Možemo li biti otuđeni iako volimo dućane?

Kapitalizam ne možemo ograničiti na polje ekonomije; on oblikuje životne uvjete i iskustva ljudi, njihova shvaćanja i vjerovanja, jednako kao što su i ljudi u stanju djelovanjem mijenjati svoju prirodu i suprotstaviti se nedostatku kontrole nad vlastitim životima. Osoblje Marx Memorial Library ukratko predstavlja koncepte alijenacije i fetišizma robe te ističe aktualnost i značaj kolektivnog djelovanja u borbi za društvo u kojem ljudske želje više neće biti predmetom kapitalističkog diktata.

Prizor s Crnog petka, 28. Studenoga 2013. (izvor: Powhusku @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci).
Marxova kritika kapitalizma nije bila ograničena na ekonomiju. Uključivala je način na koji kapitalizam utječe na razmišljanje i ponašanje ljudi kao pojedinaca.
 
Kapitalistička robna proizvodnja, tvrdio je, sve pretvara „u otuđive, utržive predmete koji robuju egoističnim zahtjevima i mešetarenju. Prodaja je praksa alijenacije.“
 
Proizvodnja i potrošnja robe uvećavaju značaj stranog entiteta, odnosno novca.
 
Otuđenje (alijenacija) proizlazi iz pretvaranja uporabnih vrijednosti u robu. Čak se i ljude tretira kao „stvari“ (zaposlenike, potrošače), a društvo postaje fragmentirano na izolirane pojedince.
 
Nekoć je to s odobravanjem izrazila i Margaret Thacher, danas već zloglasnom izjavom, prema kojoj „društvo, kao takvo, ne postoji.“
 
U svojim tezama o njemačkom filozofu Ludwigu Feuerbachu, Marx piše da smo svi „proizvod okolnosti i odgoja“ i da životna iskustva mijenjaju shvaćanja i vjerovanja.
Otuđenje (alijenacija) proizlazi iz pretvaranja uporabnih vrijednosti u robu. Čak se i ljude tretira kao „stvari“ (zaposlenike, potrošače), a društvo postaje fragmentirano na izolirane pojedince
 
Međutim, istovremeno naglašava da su „ljudi oni koji mijenjaju okolnosti“. Ljudi su sposobni misliti i djelovati. To nam omogućuje da ujedinimo teoriju i praksu, međusobno djelujući u stalnoj mijeni ljudske prirode: „Djelovanjem, stoga, na vanjski svijet i njegovim mijenjanjem, [osoba] istodobno mijenja vlastitu prirodu“.
 
Marx je uveo koncept kojega je nazvao „fetišizmom robe“. Antropolozi i misionari (u službi kapitala kao i u službi Boga) u to su vrijeme revno otkrivali i obratili na kršćanstvo mnoge drevne kulture, u tom procesu nailazeći i na neobične ritualne prakse vezane uz objekte, što bi moglo objasniti zašto je Marx koristio riječ „fetiš“.
 
Tek su kasnije Sigmund Freud i njegovi sljedbenici posudili taj pojam kako bi opisali na koji način objekti mogu postati fiksacija kada funkcioniraju kao okidači seksualnog nagona. Fetišizam robe nije seksualna devijacija već način na koji se kroz predmete odnosimo prema svijetu.
 
Radi se o pojmu koji je od centralne važnosti za funkcioniranje kapitalizma. Baš kao u pjesmi punk rock benda The Clash: „Otišao sam na tržište da realiziram dušu, naprosto jer nemam ono što trebam.“ (“I went to the market to realise my soul. What I need, I just don’t have.”)
 
Svi smo se vjerojatno zapitali što bi za jednog multimilijardera uopće značilo dodati još nekoliko milijardi postojećoj hrpi novca – to je oblik ludila koji nema smisla nijednom ljudskom biću koje nije alijenirano.
 
Domicilno stanovništvo Sjeverne Amerike jednostavno nije moglo pojmiti ideju prema kojoj bi dar zahvale koji su primili od Europljana – dopustivši im boravak u svojoj blizini – zapravo značio da su kupili tu zemlju. „Kako netko može posjedovati zemlju?“, žalili su se. Doista, kako?
 
Roba nije samo nešto što se kupuje i prodaje. Robe unutar sebe porobljavaju ljudski rad. „Na prvi pogled, roba se čini vrlo trivijalnom, razumljivom stvari“, napisao je Marx u Kapitalu, nastavljajući: „Njezina analiza pokazuje da je ona zapravo vrlo neobična stvar, koja obiluje metafizičkim suptilnostima i teološkim nijansama.“
 
Njezin značaj nadilazi njenu uporabnu vrijednost, posredujući se putem oglašavanja, mode i niza subjektivnih čimbenika.
Istinski slobodan rad podrazumijevao bi da cijenimo to što radimo, ne zato što nam taj rad omogućuje da kupujemo, već zbog zadovoljstva kojeg stječemo vlastitim postignućima i dobrobiti koje naš rad donosi drugima
 
U Njemačkoj ideologiji, Marx i Engels izjavljuju: „Zvanje, cilj i zadatak svake osobe jest postići cjeloviti razvoj svih svojih sposobnosti.“
 
Iako se ljudi možda i ne osjećaju otuđenima, mnogi shvaćaju da smo, kao ljudi, manje nego što bismo mogli biti. Puka zadaća preživljavanja i rutina radnog života poznati su većini nas.
 
Dakle, ljudi se u svojim društvenim životima i hobijima, ako već ne na poslu, pokušavaju suprotstaviti nedostatku kontrole koji ih sprečava u samoispunjenju. Istinski slobodan rad podrazumijevao bi da cijenimo to što radimo, ne zato što nam taj rad omogućuje da kupujemo, već zbog zadovoljstva kojeg stječemo vlastitim postignućima i dobrobiti koje naš rad donosi drugima.
 
Ipak, čak i u suvremenom društvu, većina nas na izvjestan način doprinosi zajedničkoj dobrobiti. Dakle, tračak socijalizma, oprimjeren nezavisnom samoaktivacijom, uvijek je prisutan – jer, kako neobično, novac ne donosi sreću (ni ljubav)!
 
U Svetoj porodici, Marx i Engels kažu da su kapitalisti i proleteri u jednakoj mjeri alijenirani, iako svoju alijenaciju doživljavaju na upadljivo različite načine.
 
Bogati i moćni dobro znaju da su na neki način odvojeni od ostatka čovječanstva, ali svoju alijenaciju vide kao znak vlastite nadmoći.
 
Specifičan oblik alijenacije je „reifikacija“ – „postvarivanje“ ljudskih odnosa – ili elegantnije, srozavanje ljudskih odnosa do točke njihova izjednačavanja sa stvarima, odnosno pripisivanje predmetima svojstva živih organizama.
 
S tim je usporediva „objektivizacija“ ljudskih bića, bilo kao seksualnih objekata ili kao potrošača. Kada su vlasnici mlinova u 19. stoljeću oglašavajući poslove potraživali „ruke“, činili su puno više od ponižavanja svojih zaposlenika; oni su ih objektivizirali.
 
Samo „tržište“ postaje stvar, gotovo osoba. Koliko smo često na vijestima čuli izjave poput: „Tržište je jučer bilo sumorno, ali danas se oporavilo i pokazalo znakove pozitivnog elana“?
 
Tržište je predstavljeno kao vrhunaravni entitet, prožet nadljudskim moćima, što zaklanja pravu prirodu ideoloških, političkih i ekonomskih odnosa
Gotovo kao da opisuju nekoga kako ustaje iz bolesničke postelje i pleše na ulicama s bocom šampanjca u rukama.
 
Tržište je predstavljeno kao vrhunaravni entitet, prožet nadljudskim moćima, što zaklanja pravu prirodu ideoloških, političkih i ekonomskih odnosa.
 
Prijelazom iz feudalizma u kapitalizam, ljudi su prihvatili novu vrstu sluganstva. Kao „slobodni“ najamni radnici i „slobodni“ potrošači, postaju sve podložniji vladavini novca.
 
Međutim, dok rad – proizvodnja – nudi mogućnost kolektivnog djelovanja, potrošnja sve više postaje privatno iskustvo, utjelovljeno u robi, posredovanoj oglašavanjem i modom.
 
No, ne trebamo samo čekati pojavu savršenog društva da bismo stekli socijalističku perspektivu. Ljudi mogu umanjiti svoju alijenaciju kolektivnim djelovanjem za opće dobro te dovođenjem u pitanje kapitalističkih i imperijalističkih diktata.
 
Kao ljudi smo u stanju započeti svoje samoostvarenje zajedničkim radom s ostalim stanovnicima naših kvartova i zajednica, sa sindikatima, radničkim pokretom te marksističkom političkom partijom, mijenjajući vlastitu prirodu razvojem onoga što je Marx nazivao našim „drijemajućim moćima“.
 
Kraj alijenacije predstavlja konačnu pobjedu svih koji se bore za zajedničko društvo. Vjerojatno ćemo i dalje kupovati, a neki od nas možda će nastaviti „odano slijediti modu“, ali naše želje više neće diktirati vlasnici i menadžeri kapitala.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. Godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve