Administracija klasnog sukoba

Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.

Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci).

Kako biste definirali pojam civilnog društva? Je li to društvena formacija, društvena sfera ili nešto treće? Iz kakvog političkog imaginarija potječe, je li autonomno ili zavisno, što mu osigurava legitimitet?

Priča o civilnom društvu zapravo je priča o strukturiranju kapitalističkog društva, i ona je neizbježno dio političkog imaginarija liberalnog kapitalističkog društvenog uređenja, u kojemu možemo napraviti podjelu između kapitalista, koji iz ekonomske perspektive drže moć nad sredstvima za proizvodnju, države, koja drži moć pravnog i represivnog organa, i naposljetku civilnog društva, organiziranog kao mreže različitih heterogenih i fragmentiranih društvenih subjekata koji su također u međusobno konfliktnim pozicijama. Naime, civilno je društvo strukturno mjesto koje je u kapitalističkim društvima otvoreno za mobiliziranje i formiranje određenog javnog mnijenja, čime osigurava legitimitet u imaginariju liberalnog poretka.
 
Važno je razumjeti civilno društvo kao historijski, ali i politički koncept kapitalističkih društava. Samoorganizacija civilnog društva i njegova razvijenost ovisi o ekonomskim uvjetima, o njegovoj historijskoj putanji i historijskom iskustvu, dakle, ne možemo pričati o civilnom društvu kao o jednoobraznom, ahistorijskom konceptu – nužno ga je specificirati i promišljati unutar konkretnih društvenih borbi.
 
Pitanje autonomije civilnog društva politički je pogrešno i analitički neproduktivno jer društvo kao cjelina podrazumijeva isprepletenost različitih procesa i odnosa među različitim društvenim akterima. Dakle, nije moguće pričati ni o autonomiji same države kao generalne društvene metainstitucije, niti o autonomiji civilnog društva. Treba se probuditi iz liberalnog sna o autonomnim društvenim sferama.
 

U Jugoslaviji su kao relativno razvijene političke i teorijske platforme djelovali različiti alternativni društveni pokreti (feministički, ekološki, mirovni, LGBT…), dok je sam koncept civilnog društva kakvog danas poznajemo uvezen dosta kasno… U tom kontekstu, kakva je situacija 80-ih u Sloveniji?

Važno je imati u vidu da se kritika samoupravnog socijalizma vršila unutar njegovih organizacija i struktura, no i da su organizacije, koje su vršile ovu tek nominalno lijevu kritiku, ujedno doprinijele uništenju tog socijalizma i te institucionalne strukture. Socijalistički sistem nije imao civilno društvo u klasičnom smislu iz jednostavnog razloga – bio je drukčije institucionalno i ideološki organiziran. No to ne znači da ga nije bilo moguće kritizirati. Trebali bismo posvetiti veću pozornost analizi kakve je političke imaginarije upotreba označitelja „civilno društvo“ aktivirala, te do koje je mjere to utjecalo na društvenu dinamiku u Sloveniji u 80-ima, a potom i na kasniju reinstitucionalizaciju i događaje u 90-ima.
 
Promocija ideje civilnog društva unutar socijalizma, artikulirana kao kritika političkog uređenja socijalističkog poretka, korespondirala je u 80-ima s promocijom ideje slobodnog tržišta kao kritike ekonomskog socijalističkog poretka
Na primjeru socijalističke Jugoslavije, ili barem onoga što se događalo u Sloveniji u 1980-ima, možemo vidjeti kako uvoz ideoloških koncepta, poput civilnog društva, koje se u Sloveniji kao teorijski koncept pojavljuje ranih 80-ih, za političku artikulaciju društvenih problema ima ambivalentne društvene implikacije. Iako su civilno društvo uveli marksistički educirani teoretičari, ne može se reći da je ono bilo sasvim marksistički kritički pozicionirano. Promocija ideje civilnog društva unutar socijalizma, artikulirana kao kritika političkog uređenja socijalističkog poretka, korespondirala je u 80-ima s promocijom ideje slobodnog tržišta kao kritike ekonomskog socijalističkog poretka. Obje ideje su krajem 80-ih dobile svoju pravno-formalnu podlogu; na ekonomskom području, u promjeni zakonâ o društvenoj svojini (1989.), radnim odnosima (januar 1989.), vanjskim investicijama (decembar 1988.) i poduzećima (decembar 1988.), dok u političkoj sferi dolazi do stranačkog pluralizma i izborne borbe. Rekla bih da je uspješnost civilnodruštvene kritike socijalističkih poredaka i problema u 80-ima, iz marksističke perspektive vrlo dvojbena.
 
Kada govorimo o Sloveniji, civilno društvo je 80-ih uglavnom bilo organizirano preko infrastrukture koju je uspostavio socijalizam, a djelovalo je na nekim posve drukčijim organizacijskim temeljima i kroz znatno drukčije društvene odnose. Solidarni moment kojega često glorificiramo i danas za njim čeznemo, odnosno činjenica da se među raznolikim inicijativama – feminističkim, LGBT, mirovnim pokretom, alternativnim kulturnim produkcijama – uspostavila suradnja i formirala zajednička politička linija, bio je izvediv zbog specifičnog institucionalnog aranžmana koji je omogućio taj tip organiziranja kroz strukture samoupravnog socijalizma, primjerice, Saveza omladine Slovenije. Potonji je brojnim inicijativama na raspolaganje dao svoju fizičku i financijsku infrastrukturu. U Ljubljani su to bili ŠKUC i Forum, kao prostori za aktivističko i umjetničko djelovanje, te prostori omladinskih centara u kojima su se održavale različite produkcije, ali i artikulirale neke nove teme. Primjerice, značajni cross-over događaj tzv. ljubljanske alternative, naslova „Kaj je alternativa?“, događa se pod okriljem omladinskih organizacija i u njihovim prostorima, a rezultirao je artikulacijom aktualnih društveno-političkih tema.
 

Koja je temeljna razlika između ustroja civilnodruštvene sfere u socijalizmu i današnje situacije? Mislite li da je unutar okvira civilnog društva danas moguće uspostaviti vezu s društvenim pokretima i klasnim pitanjem?

Zanemarivanje radničkog i klasnog pitanja unutar ljudskopravaškog imaginarija proizlazi iz toga što u kapitalizmu prevladavaju zahtjevi za političkim pravima, dok je socijalizam davao prednost ekonomskim i socijalnim pravima. U postjugoslavenskim zemljama, ljudskopravaški diskurs bio je vodeći diskurs kojim se osporavalo socijalizam kao legitiman društveni sistem, a na isti je način sudjelovao i u njegovu uništenju. Isti se diskurs još uvijek koristi za osporavanje ponovnog promišljanja socijalizma kao alternative kapitalizmu. U našim lokalnim kontekstima, posebno je važno naglasiti da nas zaborav razvijenog dijela naše povijesti, koji se uvriježio u ljudskopravaškom diskursu (a riječ je o periodu koji je na određenoj razini predstavljao avangardu i u odnosu na današnja društva), vraća na kritike koje više nemaju legitimitet. Diskvalificiranje političke artikulacije borbe za veću ekonomsku jednakost i demokraciju, kao puta u totalitarizam, u kontekstu naglog sužavanja političkog prostora od krize nadalje, stoga više nema agitacijsku moć.
 
Danas, u vrijeme dubinskih društvenih promjena i traženja alternativa, distinkcija između socijalnih i političkih prava ponovno zadobiva na značaju. Kao korisnici i vlasnici političkih prava, mi se možemo udruživati u raznovrsne političke aktere, dok se prostor za postavljanje pitanja o našim ekonomskim i socijalnim pravima zatvara. Uzmimo za primjer tzv. izbjegličku krizu, gdje se ljudima koji dolaze sistemski osporavaju njihova ekonomska i društvena prava – pravo na rad i blagostanje, tj. podmirenje osnovnih životnih potreba, a istovremeno ih se klasificira kao „ekonomske migrante“.
 
Socijalizam, a osobito jugoslavenski socijalizam, bio je konglomerat koji se sastojao od delegatskog sistema i institucija kroz koje se moglo sprovoditi neko javno mnijenje. Ne smijemo zaboraviti da su akteri tzv. civilnog društva u Sloveniji zapravo bili malobrojni. Dakle, radilo se o relativno malim grupama, ali one su mogle nametnuti svoje probleme i lakše ući u javni diskurs jer su imale mogućnost djelovati kroz institucionalne kanale, poput organizacije Saveza omladine Slovenije.
Financijska i infrastrukturna podrška za koju se današnje civilnodruštvene organizacije u kapitalističkim društvima neumorno bore i zbog toga imaju ogromne probleme, u samoupravnom socijalizmu drugačije je bila osigurana
Naime, Savez omladine u samoupravnom je sistemu ipak bio jedna od pet temeljnih društveno-političkih organizacija.
 
Pitanje je koliko bi civilnodruštvene inicijative dobile na vidljivosti i održivosti da nije bilo te institucionalne podrške. Priča o panku u Sloveniji priča je o usuglašavanju. Kratka epizoda represije nad pankerima početkom 80-ih brzo se pretvorila u „konstruktivnu opoziciju“ pod okriljem Saveza omladine. Omladinske organizacije upravljale su prostorima koji su bili dostupni tzv.alternativi na korištenje. Financijska i infrastrukturna podrška za koju se današnje civilnodruštvene organizacije u kapitalističkim društvima neumorno bore i zbog toga imaju ogromne probleme, u samoupravnom socijalizmu drugačije je bila osigurana.
 
Temeljna razlika između djelovanja civilnog društva u socijalizmu i danas, vidljiva je u stupnju autonomije političkog odlučivanja. Danas je u državama članicama Europske unije moguće uočiti dva problema koji pogađaju organizacije civilnog društva (OCD). Od početka krize iz 2007-8. godine naovamo, suočavamo se s dramatičnom erozijom političkog prostora, autoritarnim zaokretom na razini države i problemom lociranja mjesta odgovornosti za ono što nam se događa. S jedne se strane donošenje odluka pojačano internacionalizira kroz institucije Europske unije i odvaja od mjesta implementacije, čime se lokalni parlamenti sve više pretvaraju u administrativna implementacijska tijela, a time gubimo mjesta na kojima se donose odluke o lokalnom društvenom uređenju. S druge pak strane, vrši se decentralizacija javnog diskursa – klasični mediji gube na značaju, a društvene mreže narušavaju preostale novinarske standarde kvalitete i javne komunikacije.
 
Zbog spomenutih procesa, civilnodruštvenim organizacijama puno je teže doći do utjecaja jer je njihov politički momentum posve zanemariv. Međutim, njihova se djelatnost u brojnim primjerima koristi kao argument za demontažu socijalne države. Budući da su pojedine republike i njihove institucije u samoupravnom socijalizmu imale jaku autonomiju političkog odlučivanja, mislim da je zapravo nemoguće raditi komparaciju između sfere „civilnog društva“ u 80-ima i danas.
 

Na koji se način transformiralo djelovanje organizacija civilnog društva u Sloveniji od 80-ih naovamo, s naglaskom na transformativne procese koji su se odvili u polju kulture? Možemo li uspostaviti analogiju između seta ekonomskih i društvenih odnosa koji su doveli do zaokreta u načinima kulturne reprodukcije i silnica koje su utjecale na modus institucionalne proizvodnje civilnodruštvene sfere?

Jedan od važnijih događaja koji su se već početkom 1990-ih odvili u Sloveniji, bilo je usvajanje Zakona o zavodima, kojim se uspostavila razlika između privatnih i javnih zavoda. Od kraja 80-ih više nije postojalo društveno vlasništvo i bilo je potrebno uvesti razliku između privatnog i javnog. Zakon o zavodima je time omogućio uspostavljanje civilnodruštvene sfere i njezino institucionalno organiziranje. Dakle, razlikujemo klasične organizacije kao privatne subjekte, tj. pravno-formalne organizacije civilnog društva, nasuprot kojih stoje javne institucije kroz koje se država reproducira kao totalitet. Smatram da je donošenje tog zakona bio važan događaj jer je pravno-formalna podjela na javno i privatno, s jedne strane uspostavila civilno društvo, a s druge kapitalističku državu. Koliko je ovaj akt bio značajan najbolje vidimo u polju kulture, gdje je ova podjela prije svega legalizirala djelovanje kulturnih producenata koji su dobili status privatnih aktera, a time i pravnu osnovu za svoju produkciju, tj. ekonomski opstanak. Istovremeno, ova je transformacija imala povratni učinak na razmišljanje o kulturi i njezinom društvenom statusu.
 
Dok u socijalizmu kultura ima velik značaj za emancipaciju i edukaciju ljudi, s prijelazom u kapitalizam novi produkcijski uvjeti počinju diktirati društvenu ulogu kulture i njezine učinke. Podjela na javne i privatne kulturne institucije i borba za (ponajviše javna) proizvodna sredstva, određuje društveni položaj i političku artikulaciju kulturnih aktera. U kontekstu lokalnog nacionalizma, podjela na javno-privatno dobiva novu dimenziju kroz podjelu na konzervativno-liberalnoj osovini. Potrebno je naglasiti da u Sloveniji, početkom 90-ih, dolazi do jakog nacionalističkog, konzervativnog zaokreta, u sklopu kojeg javne (ali i neke privatne) kulturne institucije reproduciraju uglavnom nacionalistički diskurs. U tom je kontekstu djelovanje liberalno orijentiranih kulturnih institucija većinom iz tzv. nezavisne kulturne scene, organizirane uglavnom kroz privatne organizacije, vrlo značajno za oblikovanje antinacionalističkih i mirovnih pozicija. Ipak, unatoč velikoj razlici u svjetonazoru, obje opcije ignoriraju posljedice produkcijske nejednakosti, što ima svoje početke još u 80-ima.
 

Brojne organizacije civilnog društva radi financijske održivosti danas su neizbježno usmjerene na tržište projekata, čime se vizija njihovog društvenog angažmana strukturno uvjetuje i oblikuje kroz parcelizirane narative, umjesto iskustvom rada na terenu ili temeljem problematiziranja totaliteta društvenih odnosa u procesu političke edukacije. Kako se to odražava na prakse regrutiranja, educiranja i mobiliziranja kadrova, i do koje je mjere ovakva reprodukcija angažiranih segmenata civilnog društva u stanju sudjelovati u dubokoj transformaciji društvenih odnosa?

U Sloveniji danas vlada velika nostalgija za određenom vrstom udruženog pokreta i djelovanja. Razlog tome je što od 1990-ih naovamo privatni akteri gotovo u cijelosti postaju ovisni o vlastitoj realizaciji na tržištu, gdje, s obzirom na to da se uglavnom radi o neprofitnom organiziranju, i najčešće aktivističkim temama, jednostavno nema dovoljno mjesta. Međutim, ovi akteri vrlo često i ne žele biti dionici na tržištu, i zato se radije priklanjaju javnom financiranju ili privatnim donacijama, zakladama i sl. Na djelu je neprestana neizvjesnost, kako organizacijska, tako i produkcijska. Posljedično, OCD-i su upravo zbog načina financiranja prisiljeni sprovoditi kapitalističke odnose u svojoj produkciji. No pitanje je na koji način neka antikapitalistička organizacija civilnog društva uopće može djelovati u uvjetima kapitalističke proizvodnje. To je problem za lokalne, kao i za globalne, velike antikapitalističke OCD-e, i zbog toga ih se često smatra izdajnicima određenih ideja, agentima održavanja sistema itsl. To u određenom smislu stoji, ali se istovremeno postavlja niz ozbiljnih pitanja – na koji način adresirati taj problem u vrlo suženom političkom prostoru, te kako se održati i raditi na pojedinim temama kada nemaš materijalnu bazu, institucionalnu bazu, financijsku bazu, i kada konstantno iznova moraš promišljati i uspostavljati nove organizacijske modele?
 
Nadalje, natječaji za dobivanje javnih financija oblikovani su tako da organiziraju tržište. To je možda najvidljivije u polju kulture, gdje je strukturna činjenica da su individualni OCD-i unutar natječajne infrastrukture jedni drugima konkurencija. Odnosi kompeticije uvode se kroz same zahtjeve natječaja, odnosno kriterije koji uspostavljaju te odnose, onemogućavajući svaku solidarnost i nove modele djelovanja. Treba reći da networking nije solidarnost, jednako kao što ni kooperacije nisu solidarni modeli produkcije. Radi se o dva vrlo problematična oblika suradnje, posebno u kulturi, koji promoviraju svojevrsno osnaživanje kulturnog sektora, iako ni jedan od njih ne proizvodi odnose solidarnosti, niti se na njima temelji. Networking i cooperation ključne su riječi svih natječaja za dobivanje financijskih sredstava na razini Europske unije. No, evaluacijske studije tih programa, kao i znanstvene analize, pokazuju da oba oblika organizacije imaju samo formalni učinak. Naime, povezivanje je za kulturne organizacije prije svega taktika preživljavanja, i primjenjuje se samo kao forma sprovođenja vlastitih ciljeva, dok bi uvođenje odnosa solidarnosti među različitim kulturnim organizacijama utjecalo i na stvaranje sadržaja, a u bitnome promijenilo i način produkcije svih uključenih. Dakle, unatoč ključnim riječima, odnosi kompeticije koji su u temelju svih natječaja strukturno onemogućavaju organiziranje neke šire društvene platforme.
 

Državni grantovi u regiji usmjereni prema organizacijama civilnog društva, zapravo su tek mrvice u usporedbi s kapacitetima uglavnom rastočenih socijalnih država. Unatoč tome, segmenti civilnog društva pokušavaju dijelom nadomjestiti pojedine podfinancirane ili odumrle usluge kako bi humanitarno intervenirali kod onih dijelova stanovništva koji vlastitu reprodukciju ne uspijevaju ostvariti kroz tržišne opcije. Koliko ovakve prakse uspostavljanja paralelnih struktura mogu biti dio odgovora na odumiranje javnih mehanizama društvene reprodukcije?

Od kasnih 90-ih, civilno društvo i organizacije civilnog društva doživljavaju veliki zaokret. Ako su prije imale značajno mjesto u akademskim raspravama i barem nominalno vršile kritiku s ljevice, krajem 90-ih postaju institucionalni mehanizam za različite policyje i operacionalni dio programa za razvojnu pomoć Svjetske banke i ostalih međunarodnih institucija. Promocija OCD-a kao potpornog sektora za društvenu reprodukciju paradni je konj u politikama međunarodnih institucija. To je dio neoliberalnog restrukturiranja države prema klasičnom poimanju, u kojem država ostaje ograničena na svoje represivne aparate – pravo, policiju i vojsku – dok svoju društvenu ulogu i mehanizme koji bi trebali osigurati društvenu reprodukciju, prenosi na privatni sektor, unutar kojega je djelovanje OCD-a ključno. To nije ništa novo: države tzv. globalnog Juga već neko vrijeme žive tu realnost, a novim valom neoliberalizacije trend demontaže socijalne države seli se i u države Europske unije.
 
Država prenosi odgovornost za društvenu koheziju na privatne aktere, financirajući to kroz modele koji nemaju ni stabilnost ni kontinuitet, i time paralelno razbija javne sektorske stožere – socijalni i zdravstveni sustav, kulturu, obrazovanje itd.
Ovaj opasan trend pratimo u Sloveniji od 2008. godine u svim društvenim područjima, a vidljiv je i u Hrvatskoj – država postepeno prenosi odgovornost za društvenu koheziju na privatne aktere čiji kapaciteti ne mogu zadovoljiti spomenute zahtjeve, financirajući to kroz projekte i ostale modele koji nemaju ni stabilnost ni kontinuitet, a što je najgore, time paralelno razbija javne sektorske stožere kao što su socijalni i zdravstveni sustav, kultura, obrazovanje itd.
 
S druge strane, država organizira društvenu stabilnost kroz druge mehanizme, najčešće mehanizme prisile. U igri je nešto čega se na ljevici trebamo bojati jer se radi o novom stupnju djelovanja s vrlo uskim političkim manevarskim prostorom, i vrlo fragmentiranom institucionalnom osnovom za stvaranje kolektivnosti i kritike sistema. Javni sektor kao ogromni institucionalni konglomerat, s jedne se strane fizički smanjuje kroz spomenute procese, dok se s druge transformira iznutra, uvođenjem doktrine tzv. new public managementa, koji djelovanje javnih institucija pretvara u djelovanje privatnih firmi. Ovakvim procesima svjedočimo u svim javnim institucijama, od bolnica i univerziteta do vrtića i komunalnih službi. U takvoj situaciji, OCD-i često djeluju kao supstituti koji kroz svoje ograničene kapacitete pokušavaju korigirati katastrofalne društvene posljedice ovog problema. Međutim, flaster ne može zacijeliti otvorenu ranu.
 

Iz civilnog društva dopiru glasovi koji sve učestalije i postojanije progovaraju o prekarizaciji i autoprekarizaciji aktivista u pojedinim organizacijama. Postoji li dovoljna homogenost unutar sfere civilnog društva i pojedinačnih organizacija, na temelju koje bismo mogli izreći nediferenciranu dijagnozu o uvjetima rada koja bi bila jednako primjenjiva na cijeli sektor?

U ovome trenutku, kada živimo u kapitalizmu, organizacije civilnog društva jesu važne, ali nikako nisu dovoljne za lijevu političku artikulaciju, i njihova strukturna pozicija ne dozvoljava homogenizaciju. Štoviše, njihova strukturna pozicija iziskuje konkurenciju koja se odvija upravo kroz fundraising, inzistira na borbi u polju interesa, davanju prednosti određenim temama i sl. Inicijative najčešće djeluju kroz rad na partikularnim temama, i zapravo administriraju određene klasne probleme. Dakle, radi se o parceliziranju i artikuliranju problema koji se pokušavaju na razini prakse pogurati kao nekakav policy prijedlog, nasuprot države. Dijalog između države i OCD-a kroz formiranje različitih policyja oblikuje liberalni društveni poredak, koji je postepenim autoritarnim zaokretom na razini države ponovno ugrožen. Zbog toga smatram da kroz civilno društvo ne možemo tražiti mogućnost za revolucionarno djelovanje.
 
Smatram da konkretne prakse mogu upogoniti neke jako dobre inicijative i ideje, i to se, kao što vidimo, na postjugoslavenskom prostoru, punktualno i događa. Pojavljuju se inicijative koje znaju biti konstruktivne i stvarati nove veze, ali mislim da značajnije osnaživanje kroz djelovanje OCD-a nije opcija. Djelovanje kroz civilno društvo je važno, jer je trenutno skoro pa jedino moguće, ali treba biti svjestan problematičnosti njegova strukturnog položaja dok pokušavamo graditi nešto više, i s tim u vidu usmjeravati vlastito djelovanje i artikulaciju. Važno je uvijek sagledati historijske okolnosti u kojima se nalazimo, i biti svjestan globalnog poretka jer on utječe na lokalno djelovanje te može doprinijeti da neke inicijative odigraju važnu ulogu u određenom trenutku i kontekstu. Kada se osvrnemo na slab položaj i marginalnu poziciju koju su imali komunisti prije Drugog svjetskog rata, vidimo da situacija na ljevici može biti i gora, no njih to tada nije onemogućilo da se suoče s historijskim događanjima, postave na pravu stranu i vode politiku.
 



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o civilnom društvu osamnaeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 4.8.2017. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV:
 



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve