raspravama i barem nominalno vršile kritiku s ljevice, krajem 90-ih postaju institucionalni mehanizam za različite policyje i operacionalni dio programa za razvojnu pomoć Svjetske banke i ostalih međunarodnih institucija. Promocija OCD-a kao potpornog sektora za društvenu reprodukciju paradni je konj u politikama međunarodnih institucija. To je dio neoliberalnog restrukturiranja države prema klasičnom poimanju, u kojem država ostaje ograničena na svoje represivne aparate – pravo, policiju i vojsku – dok svoju društvenu ulogu i mehanizme koji bi trebali osigurati društvenu reprodukciju, prenosi na privatni sektor, unutar kojega je djelovanje OCD-a ključno. To nije ništa novo: države tzv. globalnog Juga već neko vrijeme žive tu realnost, a novim valom neoliberalizacije trend demontaže socijalne države seli se i u države Europske unije.
 
Država prenosi odgovornost za društvenu koheziju na privatne aktere, financirajući to kroz modele koji nemaju ni stabilnost ni kontinuitet, i time paralelno razbija javne sektorske stožere – socijalni i zdravstveni sustav, kulturu, obrazovanje itd.
Ovaj opasan trend pratimo u Sloveniji od 2008. godine u svim društvenim područjima, a vidljiv je i u Hrvatskoj – država postepeno prenosi odgovornost za društvenu koheziju na privatne aktere čiji kapaciteti ne mogu zadovoljiti spomenute zahtjeve, financirajući to kroz projekte i ostale modele koji nemaju ni stabilnost ni kontinuitet, a što je najgore, time paralelno razbija javne sektorske stožere kao što su socijalni i zdravstveni sustav, kultura, obrazovanje itd.
 
S druge strane, država organizira društvenu stabilnost kroz druge mehanizme, najčešće mehanizme prisile. U igri je nešto čega se na ljevici trebamo bojati jer se radi o novom stupnju djelovanja s vrlo uskim političkim manevarskim prostorom, i vrlo fragmentiranom institucionalnom osnovom za stvaranje kolektivnosti i kritike sistema. Javni sektor kao ogromni institucionalni konglomerat, s jedne se strane fizički smanjuje kroz spomenute procese, dok se s druge transformira iznutra, uvođenjem doktrine tzv. new public managementa, koji djelovanje javnih institucija pretvara u djelovanje privatnih firmi. Ovakvim procesima svjedočimo u svim javnim institucijama, od bolnica i univerziteta do vrtića i komunalnih službi. U takvoj situaciji, OCD-i često djeluju kao supstituti koji kroz svoje ograničene kapacitete pokušavaju korigirati katastrofalne društvene posljedice ovog problema. Međutim, flaster ne može zacijeliti otvorenu ranu.
 

Iz civilnog društva dopiru glasovi koji sve učestalije i postojanije progovaraju o prekarizaciji i autoprekarizaciji aktivista u pojedinim organizacijama. Postoji li dovoljna homogenost unutar sfere civilnog društva i pojedinačnih organizacija, na temelju koje bismo mogli izreći nediferenciranu dijagnozu o uvjetima rada koja bi bila jednako primjenjiva na cijeli sektor?

U ovome trenutku, kada živimo u kapitalizmu, organizacije civilnog društva jesu važne, ali nikako nisu dovoljne za lijevu političku artikulaciju, i njihova strukturna pozicija ne dozvoljava homogenizaciju. Štoviše, njihova strukturna pozicija iziskuje konkurenciju koja se odvija upravo kroz fundraising, inzistira na borbi u polju interesa, davanju prednosti određenim temama i sl. Inicijative najčešće djeluju kroz rad na partikularnim temama, i zapravo administriraju određene klasne probleme. Dakle, radi se o parceliziranju i artikuliranju problema koji se pokušavaju na razini prakse pogurati kao nekakav policy prijedlog, nasuprot države. Dijalog između države i OCD-a kroz formiranje različitih policyja oblikuje liberalni društveni poredak, koji je postepenim autoritarnim zaokretom na razini države ponovno ugrožen. Zbog toga smatram da kroz civilno društvo ne možemo tražiti mogućnost za revolucionarno djelovanje.
 
Smatram da konkretne prakse mogu upogoniti neke jako dobre inicijative i ideje, i to se, kao što vidimo, na postjugoslavenskom prostoru, punktualno i događa. Pojavljuju se inicijative koje znaju biti konstruktivne i stvarati nove veze, ali mislim da značajnije osnaživanje kroz djelovanje OCD-a nije opcija. Djelovanje kroz civilno društvo je važno, jer je trenutno skoro pa jedino moguće, ali treba biti svjestan problematičnosti njegova strukturnog položaja dok pokušavamo graditi nešto više, i s tim u vidu usmjeravati vlastito djelovanje i artikulaciju. Važno je uvijek sagledati historijske okolnosti u kojima se nalazimo, i biti svjestan globalnog poretka jer on utječe na lokalno djelovanje te može doprinijeti da neke inicijative odigraju važnu ulogu u određenom trenutku i kontekstu. Kada se osvrnemo na slab položaj i marginalnu poziciju koju su imali komunisti prije Drugog svjetskog rata, vidimo da situacija na ljevici može biti i gora, no njih to tada nije onemogućilo da se suoče s historijskim događanjima, postave na pravu stranu i vode politiku.
 



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o civilnom društvu osamnaeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 4.8.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 31. listopada 2016. Skup Antifašističkog fronta žena u selu kraj Splita, svibanj 1944. godine (izvor: Znaci.net). Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitarnog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 18. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Balkanska ljevica

    Na konferenciji „Politike prijateljstva“ u sklopu 9. Subversive festivala održan je okrugli stol „Balkanska ljevica“. Na ovom su okruglom stolu, uz moderatora Dragana Markovinu, nastupili komentator tportala Vuk Perišić, istraživačica na ljubljanskom Institutu za kulturalne studije i studije sjećanja Tanja Petrović te Nenad Porobić iz inicijative Ne rehabilitaciji. Polazišna pozicija tribine pretpostavka je, koju je […]

  • 12. travnja 2014. Boris Buden: Ideologija postkomunističke tranzicije

    Iz časopisa Up&Underground iz 2010. godine prenosimo prijevod razgovora Ozrena Pupovca s Borisom Budenom: “Meni je bilo prilično lagano (i to je nešto što zapravo nisam činio u tolikoj mjeri) razotkriti tu glupost jer je u pitanju bila glupost po sebi, posve očita glupost. No, način na koji je funkcionirala je zanimljiv, jer je te […]

  • 30. rujna 2016. Radnici knjižare na Hay festivalu u Walesu 2016. godine (izvor: Andrew Lih prema Creative Commons licenci). Eksploatacijski potencijali festivalskog formata Deinstitucionalizacija koja je zahvatila javni sektor i inaugurirala outsourcing kao poslovni standard, transformirala je i institucionalni krajobraz kulturne proizvodnje, izmjestivši kulturne djelatnosti iz financijski sigurnijeg okrilja države na tržište projektnih prijedloga te u utrku za privatnim, poslovnim i javnim financijerima. Suočen s promjenom izvora materijalnih uvjeta svoje reprodukcije, sektor je promijenio i strukturu radnih mjesta - uz prekarnost rada, atomizacija aktera na kulturnoj sceni pogoduje nesindikaliziranosti radništva, a time je otežano i stvaranje mogućnosti za strateški promišljene i organizirane intervencije u reprodukciju postojećeg stanja.
  • 30. rujna 2016. Prosvjed američkog sindikata umjetnika, oko 1935. godine (izvor: Smithsonianov arhiv američke umjetnosti prema Fair Use licenci). O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 19. siječnja 2012. Emil Sader: Civilno društvo, nevladine organizacije i javna sfera

    Posljednjih desetljeća, kako je demokratska borba dobila na važnosti – nakon što ju je, općenito govoreći, ljevica podcjenjivala – tako se ponovno pojavila kategorija civilnog društva. Ona se sama po sebi protivi Državi i mijenja klasne odnose. Radi se o povratku klasičnom liberalizmu koji prati povratak liberalizma na ekonomskom planu – neoliberalizam.Veliki povratak Marksovom opusu […]

  • 18. rujna 2016. Prosvjed „Britain Needs a Pay Rise“ u Londonu 18. 10. 2014. godine. Foto: MB. Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 13. svibnja 2014. Linije (dis)kontinuiteta – kratki prikaz formi radničkog organiziranja i metoda borbe (1990. – 2014.), 1. dio

    Marina Ivandić i Igor Livada daju prikaz radničkog organiziranja i metoda borbe od 1990.-2014. Analiziraju odnos civilnog društa spram radničkih borbi te na temelju štrajka u humantiranom razminiranju i Croatia airlinesu izvlače pouke dobre sindikalne prakse. Tekst izvorno objavljen u Zarezu 381 od 10. travnja 2014. donosimo u dva dijela. Uvod Proces restauracije kapitalističkih odnosa, […]

  • 16. veljače 2010. Ljetna škola – Intervju s G. M. Tamásem: Gdje smo pogriješili?

    U on-line ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog nastavljamo intervjuom s G. M. Tamásem, profesorom filozofije na Sveučilištu u Budimpešti, disidentom i bivšim članom mađarskog parlamenta za liberale, u kojem govori o razvoju situacije u Istočnoj Europi nakon pada staljinizma. Razgovor je za teorijski časopis International Socialism vodio nedavno preminuli Chris Harman, a mi preuzimamo prijevod iz […]

  • 30. rujna 2016. Operacija:grad 2008 :: Europska kulturna politika i nezavisna kulturna scena regije (izvor: Tomislav Medak prema Creative Commons licenci). Infrastrukturni deficiti kulturne participacije Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata

    U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, kao nastavak priče o novogovoru iz teksta Alaina Bihra koji smo objavili prošli put, objavljujemo tekst sociologa Pierrea Bourdieua i Loica Wacquanta, profesora na College de France odnosno na University of California Berkley. Tekst je originalno objavljen u Le Monde diplomatique (svibanj, 2000, str. 6-7) pod naslovom La nouvelle […]

  • 26. prosinca 2013. Mario Candeias: Molekularna organizacija i strateške dileme: društvena mobilizacija u krizi, 18.10.2013.

    Pogledajte snimku predavanja Maria Candeiasa, suvoditelja Instituta za društvenu analizu (Institut für Gesellschaftsanaylse) Zaklade Rosa Luxemburg u Berlinu, održanog u sklopu konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Candeias daje pregled političke situacije Tunisa, Egipta, Turske, Španjolske, Portugala, Grčke i Njemačke, s naglaskom na masovne prosvjede, molekularnu reorganizaciju i potrebu strateške reorijentacije. Molekularna organizacija i […]

  • 1. kolovoza 2016. Mural na sindikalnoj zgradi u Belfastu (Izvor:  William Murphy@Flickr) Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 15. listopada 2016. 30. Riječki karneval, 10. veljače 2013. (izvor: Roberta F. prema Creative Commons licenci). Urbane sinegdohe Projekt Europske prijestolnice kulture za jedan od svojih ciljeva ima revitalizaciju postindustrijskih urbanih krajobraza. Na taj način, pod lozinkom „urbane regeneracije“, proizvode se sveobuhvatne ekonomske i socijalne posljedice. S jedne strane, potvrđuje se ireverzibilnost procesa deindustrijalizacije prelaskom na djelatnosti tzv. „ekonomije znanja“ ili „informacijske ekonomije“, dok se s druge uspostavlja klasna barijera pristupu visokokomodificiranim središnjim gradskim prostorima te održava prekarizacija radne snage u „dinamičnoj“ kulturnoj i drugim uslužnim djelatnostima.
  • 9. rujna 2016. Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci). Perspektive ljevice u Hrvatskoj Imajući u vidu da definicija ljevice u hrvatskoj politici odavno podrazumijeva „najmanje desnu“ parlamentarnu poziciju, predstoje nam još jedni u nizu parlamentarnih izbora nakon kojih ona neće imati saborske predstavnike. Time je naglašena diskrepancija između razvoja ljevice u oblastima teorijskog i medijskog rada u odnosu na političko organiziranje na terenu i konkretne političke borbe. U ovom prilogu donosimo analizu trenutnog stanja ljevice u Hrvatskoj, čime nastojimo otvoriti prostor za raspravu o njezinom daljnjem organizacijskom razvoju.
  • 20. travnja 2010. Pierrick Devidal: Trgovanje ljudskim pravima? Opći sporazum o trgovini uslugama i obrazovanje: pravna perspektiva

    Danas, 20. travnja 2010., na prvu godišnjicu prve blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu još jednom upućujemo na tekst Pierricka Devidala “Trgovanje ljudskim pravima? Opći sporazum o trgovini uslugama i obrazovanje: pravna perspektiva” iz knjige “Global Neoliberalism and Education and Its Consequences”, jedan od prvih tekstova prevedenih i objavljenih na Slobodnom Filozofskom. U našoj arhivi također […]

  • 20. veljače 2014. Pitanja organizacije

    Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja 2013. godine) prenosimo tekst Jovice Lončara Pitanje organizacije. “Pred sindikatima se nalazi izazov da iznađu nove načine organiziranja i pružanja solidarnosti koji bi mogli dovesti do promjene nabolje analizom uspješnih praksi radničke borbe.” Militantnost, u bilo kojem području ljudske aktivnosti, iziskuje iznimnu dozu velikodušnosti: jednostavni egoizam […]

  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu

    Sa stranice radnickaprava.org prenosimo snimku tribine “Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu”, na kojoj su o terenskom radu i praksama Crnih pantera, usponu turske Stranke pravde i razvoja (AKP) te izazovima slovenske Inicijative za demokratični socijalizam (IDS) govorile/i Marija Ćaćić, Nikolina Rajković i Dragan Nikčević. Ujedno, iz četvrtog broja časopisa […]

  • 21. prosinca 2015. Fotografija knjige "Sociologija i samoupravljanje" preuzeta je sa stranice kupindo.com. Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 18. travnja 2012. Snimka tribine “Civilno društvo – novi prostori za suradnju”, 12.4.2012.

    SkriptaTV donosi snimku tribine Civilno društvo – novi prostori za suradnju, održane 12. travnja 2012. u Kući ljudskih prava, u organizaciji Mirovnih studija. Suzana Kunac (sociologinja), održala je izlaganje Otkud su stizali prioriteti razvoja civilnog društva u Hrvatskoj – pogled unatrag, Stipe Ćurković (Centar za radničke studije) govorio je o Civilnoj sceni, kapitalizmu i radničkim […]

  • 15. travnja 2014. Snimka tribine: “Antiratni aktivizam i prostori otpora 90-tih”, 10.4.2014.

    Pogledajte snimku tribine pod nazivom Antiratni aktivizam i prostori otpora 90-tih, druge u seriji “Aktivističke prakse i civilno društvo: Mirovni aktivizam i malo šire: pretpostavke, konteksti, (dis)kontinuiteti”, održane 10.4.2014. u Galeriji Nova u organizaciji Centra za mirovne studije, Mirovnih studija i kolektiva Što, kako i za koga. Vesna Janković govorila je o društvenom i političkom […]

  • 4. travnja 2014. Snimka tribine: “Društveni pokreti 80-tih i preduvjeti za /mirovni/ aktivizam u 90-tima”, 27.3.2014.

    Pogledajte snimku tribine pod nazivom Društveni pokreti 80-tih i preduvjeti za /mirovni/ aktivizam u 90-tima, prve u seriji “Aktivističke prakse i civilno društvo: Mirovni aktivizam i malo šire: pretpostavke, konteksti, (dis)kontinuiteti”, održane 27.3.2014. u Galeriji Nova u organizaciji Centra za mirovne studije, Mirovnih studija i kolektiva Što, kako i za koga. Paul Stubbs uveo je […]

  • 23. svibnja 2014. Snimka tribine: “Javno zagovaranje, nove prakse i novi prostori suradnje”, 17.4.2014.

    Pogledajte snimku tribine Javno zagovaranje, nove prakse i novi prostori suradnje, treće i posljednje u seriji “Aktivističke prakse i civilno društvo: Mirovni aktivizam i malo šire: pretpostavke, konteksti, (dis)kontinuiteti”, održane 17.4.2014. u Galeriji Nova u organizaciji Centra za mirovne studije, Mirovnih studija i kolektiva Što, kako i za koga. Gordan Bosanac govorio je o granicama […]

  • 25. srpnja 2013. Snimka tribine: “Sindikati i udruge: širenje područja suradnje među organizacijama civilnog društva”, 3. srpnja 2013.

    Donosimo snimku tribine “Sindikati i udruge: širenje područja suradnje među organizacijama civilnog društva” (3. srpnja, Kuća ljudskih prava) u organizaciji BRID-a, Prava na grad, SSSH, NHS i Centra za mirovne studije. Nakon moderatorskog uvoda Vedrane Bibić (BRID), kratka izlaganja su održali Iva Zenzerović (CMS), Krešimir Sever (NHS), Teodor Celakoski (PnG) i Mladen Novosel (SSSH), nakon […]

  • 27. listopada 2013. Snimke izlaganjâ: Tomislav Medak i Danijela Dolenec, 18.10.2013.

    Pogledajte snimke izlaganjâ Tomislava Medaka i Danijele Dolenec s konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Medak se u svom izlaganju osvrnuo na strukturna ograničenja civilnog društva pri pokušajima bavljenja političkim radom na ljevici, dok je Dolenec govorila o potencijalu zajedničkih dobara kao principu socijalističkog guvernmentaliteta, kontrastirajući rad Elinor Ostrom i Branka Horvata. Tomislav Medak: […]

  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka

    Komunisti su 1945. spasili Hrvatsku od ustaške logike koja je vodila u propast i koja se 1990. vraća dovršiti ono u čemu Pavelić nije uspio – uništiti Hrvatsku Govorili ste o tome kako fašizam služi pacifikaciji klasne borbe u kapitalizmu. Kakav je odnos između liberalizma i fašizma danas? Kada govorimo o odnosu između liberalizma i […]

  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 22. srpnja 2014. Wendy Brown: Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

    Iz časopisa Up&Underground iz 2012. godine prenosimo prijevod eseja Wendy Brown, objavljenog u Theory and Event VII/1 iz 2003. godine: “Jednostavno rečeno, posljednja dva stoljeća liberalna demokracija otvara skroman etički procjep između ekonomije i države. Čak i kada liberalna demokracija konvergira s kapitalističkim vrijednostima (vlasnička prava, individualizam, hobbesovske pretpostavke u podtekstu svih ugovora itd.), formalna […]

  • 17. studenoga 2016. Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor). Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 17. lipnja 2010. Primož Krašovec: Svi antikomunisti su tigrovi od papira

    U devetnaest godina, koliko je prošlo od njenoga raspada, bilo je sjećanje na Jugoslaviju ako već ne temeljni, onda barem značajan sastojak ideoloških bitaka novih vladajućih klasa. Zajedno sa državnim socijalizmom u univerzitetskom prostoru ukinut je i marksizam kao osnovna znanstvena paradigma u društvenim znanostima i humanistici – ulogu pisanja o povijesti tako su preuzeli […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve