Gubitak povjerenja u međunarodne institucije usmjerene prema ostvarenju ljudskih prava reakcija je na njihov razvodnjen pristup društvenoj transformaciji. Pišu se ciljevi, ali se zanemaruju strukturne nepravde koje uopće stvaraju potrebu za međunarodnom intervencijom. Donosimo prijevod teksta u kojem Margot E. Salomon, docentica Odsjeka za pravo na London School of Economics i voditeljica multidisciplinarnog Laboratorija za napredna istraživanja globalne ekonomije pri LSE Human Rights, ukazuje na pounutrene kapitalističke premise djelovanja UN-ova Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava vezano uz uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite.
U dopisu iz 2013. godine, čiji je cilj bio utjecati na razvojnu agendu predviđenu za period nakon 2015., sedamnaest UN-ovih specijalnih izvjestitelja preporučilo je da bi u Ciljeve održivog razvoja (Sustainable Development Goals ili SDG) trebala biti uključena i mjera uspostave osnovnog standarda socijalne zaštite. U travnju 2015. godine, UN-ov Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava (Committee on Economic, Social and Cultural Rights ili CESCR, odnosno Odbor) izdao je Priopćenje pod nazivom „Osnovni standardi socijalne zaštite: ključni element prava na socijalnu sigurnost i ciljeva održivog razvoja“. U rujnu 2015. godine, Ciljevi održivog razvoja usvojeni su na Općoj skupštini, a kao prvi cilj postavljeno je „Dokidanje siromaštva u svim oblicima i svugdje“. Među ključnim alatima SDG-a, kojima bi se trebao postići taj plemeniti cilj, nalazi se i „Implementacija odgovarajućih državnih mjera i sustava socijalne zaštite za sve, kao i osnovnih standarda, te ostvarivanje značajne pokrivenosti siromašnih i ranjivih do 2030. godine“.
Osvrt na Priopćenje CESCR-a ukazuje na nekoliko načina pomoću kojih Odbor inkorporira kapitalističke pretpostavke, koje bi trebale biti anatema njegovu cilju osiguravanja socioekonomskih prava.
„Potvrđivanjem redistributivnog karaktera socijalne sigurnosti“ u osiguravanju osnovnih potreba i poticanju jednakosti, Odbor prikriva ekonomske odnose koji na koncu i jesu uzrok siromaštva, nejednakosti i alijenacije, a na koje se i sam oslanja
Te se pretpostavke zatim ističu kao preduvjeti za ostvarivanje ljudskih prava. Umjesto da preispituje uvjete pod kojima su „brojne zemlje u razvoju […] ostvarile relativno visoke stope rasta“, Odbor vezuje agendu socijalne zaštite s manifestacijom tog rasta, kako bi apelirao na „dostupnost resursa potrebnih za pokretanje i progresivnu implementaciju programâ socijalne zaštite“. „Potvrđivanjem redistributivnog karaktera socijalne sigurnosti“ u osiguravanju osnovnih potreba i poticanju jednakosti, Odbor prikriva ekonomske odnose koji na koncu i jesu uzrok siromaštva, nejednakosti i alijenacije, a na koje se i sam oslanja.
Rast je preduvjet opstanka kapitala (kao i profiti, koji su u principu ista stvar). Dakle, široko rasprostranjena prekogranična trgovina, ulaganja i financije proglašavaju se uspješnima u onoj mjeri u kojoj vode do veće akumulacije kapitala za vlasnike i menadžere kapitala. Posljedica te akumulacije višestruki su oblici izvlaštenja i izmještanja, uključujući i uništavanje netržišnih ekonomija, a uz njih i mogućih alternativa. Odbor već dugo naglašava da je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u političkom i ekonomskom smislu „neutralan“ i da su njegova načela ostvariva u različitim sistemima, bilo da se radi o „socijalističkom ili kapitalističkom sistemu, mješovitoj, centralno-planskoj, ili laissez-faire ekonomiji, ali i bilo kojem drugom specifičnom pristupu“. Međutim, spremnost da se Paktom podrži današnje načine ostvarivanja rasta, sa svim popratnim povredama i poremećajima do kojih dovodi ekonomska globalizacija, znači da se – u svrhu podržavanja i legitimiranja kapitalističke ekonomije rasta – dopušta državni transfer profita transnacionalne kapitalističke ekonomije rasta prema ekonomiji osnovnih potreba (vidi: Partha Chatterjee o legitimiranju postkolonijalnog kapitala).
Problem leži u tome što Odbor podržava uvođenje osnovnih standarda socijalne zaštite, ne dovodeći pritom u pitanje, ili barem ne u potpunosti, nemilosrdne metode pomoću kojih će oni biti osigurani. To podrazumijeva podršku konvencionalnom modelu ekonomskog rasta, neovisno o njegovim kontradiktornim posljedicama, uključujući i neizbježno generiranje siromaštva.[1] Čak i kada navedeno služi ciljevima državne redistribucije, time se daje podrška srednjostrujaškoj predanosti kapitalističkom rastu.
Adresiranje ove dileme iziskuje daleko veću svijest o tome kako međunarodni zakoni o ljudskim pravima u eri globalnog neoliberalizma tumače transnacionalni rast, kojega se fetišizira kao ključan preduvjet ljudskog napretka, te kako distribucijsko i ekološko nasilje predodređuje naizgled progresivne socijalne politike.
Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava, koji je dobio mandat da štiti najranjivije, mogao bi podržati uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite, ali uz naglasak da time ne podržava nužno i metode pomoću kojih će potrebna redistribucija biti omogućena
Tumačenje i primjena međunarodnih zakona o ljudskim pravima u uvjetima ekonomske globalizacije prije svega ima sljedeću funkciju: osigurati da njezini parametri ne potpomažu reproduciranje nasilnih aproprijacija – koje stoje u temeljima globalizacije. Ovo bi značilo važan prvi korak prema „neutralnoj“ primjeni socioekonomskih prava, iza čega Odbor već dugo načelno stoji.
Iako su Pakt, kao i elaboracija i tumačenje Pakta koju iznosi Odbor, bili učinkoviti u zaštiti određenog broja ljudi od nekih socioekonomskih neprilika, ni Pakt, niti način na koji ga Odbor tumači, ne reflektiraju neutralnost. Jasno je da Odbor teži tome da se poštuju, štite i ispunjavaju socioekonomska prava, kao i da želi obraniti ljude od najgorih kapitalističkih ekscesa, između ostaloga, zagovaranjem osnovnog standarda socijalne zaštite. Međutim, (često opipljivo) prihvaćanje legitimnosti transnacionalnog kapitalizma, čak i dok se traži način za ublažavanje njegovih najgorih tendencija, znači da se zauzima stav: Neovisno o naporima koji se ulažu da bi se zaštitilo njegove žrtve, pruža se podrška kapitalizmu i njegovom svjetskom poretku.
Ovo je samo jedan primjer onoga što sociolog Anthony Woodiwiss naziva paradoksom ljudskih prava: „namjera je ljudskih prava da štite potencijalne žrtve proglašavanjem određenih aspekata njihovih života nedodirljivima, no ona također doprinose daljnjem prostoru za nepravdu, štiteći neke od aktivnosti koje su bile uzrokom te nepravde“.[2] Da bismo započeli proces prevladavanja ovog paradoksa, moramo ga neprestano prokazivati. Dakle, Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava, koji je dobio mandat da štiti najranjivije, mogao bi podržati uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite, ali uz naglasak da time ne podržava nužno i metode pomoću kojih će potrebna redistribucija biti omogućena. Uvjeti „predistribucije“ tada bi bili podložni zasebnom, ali povezanom istraživanju koje bi se bavilo njihovom usklađenošću s Paktom.
Bilješke:
[1] Za iscrpno razmatranje ovih pitanja, vidi B. Akbulut, F. Adaman i Y.M. Madra, „The Decimation and Displacement of Development Economics“, u: Change and Development, vol. 46 (2015.), str. 733
[2] A. Woodiwiss, Human Rights (Routledge, 2005.), str. 10
9. studenoga 2017.Administracija klasnog sukoba
Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
9. veljače 2016.Makroekonomske politike u klasnom kontekstu
Pogledajte snimku predavanja Marka Kržana (21. prosinca 2015., MAZ), održanog u sklopu prošlogodišnjeg programskog ciklusa Centra za radničke studije posvećenog klasi i klasnoj teoriji. Kržan daje globalni presjek uspona i padova socijalističkih parlamentarnih političkih grupacija i ukazuje na njihove granice, koje su u trenutnom kontekstu određene jedinstvenim tržištem i monetarnom unijom u Europi, kao i logikom međunarodnog financijskog i drugih globalnih tržišta. Kao korekciju i profilaciju socijalističke strategije, Kržan predlaže zalaganje u parlamentu za radikalan socijalni program protiv bijede i marginalizacije te za radničko upravljanje u granicama sadašnjeg sustava; protiv prenošenja suvereniteta na međunarodne organizacije i sustave, a u suradnji s drugim državama koje zastupaju multipolarnost u međudržavnim odnosima; te prebacivanje težišta političkog rada s parlamentarnog na vanparlamentarni i formiranje vlastitih komunikacijskih kanala, istraživačkih centara i ostalih institucija za idejnopolitički i aktivistički rad.
21. rujna 2016.Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu
Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
17. siječnja 2016.Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva
U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
25. siječnja 2016.Prema ekonomiji brige za druge
U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
31. siječnja 2016.Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom
U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
31. siječnja 2016.Od diktata izvrsnosti prema politici predanosti
U zaključnom, četvrtom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku, sugovornice preispituju potencijal BTD-a u kontekstu problematizacije kulture izvrsnosti, statusa individualnog genija i kolaborativnog rada u doba prekarnosti, ali i pitanja valorizacije te pozicioniranja bezinteresnih aktivnosti kao društveno korisnog rada za koji je potrebno strukturirano "oslobođeno" vrijeme, kao i adekvatna nadnica koja će ga omogućiti: "Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada."
