Padaj (jezična) silo i nepravdo!
Produktivni paradoks Deklaracije
o zajedničkom jeziku

Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.

Rijeka Sutla u Zelenjaku, pokraj Klanjca, na teritorijalnoj granici Hrvatske i Slovenije (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano prema Creative Commons licenci).
Kao što su dijalekti samo arbitrarne podele na cjelini jezičke površine, tako i granica koja navodno razdvaja dva jezika može biti samo konvencionalna.
 
Ferdinand de Saussure[1]


Čitava drama oko Deklaracije o zajedničkom jeziku može se svesti na jedan jedini paradoks: upravo ono što Deklaracija ideološki prešućuje najbolji je razlog za njezino potpisivanje – nesvodiva politička bit pitanja o jeziku na prostorima bivše Jugoslavije.


I


Pođimo od prešućivanja. Konačna verzija Deklaracije ponuđena javnosti na potpisivanje rezultat je kompromisa koji je postignut u užem krugu intelektualaca i intelektualki pozvanih da rasprave, odnosno usuglase njezin prvotni tekst, proizašao iz projekta „Jezici i nacionalizmi“.[2]
 
Sama ideja jedne takve deklaracije pojavila se, međutim, slučajno kao inicijativa jednog dijela šire javnosti, konkretno, „grupe mladih ljudi“ koji su u svojoj konkretnoj društvenoj praksi prošli kroz iskustvo jezične segregacije u obrazovnom sistemu daytonske Bosne i Hercegovine.[3] Dakle, upravo je kritika realno egzistirajućeg represivnog političkog sistema potaknula lingviste i intelektualce uključene u projekt „Jezici i nacionalizmi“ da sastave tekst Deklaracije. Ova, u svojoj biti autentično politička motivacija nije međutim naknadno integrirana u Projekt, pa tako ni u konačnu verziju Deklaracije. Naknadno, kažemo, jer je početna intencija samog projekta „Jezici i nacionalizmi“ ne samo apolitička, nego eksplicitno antipolitička. Da podsjetimo: svoju kritičku namjeru, tj. ulogu, autori/ice[4] projekta zasnivaju u odnosu između subjekta znanja, „lingvista i drugih stručnjaka“ i predmeta njegove kritike, „političkih“ jezika (navodnici su u izvornom tekstu Projekta) u četirima državama bivše Jugoslavije.
Početna intencija projekta „Jezici i nacionalizmi“ nije samo apolitička, nego eksplicitno antipolitička – on se legitimira u dramatskom sukobu između „lingvističke nauke“ i „identitetske politike“, dakle u naizgled samorazumljivom proturječju između znanosti i politike
Štoviše, Projekt se legitimira u dramatskom sukobu između „lingvističke nauke“ i „identitetske politike“, dakle u naizgled samorazumljivom proturječju između znanosti i politike.[5]
 
Problem je očigledan: Projekt i Deklaracija nemaju isto ishodište. Dok „grupa mladih ljudi“ politizira jezično pitanje, pozivajući lingvističke eksperte na političku borbu, koja ne može ne dovesti u pitanje postojeći politički sistem kao takav – kojega je jezična segregacija ne samo učinak nego i uvjet/mehanizam njegove reprodukcije – pokretači Projekta vide glavni problem tog istog jezičnog pitanja upravo u njegovoj politizaciji. Oni se čak nedvosmisleno distanciraju od tog „političkog“ karaktera jezika, stavljajući ga, da još jednom naglasimo, pod navodnike. A svoju kritičku subjektivnost zasnivaju ne samo izvan politike, nego u otvorenoj opreci spram nje. I pritom, naravno, ostaju slijepi za ovo tako očigledno proturječje. Toliko slijepi, da su ga bez zadrške ugradili u završni tekst Deklaracije. U njemu se, naime, sam subjekt Deklaracije – njezini autori, odnosno potpisnici – paradoksalno podvaja: na subjekt koji najprije iz pozicije suverena daje odnosno dopušta slobodu, da bi u sljedećem koraku tu istu slobodu, ali sada iz pozicije njezine uskraćenosti, odjednom zahtijevao.
 
Tako „potpisnici ove Deklaracije“ najprije garantiraju individuama njihovo pravo da usprkos postojanju zajedničkog policentričnog jezika iskazuju pripadnost različitim narodima, regijama ili državama; daju slobodu svakoj državi, naciji, etno-nacionalnoj ili regionalnoj zajednici da samostalno kodificira svoju varijantu zajedničkog jezika; garantiraju ravnopravnost sve četiri varijante; ostavljaju svakom korisniku slobodu da imenuje taj jezik kako želi; dopuštaju artikulaciju razlika u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu, itd.
 
Odmah potom, ti isti „potpisnici ove Deklaracije“ traže ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama; zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika; prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti; slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti; jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima; slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe; i konačno, slobodu „miješanja“, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.
 
Dakle, isti subjekt koji slobodu daje, čak i državama, odjednom tu slobodu zahtijeva. Od koga? Od tih istih država?


II


Ono što u ovom slučaju izaziva čuđenje nije toliko samo ovo proturječje koliko njegovo otvoreno potiskivanje. Psihoanaliza nas je naučila kako dva stava koja se međusobno isključuju mogu u ljudskoj psihi miroljubivo koegzistirati, dakle izbjegavati otvoreni konflikt, samo ako postoji treći element – fetiš koji pacificira sukob suprotnosti i harmonizira ambivalentnost.
 
U našem slučaju riječ je o fetišu znanstvene kompetentnosti, odnosno umišljenoj poziciji subjekta koji govori sa stajališta objektivnog i znanstveno provjerljivog uvida u činjenice. U konačnoj verziji Deklaracije taj je fetiš prešućen. Njegovi efekti, međutim, ostali su na djelu i sačinjavaju (ne)logičnu okosnicu Deklaracije, to jest, njezin već spomenuti paradoks – nepremostiv rascjep njezina subjekta.
 
Taj rascjep u potpunosti je shvatljiv tek iz ranije verzije koja je u tom smislu bila daleko transparentnija. U njoj se stav Deklaracije, odnosno njezin zahtjev za promjenom loše stvarnosti eksplicitno legitimirao kao „empirijski provjerljiva konstatacija“ koja proizlazi iz „evidentiranja činjeničnog stanja“.[6]
 
Konkretno, stav je sugerirao da je zajednički jezik kojim govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi činjenica, dok je činjenica praktičnog korištenja četiriju naziva za taj jezik – bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog – iluzija, odnosno kako je prvobitni nacrt Deklaracije implicirao, nacionalistička iluzija. Time se smisao čitavog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sveo na sukob između jezika, kao jednostavne i znanstveno provjerljive lingvističke činjenice i nacionalizma kao – političke, odnosno ideološke iluzije.
 
Ova redukcija problema jezika i nacionalizma na odnos između činjenične stvarnosti i (ideološke iluzije) prije svega je sama žrtva svojeg vlastitog ideološkog sljepila, odnosno nesposobnosti da misli ideološke pretpostavke svoje navodno, čisto lingvističke pozicije.
Naziv jezika nije stvar ni navodno čisto lingvističkih činjenica, niti njihove znanstvene refleksije, nego, naprotiv, političke volje, odnosno rezultat borbe političkih snaga za vlast i hegemoniju u sasvim konkretnim historijskim i socijalnim okolnostima
Zato joj se činjenice ukazuju kao isključivo lingvističke činjenice koje nemaju ništa, ni s društvenim odnosima, ni s historijom, ni s ideologijom, ni, naravno, s politikom. Rezultat je arogantno dociranje sa stajališta „subjekta za koji se pretpostavlja da zna“, tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima.
 
U tom smislu su potonji, nakon što su objavili činjeničnu istinu jezika, mogli u prvoj verziji Deklaracije predložiti i jednostavno rješenje problema: preimenovati u nastavnim programima sadašnje jezike, bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski u „Nastavni jezik“ (u nižim razredima) odnosno „Jezik i književnost“ (u višim).
 
Dakako, to je trebalo biti samo privremeno rješenje koje bi trajalo dok se domaći lingvisti napokon ne usuglase oko zajedničkog naziva za jezik. Da bi to usuglašavanje moglo potrajati, autori prve verzije Deklaracije su unaprijed pretpostavili, pa su stoga predložili strpljivost: lingvisti bi se generacijama mogli usuglašavati oko naziva tog jezika. Svejedno, problem bi ipak bio riješen tako da čitavo to vrijeme „ne bi bilo osnove za segregaciju učenika što je bitno postignuće“.
 
Uvjerenje da će problem rasističke segregacije izazvan političkom i vojnom pobjedom nacionalista na bivšejugoslavenskim prostorima biti riješen promjenom naziva jezika, odnosno nedoglednim usuglašavanjem lingvista oko njegova konačnog imena, ukratko, spretnim nominalističkim trikom, više je od obične naivnosti. Ono je izravan učinak depolitizacije jezičnog pitanja.
 
Onima koji se tako samorazumljivo pozivaju na činjenice promakla je, nažalost, sasvim jednostavna činjenica da naziv jezika nije stvar ni navodno čisto lingvističkih činjenica, niti njihove znanstvene refleksije, nego, naprotiv, političke volje, odnosno rezultat borbe političkih snaga za vlast i hegemoniju u sasvim konkretnim historijskim i socijalnim okolnostima. Naposljetku, ni pitanje, govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jedan ili više različitih jezika, također nije čisto lingvističko, nego prije svega političko pitanje. To, međutim, za lingviste koji su pokrenuli Projekt i u konačnici autorizirali Deklaraciju, nije činjenica, te su stoga mogli, s upravo zastrašujućom lakoćom, projicirati rješenje problema rasističke segregacije u nekakvo prazno, homogeno vrijeme bez konca u kojem se s jezikom – kroz generacije?! – ne zbiva ništa drugo do beskonačno usuglašavanje oko njegova imena. Pritom su se pozvali na primjer Austrije u kojoj se njemački jezik sedam godina nakon Drugog svjetskog rata zvao „Nastavni jezik“, naime sve „dok netrpeljivost nije splasnula“. A zašto i kod nas nije splasnula nakon sedam godina? A zašto do danas više od dvije decenije nakon rata još uvijek nije splasnula? A kada će splasnuti? Da i to pitanje ostavimo budućim generacijama lingvista i ostalim stručnjacima za razlikovanje činjenica od iluzija?[7]


III


Apstraktna ahistorijska temporalnost, u kojoj ovi jezični stručnjaci nude rješenja za najtraumatičnije probleme naše političke stvarnosti najbolji je dokaz njihove ideološke samozasljepljenosti te imperativa apolitičnosti, koji ih je iz opravdanog razloga i dobrih namjera javne intervencije odveo tako daleko od realnosti.
 
To potvrđuje i centralna kategorija njihove argumentacije, pojam standardnog jezika koji je upravo u svojoj ahistoričnoj „činjeničnosti“ paradigmatski primjer ideologema. Historijska je činjenica, naprotiv, da je taj koncept igrao sasvim konkretnu političku ulogu u procesu nacionalizacije evropskih teritorijalnih država u 19. stoljeću, dakle u arbitrarnom, što će reći politički kontingentnom, fiksiranju stanovite jezične prakse za politički mapirani teritorij, u pravilu teritorij nacionalne države.
 
Ovo historijski proizvedeno poistovjećivanje političkih i jezičnih granica, kognitivno sublimirano u gotovo samorazumljivoj pretpostavci postojanja različitih, međusobno jasno razgraničenih i u sebi zatvorenih jezičnih entiteta, konkretno „nacionalnih jezika“, danas je ideološki naturalizirano.
 
Pod tom nam se pretpostavkom, recimo, praksa da govornike takozvanih stranih jezika automatski adresiramo kao pripadnike drugih lingvističkih zajednica ukazuje kao prirodno, odnosno činjenično stanje. Tako nam se, kao posljedica ovog homolingvalnog adresiranja, prevođenje, na primjer, ukazuje kao sekundarna forma jezične prakse čija je zadaća da premosti jednu po sebi uvijek već zadanu jezičnu razliku, što u potpunosti odgovara zdravorazumskom razumijevanju prevođenja prema kojemu ono služi prije svega uspostavljanju komunikacije među govornicima različitih jezika.[8] Ta perspektiva implicira ne samo naknadnost prevođenja u odnosu na
Jedno je reći da osoba A ne razumije osobu B. Nešto sasvim drugo je pritom misliti da se osoba A i osoba B ne razumiju jer pripadaju različitim jezičnim zajednicama, a upravo je to ono što homolingvalno adresiranje uvijek implicitno pretpostavlja
unaprijed uspostavljene jezične entitete, nego i prirodnost razlikovanja takozvanog „jezika izvornika“ i „jezika cilja“ (source/target jezika). Štoviše, ona sugerira da unutar tog jednog jezičnog entiteta, odnosno u međusobnoj komunikaciji njegovih govornika – pripadnika jedne te iste jezične zajednice – vlada potpuna transparentnost, što potrebu prevođenja čini suvišnom, jer se ono, u toj istoj predodžbi, zbiva tek na vanjskom obodu jezika, ondje gdje on dodiruje drugi, strani jezik i gdje prestaje komunikacija i počinje crni mrak, što onda, naravno, iziskuje intervenciju prevoditelja.
 
Ova predodžba, koja je sama ideološki efekt homolingvalnog adresiranja, nekritički se rabi u često ponavljanom argumentu „antinacionalističkih“ lingvista o navodno evidentnoj činjenici da govornicima zajedničkog jezika Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba ne treba prevođenje u međusobnoj komunikaciji.
 
Upravo zato što ne mogu misliti jezik izvan logike homolingvalnosti oni ostaju slijepi za prevođenje koje je imanentno „unutarjezičnoj“ praksi, i to u daleko širem smislu od Jakobsonovog koncepta parafraziranja kao forme „intrajezičnog“ prevođenja. Riječ je dakle o prevođenju koje se ne odvija na nekakvoj unaprijed jasno definiranoj granici na kojoj jedan jezik susreće drugi, nego u samoj matici onoga što Vološinov/Bahtin naziva strujom jezika koja ni u jednom trenutku ne prestaje teći, koja se, dakle, ni u jednom trenutku ne pretvara u „činjenično stanje“.
 
Zato lingvisti, autori Deklaracije, naivno pretpostavljaju da unutar „standardnog jezika“ nema potrebe za prevođenjem. Ali taj njihov „standard“ nije nikakvo ahistorijsko lingvističko stanje, nego kontinuirani historijski proces jezične standardizacije koji se ne samo odvija unutar društvenih i političkih proturječja nego je sam kontingentni ishod borbe tih proturječja, odnosno sam ih generira, između ostalog, upravo praksom prevođenja koja je tom političkom i društvenom procesu standardizacije intrinzična.
 
Još jednom, da ne bude zabune: prevođenje nije specifična forma jezične prakse u kognitivnoj nadležnosti lingvista, nego društveni odnos i kao takav stvar jedne historijski sasvim konkretne društvene, pa dakle i političke prakse. Ono u tom smislu ne samo komunikativno povezuje ljude koji „jedan drugoga jezično ne razumiju“, nego ih u društvenom i političkom smislu također razdvaja i to tako što ih u logici homolingvalnog adresiranja retroaktivno hipostazira u pripadnike odvojenih jezičnih zajednica. Jedno je reći da osoba A ne razumije osobu B. Nešto sasvim drugo je pritom misliti da se osoba A i osoba B ne razumiju jer pripadaju različitim jezičnim zajednicama, a upravo je to ono što homolingvalno adresiranje uvijek implicitno pretpostavlja. Drugim riječima, iz perspektive homolingvalnosti potreba za prijevodom se ne legitimira samo navodno bjelodanom činjenicom da se ljudi međusobno ne razumiju, nego prije svega njihovom ideološki projiciranom pripadnošću različitim jezičnim zajednicama.
 
Savršen primjer homolingvalnog adresiranja u prevodilačkoj praksi nudi nam onaj slavni slučaj srpskog filma Rane koji se u hrvatskim kinima pojavio u hrvatskom prijevodu. Pravi skandal tog prijevoda nije u njegovoj navodno očiglednoj suvišnosti, nego naprotiv, u činjenici da je on bio moguć, a u ideološko-političkom smislu čak i nužan.
 
Nema standardizacije bez – represivnog! – „unutarjezičnog“ prevođenja. Kao što je historijska standardizacija nacionalnog jezika institucionalno prisilila govornike različitih dijalekata (koji u tom trenutku to uopće nisu, jer ih tek standard distingvira kao takve) da sami sebe prevode u oktroirani standard, čime su se ujedno politički regrutirali, odnosno ideološki interpelirali (u Althusserovskom smislu) u pripadnike jedne distinktivne jezične zajednice, tako ona i dalje sili ljude na neprestano „unutarjezično prevođenje“, bez obzira razumiju li se oni u međusobnoj komunikaciji ili ne.
 
U hrvatskoj jezičnoj praksi, danas je svaki govornik u trenutku prekoračenja granice između privatne i javne upotrebe jezika automatski prisiljen prevoditi svoj govor na identitetski optimalnu verziju jezika sankcioniranu nacionalističkim standardom
Zašto? Zato što je to jedini način da oni reproduciraju standardizacijom ideološki impliciranu – i u homolingvalnoj paradigmi naturaliziranu – jezičnu zajednicu. U mjeri u kojoj na našim prostorima svaka standardizacija gotovo automatski zadobiva formu nacionalizacije, ona nužno počiva na nacionalističkom „unutarjezičnom“ prevođenju.
 
U hrvatskoj jezičnoj praksi, primjerice, danas je svaki govornik[9] u trenutku prekoračenja granice između privatne i javne upotrebe jezika automatski prisiljen prevoditi svoj govor na identitetski optimalnu verziju jezika sankcioniranu nacionalističkim standardom, odnosno onu verziju koja će govornicu ili govornika automatski kooptirati u društvenu grupu „pravih Hrvatica i Hrvata“ i time im osigurati ne samo efikasnu zaštitu od diskriminacije, nego često i sasvim konkretne društvene, ekonomske, političke i kulturne privilegije. Ova grupa „pravih Hrvatica i Hrvata“ nije, dakle, nikakva ideološki neutralna jezična zajednica, nego upravo u svojoj arbitrarnosti instrument nacionalističke kontrole i dominacije.
 
Ako je čovjek, recimo, u privatnoj komunikaciji upotrijebio riječ „hiljada“, zanijet odveć intenzivnim čitanjem nekih od najboljih djela hrvatske književnosti, tu će riječ stupajući u javni prostor automatski prevesti u „tisuću“, ako ne želi riskirati svoje izbacivanje iz jezične zajednice, odnosno dovesti se u opasnost da završi u nekoj drugoj jezičnoj zajednici, recimo onoj Srba ili Jugoslavena, ili još gore, onoj „jugo-srbo-četnika-komunista“. Ako, dakle, ovo „unutarjezično“ prevođenje – kao forma nasilja – u glavama ljudi uspostavlja granicu između Hrvata i Srba, odnosno „pravih“ i „nepravih“ Hrvata, nacionallojalista i izdajnika, zašto to ne bi činilo i na filmskom platnu?
 
Ili, iz druge perspektive: isti oni ljudi koji su u mraku kino dvorane umirali od smijeha nad „suvišnim“ prijevodom sa srpskog na hrvatski, na ulici, u javnoj komunikaciji, ili još više, u školama, na fakultetima i državnim institucijama, i dalje su, više ili manje svjesno, bili prisiljeni činiti upravo ono čemu su se maloprije smijali, što nije naravno nimalo smiješno.
 
Dok god je standardni jezik mjera nacionalne identifikacije, a ne recimo neutralno sredstvo međuljudske komunikacije – što jezik nikada nije bio – on je uvijek već i politička činjenica i, kao takav, potencijalno sredstvo društvene represije. Tko, kao lingvisti, autori Projekta i Deklaracije, vjeruje da se ta činjenica, s politički neutralne pozicije, može ignorirati, odnosno da se njezini društveni efekti, kao što je spomenuta rasistička segregacija, mogu eliminirati jeftinim nominalističkim trikom, jednostavnom promjenom imena jezika, nije naprosto naivac, nego instrument jedne sasvim određene politike. Zašto? Zato što oni koji nas pozivaju da se politički proizvedenoj nacionalističkoj mržnji odupremo tako da ostanemo politički nevini, da ne krenemo ni lijevo ni desno, nego zalegnemo „usred činjenica“, dok ta mržnja, valjda sama od sebe, ne splasne, postaju njezini nimalo naivni suučesnici.


IV


U svojoj konačnoj verziji Deklaracija je ostala unutar ideološkog okvira već spomenute homolingvalnosti, u kojem nema bitne razlike između jednog jedinstvenog (monocentričnog?) nacionalnog jezika i takozvanog policentričnog, recimo slovenskog i „zajedničkog“. U oba slučaja jezični standard počiva na predodžbi jezika kao jedne u sebi zatvorene cjeline unutar koje vlada imanentna transparentnost, što se argumentira „činjenicom“ da se govornici tog „jednog jezika“, policentričnog ili ne, međusobno razumiju. Štoviše, kriterij „razumljivosti“ uzima se kao krunski dokaz da je riječ o jednom, a ne više jezika, pri čemu se ide tako daleko da se ta razumljivost „znanstveno“ kvantificira u postotcima, pa se, primjerice, pripadnost jednom jeziku utvrđuje rezultatom od preko 75 posto razumljivosti.
 
Kriterij razumljivosti ima, međutim, nekog smisla samo u mjeri u kojoj je čitava jezična praksa svedena na paradigmu komunikacije: ljudi govore jedan jezik zato što s uspjehom razmjenjuju međusobne poruke, a to je moguće samo zato što se sadržaj informacije prenosi unutar istog koda, dakle, unutar istih pravila komunikacije. Ako manje od 75 posto poruke dolazi do adresata, onda imamo posla s drugim kodom, odnosno s drugim jezikom. Primijenjeno na postjugoslavenski prostor, preko Drine ili Save prelazi 75 ili više posto poruke dok je preko Sutle taj postotak znatno manji. Ergo, s ove strane Sutle se govori jedan „zajednički policentrični“, a s one strane drugi, slovenski jezik. S ove strane postoji jezični kontinuitet koji se proteže preko Drine i Save, dok se na Sutli taj jezični kontinuitet naprasno prekida. S ove strane živimo „mi koji se razumijemo“, „komunikatori unutar istoga koda“, odnosno pripadnici iste policentrične jezične zajednice, a s one strane, oni drugi, stranci koje ne razumijemo, pripadnici jezične zajednice s kojima je komunikacije nemoguća –
Premda su i razumijevanje i nerazumijevanje, u jednakoj mjeri sveprisutni fenomeni jezične prakse i društvenog iskustva na svim njihovim razinama, razumijevanje je hipostazirano u pravilo, dok je nerazumijevanje degradirano na njegovu negativnu aberaciju
osim ako nas na Sutli ne čekaju prevoditelji, carinska služba jezika koja će propustiti sadržaj poruke (premda, nažalost, nikada u stopostotnom opsegu), dok će samom kodu zapriječiti prolaz, jer na drugoj obali čeka drugi kod, slovenski jezik koji će poruku preuzeti i prenijeti do konačnog adresata. Amen!
 
U stvari, koncept jednog policentričnog jezika svojevrsni je jezični Schengen. Unutar tog prostora poruke prelaze granice bez zaustavljana i carinske kontrole, što je krasno, jer olakšava i ubrzava komunikaciju … ali, naravno, samo do vanjskih granica tog prostora, iza kojih se proteže nepregledna tama nerazumijevanja i počinje strani svijet napučen drugima i različitima. No taj otok, na kojem poruke uživaju potpunu slobodu kretanja, u bitnome se ne razlikuje od sličnih otoka u nepreglednom oceanu nerazumljivosti. Jezici, nacionalni ili policentrični, važe kao komenzurabilni. U svima njima vlada neka vrsta primordijalne harmonije u kojoj je historijski uspostavljen primat razumijevanja nad nerazumijevanjem u potpunosti naturaliziran i normaliziran – što automatski znači, dehistoriziran i depolitiziran. I premda su oboje, razumijevanje i nerazumijevanje, u jednakoj mjeri sveprisutni fenomeni jezične prakse i društvenog iskustva na svim njihovim razinama, razumijevanje je hipostazirano u pravilo, dok je nerazumijevanje degradirano na njegovu negativnu aberaciju. Dok ovo prvo ima tu moć da u potpunosti totalizira prostor jezika, drugim riječima, da izravna čitavu površinu jezične prakse, ono drugo važi za patološku anomaliju kojoj na toj zdravoj površini jezika nema mjesta.
 
U metaforičkom horizontu pojma materinjeg jezika, razumijevanje je ono što se usisava s majčinim mlijekom; nerazumijevanje je, naprotiv, uljez koji izvana ugrožava ovu nativističku idilu, čime smo došli do drugog ideološkog efekta ideologema razumljivosti – nativizma. Predodžba jezika kao ograđenog prostora transparentnosti također implicira primordijalno pripadanje. Govornici tog jezika gotovo automatski pretpostavljaju svoju urođenost u taj prostor i doživljavaju sebe kao mono- odnosno, homolingvalne životinje čija jezična praksa svoj modus autentičnosti nalazi isključivo u tom jednom, jasno razgraničenom i ograđenom prostoru. Samo tu na teritoriju svojeg jezika oni se osjećaju kod kuće, svoji među svojima, u materinjem jeziku kao u majčinom krilu. Historijska arteficijelnost tog takozvanog materinjeg jezika, tj. činjenica njegove historijski kontingentne standardizacije, dakle njegove historijske nastalosti, promjenjivosti i prolaznosti, da ne kažemo smrtnosti, ni malo, međutim, ne ometa ovaj oceanski osjećaj autentičnosti. Ahistoričnost je conditio sine qua non nativističke spacijalizacije jezika.[10]
 
Ako dakle, unutar homolingvalne paradigme, koncept nacionalnog jezika nužno implicira specifičnu – nacionalnu – formu subjektivacije i kulturalizacije, odnosno sam je instrument izgradnje nacije i nacionalne kulture, kako onda koncept zajedničkog policentričnog jezika, unutar te iste homolingvalne paradigme, može izbjeći pitanje svoje subjektivacije i kulturalizacije? Ne može, naravno. Otuda panika režimlija postjugoslavenskih nacionalnih država, od jezikoslovaca i nacionalne inteligencije do političara i popova. Na sam spomen zajedničkog jezika njima se ukazuje „zajednička“ nacija i kultura, a gdje je za njih nacija i kultura, tu mora biti i država. Pritom ne pomažu usporedbe s drugim policentričnim jezicima,[11] kao što ne pomaže ni poricanje političkog karaktera problema. U nedostatku realne prijetnje logika homolingvalne paradigme proizvodi utvare koje su u stanju izazvati sasvim realne strahove – ne od „oduzimanja prava naciji na njezin jezik“, što je glavni refren kritičara Deklaracije, nego od gubitka pozicija moći i privilegija koje uživaju političke, kulturne i religijske elite postjugoslavenskih država.
U nedostatku realne prijetnje logika homolingvalne paradigme proizvodi utvare koje su u stanju izazvati sasvim realne strahove – ne od „oduzimanja prava naciji na njezin jezik“, što je glavni refren kritičara Deklaracije, nego od gubitka pozicija moći i privilegija koje uživaju političke, kulturne i religijske elite postjugoslavenskih država
A ta moć i te privilegije neće se braniti samo rabijatnom glupošću i neznanjem, kao što je danas slučaj s reakcijom na Deklaraciju, nego i nasiljem. To treba imati na umu svatko tko se na ovim prostorima drzne dovesti u pitanje postojeći jezični režim. Riječ je uvijek o političkom činu, kao što je i nasilje, kao zadnji i najuvjerljiviji argument tog režima, također politička kategorija.
 
Naposljetku, homolingvalna paradigma – zajednička, da ponovimo, jedinstvenom nacionalnom kao i zajedničkom policentričnom jeziku – potiskuje one oblike jezične prakse koji ne odgovaraju njezinoj logici, točnije, ona derealizira učinke njihove društvene i kulturne formativnosti. Uzmimo jedan primjer: kada sociolog Primož Krašovec, gostujući u Zagrebu, naziva jezik na kojem drži predavanje „nolitovski srpskohrvatski“, onda on aktivira jezičnu praksu koja izmiče homo- i monolingvalnoj paradigmi, što jednostavno znači da unutar te paradigme ona nije reprezentabilna, zbog čega nužno ostaje ne samo ispod površine nacionalnog jezičnog standarda, nego i s onu stranu njegove dijalektalne subdivizije.[12] Usprkos tomu, Krašovčev „nolitovski srpskohrvatski“ također implicira, ili bolje, zaziva jednu jezičnu zajednicu koja se ne poklapa ni s onom nacionalnog, slovenskog, niti s onom zajedničkog policentričnog jezika,[13] ali je srodna onoj u kojoj Rastko Močnik u jednoj rečenici upotrebljava ekavicu i ijekavicu, kao i onoj „alanfordovskog“ hrvatskog, kako taj svoj jezik naziva grafički dizajner Žiga Testen.[14] Riječ je o nekoj trećoj, historijski, kulturno (i, potencijalno, politički) specifičnoj zajednici koja, premda zadovoljava čak i kriterij razumljivosti, ipak nema svoj ograđeni teritorij, svoje vanjske granice na kojima nas čekaju njezina granična policija, falanga jezikoslovaca standardizatora i carinici-prevoditelji. Ona nema svoje kulturne i obrazovne institucije, svoje jednojezične rječnike i svoje mainstream medije, pa tako, naravno, nema ni svoje države. Što nikako ne znači da nije sposobna za kulturno i kognitivno subjektiviranje. Dapače, ali ono koje s lakoćom izmiče logici identitetskih politika. Naposljetku, riječ je o jezičnoj praksi koja se, gle čuda, niti definira niti legitimira potrebom, odnosno suvišnošću prevođenja. Zašto? Zato što je sama nastala prevođenjem kao formom heterolingvalne jezične prakse, prevođenjem koje govornike ove jezične prakse nije čekalo na njezinim vanjskim granicama, nego se, kao njezin formativni element, odvijalo u samoj njezinoj matici, struji jezika koja se usprkos svim preprekama, okukama, slijepim rukavcima i beskonačnim meandrima nikada ne zaustavlja. Za aktere i kreatore ove jezične prakse Sutla je bila i ostala tek mali potok koji svaki prosječno inteligentan čovjek može u hodu pregaziti – u oba smjera! – i pritom ponijeti sa sobom ne samo poruku, nego i kod koji sam usput stvara i slobodno preoblikuje.


V


Ponovimo: ahistoričnost je rak-rana Deklaracije. Njezini simptomi ne dolaze do izražaja samo u eksplicitnoj depolitizaciji ovog kritičkog poduhvata, preciznije, u nekoj vrsti njegova scijentističkog fetišizma u kojem realni društveni sukob koji dolazi do izražaja u jezičnoj praksi poprima fantazmagorični oblik sukoba između lingvistike i politike („jezika i nacionalizma“). Taj je fetišizam moguć, dakako, samo u potpunoj apstrakciji jezične prakse od njezine historijske genealogije.
 
Ahistoričnost, međutim, u još odlučnijem smislu rastavlja jezičnu praksu od njezine aktualne historije, dakle od njezine vlastite suvremenosti. To što se autorima Projekta i Deklaracije ukazuje kao sukob jezika i nacionalizma na prostorima bivše Jugoslavije, u kojem oni, a što drugo, staju na stranu jezika, poprima sasvim drugo značenje sagleda li se u kontekstu postkomunističke tranzicije u kojem ti prostori pod uvjetima koje nameće neoliberalna ideologija prolaze kroz kaotični proces integracije u globalni kapitalizam – sa svim socijalnim, političkim i kulturnim posljedicama koje ta integracija ima na živu jezičnu praksu.
 
Paradoksalno ili ne, ali ono što čitavu debatu o jeziku čini historijski irelevantnom su upravo pitanja koja ona ne postavlja: Kakve posljedice po jezičnu praksu ima na primjer kriminalna privatizacija i njezin neizbježni efekt, erozija javnog prostora, zajedno s njemu pripadajućim oblicima društvenog života? Zar sada već dovršena deindustrijalizacija, redukcija ekonomije na jednu, turističku, branšu, kao što je slučaj u Hrvatskoj, i posljedični nestanak u vrijeme industrijske moderne dominante figure „radnog kolektiva“, nije ni na koji način utjecala na jezik kojim govorimo? Čemu u tom kontekstu služi visoko obrazovanje u strojarstvu, elektrotehnici, brodogradnji, kemiji, biologiji, itd. na nacionalnom/policentričnom jeziku kada u tim granama na našim prostorima više nema radnih mjesta niti se obavljaju internacionalno relevantna fundamentalna istraživanja? Što je s novim oblicima klasnog raslojavanja, raspada relativno egalitarnog društva socijalizma na kriminalno kompradorsku elitu s jedne i amorfnu subalternu masu s druge strane; a pauperizacija, politička marginalizacija i kulturna dekadencija takozvane srednje klase; a refeudalizacija društvenih odnosa koji sve više sliče onima staleških društava predindustrijskog doba[15]; a što je s muzealizacijom nacionalne kulture koja se degradira na svoju komemorativnu, identitetsku funkciju; što je s njezinom ubrzanom provincijalizacijom, propadanjem u etno-nacionalistički autizam – zar sve to nije radikalno izmijenilo historijski kontekst unutar kojega govorimo o jeziku i nacionalizmu? Zar nas, napokon, jednako radikalna promjena društvene uloge i pozicije jezičnog standarda
To što se autorima Projekta i Deklaracije ukazuje kao sukob jezika i nacionalizma na prostorima bivše Jugoslavije, poprima sasvim drugo značenje sagleda li se u kontekstu postkomunističke tranzicije u kojem ti prostori pod uvjetima koje nameće neoliberalna ideologija prolaze kroz kaotični proces integracije u globalni kapitalizam
koja se odigrala u konkretnom historijskom kontekstu tranzicije ne tjera da pitanje „jedan nacionalni“ ili „jedan zajednički policentrični“ jezik postavimo na drugačiji način[16] – pogotovo u svjetlu zasigurno najdramatičnije transformacije koja je zahvatila našu jezičnu praksu u procesu integracije ovih prostora u globalni kapitalizam. Riječ je o fenomenu revernakularizacije našeg/naših jezika, o kojem, začudo, nitko na ovim prostorima ozbiljno ne govori.
 
Ako danas jedan od, nakon engleskog, dva najmoćnija jezika na svijetu[17], „policentrični“ njemački, na svom vlastitom „policentričnom“ teritoriju, unutar svoje „policentrične“ kulture biva istisnut – od ultra- ili još bolje, post-policentričnog engleskog dakako – iz svih važnijih diskursa, ekonomskih, političkih, kulturnih i obrazovnih, srozavajući se na razinu srednjovjekovnog vernakulara, što se onda u sličnim uvjetima zbiva s tim našim zajedničkim „policentričnim“ jezikom?[18] Što još znači „policentričnost“ u uvjetima nezaustavljive revernakularizacije? Kakav je smisao standarda u tim istim uvjetima? Revernakularizacija implicira radikalno drugačije postavljanje pitanja o društvenom smislu i značenju jezične prakse: jedan zajednički standardni jezik, kolikogod policentričan, sada više ne implicira ni najnižu razinu društvene homogenosti. Naprotiv, on sam postaje odlučujući faktor društvenog raslojavanja. Nekad još u sebi jedinstveni jezični prostor raspada se na subalternu monolingvalnost s jedne strane i elitnu dvojezičnost s druge. Ukratko, nacionalni/policentrični jezik prema dolje, u svakidašnjem životu i lokalnim institucijama, a engleski prema gore, u višim sferama znanja, ekonomije, politike i kulturno-umjetničkog stvaranja. Pod tim je uvjetima odgovor na pitanje „govorimo li četiri različita nacionalna jezika ili jedan zajednički policentrični?“ jednostavan – u oba slučaja govorimo vernakular.
 
Naposljetku, kada je riječ o ahistoričnosti, kakav historijski smisao ima nazivanje ove kritičke inicijative „deklaracijom“? Po uzoru (!?) na onu hrvatsku otprije 50 godina? Pa ona je bila instrument – a iz perspektive devedesetih s pravom možemo reći i oružje – (malo)građanske nacionalističke elite u borbi za vlast, dakle ne samo u borbi za preuzimanje državne kontrole nad jezičnim standardom, nego u borbi za državu kao takvu. Drugim riječima, njezini pokretači nisu herojski štitili slobodu jezika od represivne države, nego su instrumentalizirali jezik da bi se domogli države i kroz njezine institucije, ništa manje represivno, nametali svoj državotvorni standard. Oni su mislili i djelovali kao državotvorci, ne kao jezikoslovci[19]. To što tada nisu predvidjeli da u ostvarenom snu za njih neće biti mjesta, da će novouspostavljeni nacionalistički režim, odnosno njegova kriminalno kompradorska oligarhija tu svoju malograđansku srednju klasu – koja je bila društveno ekonomsko dijete i ujedno ideološki grobar jugoslavenske socijalističke modernizacije – odbaciti kao potrošenu kurvu[20], samo je pola tragedije. Tek druga polovica čini tu tragediju epohalnom. Upravo u nacionalizmu kao svojoj navlastitoj ideologiji, nacionalizmu kojega je represivna nacionalizacija jezika jedan od glavnih mehanizama, ta je (malo)građanska „deklaracionistička“ elita pronašla najefikasnije sredstvo ne samo vlastita društvenog deklasiranja, nego i nacionalne samodestrukcije. Danas je, naime, jasno da nacija, na duži rok, ne može preživjeti apsolutnu dominaciju svoje vlastite nacionalističke ideologije. Završno poglavlje priče o onoj historijskoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bit će na koncu ispričano u hrvatskom postnacionalnom vernakularu.
 
Zašto onda „deklaracija“? Čemu ovo nominalno poistovjećenje sastavljača Deklaracije o zajedničkom jeziku s tragičnim iluzijama hrvatskih nacionalista otprije pola stoljeća? Nije li ovdje iznova riječ o dobro nam poznatom „memorandumskom sindromu“ ovdašnjih intelektualaca čije posljedice po stvarnost u kojoj živimo nisu ništa manje tragične – o fantaziji jedne umišljene elite „eksperata“ koja zna što je za narod dobro i što bi taj narod trebao učiniti da postane sretan?


VI


Vratimo se na koncu najvećem problemu Deklaracije i čitavog projekta „Jezici i nacionalizmi“ – nekritičkoj fascinaciji pitanjem o jednom ili više jezika. Da je jezike moguće brojati kao jabuke, jedan, dva, tri … čini nam se prirodnim i normalnim samo pod jednom historijski i ideološki partikularnom – homolingvalnom – paradigmom, odnosno na njoj zasnovanom načinu predstavljanja jezične prakse.[21] A što se tiče teze da je umjesto četiri posebna nacionalna, u nas ipak riječ o „jednom“ ali „policentričnom“ jeziku, ona, kao što smo već rekli, ničim ne dovodi u pitanje tu paradigmu i njezine društvene i političke konzekvence.
 
U tom smislu je pitanje, govorimo li na ovim našim prostorima jedan ili četiri jezika – pogrešno pitanje, odnosno iz perspektive njegove društvene i političke istine, jedini ispravan odgovor na ovo pitanje je, da se na tim prostorima govore dva jezika, režimski i oporbeni, ili, da stvar politički još više zaoštrimo, desni i lijevi.
 
Režimski jezik je četveroimeni jezik postjugoslavenskog nacionalističkog režima. Da, režima u singularu. Naime, krajnje je vrijeme da stanje postjugoslavenskog historijskog rasula koje uključuje krvavi raspad bivše zajedničke države na kvazisuverene nacionalne bantustane, čiji odnos prema njihovom hegemonijalnom geopolitičkom i ekonomskom okruženju ima vazalni, odnosno neokolonijalni karakter, stanje koje također implicira politiku međusobne isključivosti, nesvodivosti kulturnih razlika i nekompatibilnosti ekonomskih interesa, ukratko, politiku nacionalističke mržnje i etničke segregacije – sagledamo u njegovu dijalektičkom jedinstvu. Kao i u slučaju navodno zasebnih i nesvodivo različitih jezika, tih naših nacionalnih jezika koje možemo brojati kao da su jabuke, i ovdje imamo posla s kvazi suverenim nacionalnim državama i njihovim navlastito pripadajućim demokracijama, ekonomijama, kulturama, etno-nacionalnim identitetima, historijama … i naravno jezicima. No ipak, ove male, siromašne, slabe, ali zato u međusobnim odnosima agresivne i zle državice, sa svojim politikama permanentne mržnje i nepomirenja, postaju u kontekstu reprodukcije i legitimacije globalne moći mehanizmi jedne funkcionalne cjeline – jedne historijski i geopolitički specifične i u sebi jedinstvene forme dominacije i eksploatacije koja, premda sastavljena od pojedinačno demokratski legitimiranih elemenata, u cjelini nema demokratski karakter te se stoga, s pravom, može nazivati režimom, točnije, postjugoslavenskim režimom globalne dominacije.
Govorimo li na ovim našim prostorima jedan ili četiri jezika – pogrešno je pitanje, odnosno iz perspektive njegove društvene i političke istine, jedini ispravan odgovor na ovo pitanje je, da se na tim prostorima govore dva jezika, režimski i oporbeni, ili, da stvar politički još više zaoštrimo, desni i lijevi
Na razini egzistencijalnog iskustva plebejskih masa s postjugoslavenskih prostora, ovaj režim funkcionira kao nezaustavljivi mehanizam eksproprijacije, pauperizacije, provincijalizacije, barbarizacije, kao posthistorijski vremenski stroj za uništavanje budućnosti. Slikovitije, riječ je o nekoj vrsti višeglavog monstruma – endemskog postjugoslavenskog Levijatana – koji se održava na životu samo tako što proždire svoju djecu – našu budućnost.[22]
 
Taj nas monstrum stalno iznova oslovljava – u smislu ideološke interpelacije – na četiri (odnosno više) različita jezična standarda, takozvana nacionalna jezika. A tko mu se na tim i takvim jezicima bespogovorno odaziva, ne samo da priznaje taj režim za svog suverenog gospodara nego ujedno reproducira sebe u statusu njegova poslušnog podanika. No riječ je, ideološki, o jednom jeziku, četveroimenom jeziku jednog jedinstvenog režima – jeziku koji slijepo slijedi svaki od nametnutih nacionalnih standarda, koji bez otpora dopušta svakom od tih standarda da sakati njegovu živu praksu, da kastrira njegovu spontanu kreativnost; jeziku koji daje da ga se ideološki i politički instrumentalizira i da se njegova i najbezazlenija komunikacija smjesta pretvara u čin etno-nacionalne identifikacije. Taj je režimski jezik, jezik u kojem se danas na čitavom postjugoslavenskom prostoru konstantno reproducira društveni, moralni i politički oportunizam, u kojem se potiče servilnost prema gore i cinična arogancija prema dolje; jezik je to kontrole, discipliniranja, nacionalističke mobilizacije, jezik koji se stidi svoje heterogenosti i sam zatire svoju slobodu; jezik birokracije, državnih medija, nacionalnih kulturnih i obrazovnih institucija; jezik popova svih vjera na kojem oni s lakoćom ostvaruju svoje nezajažljive materijalne interese i s jednakom lakoćom izdaju svoje bogove; i naposljetku, to je jezik neprestane reprodukcije postojećeg na kojem ovaj režim, u četiri glasa i pod četiri imena, proglašava sebe jedinim i nezamjenjivim. To je ujedno ono što ga čini desnim.
 
Onaj drugi, lijevi, jezik je otpora režimu – jezik koji se ne da zatvoriti u kavez rigidnog nacionalističkog standarda, nego taj standard, naprotiv, slobodno koristi kao otvorenu platformu susreta s razlikama, bilo s onima drugih standarda, bilo sa svojim vlastitim, „vanstandardnim“, susreta u kojem su oboje, međusobno razumijevanje i nerazumijevanje, jednako produktivni i jednako obogaćuju sve sudionike jezične interakcije. To je jezik koji odbija jasno razlikovati svoju unutarnjost od svoje izvanjskosti, ne polaže pravo ni na kakav teritorij i otklanja patronat države, ultimativnu arbitražu njezine jezične birokracije i policije. Štoviše, ondje gdje su mu režimski čuvari standarda zacrtali granice i podigli ograde ovaj jezik vidi bezgranični prostor svoje slobodne transformacije i hibridizacije. Stoga svoju praksu nikada ne podvrgava imperativu etno-nacionalne identifikacije. Napokon, taj je jezik, jezik društvene i kulturne mobilnosti, kako horizontalne tako i vertikalne, kako prostorne, tako i vremenske. Zato neće samo s lakoćom prelaziti preko Save, Neretve ili Drine, nego se neće zaustavljati niti na Sutli. Kao što će otvorenih očiju dočekati dramu svoje revernakularizacije znajući da je jedina šansa njegova preživljavanja u zajedništvu i suradnji, a ne u nacionalističkom autizmu.
 
Deklaracija, umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim „istinama“ i traži od četveroglavog režima jezičnu slobodu i toleranciju, trebala je podržati ovaj jezik otpora i otvoreno pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, podupirući ih u slobodi njihove heterolingvalne prakse koju su izborili sami, ne pitajući režim za dopuštenje; trebala je prirodno pravo ljudi na taj ne-, para- i antistandardni jezik koji režimski jezikoslovci zovu „nekulturom“[23] i u kojem sami vide političku prijetnju svojemu režimu, također jasno i nedvosmisleno artikulirati kao politički protest protiv tog režima – ne promašenim citatom iz prošlosti, još jednom „deklaracijom o jeziku“, nego otvorenim pozivom na jezični neposluh na svim razinama društva i kulture, u školama i na fakultetima, na sudovima i u parlamentima, u kinima i kazalištima, na ulici i u medijima.
 
Uostalom, Deklaracija, priznali to njezini autori i potpisnici ili ne, jest politički čin.[24] Stoga razlog za njezino potpisivanje – kao i za njezino nepotpisivanje – ne može biti „čisto“ lingvistički. Prava je šteta da to nisu prepoznali njezini lijevi kritičari, koji, očigledno, nisu dorasli političkom izazovu pitanja o jeziku. Oni drugi, desni, složno svrstani u falangu nacionalističkih režimlija svih vrsta, u Deklaraciji su odmah vidjeli poziv na rušenje njihova režima. I bili su u pravu. O jeziku, društvu, historiji i kulturi možda ne znaju ništa, ali je zato njihov politički instinkt nepogrešiv. Zato sam i sâm potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku i pozivam sve da to također učine.
 



Bilješke:

[1] “De même que les dialectes ne sont que des subdivisions arbitraires de la surface de la langue, de même la limite qui est censée séparer deux langues ne peut être que conventionnelle.”, Cours de linguistique générale, Payot, Paris, 1997 [1916], str. 279, u prijevodu Rastka Močnika kojemu se zahvaljujem na ovom citatu, jednoj jedinoj rečenici koja ne samo objašnjava nego i razrješava sve jezične dileme na bivšejugoslavenskim prostorima. Ijekavica i ekavica u istoj rečenici također su Močnikovo „djelo“. To nije rijedak slučaj kod slovenskih govornika četveroimenog jezika. Umjesto da ih se ispravlja, tj. nasilno utjeruje u jedan od četiriju standarda, treba s radošću pozdraviti njihovu spremnost da se aktivno koriste njima „polustranim“ jezikom i ohrabrivati ih u slobodi i kreativnosti koju pritom tako neopterećeno demonstriraju. Njihov jezik nikoga ne ugrožava. Naprotiv, on nas sve zajedno obogaćuje.

[2] Ustvari, on je rezultat javne rasprave na tu temu koja se odvijala na konferencijama održanim 2016. u gradovima četiriju postjugoslavenskih država (Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu), a u kojoj je sudjelovala veća grupa jezičnih stručnjaka, odnosno teoretičara jezika, kao i različitih intelektualaca, uglavnom pisaca i novinara.

[3] Vidi članak o Deklaraciji u bosanskoj verziji Wikipedije: https://bs.wikipedia.org/wiki/Deklaracija_o_zajedni%C4%8Dkom_jeziku

[4] U daljnjem se tekstu zbog prohodnosti neće opetovno naznačavati, ali svi rodno obilježeni izrazi podrazumijevat će i rodnu diferencijaciju istih.

[5] „Osnovna namera projekta JEZICI I NACIONALIZMI jeste da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri ‘politička’ jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka već godinama neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom.“ Ibid.

[6] Mogući prigovor, da u svojoj argumentaciji koristim radnu verziju Deklaracije koja kao takva nije objavljena nego je, kao draft, raspravljana u užem krugu „intelektualaca“ kojem sam i sâm pripadao (aktivno sudjelujući u usuglašavanju konačnog teksta, za koji snosim djelomičnu odgovornost), prigovor, dakle, da iznosim u javnost nešto što toj javnosti izvorno nije bilo namijenjeno, posve je opravdan. Odluku da to učinim nisam donio bez dvojbe i grižnje savjesti. Moji argumenti međutim ne bi bili jasni bez genealogije „produktivnog paradoksa“ o kojem ovdje govorim i koji je sastavni dio projekta „Jezici i nacionalizmi“ od njegove inicijalne ideje do konačne verzije Deklaracije. Drugim riječima, kognitivni dobitak mi je bio važniji od moralnog gubitka.

[7] Kada je riječ o vremenu potrebnom za „splašnjavanje netrpeljivosti“, na ovom se mjestu valja sjetiti još jednog austrijskog primjera: filma snimljenog 1953. (dakle upravo nakon tih sedam osam godina „splašnjavanja“) u austrijsko-jugoslavenskoj koprodukciji, i to upravo na prostoru danas najradikalnije jezične i etničke segregacije, u Mostaru i njegovoj okolici. U „Posljednjem mostu“ (Die letzte Brücke, režija Helmut Käutner) Maria Schell, u ulozi koja ju je učinila internacionalnom zvijezdom, igra bolničarku Wehrmachta koja, zarobljena, liječi partizane i na kraju gine u unakrsnoj vatri – na mostarskom Starom mostu. U vremenu, dakle, u kojem je taj film snimljen, ne samo da na prostoru Mostara ljudi koji su danas razdvojeni jezicima i međunacionalnom netrpeljivošću, žive u miru i uzajamnoj toleranciji, tek nekoliko godina nakon međusobnih pokolja u Drugom svjetskom ratu; oni, štoviše, zajedno s pripadnicima nacije počinitelja najgorih zločina u dvadesetom stoljeću stvaraju kulturna dobra međunarodne vrijednosti. Kako je to bilo moguće tada, jedva osam godina nakon najveće ratne katastrofe čovječanstva, i tek deset godina nakon što je jedan Austrijanac, general Alexander Löhr, nedaleko od Mostara, na Sutjesci, naredio egzekuciju hiljada partizanskih ranjenika? I zašto to nije moguće danas na tim istim prostorima,više od dvadeset godina nakon rata kada su, kako nas uvjeravaju političke elite, „rane još svježe“ i kada „još puno vode treba proteći“ Neretvama, Savama, Drinama i Dunavima, prije nego …? Vrijeme, u smislu svog mehaničkog protjecanja, nije čimbenik splašnjavanja netrpeljivosti. Politika, naprotiv, jest. I dok god je netrpeljivost među narodima u interesu njihovih ideoloških i političkih elita, kao perpetuum mobile njihova samolegitimiranja, ona ne može i neće splasnuti.

[8] Na temu „homolingvalnosti“, odnosno „heterolingvalnosti“, vidi Boris Buden/Stefan Nowotny: “Cultural translation: An introduction to the problem”, Translation Studies 2/2 July 2009, p.196-208; Naoki Sakai, Translation and Subjectivity. On “Japan” and Cultural Nationalism, Minneapolis and London: University of Minnesota Press 1997; Naoki Sakai, “Translation as a Filter,” Transeuropeennes, March 25, 2010, http://www.transeuropeennes.eu/en/articles/200/Translation_as_a_filter.

[9] S izuzetkom jednog dijela intelektualne elite koja si može čak i u javnosti priuštiti jezičnu slobodu, odnosno ignoriranje rigidnog standarda.

[10] U svojoj histeričnoj reakciji na Deklaraciju o zajedničkom jeziku hrvatski nacionalistički jezikoslovci dovode ovu ahistoričnost do apsurda, pa tako jedan od njih piše: „Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka …“. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Deklaracija_o_zajedni%C4%8Dkom_jeziku) „Pamtivijek“ nije kategorija historijske, već ahistorijske temporalnosti. Unutar historijske temporalnosti veza između jezika i nacije u Evropi se uspostavlja tek krajem osamnaestog stoljeća, a hrvatska nacija nastaje još mnogo kasnije.

[11] Takve usporedbe vrijede ionako samo lingvistički, ne i historijski. Policentričnost jezika jedne sekularne, postkolonijalne imperije kao što je Francuska ne može se izjednačavati s policentričnošću, primjerice, arapskog jezika, jedne srednjovjekovne linguae franca koja svoj opstanak uvelike duguje vlastitoj religijskoj konotaciji. Historijska razlika između policentričnih jezika kao što su njemački, engleski ili španjolski nije ništa manje značajna.

[12] Vidi uvodnu riječ Stipe Ćurkovića na predavanju Primoža Krašoveca: „Nekoliko otvorenih pitanja vezanih uz teoriju ideologije“, Skripta TV, https://www.youtube.com/watch?v=r2Qdf4gjHb8

[13] Trebamo li reći „slovenski“ sociolog, ili je u trenutku kada drži predavanje on zapravo „nolitovsko srpskohrvatski“ sociolog. Je li Jacques Derrida, „židovsko alžirski“ ili „francuski“ filozof? Odgovor na ova pitanja iziskuje silan napor, premda će uvijek biti pogrešan. Nije li onda bolje uložiti taj napor u kritiku samoga pitanja?

[14] U privatnom razgovoru sa mnom. Pod „alanfordovskim hrvatskim“ misli se naprosto na jezik usvojen kroz medijsku praksu masovne kulture.

[15] Uz pojam „refeudalizacije“ vidi Rastko Močnik, „Utopizam s onu stranu utopije“, u: isti autor, Spisi o suvremenom kapitalizmu, Zagreb: Arkzin, 2016 str. 269-284, preveo Srećko Pulig.

[16] U ovaj kontekst pripadaju i silne transformacije medijske tehnologije, digitalizacija, epohalno napuštanje takozvane Gutembergove galaksije, uključujući isparivanje duha iz bivših „duhovnih znanosti“ i kulture (Kittler). Nažalost, nemamo vremena baviti se tom temom ovdje. Za nju bio bi nam potreban sasvim novi tekst.

[17] Drugi je francuski. U takozvanom svjetskom sistemu prevođenja, ova dva jezika zauzimaju centralnu poziciju s desetak posto naslova koji se godišnje u svijetu prevode sa svakog od njih. „Hipercentralnu“ poziciju zauzima naravno engleski s oko šezdeset posto, dok je na „semi-centralnoj“ nekih pet ili šest jezika (ruski, španjolski, talijanski, itd) s jedan do tri posto prijevoda. Ostali su jezici periferni ili marginalni. Vidi: Johan Heilbron, “Structure and Dynamics of the World System of Translation”, http://portal.unesco.org/culture/en/files/40619/12684038723Heilbron.pdf/Heilbron.pdf

[18] Vidi Jürgen Trabant, “Über abgefahrene Züge, das Deutsche und andere Sprachen der Wissenschaft”, u: Denkströme. Journal der Sächsischen Akademie der Wissenschaften, Heft 6 (2011); isti autor, “Europa spricht mit gespaltener Zunge”, u: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 18. 10. 2012, S. 28; isti autor, “Globalesisch oder was?” Ein Plädoyer für Europas Sprachen. Verlag C. H. Beck, München 2014.

[19] Ova razlika, kada je riječ o hrvatskim režimskim jezikoslovcima, naravno nema smisla.

[20] Govoreći u stilu prostačke mizoginije, navlastitoj izražajnoj figuri tog režima čijem barbarstvu, naša građanska, srednja klasa ne samo da nije pružila nikakav spomena vrijedan otpor, nego ga se čak i ne stidi. Ako je netko zaboravio: ranih devedesetih pred nosom hrvatskog građanstva i njegove kulturne elite, uništeno je skoro tri milijuna knjiga u vlasništvu javnih knjižnica u Hrvatskoj, dignuti su u zrak najvrjedniji spomenici modernističke umjetnosti … i nikome ništa. Štoviše, protagonisti ovog divljaštva, od izravnih počinitelja, preko odgovornih birokrata do ideoloških inspiratora, nagrađeni su vojnim činovima, ministarskim karijerama i najuglednijim pozicijama u kulturnim ustanovama hrvatske države.

[21] „’Heterolingvalnost’ je dakle ime za nebrojivu mnoštvenost (nicht-zählbare Vielheit/innumerable multiplicity/multiplicité non dénombrable). Tek njoj izravno suprotstavljen pojam ‘homolingvalnosti’ omogućuje nam da identificiramo jedinice ili brojiva mnoštva ‘jezika’. Sjetimo se Quatre-Chemins (stanica metroa u pariškoj četvrti Aubevilliers, B.B.): onaj tko se zatekao ovdje mogao bi pokušati da identificira ovaj ili onaj jezik, da broji jezike koji se na tom mjestu međusobno ukrštavaju ili da procjenjuje ‘koliko’ jezika pojedini ljudi govore i s kim. Ali čak i jezik koji se najjasnije izdvaja od svih ostalih, francuski, ovdje je daleko od toga da tvori jedno sa sobom identično jedinstvo; svaki pokušaj da se izbroji to mnoštvo jezika podsjeća na pokušaj da se izbroje ljudi koji su se okupili na nekoj zabavi ili političkoj demonstraciji, a čija mnoštvenost ne ovisi nužno o njihovom broju; ta tko bi zapravo htio, da ostanemo pri istoj slici, izmjeriti doslovno nebrojivo pletivo međuljudskih odnosa koji jednoj zabavi ili političkoj demonstraciji daju njihov specifični karakter?“ Birgit Mennel / Stefan Nowotny “The Languages of the ‘Banlieues’”, http://transversal.at/transversal/0513/mennel-nowotny/en (prijevod B.B.)

[22] U liku ovog jedinstvenog postjugoslavenskog režima bivša je Jugoslavija pronašla distopijsku formu svoga „života poslije smrti“ (Fortleben/afterlife) i u tom smislu ona zapravo nije nestala. Ono najgore u njoj, a prije svega njezini sistemski nacionalizmi, ideološka rigidnost, represivnost, autoritarnost, efikasni mehanizmi fragmentiranja radničke klase kao klase, socijalni i kulturni ideali malograđanštine, itd., tek u ovom postjugoslavenskom režimu doživjeli su svoj pravi procvat. U tom je smislu Jugoslavija preživjela, jedinstvenija no ikad prije.

[23] „Komu se to ne sviđa, ima pravo ne govoriti standardnim jezikom i time pokazivati svoju jezičnu nekulturu i/ili politički stav,“ (Ranko Matasović, https://hr.wikipedia.org/wiki/Deklaracija_o_zajedni%C4%8Dkom_jeziku#Kritike). Eto, baš kad je režim pokušao ljudima velikodušno priznati pravo na nestandardne forme njihove jezične prakse, kroz usta njemu lojalnog jezikoslovca palucnuo je račvasti jezik i prosuo se otrov rasističke segregacije. Ne tamo negdje po selima i gradovima Bosne i Hercegovine, gdje jezik razdvaja djecu po školama, nego usred Zagreba, među kolegicama i kolegama s istog fakulteta. Da ne bude zabune, Matasović je sve one koji su sudjelovali u proizvodnji znanja na „nolitovskom srpskohrvatskom“, zajedno s tim njihovim znanjem, naglavačke izbacio iz kulture. I još im je povrh toga predbacio politički stav. Bilo bi dobro da je u pravu. Oni, naime, koji od činjenice da ih se rasistički isključuje iz kulture nisu u stanju stvoriti svoj politički stav, doista pokazuju, osim svog političkog oportunizma, i svoju „nekulturu“.

[24] To što Snježana Kordić, pravi spiritus movens Deklaracije, još uvijek nije u stanju prihvatiti tu činjenicu, nimalo ne umanjuje političko značenje njezine uloge u deklaracijskoj drami. Svojom tvrdoglavom upornošću, dosljednošću i hrabrošću – u maniri one prosvjetiteljske, Kantove, javne upotrebe uma koja je prije svega stvar hrabrosti – ona je našu oportunističku javnost, nas sve (uključujući i potpisnika ovih redova) natjerala da zauzmemo stav, da se svrstamo, da se izložimo i postanemo aktivni sudionici produktivnog proturječja koje javna upotreba kritičkog uma nužno izaziva.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 29. svibnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Jezik i nacionalizam
    Donosimo integralnu snimku okruglog stola „Jezik i nacionalizam“, održanog u sklopu 10. Subversive festivala, na kojem su sudjelovali Boris Buden, Tomislav Longinović, Snježana Kordić, Mate Kapović i Viktor Ivančić, uz moderaturu Katarine Peović Vuković. Povodom objave Deklaracije o zajedničkom jeziku krajem ožujka 2017., a potom i pratećeg niza reakcija i žučljivih rasprava koje su se otvorile na nekoliko različitih razina i fronti, okupljeni su sugovornicei otvorili diskusiju o porijeklu i ulozi nacionalnih standardnih jezika te njihovoj povezanosti s konceptom nacionalnih kapitalističkih država, ideološkoj instrumentalizaciji te nasilnom purizmu i cenzuri u jeziku, marginalizaciji vernakularâ, prevođenju kao društvenom odnosu, tj. praksi jezične heterogenizacije i hibridizacije, kao i o razini političnosti same Deklaracije te dosegu njezine intervencije u tkivo rastućeg antagonizma u državama regije.
  • 12. travnja 2014. Boris Buden: Ideologija postkomunističke tranzicije
  • 30. lipnja 2016. Interpretacijski spor oko Marxa: Haug vs. Heinrich Prenosimo uvodni tekst prvog broja časopisa „3k: kapital, klasa, kritika“ (pdf), posvećenog polemici između Wolfganga Fritza Hauga i Michaela Heinricha: „Teorijski dosljedna kritika iluzornosti 'instrumentalizacije' robne proizvodnje za socijalističke ciljeve nije samo neophodan moment kritičkog suočavanja ljevice s vlastitom prošlošću, nego i šansa za formulaciju perspektive vlastitog budućeg djelovanja koja neće mehanički robovati inventaru naslijeđenih formula.“
  • 8. lipnja 2017. Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 4. travnja 2017. Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 9. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko otvorenih pitanja vezanih uz teoriju ideologije
    Donosimo snimku prvog u nizu novog ciklusa predavanja CRS-a posvećenog teoriji ideologije, u kojem Primož Krašovec razmatra Foucaultovu kritiku marksističke teorije ideologije i njezin odnos s Marxovom kasnijom formulacijom problema ideologije kroz koncept fetišizma robe, te problematizira uvriježeno razumijevanje dinamike odnosa subjekta i ideologije, ukazujući na druge načine djelovanja ideologije koji zaobilaze pretpostavljenu interpelativnu, kognitivnu i simboličku razinu, djelujući direktno na samo tijelo.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 19. listopada 2014. Sarah Brouillette: Književnost je liberalizam
  • 5. svibnja 2009. Boris Buden: Doniram argument
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 10. travnja 2017. Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 12. ožujka 2017. Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 22. travnja 2016. Drugi iz našeg sokaka U načinu na koji se iz perspektive književne kritike oblikovao recepcijski horizont za „Oblak boje kože“, Lujanovićev „roman romske tematike“, izbjegnuto je pitanje proizvodnje institucionalne društvene nejednakosti manjine o kojoj se govori. Zanemarujući strukturne povlastice koje su nam dane, iz unaprijed uvjetovanih pozicija, Drugoga prevodimo uvijek iznova u nejednakog parnjaka. Možemo li spram rasizma usvojiti kritički odnos ukoliko ne adresiramo ključne aspekte njegova perpetuiranja?
  • 20. kolovoza 2016. Tko to ne zna napisati ćirilično „i“? Medijski komentari o šovinističkim grafitima na zidu osječkog Aninog groblja aludiraju na vandalizam u kojega su upisane velikosrpske težnje. Međutim, koliko demonstrirana „ćirilična nepismenost“, i činjenica da su Srbi u Osijeku marginalna i politički potpuno neorganizirana grupa podržava takvu implikaciju, otvarajući umjesto toga prostor za interpretaciju prema kojoj svjedočimo provokatorskoj akciji s ciljem usmjeravanja predizborne kampanje na zaoštravanje odnosā većinskog naroda i nacionalnih manjina?
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve