U obranu starog materijalizma

Suvremene strategije otpora protiv različitih opresivnih društvenih odnosa feministička je teorija zadnjih desetljeća prvenstveno temeljila na reifikaciji identitarnih politika te naglašavanju uloge jezika i diskurzivnih režima u uspostavi postojeće hijerarhije među spolovima. O ovisnosti opresivnih praksi o materijalnoj bazi i centralnoj ulozi klasne analize za emancipatorne potencijale feminističke borbe piše Sara Meger, posebno se osvrnuvši na važnost politika i praksi nasilja u reprodukciji strukturnih nejednakosti u kapitalizmu.

Hyuro grafiti u Valenciji (izvor: duncan c @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci)
Hyuro grafiti u Valenciji (izvor: duncan c @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci)
Samo sam jednom, na zadnjoj godini doktorata, ukrstila rogove s mentoricom. Tek što sam predala svoje četvrto poglavlje na recenziju, poslala mi je e-mail (u to sam vrijeme živjela u drugom gradu), u kojem je pisalo da hitno moramo telefonski porazgovarati. Kao radikalna feministkinja, tijekom razgovora je bila nepokolebljiva, prigovarajući mi zbog pridavanja prevelike važnosti političko ekonomskoj analizi seksualnog nasilja u ratu. „Kapitalizam je ekonomski izraz patrijarhata!“, inzistirala je, preklinjući me da izmijenim svoju analizu, kako spoznaja da neki muškarci od hijerarhijskih rodnih odnosa profitiraju više od drugih, ne bi skrenula pažnju s patrijarhalnih dividendi koje istovremeno gomilaju.
 
Iznenadila me žestina kojom je argumentirala svoj stav. Nije mi palo napamet reducirati jedan opresivni sistem na drugi ili promisliti koja je zapravo veza između rodne i ekonomske moći. Naposljetku sam bila zahvalna, jer me njezino inzistiranje potaklo da razjasnim kakav točno odnos između nasilno osporavanih (i ojačanih) ekonomskih i društvenih hijerarhija u globaliziranom neoliberalnom kapitalizmu i roda opažam u svojem istraživanju. Na koje su načine društveni odnosi, mijenjajući se pod izmijenjenim načinima proizvodnje, pratili ekspanziju neoliberalnog kapitalizma, manifestaciju ahistorijskog patrijarhata ili racionalne odgovore na opresivne sisteme?
 
U zadnjih je nekoliko desetljeća trend bio umanjivanje uloge koju materijalne sile imaju u proizvođenju i nametanju nejednakih odnosa moći između spolova, te postavljanju ideacijskog u prvi plan
U toj disertaciji, kao ni u svojem kasnijem radu, nisam pokušala razjasniti temeljne uzroke nejednakih rodnih odnosa u aktualnom historijskom trenutku. Također, namjera mi ovdje nije jednom zauvijek razriješiti debatu o tome kako najbolje integrirati materijalnu realnost opresije žena kao seksualne klase (ili kaste) u historijski materijalizam. Moji su ciljevi puno skromniji. U ovom se tekstu želim vratiti na „stare“ feminističke rasprave o rodu i klasi, s nadom da ću dodatno razraditi argumentaciju u prilog analitičkom okviru „sigurnosne ekonomije“ (secureconomy).
 
Ovaj tekst je obrana strukturnog teoretiziranja i bavljenja „starim“ materijalističkim pristupima razumijevanju opresivnih društvenih odnosa. U feminističkoj teoriji 21. stoljeća postalo je pomodnije izbjegavati materijalističke i radikalne teorije, odbacujući te pristupe kao „generalizirajuće“, „esencijalizirajuće“ i „zastarjele“. Unatoč uobičajenom refrenu feminističkih istraživanja i aktivizma, prema kojima se feminizam bavi „rodom, rasom i klasom“, u zadnjih je nekoliko desetljeća trend bio umanjivanje uloge koju materijalne sile imaju u proizvođenju i nametanju nejednakih odnosa moći između spolova, te postavljanju ideacijskog u prvi plan; odnosno, naglašavanje uloge jezika i diskurzivnih režima u uspostavi ponavljajućih obrazaca društvenih odnosa (i otporu njima). Istovremeno, klasna analiza gotovo je nestala s radara jer pomoću nje nije toliko jednostavno baviti se identitetskim politikama.
 
Implikacija ovakvog pomaka – često nazivanog „kulturalnim zaokretom“ – podrazumijeva da su feministička istraživanja izbjegavala strukturnu analizu karakterističnu za misao drugovalnog feminizma i klasnu teoriju. Kao posljedica, feministkinje su sve rjeđe govorile o klasnim interesima (bilo da je riječ o seksualnoj ili ekonomskoj klasi), a sve više o djelatnim identitetima konstruiranima unutar ovih kategorija. Implikacije ovakvog pomaka jesu da i unutar feminizma (kao što je Vivek Chibber nedavno ustvrdio o klasi) postaje nemoguće govoriti o ograničenjima koja nadilaze lokalnost i kontingenciju, potičući pritom „društvene aktere da reagiraju prema uobičajenim obrascima, neovisno o kulturi i geografskoj lokaciji“. Premda većina feministkinja prepoznaje brojne negativne učinke koje globalizirani neoliberalni kapitalizam ostavlja na ljude diljem planeta, želja da se ljude ne svodi na stvari koje ih opresiraju znači da nismo u stanju kritizirati patrijarhalne aranžmane iz bojazni kako ćemo time poreći individualno djelovanje. Posljedica ovakvog pomaka bio je gotovo posvemašnji izostanak klasne analize u suvremenim feminističkim diskursima.
 
Ipak, pitanje klase ostaje od centralne važnosti za feminizam, želimo li bolje razumjeti i opirati se kapitalizmu i patrijarhatu. Poznata je izjava Nancy Fraser kako je politička zaokupljenost identitetom istisnula borbe za redistribuciju. Međutim, nejednaka distribucija bogatstva, moći, privilegija i prestiža nije jednostavno posljedica koja proizlazi iz zanemarenih identiteta, i ne može biti ispravljena kroz kulturnu reformu, oslonjenu na reifikaciju tih identiteta kao bioloških ili postojanih činjenica. Opresivne ideologije seksizma, rasizma, heteroseksizma i militarizma na koncu ovise o materijalnoj bazi, uz društvene i historijske determinante ukorijenjene u strukturama klasnog društva. Žene nisu ništa više u stanju pronaći izlazak iz patrijarhata pomoću svojih identiteta, nego što eksploatirane klase pomoću identiteta uspijevaju pronaći put prema boljim socioekonomskim uvjetima.
 
Oklijevanje da se bavi materijalnim temeljima globalnih nejednakosti, čak i unutar teorijske struje nazvane „novi materijalizam“, slabo je opremilo feministkinje koje proučavaju rat, a osobito nasilje, za pokušaj objašnjenja na koje načine ono funkcionira u globalnom sistemu, tko ga koristi i u koje svrhe. Umjesto toga, nasilje se tretira kao neovisna materijalna realnost, nešto što utječe na tijela, nešto otjelovljeno, ali ne i nešto što možemo kauzalno povezati s institucionaliziranim obrascima društvenih odnosa. Ako i muškarci i žene u ratu vrše nasilje, ako i države i pobunjenici napadaju civile, ako su i riječi i djela jednako nasilni, kakve to perspektive ostavlja revolucionarnoj, emancipatornoj politici?
 
Rodne i rasizirane ratne logike su ideologije koje omogućuju globaliziranu akumulaciju izvlaštenjem; sposobnost kapitala da na globalnoj periferiji koristi nasilje za akumulaciju oslanja se na eksploataciju rodnih i rasiziranih normi te hijerarhijskih odnosa
Feministkinje se u polju internacionalne sigurnosti danas manje bave istraživanjem kako promjene u globalnoj ekonomiji oblikuju i/ili mijenjaju mnoge od naših ključnih analitičkih kategorija, poput privatnosti, doma, svakodnevice, ratne bojišnice i civilne službe, militarizma i rada. Propuštajući rastumačiti bliske veze između nasilja i globaliziranog neoliberalnog kapitalizma, mnoge su od njih nenamjerno reproducirale ahistorijske i problematične pretpostavke o definiciji rata i nasilja, njihovim akterima, metodama koje koriste, te razloga zbog kojih to čine.
 
Nasilje nije jednostavno proizvod „maskuliniteta“ kao statičnog fenomena, već može biti bolje shvaćeno kroz istraživanje intersekcije neoliberalnih globaliziranih kapitalističkih klasnih odnosa s normama i afektivnim odnosima koji su socijalizirani kroz kategorije rase, etniciteta i roda. Pomoću takve analize, možemo početi promatrati nasilje ne tek kao samostalan objekt naše ontološke pažnje, već kao oblik rada, koji sudjeluje u reproduciranju rodnih, rasnih i klasnih hijerarhijskih odnosa. U materijalističkom smislu, rat, političko nasilje i militarizam ne samo da upisuju značenja na tijela koja sudjeluju u ovim činovima, nego nasilno rekreiraju globalne stratifikacije utemeljene na rodu, rasi i klasi. Rodne i rasizirane ratne logike su ideologije koje omogućuju globaliziranu akumulaciju izvlaštenjem; sposobnost kapitala da na globalnoj periferiji koristi nasilje za akumulaciju oslanja se na eksploataciju rodnih i rasiziranih normi te hijerarhijskih odnosa.
 
Otuda polazi naš poziv sadržan u ovoj seriji tekstova o „feminističkim sigurnosnim ekonomijama“ – potrebna nam je reintegracija političke ekonomije i sigurnosnih perspektiva kroz feminističku etiku. Razmatranje međunarodne sigurnosti kroz optiku feminističke političke ekonomije može pomoći u rasvjetljavanju kompleksnih načina na koje se nasilje i neoliberalna globalizacija međusobno konstituiraju, te razloga zbog kojih ih je toliko teško kontrolirati. Budući da je toliko vrijednosti i rada investirano u, i potencijalno se može izvući iz politika i praksi nasilja i nesigurnosti, teško da postoji previše usklađenog interesa za adresiranjem njihovih temeljnih uzroka. Naša feministička etika otpora stoga mora ići onkraj odbacivanja sistema vjerovanja na interpersonalnoj razini, prema historijskoj i materijalistički utemeljenoj analizi temeljnih determinanti tih uvjerenja te strukturnih nejednakosti koje reproduciraju.
 





Sara Meger predaje međunarodnu sigurnost na Školi za društvena i politička istraživanja pri Sveučilištu u Melbourneu. U istraživanju se kroz kritičku feminističku optiku fokusira na političku ekonomiju globalne sigurnosti. Autorica je knjige Rape Loot Pillage: The Political Economy of Sexual Violence in Armed Conflict (Oxford University Press, 2016) i urednica bloga The Gender and War Project. Pratite je preko twittera @SaraMeger




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve