Liz Payne
31. prosinca 2017.
O „Radnici“
Pitanje emancipacije žena u teorijskom je smislu konstitutivno za socijalističku ljevicu od polovice 19. stoljeća, dok je kasnije i politizacija i organiziranje ženskog dijela radništva postala važan aspekt njene klasne konsolidacije. Boljševička revolucionarka Nadežda Krupskaja, visoko pozicionirana politička radnica u Sovjetskoj Rusiji, zadužena za pitanje obrazovanja, autorica je prvog marksističkog teksta na temu oslobođenja žena napisanog na ruskom jeziku. Donosimo prijevod recenzije teksta „Radnica“ (1899), prevedenog na engleski jezik povodom obilježavanja 100. godišnjice Oktobarske revolucije.
Manifesto Press nam je ponudio dragulj koji dosad nije bio dostupan na engleskom jeziku.
„Radnica“ će biti predmetom interesa povjesničara/ki, sociologa/inja, političkih teoretičara/ki i edukatora/ica.
No najviše od svega, koristit će ženama i muškarcima u Britaniji, koje/i se u 21. stoljeću na svojim radnim mjestima i u svojim zajednicama, nastavljaju boriti protiv kapitalizma te za pravednije i ravnopravnije društvo.
Tekst je svjež, vibrantan i relevantan za našu borbu za oslobođenje žena od opresije i eksploatacije danas, jednako kao i u predrevolucionarnoj Rusiji, gotovo 120 godina ranije.
Četvrt stoljeća nakon prvog izdanja, Nadežda K. Krupskaja vratila se pamfletu kojega je napisala 1899. godine za vrijeme egzila u selu Šušenskaja u Sibiru u kojem je bila sa suprugom Vladimirom Iličem Lenjinom.
U to vrijeme nije bila uvjerena da će uspjeti napisati svoj prvi pamflet.
Kasnije su je zatražili da ga ponovno pusti u tisak i široku distribuciju. Pristala je, i usto napisala kratki uvodni osvrt, vjerujući da pitanje koje je adresirala može biti vrijedno ponovnog promišljanja u postrevolucionarnom Sovjetskom Savezu.
Četvrt stoljeća nakon prvog izdanja, Nadežda K. Krupskaja vratila se pamfletu kojega je napisala 1899. godine za vrijeme egzila u selu Šušenskaja u Sibiru u kojem je bila sa suprugom Vladimirom Iličem Lenjinom.
Gledajući u retrospektivi na stranice „izblijedjele tijekom vremena“, bilo je jasno koliki je napredak postignut od 1917. godine kada je radnička klasa preuzela vlast.
Za radnicu i seljanku, uvjeti su se promijenili na najrazličitije načine.
„Svakim novim danom, radnice i seljanke postaju politički sve osvještenije, samouvjerenije i uključenije u izgradnju novog svijeta“, napisala je.
Ipak, toliko je još toga trebalo učiniti kako bi se ženama omogućilo da ostvare potpunu emancipaciju.
Zahvaljujući jasnoći i prodornosti Krupskajinog pisanja, te jednostavnosti i aktualnosti njezine poruke, čak i 25 godina nakon prvog objavljivanja pamfleta, nije bila potrebna nijedna dopuna ili izmjena.
Rad je podijeljen u tri dijela. Prvi adresira realnost životnih uvjeta radnica na radnom mjestu, kao članica radničke klase, te prirodu radničke borbe protiv buržoazije u kojoj radnice i radnici moraju zajedno sudjelovati.
Dakle, Krupskaja od samoga početka brani tezu da ponižavajući uvjeti u kojima žene rade u kapitalizmu i njihova borba za oslobođenje od takvog stanja nemaju temeljno porijeklo u rodu, već u klasi.
U drugom dijelu bavi se obiteljskim životom radnica, pokazujući da žene ne pate samo kao članice radničke klase, nego i temeljem rodno uvjetovane opresije koja proizlazi iz njihove zavisnosti o muškarcima, koji se prema njima ponašaju kao prema vlasništvu, izoliraju ih od društva, osiromašuju, zlostavljaju i ostavljaju bez sredstava za bijeg – jer ne mogu preživjeti bez muških „hranitelja obitelji“.
Krupskaja minuciozno argumentira da nezavisnost, a onda i slobodu žena, nije moguće doseći unutar postojećeg kapitalističkog poretka.
„Dakle, uviđamo da žena ima dvostruki interes u ostvarivanju radničkih ciljeva – kao radnica i kao žena“, tvrdi Krupskaja.
U posljednjem dijelu autorica govori o radnicama i njihovoj ulozi kao majki, opterećenih siromaštvom, zatupljujućim radom i neukošću.
Krupskaja istovremeno propituje ideološku baražu kojoj su žene i muškarci svakodnevno izloženi, predstavljajući argumente i izazove onih koji svjesno ili nesvjesno stoje na putu promjene – stvari kojima ih podučavaju u školi i crkvi, riječi koje koriste navodno „fina gospoda“
Pokazuje da je ono što je potrebno za podizanje kulturne, obrazovane, zdrave djece u građane/ke koji/e vrednuju produktivni rad i društvenu suradnju moguće osigurati tek kada se dokinu postojeći uvjeti, a društvo prihvati odgovornost za pripadnike/ce sljedeće generacije – planiranjem, alociranjem resursa i organiziranjem s ciljem zadovoljenja svih njihovih potreba.
Ovo je još jedan uvjerljiv razlog u prilog tezi da se radnice moraju boriti s drugim pripadnicama/cima svoje klase za socijalističku budućnost.
U prvom odjeljku svakog dijela s velikom se preciznošću opisuje situacija i iskustvo žena, te ono najvažnije, zašto je ono upravo takvo.
Čitatelji/ice i slušatelji/ice – jer je ova jednostavna poruka očigledno bila namijenjena i onima koji/e su bili/e nepismeni/e i nisu imali/e pristup pisanoj riječi – susreću se sa seljankama, ženama koje rade u kućnim radinostima, mlinovima i tvornicama, ženama s kojima se postupalo kao s imovinom, ženama koje su stradavale od ruke supruga u zajednicama u kojima je zlostavljanje bilo uobičajeno, ženama koje su bile prisiljene na bavljenje prostitucijom te bolesnom i umirućom djecom.
Tekst podsjeća na Engelsovu knjigu Položaj radničke klase u Engleskoj. Dok ga čitate, pred sobom vidite, čujete, mirišite i osjećate siromaštvo i degradaciju.
No to je samo početna točka. Gdjegod vas Krupskaja odvede, pokazat će vam ne samo razloge za materijalnu situaciju, nego i objasniti što radnici/e trebaju učiniti da bi je promijenili, te kako je moguće svrgnuti stari poredak i izgraditi nešto novo.
Istovremeno propituje ideološku baražu kojoj su žene i muškarci svakodnevno izloženi, predstavljajući argumente i izazove onih koji svjesno ili nesvjesno stoje na putu promjene – stvari kojima ih podučavaju u školi i crkvi, riječi koje koriste navodno „fina gospoda“.
Krupskaja ih potom jasno i sustavno pobija. Žene neće dobiti ništa od cara, buržoazije ili boga! Vješto uvodi svoju publiku u priču, približavajući ih radništvu koje je već uključeno u borbu, pripovijedajući o dotadašnjoj ulozi žena u njoj i napretku koji je već ostvaren. Pokazuje da je drugačiji svijet moguć jedino ako se muškarci i žene bore zajedno, „ruku pod ruku“.
„Radnica“, napisana u teškim uvjetima unutarnjeg egzila te objavljena i distribuirana u tajnosti pod pseudonimom, svjedoči o ranim naznakama vrlo talentirane i hrabre revolucionarke te o njenu dubokom teorijskom razumijevanju
„Radnica“ je posebno vrijedna zbog uvida koji nam donosi o Krupskajinoj iznimnosti, i ne samo zato što se radi o njezinu prvom pamfletu, već i zato što je riječ o prvom marksističkom radu o položaju žena u Rusiji.
Krupskaja je bila revolucionarka, političarka, edukatorica i aktivistkinja, koja je cijeloga života bila predana socijalističkim ciljevima. Od samih je početaka imala važnu ulogu u Sovjetskom Savezu, između ostalog i u osnivanju Komsomola i Saveza pionira, te kao zamjenica narodnog komesara za obrazovanje i prosvjećivanje, odgovorna za obrazovanje odraslih.
Posljednjih je 10 godina života, do svoje smrti 1939. godine, bila zamjenica ministra obrazovanja za cijeli Sovjetski Savez.
„Radnica“, napisana u teškim uvjetima unutarnjeg egzila te objavljena i distribuirana u tajnosti pod pseudonimom, svjedoči o ranim naznakama vrlo talentirane i hrabre revolucionarke te o njenu dubokom teorijskom razumijevanju.
Njezini daljnji doprinosi ukazuju na važnost da pokret prepoznaje i potiče rane potencijale članova/ica.
Što bi sve bilo izgubljeno da kao mlada žena nije dobila podršku svojih drugova?
Krupskaja je 1933. godine napisala uvod u Lenjinovo djelo Emancipacija žena. U njemu detaljno iznosi dosege sovjetske vlade, koji su komemorirani godinu dana ranije, u oktobru 1932., na obilježavanju 15. godišnjice sovjetske vlasti.
Ovaj kasniji esej predstavlja sjajan nastavak „Radnice“, demonstrirajući u praksi kako je „emancipacija žena neodvojivo povezana s cjelokupnom borbom radnika za radnički cilj, za socijalizam“.
Novo izdanje Manifesto Pressa, u prijevodu Micka Costelloa, uključuje tekst „Radnice“ i uvod koji je Krupskaja napisala 25 godina kasnije, povodom reizdanja tog djela.
U njemu se također nalazi i uvod Dmitrija Kolesnika i Alexa Gordona, s priloženim arhivskim fotografijama. Nema dvojbe kako je ovo jedan od ponajboljih kratkih marksističkih traktata koji je posljednjih godina dodan korpusu literature na engleskom jeziku.
Tekst „Radnice“ u PDF-u.
Liz Payne je predsjednica Komunističke partije Britanije, zadužena za organiziranje žena.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
